Papin razgovor sa svećenicima

Na Trgu Sv. Petra 10. lipnja održano je Molitveno bdjenje prigodom Međunarodnog susreta svećenika organiziranog uoči završetka Svećeničke godine u Rimu, na kojem je sudjelovao i papa Benedikt XVI. U sklopu bdjenja Papa je odgovarao na pitanja koja su mu postavila petorica svećenika s pet kontinenata. Zbog važnosti i aktualnosti poruka koje je tom prigodom izrekao Papa, a dotiču se krucijalnih pitanja i izazova za svećenikov život i službu u složenim društvenim okolnostima sadašnjeg doba, donosimo opširni prikaz toga razgovora.

Prvi je na redu da postavi pitanje Papi bio predstavnik američkog kontinenta. Vlč. José Eduardo Oliveira y Silva iz Brazila je na početku svoga pitanja konstatirao kako je najveći broj okupljenih svećenika uključen u izravni pastoral u župi. Ponekad skrbe ne samo za jednu već i za više župnih zajednica ili raširenih zajednica, te se trude izaći ususret potrebama društva koje se veoma promijenilo i koje nije više potpuno kršćansko, no primijetio je da njihovo „djelovanje” nije dovoljno. Vaša Svetosti, kamo ići, u kojem pravcu?, pitao je.
Papa je u svom odgovoru rekao da je itekako svjestan da je danas veoma teško biti župnik, također i osobito u zemljama drevnog kršćanstva, gdje je župnik nemoguće poznavati sve vjernike, izvršiti sve veći broj pastoralnih zadaća koje se od njega očekuju. Naše su snage ograničene te nije moguće učiniti sve ono što se želi, a i složene društvene okolnosti u kojima župnici djeluju su teške, primijetio je nadalje Papa. Ono što je bitno jest da vjernici vide kako župnik nije čovjek koji samo odradio svoj „posao”, ima svoje radno vrijeme, a nakon toga je slobodan i živi samo za sebe, već da vide da je to čovjek zaljubljen u Krista, koji u sebi nosi plamen Kristove ljubavi. Ako vjernici vide da je ispunjen Gospodinovom radošću, shvaćaju također da ne može učiniti sve, prihvaćaju granice i pomažu župniku, rekao je Papa. Zatim je nužno učiniti izbore, imati prioritete, vidjeti što se može a što ne može učiniti. Prema Papi tri su prioriteta, ili kako ih je nazvao tri stožera svećeništva, temeljna. Prvi su euharistija i sakramenti: svećenici moraju omogućiti pristup i uprisutniti euharistiju, osobito nedjeljnu, koliko je moguće svima i slaviti je tako da postane stvarno vidljivi čin Gospodinove ljubavi prema nama. Drugi je stožer navještaj Riječi u svim vidicima: od osobnog dijaloga do homilije. Treći je „caritas”, Kristova ljubav: svećenici moraju biti s onima koji trpe, s malenima, s djecom, s osobama u nevoljama, s potisnutima na rub društva, riječju, on mora stvarno uprisutniti ljubav Dobrog pastira. Odnos s Kristom, osobni razgovor s Kristom je temeljni pastoralni prioritet i preduvjet za naš rad za druge, snažno je istaknuo Papa. Također je stavio naglasak na važnosti molitve, koja je, kako je rekao, svećenikovo „zanimanje”. Osobna molitva, prije svega časoslov, je temeljna hrana za našu dušu, za čitavo naše djelovanje. Na kraju Papa je rekao kako svećenik mora prepoznati svoje granice te stoga mora naći vremena za odmor i počinak.

Mathias Agnero iz afričke države Obale Bjelokosti je rekao kako mu se čini da je stvoren stanoviti jaz između teologije i nauka, između teologije i duhovnosti. Osjeća se potreba da studij ne bude sav akademski već da hrani duhovnost. Za time svećenici osjećaju potrebu u svojoj pastoralnoj službi. Katkad se, nastavio je afrički svećenik, čini da teologija kao da nema u središtu Isusa Krista kao prvo „teološko mjesto”, već naprotiv raširene ukuse i tendencije; to ima za posljedicu širenje subjektivnih mišljenja koja omogućuju da se i u Crkvu uvede nekatolička misao. Kako ne ostati dezorijentirani u svom životu i službi, kada je svijet taj koji prosuđuje vjeru a ne obrnuto?, pitao je svećenik Agnero dodavši: Osjećamo se „decentrirani”.
Postoji doista, rekao je Papa u svom odgovoru, ta zloupotreba teologije, koja je oholost razuma i ne hrani vjeru, već potamnjuje prisutnost Boga u svijetu. Postoji, zatim, teologija koja želi bolje upoznati iz ljubavi ljubljenog, potaknuta je ljubavlju i vođena ljubavlju, želi bolje upoznati onoga kojega ljubi. To je prava teologija koja dolazi iz Božje i Kristove ljubavi i želi ući dublje u zajedništvo s Kristom. Danas doista postoje brojne napasti, ponajprije se nameće takozvani „suvremeni pogled na svijet (Bultmann, „modernes Weltbild”), koji postaje mjerilo za ono što je moguće i ono što to nije. Prema tome mjerilu sve je kao i oduvijek, svi su povijesni događaji isti, isključuje se novost evanđelja, isključuje se ulazak Boga u svijet, prava novost koja je radost naše vjere. Papa je stoga pozvao teologe da budu hrabri te zahvalio mnogim teolozima koji rade dobar posao. Postoje zloporabe, ali u mnogim dijelovima svijeta postoje mnogi teolozi koji stvarno žive od Božje riječi, hrane se razmatranjem, žive vjeru Crkve i žele pomoći da vjera bude prisutna u današnjem trenutku. Treba, rekao je u nastavku Papa, imati hrabrosti oduprijeti se prividnoj znanstvenosti, ne podleći svim sadašnjim pretpostavkama, već za polazište uvijek uzimati veliku vjeru Crkve koja je prisutna u svim vremenima i otvara nam pristup istinama. Ne smije se smatrati, upozorio je Papa, da je pozitivistička misao, koja isključuje transcendentno, koje je čovjeku nedokučivo, prava misao! Ta slaba misao, koja predstavlja samo ono što se može iskustveno dokazati, je u stvari nedostatna misao. Mi teolozi moramo pribjegavati velikoj misli, koja je otvorena Božjoj veličini. Moramo imati hrabrosti nadići pozitivizam i postavljati si pitanje o korijenima bića, rekao je papa Ratzinger. Treba dakle imati hrabrosti za veliku, široku misao, imati poniznosti, živjeti od velike vjere Crkve svih vremena. Ne postoji većina protiv većine svetaca: prava većina su sveci u Crkvi i sveci nam moraju biti putokaz, istaknuo je Papa. Sjemeništarcima i svećenicima je poručio kako Sveto pismo nije neka izolirana knjiga: ona je živa u živoj zajednici Crkve, koja je isti subjekt u svim stoljećima i jamči prisutnost Božje riječi. Gospodin nam je dao Crkvu kao živi subjekt i velika stvarnost biskupa iz čitavoga svijeta u zajedništvu s Papom nam jamči svjedočanstvo trajne istine. Imajmo povjerenja u to trajno Učiteljstvo zajedništva biskupâ s Papom, koje nam predstavlja prisutnost Riječi. Formacija je veoma važna rekao je Papa. U našem dobu moramo dobro poznavati Sveto pismo, također kako bismo se mogli boriti protiv sljedbi. Moramo poznavati također struje našega doba kako bismo mogli odgovoriti na razuman način, „objasniti svoju vjeru”, kao što kaže sveti Petar. Ali moramo također biti kritični: kriterij vjere je kriterij kojim treba promatrati također teologe i teologije. Apsolutno siguran kriterij je Katekizam Katoličke Crkve koji je, prema Papi, sažetak naše vjere i stvarni kriterij na temelju kojeg možemo vidjeti kamo cilja neka teologija te je li prihvatljiva ili neprihvatljiva.

S europskog kontinenta Papi je postavio slovački svećenik Karol Miklosko, misionar u Rusiji. On je rekao kako ga smetaju brojne kritike na račun dara celibata o kojima čita u tisku. Zato je zamolio Papu da progovori o dubini i izvornom značenju celibata u Crkvi.
U svome odgovoru Papa je govorio o trajnom i živom temelju celibata, Isusu Kristu, te o svim teškoćama s kojima se svećenici susreću u vezi s tim u našem vremenu. U prvom je dijelu istaknuo kako središte svećenikova života mora biti svakodnevno slavljenje euharistije „in persona Christi”. U euharistiji Krist nas „vuče u sebe” i omogućuje nam da se sjedinimo s njim, ujedinjuje nas sa sobom. Tako naš „ja” postaje sjedinjen s njegovim, postaje jedno svećeništvo te je on stvarno uvijek jedini Svećenik, vrlo prisutan u svijetu, jer samoga sebe „vuče” u nas i tako uprisutnjuje svoju svećeničko poslanje. To sjedinjenje s njime podrazumijeva da smo „uvučeni” također u njegovu stvarnost Uskrsloga, idemo prema punom životu njegova uskrsnuća, koje je „novi” život u kojemu nema više braka (usp. Mt 22,23-32). Važno je da se dopustimo uvijek iznova prožimati tim poistovjećivanjem Kristova „ja” s nama. U tome smislu celibat je predznak. Mi natkriljujemo ovo vrijeme i idemo dalje i tako „vučemo” same sebe i naše vrijeme prema svijetu uskrsnuća, prema Kristovoj novosti, prema novom i istinskom životu. Jedan je od velikih problema kršćanstva u današnjem svijetu taj što se ne misli više na Božju budućnost, čini se da je dovoljna samo sadašnjost ovoga svijeta. Čovjek nekako želi imati samo ovaj svijet, živjeti samo u ovome svijetu i tako je zalupio vrata pravoj veličini svoje egzistencije. Smisao celibata kao predznaka budućnosti je upravo taj da otvori ta vrata, da proširi obzore svijeta, da pokaže stvarnost budućnosti koju mi već živimo kao sadašnju zbilju. Papa se zatim osvrnuo na „kritike svijeta” na račun celibata. Istina je, rekao je Papa, da je za neznabožački svijet, svijet u kojemu nema mjesta za Boga, celibat velika sablazan, jer pokazuje upravo to da se Boga smatra i živi kao stvarnost. Eshatološkim životom celibata svijet Božje budućnosti ulazi u stvarnost našega vremena. U stanovitom smislu može iznenaditi ta stalna kritika protiv celibata u dobu u kojem sve više postaje moda ne sklapati brak. No to nesklapanje braka je nešto posve drugo, između toga i celibata postoji temeljna razlika, jer oni koji se ne žele vezati ženidbom žele živjeti samo za sebe, ne prihvaćaju nikakvu definitivnu vezu, žele svakom trenutku biti samostalni, sami odlučivati u svakom trenutku kako postupiti, što uzeti od života; to je dakle neki „ne” vezi, neki „ne” definitivnosti, neko imanje života samo za sebe. Dočim je celibat upravo suprotno: to je definitivni „da”, to znači pustiti da nas Bog uzme u ruke, dati se u Gospodinove ruke, u njegov „ja”, te je stoga čin vjere i povjerenja, to je upravo suprotnost onome „ne”, toj autonomiji koja se ne želi obavezivati, koja ne želi ući u vezu; upravo je taj definitivni „da” koji pretpostavlja, potvrđuje definitivni „da” ženidbe. A ta je ženidba biblijska forma, prirođena muškarcu i ženi, temelj velike kršćanske kulture, te velike svjetske kulture. A ako nestane toga, bit će uništen korijen naše kulture. Zato celibat svojim „da” budućem svijetu potvrđuje „da” ženidbe i tako želimo kročiti naprijed i uprisutniti tu sablazan vjere koja oslanja čitav život na Boga. Znamo da pored te velike sablazni, koju svijet ne želi vidjeti, postoje također velike sekundarne sablazni naših nedostataka, naših grijeha, koji potamnjuju tu pravu i veliku sablazan zbog koje neki misle: „Gle, njihov život nema za stvarni temelj Boga!”. Ali postoji tolika vjera! Celibat, kao što to kritike pokazuju, je veliki znak vjere, Božje prisutnosti u svijetu. Molimo Gospodina da nam pomogne da se oslobodimo sekundarnih sablazni, da uprisutni veliku sablazan naše vjere: povjerenje, snagu našega života, koja se temelji u Bogu i u Isusu Kristu!

Uslijedilo je pitanje svećenika s azijskog kontinenta, don Atsushija Yamashite iz Japana. Konstatirajući kako je uzor svećenicima kojeg je Papa stavio u Svećeničkoj godini Arški župnik vidio u središtu života i službe euharistiju, sakramentsku i osobnu pokoru i ljubav prema, dostojno slavljenom, bogoslužju, postavio je Papi pitanje kako živjeti te temeljne dimenzije svećeničkog života, „a da ne upadnemo u klerikalizam ili se ne otuđimo od stvarnosti, što nam današnji svijet nikako ne dopušta”
Klerikalizam, rekao je u svom odgovoru Papa, je napast kojoj su izloženi svećenici u svim vremenima, pa tako i danas. Utoliko je važnije pronaći pravi način življenja euharistije, koji nije neko zatvaranje svijetu, već upravo otvaranje potrebama svijeta. Moramo biti svjesni toga da se u euharistiji odigrava ta velika drama Boga koji izlazi iz samoga sebe, ostavlja vlastitu slavu i postaje jedan od nas i srozava se dotle da umire na križu. Ta pustolovina Božje ljubavi Boga, koji ostavlja, napušta samoga sebe da bude s nama – to je ono što postaje prisutno u euharistiji; veliki čin, velika pustolovina Božje ljubavi je Božja poniznost koja se daje nama. U tome smislu euharistiju se treba smatrati stupanjem u taj Božji hod. Tako, euharistiju moramo slaviti, živjeti i razmatrati kao školu oslobađanja od vlastitoga „ja”, ući u jedini kruh, koji je kruh sviju, koji nas ujedinjuje u jedno Kristovo tijelo. Euharistija je, po sebi, čin ljubavi, koji nas obvezuje na tu stvarnost iskazivanja ljubavi drugima. Kristova je žrtva zajedništvo svih u njegovu Tijelu. Tako moramo naučiti gledati euharistiju, koja je upravo suprotnost klerikalizmu, zatvaranju u same sebe. Kao primjer u tome smislu Benedikt XVI. je naveo Majku Tereziju koja je primjer ljubavi koja napušta samu sebe, koja napušta svaki oblik klerikalizma, otuđenosti od svijeta, koja ide marginaliziranima, najsiromašnijima, umirućima i predaje se potpuno ljubavi prema siromašnima i potisnutima na rub društva. Bez prisutnosti Božje ljubavi ne bi bilo moguće ostvariti taj apostolat, ne bi bilo moguće živjeti to napuštanje samih sebe, samo uključivanjem u to napuštanje sebe u Bogu, upuštanjem u tu Božju pustolovinu, u tu Božju poniznost, Majka Terezija i njezina zajednica su mogli i mogu još uvijek činiti taj veliki čin ljubavi, tu otvorenost svima. U tome smislu, rekao bih: živjeti euharistiju u njezinu izvornom smislu, u njezinoj pravoj dubini, je škola života, to je najsigurnije okrilje od svake napasti klerikalizma.

Posljednje, peto pitanje, kao predstavnik Oceanije, postavio je australski svećenik don Anthony Denton. On je upozorio kako su sjemeništa sve praznija te da se u budućnosti očekuje, čak drastičan, pad zvanja. Njegovo je pitanje stoga glasilo što učiniti kako bi pastoral zvanja bio djelotvoran, „kako predložiti mladiću našeg doba naš život sa svim onim što je lijepo i veliko u njemu”.
Papa je rekao kako je pomanjkanje zvanja veliki i bolni problem našega doba zbog čega „mjesnim Crkvama prijeti opasnost da odumru, jer nedostaje Riječi života, nedostaje prisutnost sakramenta euharistije i ostalih sakramenata”. Postoji velika napast da mi stvar uzmemo u svoje ruke, da preobrazimo svećeništvo, Kristov sakrament, u obično zanimanje, u „posao” koji ima svoje radno vrijeme, a ostalo vrijeme pripada samo njemu; tako bi ono postalo kao bilo koje drugo lagodno zvanje u kojemu se čovjek određeno vrijeme stavlja na raspolaganje drugima. No time problem neće biti riješen. Ako budemo svoje svećeničko zvanja obavljali kao bilo koje drugo zanimanje, odričući se svetosti, novosti, različitosti sakramenta koji daje samo Bog, koje može samo doći od njegova poziva a ne od nas, nećemo ništa riješiti. Zato, kao što nas poziva Gospodin, moramo više moliti Boga, kucati na vrata Božjeg srca, da nam dadne zvanjâ; to moramo činiti s velikom ustrajnošću, s velikom odlučnošću, s velikim uvjerenjem jer Bog ne zatvara svojih vrata onome koji ga ustrajno, trajno, s pouzdanjem moli, premda pušta čekati i dulje no što je čovjek to predvidio. To je prvo: poticati vjernike da imaju tu poniznost, to pouzdanje, tu hrabrost moliti ustrajno za zvanja, kucati na vrata Božjeg srca da nam dadne svećenike. Osim toga, nastavio je Papa, postoje još tri stvari. Najprije, svaki od nas mora učiniti sve što može da živi vlastito svećeništvo na takav način da bude uvjerljiv, na takav način da mladi mogu reći: to je pravo zvanje, tako se može živjeti, tako se čini nešto bitno za svijet. Riječju, nastojmo mi sami biti uvjerljivi svećenici. Zatim, moramo poticati na molitvu za zvanja. I na kraju, imati hrabrosti razgovarati s mladima razmišljaju li o tome da ih Bog zove, jer je često ljudska riječ nužna da mladi čovjek počne osluškivati Božji poziv. Moramo dakle razgovarati s mladima i prije svega pomoći im pronaći sredinu koja odiše vjerom. Današnji je svijet takav da je malne nemoguće da u njemu sazrijeva svećeničko zvanje. Zato mladi trebaju sredine u kojima se živi vjeru, u kojima se javlja ljepota života, u kojima se pojavljuje jedan Model života, te im tako pomoći pronaći pokrete ili župu – zajednicu u župi – ili druge sredine gdje su doista okruženi vjerom, Božjom ljubavlju te mogu stoga biti otvoreni kako bi Božji poziv dopro do njih i pomogao im.
Bdjenje je nastavljeno izlaganjem Presvetog i euharistijskim klanjanjem. Na završetku, Papa je izmolio molitvu za Svećeničku godinu i podijelio apostolski blagoslov. (ika-sa)