Budi dio naše mreže
Izbornik

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića povodom blagdana sv. Terezije Avilske

Požega (IKA )

Na svetkovinu sv. Terezije Avilske, u ponedjeljak 15. listopada, svečano misno slavlje u požeškoj katedrali predvodio je hvarski biskup Petar Palić u zajedništvu s dijecezanskim biskupom Antunom Škvorčevićem, drugim biskupima Đakovačko-osječke crkvene pokrajine te svećenicima Katedralnog arhiđakonata.

Donosimo homiliju hvarskog biskupa Palića u cijelosti:

Radujem se što danas mogu slaviti ovo slavlje u zajedništvu sa svima Vama. Zahvaljujem na pozivu mons. Antunu Škvorčeviću, Vašem pastiru i u ovom zahvalnom spomenu rado se sjećam svoga studentskog hoda prema svećeništvu i njegove profesorske stručnosti i oduševljenosti, kojom je prenosio znanje nama mladim studentima i ulijevao nam ne samo znanje, nego i ljubav prema Bogu, Crkvi i teologiji.

Od travnja ove godine po nalogu pape Franje poslan sam u trootočnu biskupiju, koja se prostire srednjodalmatinskim otocima Hvarom, Bračom i Visom i koja je stara oko 870 godina. Iz tog povijesnog bogatstva promatram ovu Vašu mladu, 20-godišnju biskupiju, koja iz dana u dan izrasta u zajednicu vjere na ovim prostorima „zlatne doline“, svjedočeći smjelo pripadnost Isusu Kristu i radost njegove poruke spasenja.

Slavimo euharistiju u ovoj katedrali, koja je posvećena sv. Tereziji Avilskoj, čiji blagdan slavimo danas.

Jučer je u Rimu, uz ostale blaženike, papa Franjo proglasio svetim papu Pavla VI. Kad je sveti papa Pavao VI. 27. rujna 1970. sv. Tereziju Avilsku, zajedno s Katarinom Sijenskom proglasio prvom ženom naučiteljicom Crkve, rekao je o njoj sljedeće:

„Književni genij nevjerojatne plodnosti, učiteljica duhovnog života, kontemplativna kao nitko drugi i neumorno aktivna. Velika osobnost, jedinstvena, a ipak toliko ljudska i privlačna.“

Puno ime sv. Terezije Avilske bilo je Terezija od Isusa. Ona je bila Isusova, a čiji smo mi? Isus je bio Terezijin zaručnik i prijatelj. Druge je upućivala da se ne umore biti s Njim, od kojega se osjećamo ljubljeni.

Taj stupanj i osjećaj duboke nutarnje povezanosti s Isusom, svojim zaručnikom i prijateljem, sv. Terezija je u sebi izgrađivala danima i godinama. Svjesna svoje osobnosti, koja se očitovala u njezinoj slabosti i grješnosti, svjesna poteškoća u molitvi, svojih nutarnjih konflikata u prvim godinama svoga redovničkog života, izraženom narcističkom samodopadnošću, osrednjošću u duhovnom životu, borila se trajno i trudila se kako bi njezin duhovni život, „njezin vrt“, sve više sličio plodnom tlu za Božju milost, nego vrtu obraslom divljim korovom.Biblijski tekstovi, koje smo čuli u ovoj liturgiji, pomažu nam shvatiti i osvijetliti ovu izvanrednu sveticu, interesantnu za duhovni život i njegovanje duhovnosti svakoga od nas.

Ivan nas u Evanđelju izvješćuje o Isusovu nastupu na blagdan sjenica. Kad suha pustinja dobije vodu uslijed rose, kiše ili rijeke, onda odmah zazeleni; razne biljke, cvijeće i zelenilo počnu rasti i cvasti.

Takvu čudesnu preobrazbu prirode su uvijek iznova doživljavali i ljudi u Izraelu i u Isusovo vrijeme. Osobito su to doživljavali u vrijeme jesenjih kiša, kad se slavio blagdan sjenica.

Liturgijskim slavljem ovoga blagdana kod hodočasnika su se u sjećanje dozivale i druge slike i sjećanja. Bio je to blagdan zahvale za urod prirode u protekloj godini.

Život u sjenicama izravno doziva u sjećanje vremena spašavanja iz egipatskog sužanjstva uz Božju pomoć, te četiriju desetljeća boravka u pustinji, kada je izraelski narod zaklon nalazio samo u laganim kolibicama načinjenim od pustinjskog šiblja. Kao spomen na te dane i kao opomena budućim naraštajima kako izvorom spasa nisu bili zidovi i krovovi već snažna Božja ruka, Židovima je zapovijeđen cjelodnevni boravak u takvim kolibicama tijekom osam dana Sukota, odnosno blagdana Sjenica.

Upravo na slavlje tog blagdana, Isus vičući izgovara riječi: Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene. Kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe.

Isus govori o sebi kao izvoru, zdencu, hramu, stijeni. I nas poziva da u sebi otkrijemo čežnju, svoju žeđ i njezine razloge. Za čim čezne moje srce? Što je to što potiče nemir u srcima ljudi, pa i kod onih ljudi koji naoko sve posjeduju i ništa im ne nedostaje?

Čežnja je draga težnja za onim što može najdublje ispuniti i zadovoljiti naše srce. Ona je uvijek povezana s ljubavlju, sa srcem koje čežnjom postaje široko.

Iz općeljudskog iskustva znamo da tjelesne potrebe možemo zadovoljiti. Neke lakše i brzo, neke teže i sporije, a neke nikada. Međutim, čežnju, beskrajnu čežnju za ljubavlju možemo otkriti, istraživati, osjetiti, ispuniti samo u svom odnosu prema Bogu.

Čovjek duboko u sebi čezne za Bogom. I sam Bog čezne za čovjekom; i tu je čežnju položio i u nas ljude. Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, pokazuje pravu Božju čežnju za čovjekom, ali i čovjekovu čežnju za Bogom.

Ako želimo u svom vjerskom životu ponovno probuditi čežnju, onda moramo učiti na temelju iskustva Izraelaca o duhovnosti pustinje. Pustinja je mjesto smrti, ali i mjesto života. Pustinja je mjesto pobune protiv Boga, ali i mjesto novih odluka. Pustinja je mjesto prianjanja uz božanstva, ali i mjesto sjećanja na prvu ljubav.

Možda i mi u svom srcu možemo stvoriti mjesto za pustinju, prostor za nadu, za svoje snove i za ono što je u životu bitno. Mnogo puta nas Bog vodi upravo kroz pustinju, da bismo osjetili i prepoznali kako ponovno počinje rasti novost života.

Isusove riječi su poziv da imamo povjerenje u njegovu ljubav, da ju u svom životu prihvatimo i svjedočimo i dijelimo drugima.

Životni primjer sv. Terezije, duboko kontemplativne i djelotvorne, potiče nas da svakodnevno posvetimo vrijeme molitvi, toj otvorenosti prema Bogu, da ga vidimo, da pronađemo njegovo prijateljstvo, a time i pravi život. Zbog toga vrijeme molitve nije gubljenje vremena. To je vrijeme kada se otvara put životu, kada se otvara put na kojemu od Boga učimo goruću ljubav prema njemu, njegovoj Crkvi i konkretnu ljubav prema braći. (papa Benedikt XVI.).

Među pisanim djelima sv. Terezije – iako ju se smatralo manje pismenom – od velike važnosti, za sadržaj i duhovnost je djelo „Zamak duše”. To je djelo u kojem je naznačen trag puta prema Bogu. Ona kaže: “Možemo promatrati našu dušu kao dvorac izrađen od jednog dijamanta ili vrlo rijetkog kristala”.

„Ovaj dvorac ima mnogo soba, neke su smještene na vrhu, ostale na dnu i druge sa strane. U središtu je glavna soba, gdje se događaju stvari velike tajne između Boga i duše”. Zatim poziva čitatelja da usmjeri pogled u središte dvorca: “Gledajte u središte gdje se nalazi stan ili palača Kralja”.

Sv. Terezija opisuje nutarnji život, tu nutarnju čežnju kao putovanje koje ide od vrata do središta dvorca. Biti izvan dvorca simbolizira otuđenje, a biti unutra, u sredini, simbolizira čistoću i intenzitet života. Otići prema središtu znači ponovno otkriti sebe, otkriti sve intenzivnije Božju nazočnost, koji živi u središnjoj sobi. U posljednjoj je sobi duša ispunjena savršenstvom, težnjom kršćanskog života i konačnog cilja. To je mjesto punine, koja se ostvaruje u zajedništvu s Kristom.

Sv. Terezija ukazuje na vrata za ulazak u molitvu: „Koliko ja razumijem, vrata za ulazak u ovaj dvorac su molitva i meditacija”.

Sveta Terezija nas poziva i potiče da svoj pogled, po molitvi i meditaciji, usmjerimo na Boga. Jedino pogled usmjeren na Boga omogućuje nam da istinito i pravo vidimo i brata čovjeka i njegove potrebe i potrebe svijeta i vremena u kojemu živimo.

Sveta Terezija je pronašla „put savršenstva“ u svom životu i nastojala ga je prenijeti i drugima. Svako vrijeme i svaki svetac imaju svoje vlastite putove, ali uvijek vrijedi poticaj da tim putovima treba hrabro koračati i svjedočiti Božju prisutnost.

I ovi putovi, naši, kojima mi danas hodamo u ovom našem vremenu trebali bi biti za nas svjedočanstvo nade: svjedočanstvo nade za Crkvu u svijetu i u našoj Domovini; svjedočanstvo nade za sve one koji pate, koji su pritisnuti nevoljama; svjedočanstvo nade u bolje sutra, u pravednije sutra, u poštenije sutra.

Tu nadu koju mi kršćani nosimo u sebi snagom Duha, pozvani smo pružiti ovom svijetu.

Neka nam u tom nastojanju pomogne i sv. Terezija Avilska, čiji zagovor u vjeri molimo. A ova Euharistija koju slavimo bila nam zalogom i izvorom snage i potrebne životne mudrosti. Amen.

Ključne riječi:
biskup Palić