Budi dio naše mreže
Izbornik

Propovijed nuncija Lingue na blagdan sv. Pija iz Pietrelcine u zagrebačkoj Dubravi

Zagreb (IKA)

Propovijed apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgia Lingue, na blagdan sv. Pija iz Pietrelcine u petak 23. rujna u Župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, prenosimo u cijelosti.

Dragi oci kapucini, braćo franjevci, draga braćo i sestre, radostan sam što ovu euharistiju u čast svetog patra Pija slavim na dvadesetu obljetnicu njegove kanonizacije i zahvaljujem župniku, fra Branku, na ljubaznom pozivu koji mi je uputio.

Možda je netko od vas bio prisutan na Trgu svetoga Petra toga nezaboravnog 16. lipnja 2002., kada je svetim proglašen onaj koga su svi još za njegova života smatrali svetim. Darovi primljeni odozgor bili su, zapravo, toliko očiti da su rijeke ljudi hrlile k njemu na ispovijed, po savjet ili čak nadajući se ozdravljenju.

Poznate su riječi svetog pape Pavla VI. koje je 20. veljače 1971. izrekao poglavarima Kapucinskog reda: „Čudo koje se dogodilo patru Piju, dogodit će se i vama.“ Iznenađujuća izjava, zar ne? Kako je moguće da se ponove tako izvanredni darovi koji su primljeni od patra Pija?

No, Pavao VI. je to objasnio: “Pogledajte kakvu je slavu stekao! Kakvu je svjetsku klijentelu okupio oko sebe! Ali zašto? Je li zato što je bio filozof? Možda stoga što je bio učen? Jer je imao sredstva na raspolaganju?“ „Ne – odgovorio je Papa i dodao: Jer je ponizno služio misu, ispovijedao je od jutra do večeri (…). Bio je čovjek molitve i patnje.“

Da, istina je da je na svom tijelu primio vidljive znakove Kristove muke, što je malo njih u povijesti Crkve iskusilo, ali čak i da je imao stigme, a da nije bio čovjek molitve i patnje, da nije ponizno slavio misu i strpljivo i milosrdno slušao ispovijedi, ljudi ne bi hrlili k njemu, zasigurno mu ne bi povjeravali svoje probleme ili mu preporučivali svoje patnje.

Upravo stoga je Pavao VI. mogao reći poglavarima braće kapucina: Dogodit će se i vama čudo koje se dogodilo patru Piju“, naravno pod uvjetom da ste i vi, poput njega, ljudi molitve i patnje, da svakodnevno slavite svetu misu s istom pobožnošću i poniznošću, posvećujući se slušanju ispovijedi i duhovnom vodstvu ne štedeći sebe.

Nalazimo se u crkvi posvećenoj svetom Leopoldu Mandiću, suvremeniku i subratu patra Pija. Sveti Leopold je upravo dokaz onoga što je rekao papa Pavao VI.: on nije imao izvanredne vanjske znakove, ni dar ozdravljenja koji su mnogi prepoznali kod patra Pija, no ljudi su ga svejedno tražili zbog njegove dobrote, njegove poniznosti, zbog njegove spremnosti da sluša ispovijedi, zbog njegovih mudrih savjeta, zbog načina na koji je slavio svetu misu.

Zapravo, zbog istih razloga koji su vjerodostojnim i privlačnim učinili svjedočanstvo izvanrednih darova koje je pater Pio u izobilju primio Odozgo.  Pogledajmo sada svetog patra Pija u onim vidovima njegove duhovnosti koje i mi možemo nasljedovati. Posebno bih želio naglasiti molitvu i milosrđe.

Pater Pio, čovjek molitve

I on sam je znao ponavljati o sebi: Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli.“ Ostalo ga nije zanimalo, ni s čim drugim nije kalkulirao. Još je govorio: U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce.“

To je razlog zbog kojeg su ga ljudi tražili jer je pater Pio koristio „ključ koji otvara Božje srce“: molitvu. I izravno je iz Božjega srca crpio tu mudrost kojom je zatim prosvjetljivao, ohrabrivao, tješio one koji su mu se obraćali.

Možemo reći da je pater Pio poznavao Božje misli, Njegove putove, ne zato što je doktorirao teologiju na Papinskom sveučilištu, već stoga što je razgovarao s Njime, jer je molio, otvarajući tako Božje srce!

Ali za patra Pija molitva otvara Božje srce samo ako mu i mi otvorimo svoje srce, kao što je savjetovao, na primjer, svojoj duhovnoj kćeri Anniti Rodote: Povjeri mu sve svoje i tuđe potrebe, razgovaraj s njim s djetinjom predanošću, daj oduška svom srcu i ostavi mu punu slobodu da djeluje u tebi onako kako on želi.“

Mogli bismo reći da je za Sveca iz Pietrelcine molitva intiman odnos, od srca k srcu, kao što u jednom pismu govori o svom iskustvu: Nakon mise ostao sam s Isusom u zahvali. (…) Srce Isusovo i moje, dopustite mi izraz, stopila su se. Više nisu kucala dva srca, već jedno. Moje srce je nestalo, kao kap vode koja se gubi u moru“ (pismo od 18. travnja 1912., Epistolario I, br. 273).

Njegovo i Kristovo srce postalo je jedno srce samo zato jer se pater Pio poistovjetio s Kristom, i to s Kristom raspetim, do te mjere da je sa svetim Pavlom mogao reći: „Daleko bilo od mene da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14).

Molitva je za patra Pija to „zajedništvo srdaca“, u kojemu više nisu potrebne riječi, potrebni su šutnja i slušanje. To je molitva o kojoj Isus govori: Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7-8).

Sveti je Augustin govorio da moliti znači pustiti Božje uho na naše srce (usp. komentar na psalam 148). Lijepa mi je ova slika. To me navodi na razmišljanje o liječniku koji posjećuje bolesnika. Što on čini? Prvo uzima stetoskop i prinosi ga prsima kako bi čuo otkucaje srca i disanje pacijenta. Tako je i u molitvi: Bog se saginje kako bi osluškivao otkucaje našeg srca i odmah zna kamo je ono usmjereno, za što kuca, koji su naši interesi i kamo stoga idu naše misli.

U isto vrijeme on čuje naše disanje, odnosno čuje uzdisaje Duha koji moli u nama, jer, kako sveti Pavao piše Rimljanima, mi „doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete“ (Rim 8,26-27).

Nije teško moliti na taj način, ali jedno je važno: ne žuriti se. Čak i ako imamo samo pet minuta, nije potrebno mnoštvo riječi, već otvoriti srce za susret s onim što je Božje. Meni puno pomaže kada pronađem udoban položaj, zatvorim oči, mislim na Boga kako naslanja svoje uho na moje grudi. Odmah postajem svjestan jesam li spreman pustiti ga unutra, bez straha, bez da mu išta skrivam, dopuštajući mu da ide kamo god hoće. Svaki put postanem svjestan da on ispravlja neku moju misao, popravi neki osjećaj, liječi moje duhovne rane ulijevajući ulje svoje ljubavi u moje srce i kisik svoje mudrosti u moja pluća, tako da moje misli postaju njegove misli, a njegovi puti moji puti (usp. Iz 55,8).

Da bi se istinski molilo, ne treba se bojati Bogu sve dati. Ako postoji neka navezanost, neka briga, neki otpor i nisam spreman predati mu se, dati mu ono što od mene traži, On ne ulazi, ostaje na vratima i čeka. Strpljiv je, ne provaljuje vrata, nastavlja tiho kucati sve dok ne odlučim pustiti ga da uđe. Tek tada me poziva u svoj dom, nosi me u svom srcu i ispunjava mirom i radošću i sjedinjenje s Bogom je potpuno. Često se pitam: zašto nakon molitve nemam srce puno radosti? Zašto nakon primanja Euharistije ne osjećam njegov mir? Jer nisam bio spreman dati Mu sve, nisam Mu dopustio da uđe.

Sveti pater Pio, čovjek milosrđa

Iz te molitve, koja preobražava naše srce u njegovo srce, izvire ljubav. Sjedinjenje s Bogom ne udaljava nas od naše braće, ono nas zbližava. Zbog toga je molitva prvo djelo milosrđa, kao što je papa Franjo rekao molitvenim zajednicama patra Pija: „Molitva je djelo duhovnoga milosrđa koje želi privesti sve ljude Božjem srcu.(…) Jednom riječju, moliti znači povjeravati: povjeriti Crkvu, povjeriti osobe, povjeriti situacije Ocu (…) da se on brine za sve“ (Papa Franjo, 6. veljače 2016.).

S tim je osjećajima pater Pio, nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata, odmah prihvatio poziv pape Pija XII. da moli za mir, za jedinstvo i za spas svijeta. Svoju duhovnu djecu i vjernike koji su svakodnevno hrlili u San Giovanni Rotondo pozivao je na molitvu za mir. Počele su se formirati različite skupine koje su se povremeno sastajale kako bi molile na nakane Svetog Oca. Tako su nastale „Molitvene zajednice“ patra Pija koje su se raširile po cijelom svijetu.

Molitva započinje milosrđem, molitva vodi milosrđu. Upravo danas, dok se spajaju dijelovi trećega svjetskog rata, kako kaže papa Franjo, više nego ikada postoji potreba za molitvom koja je potaknuta milosrđem i koja vodi k milosrđu, kako bi se donio plamen ljubavi cijelom čovječanstvu (Papa Franjo, 6. veljače 2016.).

Zahvaljujući plamenu ljubavi koji je upaljen molitvom, započeo je san o otvaranju Kuće za ublažavanje boli u San Giovanni Rotondu 1956. godine. Svake godine ovdje bude preko 57 000 hospitaliziranih osoba i dogodilo se ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „čudom“, možda najvećim čudom patra Pija: milosrđe koje čini čuda. Kao što svoje srce otvaramo Bogu u molitvi, tako ga otvaramo braći u milosrđu. To je veliki primjer koji nam je dao Svetac iz Pietrelcine.

A milosrđe nikada ne kaže „dovoljno sam već učinio“, uvijek postoji mogućnost ljubiti više. I tako zaključujem ove misli poznatom meditacijom-molitvom svetoga patra Pija, koja glasi:

„Kada pomisliš da si učinio dovoljno u vršenju milosrđa, učini još više: ljubi više. Kada si u iskušenju da odustaneš pred poteškoćama u vršenju milosrđa, potrudi se savladati prepreke: ljubi više. Kada te tvoja sebičnost tjera da se zatvoriš u sebe, izađi iz sebe: ljubi više. Kada za pomirenje čekaš da drugi napravi prvi korak, ti preuzmi inicijativu, ljubi više. Kada se osjećaš potaknut da prosvjeduješ zbog nepravde u kojoj si bio žrtva, pokušaj šutjeti: ljubi više“.

Neka i nama, kao i patru Piju, molitva i ljubav budu pokretači u našem životu.