Objavljen zbornik „Vjera, kultura i umjetnost“ u izdanju Hrvatskog dušobrižničkog ureda iz Frankfurta

Zbornik su uredili doc. dr. sc. Hrvoje Kalem i dr. sc. Adolf Polegubić, a predgovor napisao delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina. U zborniku su sadržani radovi prof. dr. sc. Ivice Žižića s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i doc. dr. sc. Hrvoje Kalema s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

U prvom članku „Otajstvo ljepote – putevima teološke estetike“ prof. Žižić je ponudio opći pregled pitanja odnosa vjere i estetike u filozofskom, kulturološkom i teološkom kontekstu. Autor je u glavni crtama prikazao kulturno-povijesni put poimanja lijepoga od klasične tradicije u antici i srednjem vijeku do novovjekovnih traganja i postmoderne. U nastavku, autor je ukazao na složen odnos između Crkve i umjetničkog prikazivanja koji je uvijek bio pun izazova.

Posebnu pozornost izaziva kriza umjetničkoga u suvremenom kršćanstvu koje je plod razdvajanja umjetnosti od vjere. Religiozni kič, ističe autor, najbolji je pokazatelj krize umjetničkog u kršćanstvu. Razdvajanje umjetnosti od vjere ostavilo je traga i u umjetnosti i u vjeri. Vjeri je oduzeta izražajna snaga, a umjetnost je postala trivijalna i beznačajna, nesposobna da izrazi transcendenciju. Usprkos evidentnoj krizi uvjetovanoj razdvajanjem svetoga i lijepoga, postoje primjeri ponovnog približavanja, štoviše, oblikovanja umjetnosti kao živog teološkog mjesta. Kao primjer autor je uze djelo suvremenog hrvatskog umjetnika Kuzme Kovačića – vratnice hvarske katedrale – te na njihovom primjeru pokazao mogućnost suvremene sinteze umjetnosti i vjere. Upravo jedan detalj – Raspeti Krist – s Kovačićevih vratnica, uzet je za naslovnicu Zbornika.

Drugi članak prof. Ivice Žižića nosi naslov „Slavlje ljepote – Umjetnost i liturgija u susretu“ obrađuje povijesno-teološku perspektivu umjetnosti za liturgiju. Polazeći od niza primjera iz ranokršćanske umjetnosti, autor je ukazao na doksološku i mistagošku odrednicu koje tvore bit liturgijske umjetnosti. Umjetnost se bitno odnosi na sakramentalno slavlje i čini jedinstvo s njime. Formiranje kršćanskog bogoslužja išlo je usporedo s formiranjem umjetnosti u kojima se manifestirala vjera Crkve.

U radu „Istina ljepote – navještaj umjetnosti u znaku vjere“ prof. Žižića tematizirao je umjetnost u njezinoj posredničkoj ulozi između vjere i života. Autor razrađuje pitanje navjestiteljske i mistagoške umjetnosti u današnjim prilikama postmoderniteta. Liturgija se pokazuje u svakom vremenu, pa tako i u vremenu postmoderne, kao mjesto autentično lijepoga i svetoga. Navještaj istine i evangelizacija umjetnošću podudara se s mistagogijom odnosno uvođenjem u kršćanska otajstva. To autora dovodi do danas pomalo zaboravljene istine da je Crkva ne samo naručiteljica umjetničkih djela, nego prostor umjetničkog stvaralaštva. Ona je okvir i polazište, ali i odredište umjetničkog stvaralaštva u stalnoj potrazi za ljepotom, istaknuo je autor.

Doc. dr. sc. Hrvoje Kalem u svome prvom članku „Evanđelje u kulturi: prema teologiji kulture“ bavi se odnosom Evanđelja i kulture koji je star koliko i samo kršćanstvo. Autor je najprije pojasnio temeljne pojmove kao što su kultura i inkulturacija, da bi u drugome dijelu ukazao na kulturu kao „krilo“ u kojemu se utjelovljuje Evanđelje te se živi i dalje prenosi. U završnom dijelu rada ističe se kako je postmoderna kontekst u kojemu se danas događa susret između Evanđelja i kulture ukazujući na pozitivne i negativne elemente u postmoderni. Autor se posebno zadržava na tzv. pozitivnoj postmoderni koja može biti dobar sugovornik navjestiteljima Evanđelja, jer ona pokazuje određenu otvorenost prema duhovnom i religioznom. No, i tu se mora biti oprezan, kako nešto fragmentarno i likvidno ne bismo odmah shvatili i prihvatili kao istinski duhovno i religiozno, ističe. Vrijednost rada je u tome što donosi kriterije za kršćansko razlučivanje kultura.

Prema autoru, kršćani ne bi trebali zauzeti ni stav neprijateljstva prema kulturi, jer bi, između ostaloga time pokazali nepovjerenje u preobražavajuću snagu Evanđelja, ni stav naivnog i akritičkog prihvaćanja kulture pri čemu se ne opažaju opasnosti koje dolaze od te kulture. Jedini mogući stav koji kršćani mogu zauzeti prema dominantnoj kulturi je stav kulturalnog razlučivanja i kreiranja kulture pokazujući tako da su očevi i sinovi kulture: očevi kao oni koji stvaraju kulturu, a sinovi kao oni koji je baštine.

Sljedeća dva članka doc. dr. sc. Hrvoja Kalema su međusobno povezana jednom važnom, te nepravedno zaboravljenom, kako je istaknuo autor, temom u duhovnosti i teologiji. Radi se o imaginaciji. To je razlog zašto autor u svome članku „Pozitivna uloga imaginacije na putu prema vjeri“ nastoji vratiti u središte teološke pozornosti pozitivno značenje imaginacije u teologiji, vjeri i duhovnosti. U tom se kontekstu nudi nekoliko pozitivnih opisa imaginacije, ukazujući prije svega da je ona moć i sposobnost čovjekova duha. Ona je kao moć i sposobnost onakva kakvom je mi učinimo.

Autor ostavlja po strani moguća negativna značenja imaginacije te se fokusira na njeno pozitivno značenje koje kao takvo može biti izvrstan put prema vjeri. Također se ukazuje na mnoštvo funkcija koje posjeduje imaginacija. Članak donosi kratki povijesni filozofsko-teološki prikaz promišljanja o imaginaciji. U središnjem djelu autor prikazuje važnost imaginacije u odnosu na vjeru, ali vrijedi i obrnuto, pa upozorava na važnost vjere za imaginaciju. Pri tome se koristi vrijednim ukazima svetog Johna Henryja Newmana i protestantskog teologa Waltera Brueggemanna. Također se nakon ovih analiza ukazuje za dijalektički odnosno između vjere i imaginacije. Moć i logika imaginacije polazeći od Svetog pisma, duhovnosti, liturgije i etike svojevrsni je nastavak promišljanja profesora Kalema u prethodnom članku. U ovome autor donosi praktične ukaze gdje i kako djeluje imaginacija. Ona je prisutna u Svetom pismu. Posebno je to očito u knjizi Otkrivenja gdje su uočava hermeneutski krug između imaginacije i riječi. Tu je imaginacija u službi objavi.

Arhitektura Knjige Otkrivenja je spasonosna za kršćane svih vremena, a osobito prvih stoljeća, jer nasuprot kulturalnoj hegemoniji Rimskog carstva koje sa svojim slikama, arhitekturom, obredima, slavljima i načinom života pokazuju moć Rimskog carstva i sjaj poganske religije, ona spašava kršćane nudeći im protuslike koje utiskuju u slušatelje posve drukčiju viziju svijeta i načina života. Moć i logika imaginacije pokazuju se u duhovnosti i liturgiji. Za prvo područje autor se služi ignacijevskom duhovnošću, a kako bi pokazao moć i logiku imaginacije u liturgiji oslanja se na neke elemente u liturgiji kao što su služba riječi, homilija, Credo i sveopća molitva koje dodiruju imaginaciju pod mnogim vidovima. Na kraju, kako bi pokazao koliko je imaginacija važna za etiku, dr. sc. Hrvoje Kalem poseže za reimaginacijom slike o Bogu kako bi se došlo do ispravnog i etički prihvatljivog djelovanja. Time opravdava tezu da je naš odnos jednih prema drugima i naše djelovanje uvjetovano našom slikom o Bogu.

Autor navoda da ako ne re-imaginiziramo Boga kao dobroga, nijedna se etika neće ukorijeniti u istini i pravdi, liturgija će nam biti dosadna, duhovnost isprazna, a Sveto pismo će postati lijepa povijesna knjiga draga još samo povijesnoj kritici i lingvistici. Preobrazba čovjekove slike o Bogu vodi preobrazbi čovjekova djelovanja prema bližnjemu, preobrazbi slavljenja i duhovnosti, te preobrazbi čitanja i razumijevanja Svetoga pisma. U tome se moć i logika imaginacije pokazuju uistinu izrazito vrijednima.

Zbornik je recenzirao izv. prof. dr. sc. Vili Radman koji ističe:

„Razmišljanja prisutna u zborniku ponovno svraćaju pozornost na liturgiju kao eminentno mjesto ljepote u kršćanstvu podsjećajući nas kako je formiranje kršćanskog bogoslužja išlo usporedo s formiranjem umjetnosti što jasno govori o životnoj sponi između umjetničkog izražavanja i liturgijskog slavljenja. U želji da se nadoknadi zaborav imaginacije u suvremenim teološkim razmišljanjima, također se ukazuje na ulogu i funkcije imaginacije, ističe njezina dinamička stvarnost te međusobna upućenost vjere i imaginacije u nekim konkretnim područjima kršćanskog promišljanja, življenja, slavljenja i djelovanja: Svetom pismu, duhovnosti, liturgiji i etici.“

Doc. dr. sc. Ivan Rako u svojoj recenziji piše:

„Velika je vrijednost ovoga Zbornika što autori progovaraju o temama, odnosno susretu i dijalogu vjere, kulture i umjetnosti. Ovaj susret i dijalog postali su drama sadašnjosti i ravnodušnosti koju prečesto ne zanima pitanje transcendentnog. U svojim člancima autori kroz mnoge primjere pozivaju na jedan novi dijalog između vjere, kulture i umjetnosti. Potrebno je uhvatiti korak s našim velikim nasljeđem što se na poseban način odnosi na odnos prema kulturi koja se susreće s Evanđeljem, kao i eksplicitno prema umjetnosti u kojoj često ljepota gubi svoj sjaj. Liturgija je mjesto susreta i dijaloga u kršćanstvu gdje ljepota progovara, a ne religiozni kič, odnosno istina ljepote koja naviješta i evangelizira. Veoma je važno u postmoderno doba istaknuti odnos kulture i inkulturacije koja je dio crkvenog navještaja, odnosno kulture u kojoj se Evanđelje uprisutnjuje i živi. No, vjera ne smije živjeti u strahu od kulture i ostavljati joj vrata zatvorenim. Ona mora stvarati nove oblike koje joj kultura nudi, ali uvijek paziti na svoj identitet koji pronalazi u Evanđelju. Sadržaj vjere mora ostati ne promijenjen, ali njeni oblici i izražajne forme moraju se mijenjati zajedno s kulturalnim promjenama. Autori ovoga Zbornika pozivaju da se uključimo u kulturu susreta i dijaloga. Ovaj Zbornik doprinosi susretu i dijalogu vjere, kulture i umjetnosti, jer susret i dijalog nemaju drugu alternativu.“