Nagovor zagrebačkoga nadbiskupa metropolita kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

Na poticaj vašeg nadbiskupa metropolita Đure, rado vam se obraćam u ovoj predivnoj Strossmayerovoj katedrali, u posebnoj prigodi današnjega slavlja, kao nekadašnji metropolit i ovog dijela tada prostrane Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine.

Danas, na 56. godišnjicu početka Drugoga vatikanskog ekumenskog koncila i na dan nebeskog spomena svetog Ivana XXIII. – pape Koncila, a za Koncil sveti papa Ivan Pavao II. napisao je da je to bila velika milost koju je Crkva dobila u 20. stoljeću (usp. Novo millennio ineunte, 57), u ovom slavlju srdačno pozdravljam: nadbiskupa mons. Gallaghera, koji nas po svojoj službi u Rimu posebno povezuje s papom Franjom, zatim apostolskog nuncija u Hrvatskoj mons. Pinta, našeg domaćina pastira Crkve Đakovačko-osječke, mons. Đuru, prvog metropolita crkvene pokrajine Đakovačko-osječke, nadbiskupa u miru Marina, biskupe sufraganskih biskupija mons. Antuna požeškog i mons. Đuru srijemskog, sve nazočne nadbiskupe i biskupe, svećenike i bogoslove, redovnike i redovnice, te sav puk Božji ovdje sabran.

Ovdje, u metropolitanskom sjedištu u Đakovu, radosna srca danas čestitam 10. obljetnicu postojanja ove najmlađe hrvatske crkvene pokrajine.

S radošću mogu posvjedočiti da smo mi biskupi naše tadašnje Hrvatsko-slavonske metropolije na svojim sastancima u više navrata o tome odgovorno raspravljali i svesrdno se zauzeli za Đakovačko-osječku metropoliju, koju je 18. lipnja 2008. godine uspostavio papa Benedikt XVI., a koja je pružila preduvjete za bolje djelovanje Katoličke Crkve u istočnom dijelu Hrvatske i uopće u hrvatskom narodu na tim prostranim slavonskim i srijemskim ravnicama. Kada se Crkva bolje organizira u jednom svom dijelu, raste i jača milosno zajedništvo opće Crkve.

Draga braćo i sestre, dopustite mi da u ljepoti ovoga našega crkvenog zajedništva spomenem još jednu godišnjicu. Naime, na današnji dan, 11. listopada, prije 72 godine, na komunističkom sudu u Zagrebu, u montiranom procesu, izrečena je sramotna presuda zagrebačkom nadbiskupu i tada našem zajedničkom metropolitu kardinalu Alojziju Stepincu i time je započeo mučenički križni put našega Blaženika.

Vi ste, dragi vjernici Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvođeni vašim pastirima, 3. ožujka ove godine, zahvalili Bogu za svjedočanstvo svetosti blaženoga Alojzija kada ste u velikom broju hodočastili na Stepinčev grob u Zagreb te u zagrebačkoj prvostolnici molili njegov zagovor i nebesku pomoć.

I to potvrđuje blaženikovo proroštvo: »Savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu« (Stepinčevo završno obraćanje na sudu, 8. listopada 1946.).

Blaženi Alojzije je i za nas danas jasno uporište kako izdržati i ostati u vlastitoj Domovini. Molimo ga za naše obitelji, posebno za djecu i mlade, molimo za boljitak života u našoj plodnoj Slavoniji.

Sve vas, draga braćo i sestre, preporučujem nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetog Petra prvaka apostola i blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti. Amen.