Budi dio naše mreže
Izbornik

Predstavljena knjiga „Đakonat u Katoličkoj Crkvi"

Zagreb (IKA )

U multimedijalnoj samostanskoj dvorani župe bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici u utorak 16. listopada, predstavljena je knjiga Martina Vlahe „Đakonat u Katoličkoj Crkvi“, jedinstvena studija u nas koja cjelovito i podrobno obrađuje važnu službu trajnoga đakonata.

Nakon riječi dobrodošlice koje je uime domaćina dominikanaca uputio o. Marinko Zadro, publici se u ime izdavača „Glasa Koncila“ obratio mons. Ivan Miklenić. Pozdravivši među okupljenima izdvojeno trajne đakone, posebice one koji – kao prvi u Zagrebačkoj nadbiskupiji – ove godine slave desetu obljetnicu svoje službe, istaknuo je da je nova knjiga izišla u biblioteci Tertium millenium, okrenutoj sadašnjosti i budućnosti, kojima pripada i služba trajnoga đakonata. Upravo stoga izrazio je uvjerenje da će vrlo uspjelo djelo „biti dobro sjeme za buduće plodove“ naše Crkve, koja trajni đakonat, kao važnu tekovinu II. vatikanskog koncila, još nije dovoljno iskoristila.
Akademik Franjo Šanjek, OP, kao jedan od recenzenata knjige (uz nadbiskupa mons. Nikolu Eterovića te povjerenika za formaciju trajnih đakona mr. Milana Dančua), govorio je o koncepciji knjige, uvodno istaknuvši autora dr. Martina Vlahu kao vrsnog teologa, liječnika i trajnoga đakona, jednoga od prvih među Hrvatima u toj službi, za koju je zaređen prije 23 godine u Njemačkoj. Hvaleći jasnoću djela, koje nastoji čitatelja uputiti u značenje i važnost đakonata kroz povijest kršćanstva, posvećujući poglavlje i proučavanju povijesti ženskog đakonata, istaknuo je autorovu temeljitost i studioznost. I posebno njegov optimističan zaključak da samo đakonska Crkva, kojoj je dijakonija – služenje glavna podloga, ima budućnost.
Završni dio predstavljanja knjige bilo je predavanje samoga autora, koji je sažeo svih jedanaest poglavlja svoje knjige na 230-ak stranica. Prešavši put od Stjepana Prvomučenika i đakona u prvoj kršćanskoj zajednici; pa đakona koji su izravno bili birani za pape (poput Leona Velikoga ili Martina I.); preko gotovo cijelog tisućljeća kada đakonat više nije postojao kao hijerarhijski stupanj (premda je i tad bilo velikih pojedinaca đakona, poput sv. Franje Asiškoga) – sve do II. vatikanskog koncila i obnove te službe. Izlaganje je zaključio s vrlo optimističnim perspektivama trajnog đakonata za nadolazeće doba, koje iznova ozbiljno razmatra i vraćanje žena-đakonica u taj, uz biskupe i svećenike, „treći temeljni stup“ Crkve.