S vama želim biti vjernik – brat i prijatelj, a među vama biskup - otac!

Liturgijska čitanja: Iz 53, 10-11; Heb 4, 14-16; Mk 10, 35-45

Draga braćo i sestre, naša splitsko-makarska Crkva sa svojim biskupom, vidljivim znakom zajedništva, slavi euharistiju u znak zahvalnosti za njegovih 25 godina biskupstva. Svo bogatstvo otajstva biskupske službe nemoguće je izreći i utjeloviti u životu jednog smrtnog i ograničenog čovjeka, jer temelj i poziv na pastirsko služenje u Crkvi nije ljudski nego božanski.

Postoje razne katoličke škole, fakulteti pa i crkvena sveučilišta gdje se provodi pozivni natječaj za određene uloge i službe. Međutim, za biskupsku službu ne samo da nema natječaja, nego nema ni „škole za biskupe“. Kao i za svećeništvo, nitko ne može kandidirati sam sebe. Biti biskup Božji je poziv i milosni dar pojedincu za život mjesne Crkve, svojevrsni poziv u pozivu. No, evanđelje koje smo slušali daje nam jednu drugu stvarnost: postoji „škola i za biskupe“! Ona je cjeloživotna i drugačija od svih drugih. Evanđelje nam govori ne samo o školi nego i o njezinom Učitelju. U prvome planu nisu učenici, već Učitelj. Zapravo, nitko ne može upisati ovu školu, ako ga u nju nije izabrao sam božanski Učitelj. Isus Krist, Sluga Božji, kako ga najavljuje Izaija ili Veliki Svećenik kako ga naziva poslanica Hebrejima, On izabire, poziva i priprema Dvanaestoricu učenika „da budu s Njime i da ih šalje propovijedati.“ (Mk 3, 14) Ovo je trajni plan i jedinstveni program Kristove takozvane „škole za biskupe“: da budu s Njime i da uz Njega formirani, kao glasnici radosne vijesti života, pođu braći i sestrama kamo ih On šalje.

U svim vremenima biskupi su apostolski nasljednici koje Krist poziva u snazi Duha Svetoga da djeluju u Njegovo ime. Taj apostolski slijed u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji neprekidan je od apostola te biskupa Venancija, Dujma…Frane, Ante do Marina. Isus poziva obične ljude s manama i vrlinama, satkane od svoje ljudske grešnosti i dara Božje milosti. Vidimo to i kod učenika iz evanđelja koji su prvi biskupi. Njihov pogled na život drugačiji je od Učiteljeva, i kao takav odvodi ih suprotnim smjerom od onog Kristova. Dok Isus ponovno govori o svom putu u Jeruzalem, da će biti izdan, da će trpjeti i biti osuđen, sinovi Zebedejevi, baš kao i ostala u sebe zatvorena, tiha i mrmljajuća desetorica, imaju put kojeg žele javno iznijeti Isusu: „’Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.’ ‘Što hoćete da vam učinim?’ Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan s desna, a drugi s lijeva.’“ (Mk 10, 38) Dok Krist govori o smrti za druge, oni traže život za sebe. Dok Krist govori o križu ljubavi, oni traže svoj tron vlasti.

Suprotstavljeni stavovi i trenutačno različiti životni pogledi nisu razlog da Isus učenike otpusti iz svoga zajedništva. On ih je izabrao, pa ih time želi učiniti još više svojima. Uočava da ga učenici ne razumiju te da traže sebe i svoje interese. Strpljivo ulazi s njima u razgovor, te polazi od onoga što oni već znaju: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodom i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama.“ (Mk 10,42-43) Isus ih pita: „’Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?’“ (Mk 10, 38) Učenici odgovaraju u glas „možemo“, prije negoli znaju o čemu se radi. Ipak, oni su Kristovi, a koliko mogu. znat će i shvatiti poslije i to u snazi njegova križa i uskrsnuća, prosvijetljeni i ohrabreni žarom Duha Svetoga.

Krist, kao životni učitelj, u vlastitoj muci, smrti i uskrsnuću otkriva učenicima identitet istinskog učenika, jer Očevu volju izabire pred samovoljom, a služenje pred gospodarenjem. Dobri Pastir, došao je služiti, a ne biti služen. Veličina je u služenju, a ne u gospodarenju. Služenje približava Bogu i ljudima, a gospodarenje udaljava i od Boga i od ljudi. Najveća udaljenost među ljudima nije biti daleko, nego biti iznad nekoga. Naš Učitelj, Veliki Svećenik, ne želi druge staviti pod svoje noge, već On sam se sagiba i učenicima pere noge. Dao im je primjer da i oni čine isto tako.

Stoga dok Isus u evanđelju daje odgovore Ivanu i Jakovu, zapravo progovara cijeloj zajednici učenika svih vremena. Svatko je od nas na svoj način Zebedejev sin. Krist ne čita samo sa usana, već gleda duboko u srce. I danas smo zahvaćeni zaraznim mentalitetom biti prvi, biti netko, imati vlast, moć, ugled, a time se i u nama rađaju pitanja Zebedejevih. A odgovor i put je uvijek jedan i isti: muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, koji je gospodar života i djelitelj službi.

Draga braćo i sestre, zahvaljujem ponajprije Kristu Gospodinu koji je meni nedostojnom udijelio službu pastira i uvrstio me u red apostolskih nasljednika. Kako se trudim učiti, i kakav sam učenik On to najbolje zna. Hvala Mu što sam u Njegovo ime među vama pozvan biti navjestitelj Radosne vijesti života. Ali što je biskup bez svojih svećenika, redovnika, redovnica i naroda Božjega? Nije biskup biskup zbog sebe već je za druge. I moje biskupsko geslo „Oče naš“ trajni mi je podsjetnik na osobnog i zajedničkog Oca Nebeskog, kao i na vas – braću i sestre. S vama želim biti vjernik – brat i prijatelj, a među vama biskup – otac!

Koliko god je biskup konkretna i ograničena osoba, on je istovremeno u određenom smislu i kolektivna osobnost, prisutna u svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernom puku Božjem, ali i svi oni u njegovom srcu i u njegovim molitvama. Ova uzajamnost suživota i molitve svakodnevna je hrana služenja u Kristovoj Crkvi. Zajedništvo mjesne Crkve oko biskupa i po biskupu povezuje nas sa sveopćom Crkvom kojoj služi i predsjeda u ljubavi „Petar naših dana.“ Stoga izražavam svoju zahvalnost svetom papi Ivanu Pavlu II. koji me je imenovao biskupom, kao i papi Franji koji mi je uputio prigodnu očinsku čestitku. Želim zahvaliti i tolikim svojim suradnicima u služenju Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u ovih 25 godina – 7 godina kao pomoćni biskup i 18 godina kao nadbiskup. Iskrenu zahvalnost izričem preminulim nadbiskupima Anti i Frani, pokojnom biskupu Petru, braći biskupima Splitske metropolije, kao i biskupima Hrvatske biskupske konferencije, svojim generalnim i pastoralnim vikarima, ocima provincijalima i sestrama provincijalkama, odgojiteljima i profesorima sjemeništa i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, dekanima, župnicima i župnim vikarima, voditeljima nadbiskupijskih ureda, svojim tajnicima, katehetama i katehisticama, časnim sestrama u svim našim ustanovama, svim vanjskim suradnicima, mladima, obiteljima, mojoj rodbini, braći i sestrama, i tolikim znanim i neznanim Kristovim vjernicima koji me svakodnevno prate u osobnim molitvama i žrtvama.

Slaveći jubilej 25. godine biskupstva, u duhu Božjeg očinstva i našega sinovstva, u duhu gesla „Oče naš“, molim Gospodina i sve vas za oproštenje ako sam koga na bilo koji način povrijedio svojim riječima, djelima i propustima.

Draga braćo i sestre, molimo jedni za druge! Molitva je prvo i trajno služenje u vjeri Crkve. Molimo za naše biskupe, svećenike, osobe posvećenog života, za nova duhovna zvanja, za naše mlade i obitelji. Molimo i za našu Crkvu da vjerna Kristu Gospodinu bude uvjerljivi i prepoznatljivi kvasac humanijeg društva i svijeta.

Poput pape Franje, koji se uvijek preporuča u naše molitve, za dobro vršenje Petrove službe i vaš se nadbiskup večeras povjerava u vaše molitve kako bi mogao  rasti u pastirskoj službi uz Učitelja – Krista Gospodina: da bude svakodnevno s Njime i da u Njegovo ime bude blizu svima vama.

Isuse Kriste, Dobri Pastiru, hvala Ti što mi daješ snagu i što si me smatrao vrijednim povjerenja, mene svoga nevrijednog slugu. Pitao si me: „Možeš li piti čašu koju ja pijem?“ (Mk 10, 38) Gospodine, Ti sve znaš, Tebi je poznato da Ti želim služiti. (Usp. Iv 21, 17) Zato Gospodine i večeras s Tvojom milošću slavim ovaj jubilej. Uzimam čašu spasenja, nazdravljam braći i sestrama, zahvaljujem Tebi i zazivam ime Tvoje. Amen!