Sjećanje na mons. Nikolu Kerčova u 90. obljetnici njegovog rođenja

Udruga banatskih Hrvata ove se godine sjeća 90. obljetnice rođenja mons. Nikole Kerčova, svećenika današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije podrijetkom iz banatske župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Perlezu. Tim je povodom, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na stranama na hrvatskom jeziku u tjedniku „Zrenjanin“ tijekom ožujka, etnolog i antropolog Dalibor Mergel iz te udruge objavio obiman članak o životu i djelovanju Kerčova.

Nikola Kerčov rođen je 9. ožujka 1930. u Perlezu, pokraj današnjeg Zrenjanina. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno ratom i poratnim godinama. U Perlezu je pohađao niže razrede osnovne škole, a školovanje je nastavio u Beogradu gdje je došao u kontakt sa zemunskim župnikom Adamom Žabarovićem, koji je njegovo školovanje pomagao.

Maturirao je 1952. u Beogradu, a u jesen 1952. došao je u Bogoslovno sjemenište i kroz pet godina pohađao teološki studij u Đakovu. Pokojni biskup Stjepan Bäuerlein ga je i prije završetka studija zaredio, na Petrovo 1956. godine. Pastoralno je pomagao u Vrbici i u Donjem Gradu u Osijeku. Tada je bio pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš, gdje se teško razbolio. Po povratku je tijekom dvije godine bio kapelan u Slavonskom Brodu.

Godine 1959. dolazi za kapelana bolesnom župniku Šeperu u Osijek, u Gornji grad. Poslije smrti župnika, od ožujka 1960. do kolovoza 1961. Kerčov je bio upravitelj gornjogradske župe sv. Petra i Pavla. Biskup je u to vrijeme odlučio osnovati novu župu u Osijeku, te je Kerčova odredio da bude prvi njezin župnik, a to je služba koju je obavljao idućih 45 godina. Tako je paralelno kao upravitelj gornjogradske župe pripremao i početak života nove župe sv. Josipa radnika, u osječkoj industrijskoj četvrti. Uspio je osigurati minimalne uvjete za početak njezina djelovanja i za svoje preseljenje u novu župu.

Uz velike poteškoće kupio je kuću s tri prostorije, dvije prostorije spojio je u jednu za bogoslužje, a treća je služila kao župni ured, dnevni boravak, spavaća soba i kuhinja. S puno svećeničkog entuzijazma i ljubavi, spreman na svaku žrtvu, prezir i poniženje, postupno i strpljivo širio je skučeni prostor. Na noge je postavio i Župu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Brijestu te je od 1987. do 1995. paralelno bio upravitelj te župe, a pet godina i upravitelj župe Sarvaš (1993.-1998.). Osnovao je i osigurao prikladan prostor za filijalu sv. Marka Križevčanina na Filipovici, a tijekom 15 godina bio je i dekan Osječkog dekanata.

Papa Ivan Pavao II. odlikovao ga je 1995. godine naslovom monsinjora, a Grad Osijek mu je dodijelio medalju za životno djelo – jedinstven doprinos vjerskom životu građana Osijeka i razvijanju istinskih vrijednosti. Sa 76 godina bio je umirovljen, no ostao je u župi sv. Josipa radnika da bi pomogao novom župniku. Onda je otišao u župu Imena Marijina u Donji Grad. Nakon dvije i pol godine mirovine i pomaganja u te dvije župe, molio je nadbiskupa da mu dopusti da ode u malu ispražnjenu župu u Bocanjevce. Zamrzava mirovinu, useljava u vrlo skromni i stari župni stan u kojemu već godinama nitko nije živio, ponovno prihvaća sve župničke obaveze i kroz više od četiri godine obavlja službu župnika.

Svećenik Luka Poljak / Foto: Marko Tucakov

U životnoj dobi od 80 godina, podržan od župljana koji ga doživljavaju kao pravo osvježenje, poduzima obnovu župne crkve. Okuplja djecu na katehezu, brine se jer su Romi koji žive u župi slabo uključeni u život župne zajednice te se upušta i u vrlo zahtjevan, specifičan pastoral Roma. Umro je 31. siječnja 2014. godine i ukopan je na centralnom groblju u Osijeku.

Današnji svećenik Subotičke biskupije Luka Poljak, rođeni Osječanin, mons. Kerčova je poznavao od malih nogu.
“Kako je bio dugogodišnji župnik mojoj baki i djedu, majci, te vjenčao moje roditelje, a s obzirom na to da je naša obitelj izuzetno vezana uz Crkvu i župnu zajednicu, sasvim je bilo očekivano kako će i moj život biti obogaćen njegovom prisutnošću. Kerčov je bio svećenik starog kova. On je zračio svojim svećeničkim identitetom. Njegov način ophođenja prema svim ljudima, vještinu i gracioznost komunikacije, preplavljujući osjećaj za pravednost i moralnost, niste mogli naći kod bilo koga na ulici. U crkvi pak, do izražaja je dolazilo ono iz čega su izvirale spomenute vrline – bogoljubnost. Onaj koji ljubi Boga iznad svega, lako će moći ljubiti i ljude, jer mu Bog predstavlja definiciju ljubavi – On je apsolutna, istinita i bezuvjetna Ljubav prema čovjeku. Kerčov je posjedovao istančan osjećaj za dostojanstveno ophođenje u služenju svete mise i podjeli sakramenata, ništa nije prepuštao slučaju ili kreativnosti”, kaže Poljak.

“Uvjeren sam kako je mons. Kerčov svojom službom i životom župu s. Josipa radnika zaista posvetio i blagoslovio. To je jednostavno mjesto, u kojem se uvijek osjetite dobrodošli. Tako bi trebalo biti na svakoj župi i u svakoj crkvi, jer to uistinu jest Božji i naš dom. I taj se osjećaj nije izgubio do današnjeg dana, bez obzira na nekoliko župničkih izmjena. Sav uspjeh, dobra organizacija i angažman svih članova župe, rezultat su napornog rada mons. Kerčova na uspostavi neslomljivih temelja jedne župe”, dodaje svećenik Luka Poljak.

Crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Perlezu / Foto: wikimedia.org

Kerčov je napustio rodni Banat kako bi služio Crkvi u Slavoniji, Srijemu i Baranji, dok je Poljak rodnu Slavoniju zamijenio Bačkom. Na pitanje kako se dogodilo da svoju svećeničku službu započne baš u Srbiji, Poljak kaže:
“Vjerujem kako nam je zajednička želja za služenjem tamo gdje smo potrebni, osluškujući i promatrajući znakove Božje volje. Možda se to na prvi trenutak ne očituje, no Božja providnost uvijek sve izvede na dobro i sve vodi. Da Kerčov nije došao u tadašnju Đakovačko-srijemsku biskupiju, vjerojatno bi slika Crkve u Osijeku izgledala u potpunosti drugačija. Bog je za taj zadatak odabrao upravo srce i život mons. Kerčova. Vjerujem kako je i mene Spasitelj poslao u ovu vojvođansku ravnicu s velikim razlozima – i jedva čekam da ih otkrijem. Želio sam doći u Bačku. Živimo u svijetu koji ne shvaća puno toga, pa i činjenicu kada mladić iz Hrvatske odluči svoj život posvetiti radeći na Božjoj njivi, ni manje ni više nego u Srbiji. Pomalo je žalosno kako se više ne znamo veseliti iznenađenjima, nego smo postali sumnjičavi do srži. Nije čovjek onaj koji ima sve odgovore, niti treba imati. Kakav bi nam bio ovozemaljski život kada bismo na sve imali odgovor? Bio bi bez izazova, bez odgovornosti, bez samostalnosti… Bez nade, bez ljubavi i bez čudesa”, zaključuje Poljak.

U Udruzi banatskih Hrvata navode da je, iako je svećenika Hrvata bilo neusporedivo manje nego Mađara i Nijemaca, još nekolicina njih zaslužna za život Crkve u mjestima u kojima su djelovali. Danas se, kako Mergel navodi, ne može sa sigurnošću reći koliki je broj Hrvata katolika u Zrenjaninskoj biskupiji, no zna se da se u mnogim župama još uvijek propovijeda (i) na hrvatskom jeziku.

“Isključivo hrvatske su župe sv. Mauricija u Starčevu, sv. Elizabete Ugarske u Opovu, Uzvišenja sv. Križa u Borči, te župa Perlez, dok je hrvatski jedan od liturgijskih jezika u Pančevu, Vršcu, Boki, Neuzini, Zrenjaninu i nekim drugim banatskim mjestima. Ipak, u Kerčovljevom rodnom Perlezu danas su katolici malobrojni i duhovni im je život na niskoj razini. Svećenika koji živi u mjestu odavno nema. Doskora je u Perlezu služio župnik iz Titela Franjo Lulić, a danas je tamošnji vjerni narod pod patronatom katedralne župe u Zrenjaninu. U mjestu ima tek nekoliko desetaka katoličkih domova. Općenito je nezavidan položaj Hrvata katolika na čitavom teritoriju Zrenjaninske biskupije, budući da već dugo godina nemaju svoje svećenike. Na tom planu bi trebalo raditi jer će u suprotnom sve hrvatske župe u Banatu opustjeti“, zaključuje antropolog Mergel.