Homilija mons. Lingue na Nedjelju Dobrog Pastira u Varaždinu

Čitanja: Dj 2, 14a. 36 – 40; Ps 23, 1 – 6; 1 Pt 2, 20b – 25; Iv 10 ,1 – 10

Hvaljen Isus i Marija.

Evanđeoski odlomak koji smo čuli bogat je slikama: pastir, ovce, glas, put, izlazak, vrata, kradljivci i razbojnici, čuvar, ograda, tuđinci…

Želio bih se zaustaviti na ovima trima slikama: pastir, vrata i čuvar.

Odmah je jasno na koga Isus misli kada govori o pastiru i ovcama: pastir je voditelj zajednice, a ovce su članovi zajednice.

Koristim priliku da pozdravim i zahvalim pastiru ove zajednice, koji me je ljubazno pozvao. Pozdravljam i sve vas ovdje prisutne, ali i one koji su, iako odsutni, dio ove župne obitelji.

Pastir se po glasu prepoznaje.

Koliko li je važan glas pastira! Ovce ni glavu ne podižu da vide tko im govori, čim otvori usta, odmah ga prepoznaju po boji glasa.

A koliko li je samo važan ton glasa!

Ton glasa, naime, otkriva dobrotu, blagost, poštovanje ili pak ljutnju, naglost, oholost.

Pastir koji diže glas, koji neprestano kori, lupa šakama o stol, ulijeva strah u kosti, umjesto da okuplja stado, on ga rastjeruje.

S druge strane, dobri pastir se ističe mirnoćom glasa koji pokazuje blagi karakter.

Papa Franjo kaže: Jedan od znakova Dobrog pastira je blagost. Dobar pastir je blag. Pastir koji nije blag nije dobar pastir. Ima nešto skriveno jer blagost se pokazuje onakvom kakva jest, ne skriva se (Propovijed pape Franje, nedjelja 3. svibnja 2020.)

Sviđa mi se ovaj komentar: blagi se pastir pokazuje onakvim kakav jest. Nema što skrivati. Nenaoružan je. Ne napada niti se pokušava braniti jer se ne boji ovaca.

Ako ovce prepoznaju pastira po glasu, prvi zaključak je sljedeći: pastir mora govoriti. Ako šuti, ne prepoznaju ga. Ako šuti, ne može pokazati put.

Dovoljan je primjer, mogli bismo reći! Ne, to nije dovoljno. Pastir mora govoriti jer mora poučavati, mora tumačiti, uvijek mora biti spreman na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama (1 Pt 3, 15). Istina je, kako je govorio sveti Pavao VI. (šesti), da „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako i sluša učitelje, sluša ih zato jer su svjedoci“ (Pavao VI., Govor članovima „Consiliuma de Laicis“, 2. listopada 1974.), ali uvijek se radi o slušanju i stoga o riječi. Također i pastiri koji svoju vjeru svjedoče životom moraju je naviještati.

Riječju se zapravo hrabri, tješi, poučava, ispravlja, brani, oprašta, a ponekad i osuđuje, ali uvijek s blagošću. Kada su ukor ili osuda izrečeni na uljudan način, primatelj ih ne doživljava kao osvetu, već kao svoju dužnost da se popravi.

Prijeđimo na sliku vrata.

Što predstavljaju vrata? Isus jasno kaže: Ja sam vrata.

Tko ne prođe kroz vrata, kradljivac je ili razbojnik. Kradljivac odvodi ovce, krade ih pastiru i vodi u drugi obor: u svijet.

Kradljivac ne prolazi kroz vrata.

Mnogo je propovjednika na ovom svijetu koji žele ukrasti ovce koje su preostale u ograđenom dvorištu Crkve. Mnogi se vjernici, često potaknuti dobrim namjerama (kao što su na primjer: moram znati što svijet misli, želim čuti i drugačije mišljenje i sl.), nesvjesno, polako, gotovo kriomice, udaljavaju.

Izbjegavajući vrata, pronalaze rupu u ogradi i odlaze. Da, jer „kradljivci“ obećavaju zelene i plodne pašnjake bez korova i trnja, odnosno bez križa. Kradljivci prevarom privlače ovce jer pokušavaju sakriti bol. Čineći tako, varaju vjernike: svatko će se, naime, prije ili kasnije, susresti s otajstvom patnje i naći se nespreman.

Nikada nećemo naći raj na zemlji, pašnjake bez gorkog bilja i trnovitog grmlja. Nikada se ne dolazi do Uskrsa bez Velikog petka.

Proći kroz vrata znači proći kroz Kristov križ.

Samo onaj koji uzme njegov križ i slijedi ga… „spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“.

S križem se susrećemo svaki dan, na svakom mjestu.

Križ nije prepreka našem ostvarenju, nego vrata pred kojima predajemo svoje dokumente, tu se provjerava s kime smo, na čijoj smo strani, pripadamo li Kristu, Dobrom pastiru ili svijetu.

„Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“

Samo Isus daje pravi život, u izobilju. Samo On daje vječni život onima koji svaki dan uzimaju svoj križ.

Jao onom pastiru koji prevari svoje ovce obećavajući im lak život! Vrata kroz koja moramo proći, uska su vrata, kaže Isus, a mi znamo što to znači.

Ako pastir obećava velika, širom otvorena vrata, život bez žrtve, pretvara se u kradljivca.

On je prvi koji odbija proći kroz ta uska vrata i umjesto da uzme svoj križ svaki dan, misli da može bez njega, zapada u ono što papa Franjo naziva „duhovnom svjetovnošću“. Dakle, umjesto da položi život za svoje stado, on ga iskorištava, izrabljuje, a ponekad čak i zlostavlja.

Onda nastane nevolja! Papa Benedikt XVI. (šesnaesti) je rekao: „Kako zaboraviti da Crkva, Tijelo Kristovo, ni zbog čega ne trpi toliko koliko zbog grijeha njezinih pastira, osobito onih koji se pretvaraju u ‘kradljivce ovaca’“(Iv 10,1ss) ili stoga što ih zastranjuju svojim privatnim doktrinama, ili stoga što ih vežu nitima grijeha i smrti?“ (Papa Benedikt XVI., 19. lipnja 2009.).

Koliko li je važno moliti za svetost svećenika i da u Crkvi nikada ne ponestane dobrih pastira, onih koji ukazuju na glavna vrata: na Kristov križ, a ne na smicalice!

Ali tko otvara vrata? Tako dolazimo do treće slike: to je čuvar.

Nikada nisam zastao da bih razmislio o važnosti čuvara i njegovu značenju u ovoj prispodobi.

Tko je čuvar?

To je onaj koji dopušta ovcama da čuju glas gospodara, jer on otvara vrata. Ako je to dobar glas, otvara ih, u protivnom ostavlja vrata zatvorenima.

U biti, čuvar je savjest svakoga od nas.

Savjest mi govori je li to glas gospodara ili je to glas kradljivca.

To je važan filtar, to je sposobnost razlučivanja.

Naravno, čuvar može biti korumpiran, može biti kradljivčev pomagač i otvoriti vrata strancu.

Koliko li puta ušutkamo glas Dobrog pastira kako bismo poslušali glas kradljivca!

To se događa kada ušutkamo glas savjesti i slijedimo svoje isprazne želje. Tada čuvar umjesto da otvori pastiru, otvara kradljivcu.

Da se to ne bi dogodilo, važno je imati dobro formiranu savjest!

Katekizam Katoličke Crkve (KKC br. 1783) kaže: „Savjest treba da bude dobro informirana, a moralni sud prosvijetljen. Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. (….) Odgoj je savjesti nenadoknadiv za ljude izložene negativnim  utjecajima i napastovane grijehom da dadu prednost vlastitom sudu, a odbace   mjerodavno naučavanje.“

A kako se formira savjest?

U Katekizmu Katoličke Crkve također stoji (KKC br. 1785): „U odgoju savjesti Božja je riječ svjetlo našem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajući križ Gospodinov.“

Svaki muškarac i svaka žena na ovoj zemlji ima svojeg čuvara i nema tako dobrog pastira koji može prekoračiti prag ljudskoga srca i ući u područje uma ako mu naša  savjest ne otvori vrata.

Danas sveopća Crkva slavi Dan molitve za duhovna zvanja. Molimo za sve one koji u dubini svoga srca čuju tihi glas koji ih poziva da izađu iz stada kako bi postali pastiri. Možda netko ne može raspoznati zove li ga gospodar žetve ili netko drugi.

Molimo da u vjeri, u molitvi i prosvijetljeni Riječju, iskreno slušajući svoju savjest, smognu hrabrosti ući u školu Dobrog pastira, kako bi, poput Njega, postali drugi pastiri.

Molimo također i za sve one koji su već predali svoje živote Gospodinu, koji ih je učinio pastirima na svoju sliku, da se, nakon što su sve ostavili za Krista, ne vrate nazad uzeti ono što su mu dali, već da vode ovce pravim putem.