Pokopan vrhbosanski svećenik Vladimir Borić

Od devetoro braće i sestara pokojnog Borića, među pokojnima je i franjevac Bosne Srebrene fra Božidar Borić koji je preminuo 2012. godine. Među koncelebrantima bio je i župnik zagrebačke župe Šestine Robert Šreter koji je rođen u župi Brčko u Bosanskoj Posavini pa mu je krsni i krizmani kum bio upravo tadašnji brčanski kapelan Vladimir Borić.

Na početku mise ravnatelj Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Fabijan Stanušić podsjetio je da je vlč. Borić u Svećenički dom smješten 9. kolovoza 2013., te da je preminuo u jutarnjim satima 5. rujna, u 84. godini života. „Sarajlija, dalmatinskog duha. Oštroumne misli i britke riječi, kako u govoru tako i u pjevanju, sportu… Proveo je sedam godina u Svećeničkom domu. Obilazeći ovozemne liječnike i sam je bio svjestan da će jednog dana doći poziv od vječnog Liječnika kojem ne treba uputnica nego samo nalazi, nalazi dobrih djela. Vjerujemo i nadamo se da ih je vlč. Borić prikupio kroz svoj bogat svećenički rad“, opisao je pokojnika vlč. Stanušić te potaknuo molitvu za njegovu dušu po zagovoru sv. Marka Križevčanina, čiji spomendan Crkva slavi toga dana.

Uvodeći u misu kardinal Puljić izrazio je kršćansku sućut bližoj i daljnjoj rodbini i potaknuo na molitvu za dušu pok. svećenika Borića „koja je pod Bogom, a njegovo tijelo posljednji puta sudjeluje u ovom misnom otajstvu“. „Neka Gospodin bude milostiv svima nama, a pokojnima darežljiv u svom milosrđu“, molio je kardinal Puljić.

U propovijedi kardinal Puljić kazao je da se danas opraštaju od još jednog svećenika koji je godinama djelovao u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. „I upravo, na njegovu sprovodu, ova riječ Božja nas sve opominje: svima nam je stati pred sudište Božje. Možemo na zemlji misliti, raditi po svoju ljudsku, ali kad kucne trenutak smrti, tada sve ovo ljudsko prestaje i ostaje samo ono što smo donijeli pred Božje lice“, rekao je kardinal Puljić, potičući sve nazočne da svoj život tako žive te budu spremni doći pred lice Božje. Kazao je da je njih svećenike Gospodin stvorio, a onda posvetio i poslao, da bi na ovoj zemlji vršili njegovu volju i radili na spasenju duša. Istaknuo je da je sva svećenička briga zapravo ljubav Kristova prema duši te da, živeći u Crkvi i za Crkvu, svećenik ništa sebi ne prisvaja jer sve služi Bogu za spas duša.

Kardinal Puljić rekao je i da današnji „ritam života“ ne dopušta misliti o činjenici da živimo i da umiremo, da smo Gospodinovi, te da je ljudski bojati se zakoračiti iz prolaznosti života u vječnost. Potaknuo je sve na molitvu da Bog bude milostiv te svećeniku Boriću oprosti sve ono ljudsko, slabo što je učinio te da ga „svojim vječnim svjetlom i svojim zagrljajem božanske ljubavi“ nagradi za sve za što je izgarao i žrtvovao se.

Okupljenim svećenicima kardinal je kazao da je Isusu stalo do svakoga od njih, a osobito do onih duša koje im je povjerio. Potaknuo ih je stoga da čuvaju one koje im je Isus povjerio te poželio da u njima bude žar oduševljenja za Božje poslanje. istaknuo je da je euharistija najjače jamstvo da se istinski ostvari prolaz iz smrtnog u vječno jer se njome „sjedinjujemo u Isusu Kristu“. Na kraju propovijedi kardinal Puljić zahvalio je kao mjesni ordinarij pok. Boriću za njegovo svekoliko služenje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a riječi zahvale uputio je i osoblju Svećeničkoga doma na čelu s ravnateljem vlč. Stanušićem koji su sedam godina strpljivo pomagali vlč. Vladimiru u njegovoj bolesti.

Ravnatelj Stanušić, opraštajući se od pokojnika, u kratkim je crtama prikazao njegov životni tijek: „Iz brojne obitelji Borić nikla su dva zvanja fra Božidar i vlč. Vladimir ili kako smo ga od milja zvali Boro. Rođen je 11. listopada 1936. u Sarajevu od oca Joze i majke Matije r. Pećar. Kršten je u katedralnoj župi. Osnovu i srednju školu završio je u rodnom gradu Sarajevu, a filozofsko-teološki studij u Đakovu gdje je zaređen za đakona 31. svibnja 1962. te iste godine na Petrovo za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Tijekom svoga svećeničkog života bio je na službama župnog vikara u župama: sv. Josipa u Zenici, Komušini i Brčkom. Župnikovao je u Rastičevu, Brusnici, Vukanovićima, Pećniku i Turiću, gdje je bio najduže. Umirovljen je 12. srpnja 2013.“

Uime generacije ređenika riječi oproštaja uputio je umirovljeni vrhbosanski svećenik Miroslav Agostini: „Onoliko puta u životu umiremo, koliko nam puta umru naši najbliži i najdraži. Tako otprilike danas doživljavam ovaj oproštaj s kolegom i svećeničkim subratom Vladimirom Borićem, dalmatinskih roditeljskih korijena, s kojim sam prolazio godine sjemenišne gimnazije u Zagrebu u Šalati, izvrsnog pjevača i matematičara, pa kasnije godine bogoslovije i svih ređenja u Đakovu. Ovo je, zapravo, moj oproštaj s 11. svećeničkim ređenikom, koncilske 1962. godine. Kao generacija godišnje smo marljivo njegovali uspomene i zajedništvo. Suze rastanka s vlč. Vladimirom obilno teku danas u mojoj duši i hvala vam što ih sa mnom dijelite. Brišemo ih spasenjski na najuzvišeniji način euharistijskom žrtvom Isusa Krista koju je i pokojni Vladimir služio na tisuće u svom dugom životnom vijeku. U radu, molitvi, u žrtvama i životnim kušnjama, Vladimir je obavljao kanonsko poslanje u određenim zajednicama mjesne Crkve vrhbosanske i šire. Bili smo dugo i susjedi na župama u Bosanskoj Posavini. Kolegu Vladimira sam uvijek doživljavao kao savjesnog u službi, aktivnog i pobožnog, skromnog, gostoljubivog uzora“, kazao je vlč. Agostini, izražavajući sućut najbližoj rodbini.

Sprovodne obrede na sarajevskom Gradskom groblju Bare predvodio je nadbiskup Vukšić uz sudjelovanje katedralnog župnika i dekana preč. Mate Majića i drugih svećenika te rodbine, redovnica i drugih vjernika.