Mlada misa vlč. Tomislava Vojnić Mijatova

Pozdravljajući roditelje, braću i sestre, svećenike i mladomisnika, župnik preč. Franjo Ivanković kazao je: „Kao upravitelja ove mjesne Crkve pripala mi čast da te mogu pozdraviti u ime okupljene zajednice na početku ovog slavlja tvoje mlade mise. Svjesni smo da su naša zvanja izmoljena, a ne zaslužena te su mnogi znani i neznani molitelji koji su nas pratili, a i danas nas podržavaju. Želim Tomislave da tvoje srce bude natopljeno Božjom riječi, kao i naša Bačka ravnica i Tavankutski pisak protekle noći i ovog dana. Neka se Božja riječ darovana tebi ne vraća bez ploda.“ Na kraju svog pozdrava župnik preč. Franjo Ivanković rekao je: ,,Prije nego li primiš roditeljski blagoslov još samo poslušaj riječi naše pjesnikinje koja poručuje: O pođi sada, naš mladomisniče, kuda te Kristova nadahnuća vode, započni svoju svećeničku službu, svojem Bogu, Crkvi i Narodu.“ Nakon uvodnog pozdrava župnika, uslijedio je roditeljski blagoslov mame Kate i tate Tome te potom je mladomisnik započeo misno slavlje.

Propovijedao je vlč. Dragan Muharem, župnik župe Presvetog Trojstva u Maloj Bosni, njegov bivši odgojitelj i prefekt u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu Paulinum.

Obraćajući se mladomisniku vlč. Dragan Muharem rekao je: ,,Dragi mladomisniče, svećenikov život počinje kada ode zadnji gost s mlade mise. Kada utihne klicanje, čestitanje, tapšanje po ramenu. Kad se ugase svjetla pozornice. Svećenikov život počinje, i to je sljedeća rečenica Evanđelja, kada iziđe iz kuće. Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. Bremenita je ovaj riječ izlazak. I teološki i simbolički. To je aluzija na starozavjetni izlazak naroda iz Egipta i odlazak na opasan i neizvjestan put. Zar to nije uloga svećenika? Izići iz obiteljske, sjemenišne i bogoslovske kuće i ozračja zaštićenosti i povesti narod kroz Crveno more ovoga svijeta? Pokazati put, dati i život za svoje! Zato Tomislave, budi svećenik po Srcu Isusovu! Odvaži se ući u Isusovu lađu, u Crkvu, i zaploviti nemirnim morem! I ne boj se! Čuo si drugo čitanje: ma sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati!“

Oslanjajući se na Evanđelje 15. nedjelje kroz godinu, vlč. Muharem naglasio je: ,,I sada dolazimo do središta današnjeg Evanđelja. U središtu je ne sjeme, ne trnje, kamen ili plodna zemlja ili čak urod. Sijač! On je centralna figura svega! Veli evanđelje: dok je sijao, nešto sjemena pade uz put, nešto na kamen, nešto u trnje a nešto zrnja pade u dobru zemlju. Braćo i sestre, ovaj naš sijač očigledno nema pojma o zemljoradnji. Tko još ide tako nonšalantno i baca zrnje gdje god stigne – i uz put i na kamen i u trnje, gdje god stigne! Tko tako radi? Mi koji živimo na višestruko plodnijoj zemlji, još uz svu mašineriju, brižno pazimo da svako zrno padne tamo gdje treba. A ovaj ide, baca gdje stigne, rasipa, ko’ da nije njegovo! Čak ¾ svojih skromnih resursa prospe bez pardona! Taj il’ se ne razumije u zemljoradnju ili je možda nešto drugo u pitanju?! Dragi vjernici, očigledno da ovo evanđelje nije lekcija iz ratarstva. Svaki ratar koji bi tako postupao brzo bi bankrotirao. Ovdje je slika Boga koji ne štedi svoje riječi, koji svoj blagoslov upućuje i kamenitima i trnovitima i utabanima. Želi doći do svačijega srca. U svačije srce želi posaditi sjeme svoje riječi, u nadi da će se ono primiti i uroditi plodom.“

Na kraju propovijedi vlč. Muharem je rekao: ,,Dragi mladomisniče, slika ovakvog sijača slika je i tvoga svećeništva. Poziv da i ti budeš takav. Široke ruke i široka srca! Nemoj zato nikad bit proračunat! Tisnog nosa! Nemoj težiti duhovnom i pastoralnom minimalizmu! Ma sav se daj u ono što jesi! Nije naše da odvagujemo uloženi trud i rezultat. Svećenikovo poslanje je sjetva a ne žetva! Uvijek nek ti je pred očima slika sijačevih šaka. Uvijek otvorene, nikad stisnute. Kom je šaka otvorena, može i primit i dat! Kom je stisnuta, nit daje nit dobiva. Budi zato rasipan! Rasipan u svetosti života, u dobroti, rasipan u ljubavi prema Bogu i povjerenom stadu, rasipan u navještaju Radosne vijesti! Veli sv. Pavao: Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Na tebe je, dragi Tomislave, palo oko Galilejskog sijača, on te je odabrao između mnogih, jer zna da baš ti možeš izvršiti djelo blagovjesničko. Gospodinu trebaš! To je i tvoje geslo i luč tvoga svećeništva. Naime, u više navrata znao sam se šaliti kako nijedan svećenik ne smije uzeti ovu rečenicu za mladomisničko geslo. I doista, ne znam nijednog svećenika koji se odvažio to uzeti. A zašto je to tako opasno? Zato što cjelovita misao iz Lukina Evanđelja glasi ovako: Odriješite magare, Gospodinu treba! I evo Tomislava, prvi koji se odvažio uzeti to geslo i postati Isusovo magare! Vama je to možda smiješno i neprikladno. Ali da Isusa pitate uvjeren sam da bi svakome od nas – svakom svećeniku – preporučio da češće budemo magarci a manje biznismeni, menadžeri, zidari ili što već. Jeste li svjesni da Novi zavjet ne počinje s moćnim papama, apostolima, biskupima ili svećenicima? Novi zavjet – otvorite ga – počinje s jednim magaretom koji nosi trudnu Mariju. Jeste li svjesni da je magarac jedino živo biće koje je bez prigovora vršilo volju Božju? Pa jedan sv. Josip je htio napustiti trudnu ženu. Nema sveca a kamoli običnog čovjeka koji nije makar djelićem posumnjao u Božju volju. A magarac? On bez prigovora nosi Isusa dok se još nije ni rodio. Taj isti magarac nosi Svetu obitelj od Nazareta do Betlehema pa onda do Egipta i natrag. Magarac nosi Isusa na svim njegovim putovanjima. Na Cvjetnicu s njim ulazi u Jeruzalem. Od začeća do smrti – Isusa neumorno i ponosno nosi jedan magarac. Shvaćate li da jedino stvorenje za kojega Isus kaže da ga treba jeste magare. Nigdje nećete naći da treba Peru, Marka, ovoga ili onoga. Samo magarca! Koliko god smiješno i neprikladno bilo to želim tebi dragi Tomislave! Poput magareta nosi otajstvo Boga, taj slatki jaram na svojim leđima – kroz cijeli život. Besprigovorno, radosno, ponosno! Dragi mladomisniče, Bog te treba, Crkva te treba, mi te trebamo! On te je odriješio i treba te da siješ sjeme Božje riječi posvuda. Budi dika i ponos svojoj župi tavankutskoj! Budi dika i ponos svojoj Crkvi subotičkoj! Budi svećenik po Srcu Isusovu, sada i uvijeke“!

Uz župnika preč. Franju Ivanković i propovjednika vlč. Dragana Muharema, u koncelebraciji je bio veliki broj svećenika. U asistenciji su bili boSgoslovi Subotičke biskupije, a ceremoniju je vodio vlč. Nebojša Stipić. Na svetoj misi bile su prisutne časne sestre Dominikanke koje su dugo godina djelovale u župi Tavankut, potom časne sestre Družbe kćeri Milosrđa koje djeluju u župi sv. Roka u Subotici.

Vlč. Tomislav Vojnić Mijatov je zahvalio svim župljanima i vjernicima koji su ga pratili i ohrabrivali na njegovom putu, te sudjelovali u ovom slavlju. U svom zahvalnom govoru vlč. Tomislav je rekao: ,,Hvala Vam župniče Franjo koji ste bili sa mnom od samog početka na mom hodu prema svećeništvu. Hvala vam na otvorenosti i suradnji na koju sam mogao uvik računati. Uvik ste bili spremni pomoći kada je to bilo potrebno kao i danas kada ste uložili puno snage u ovo mladomisničko slavlje. Od srca Vam hvala. Vjerujem i znam da biti prije svega dobar čovjek nije lagano postati i zato hvala mami Kati i tati Tomi, koji su me na ovaj svijet donijeli, odgajali da budem dobar i pratili molitvom na mom putu svećeništva.“ Zahvalu je uputio svojoj braći, sestrama, obitelji, rodbini, svećenicima, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu u kojem je proveo šest godina studija i formacije, kao i onima koji su darovali svoje vrijeme kako bi ovo slavlje bilo uistinu pravo župno slavlje.

Na kraju misnog slavlja vlč. Tomislav je podijelio svečani mladomisnički blagoslov.