Nadbiskup Hranić predvodio misu zadušnicu za papu emeritusa Benedikta XVI.

„Večeras, na dan njegova ukopa u bazilici sv. Petra u Rimu, u nekadašnju grobnicu njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., ispod reljefa ‘Blažene Djevice Marije sa Sinom među anđelima, Stvoritelja među kerubinima’ hrvatskoga renesansnog kipara Ivana Duknovića, i mi smo okupljeni u katedrali, a sve župne zajednice naše nadbiskupije u svojim župnim crkvama, kako bismo u ovoj euharistijskoj molitvi hvale njegov duh preporučili nebeskom Ocu, zahvalni za toga velikoga učitelja i naučitelja Crkve“, rekao je nadbiskup Hranić uvodeći u misno slavlje.

Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, imenovanog upravo od pape Benedikta XVI. prvim nadbiskupom i metropolitom Đakovačko-osječke nadbiskupije, te pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, u koncelebraciji su bila još devetorica svećenika.

U propovijedi je nadbiskup podsjetio da je osam dana prije smrti sv. Ivana Pavla II., na Veliki petak u Koloseumu, tada kardinal Josef Ratzinger među ostalim u molitvi izgovorio: „Često nam se čini kako je tvoja Crkva nalik na brod koji tone, preplavljen vodom, na sve strane izbušen i vodopropusan. (…) Potresa nas, Gospodine, uprljana haljina i uprljano lice Tvoje Crkve. Mi smo ti koji ih prlja¬mo… Mi Te svojim padovima bacamo na tlo, dok se Sotona ceri, jer se nada kako Ti je nemoguće podignuti se nakon ovoga pada. Nada se da ćeš, uvučen u svaki pad tvoje Crkve, i sam ostati na tlu kao poraženik.“

„Svega 17 dana nakon te vrlo ozbiljne dijagnoze stanja u Crkvi, 19. travnja 2005. kardinal Josef Ratzinger bio je izabran da bude kormilar te lađe Crkve, u koju voda navire s različitih strana. Kroz sljedećih osam godina njegove papinske službe valovi su bili golemi“, rekao je nadbiskup, podsjećajući da je papa Benedikt iznenadio čitav svijet svojim iznenađujućim i hrabrim korakom odreknuća od službe Petrova nasljednika.

Taj korak bio je itekako u potpunom skladu s njegovim identitetom vjernoga i poniznoga sina Crkve, koji je bio potpuno slobodan od sebe, od vlasti i autoriteta, i koji je Crkvi iskreno služio, a nikad se njome i svojim važnim i uglednim crkvenim službama nije okoristio, naglasio je nadbiskup, podsjetivši okupljene na Papino svjesno, promišljeno, samokritično, ponizno i skromno objašnjenje toga postupka, istaknuo je.

„Za Papu smo kroz osam godina imali osobu koja je u sebi spojila iznimnog intelektualca i istodobno dubokog vjernika koji je snažno povezivao vjeru i razum. U središtu njegova pontifikata bilo je trajno teološko i vjerničko traganje za licem Druge božanske osobe koja je postala tijelom te trajno nastojanje spoznati, protumačiti i navijestiti čovjeku današnjice identitet bogočovjeka i spasitelja svega svijeta Isusa Krista. Obdaren od Boga intelektualnim sposobnostima, ljubavlju prema Božjoj riječi i teološkom marljivošću,  postao je obdaren golemim i dubokim biblijskim i teološkim znanjem. Bio je doista pravi znanstvenik, filozof, teolog i pastir Crkve koji nanovo iska-pa, otkriva i razlaže duhovne temelje i duhovnu povijest europskog kontinenta, intelektualac koji je do kraja srastao s duhovnom poviješću Europe, koji ima pregled filozofije i duhovnosti kroz povijest, teolog koji poznaje traganja religija i filozofa te idejna i vrijednosna strujanja kroz povijest; čovjek koji je znao do kraja domisliti misli i ljude našega vremena, koji ravnopravno i suvereno razgovara s velikanima antike kao i biblijskim likovima, koji na novi način sriče i izgovara stare i nove stvari, te komu je veoma na srcu otkriti kršća¬nske odgovore na vječito čovjekovo traganje za Bogom i životnim smislom. Istina oslobađa, a ne proizvoljnost ili samovolja – bio je njegov trajni refren. Uvijek je pogađao u središte problematike. Sjetimo se samo njegovih izraza opasnost diktature relativizma, kultura smrti, stara Europa koja mrzi samu sebe i sličnih, zbog čega je dobio epitet ‘Mozart teologije’“, rekao je nadbiskup.

Spomenuo je i, kako je rekao, dubok i ozbiljan međureligijski dijalog koji je papa Benedikt uveo u Crkvu, kao i njegova putovanja, kada je birao najteža i ‘najvruća’ područja, u crkvenom i političkom smislu. Istaknuo ga je kao papu koji je započeo i zahtijevao odlučno suočavanje s nasiljem nad maloljetnicima; bio je prvi papa koji se susretao sa žrtvama takvoga nasilja te je pokazao da je njegova uloga krajnje duhovna, kršćanska i pastirska – Petrova: tješio je zaplakane, nepravdu je nazivao pravim imenom, bio je glasnik nade i anđeo pomirenja. Nastupao je i veoma blago, s puno poštovanja prema svakome i poniznog uvažavanja svakog sugovornika, ali kad je trebalo i krajnje odlučno, bez ljudskoga straha ili obzira – no uvijek obazrivo vodeći računa o dostojanstvu svakoga čovjeka. Uvijek na strani siromašnih, žrtava, obespravljenih, ali bez polarizacije ili pristranosti, nadodao je nadbiskup Hranić.

Nadbiskup je izrazio zahvalnost papi Benediktu XVI. što je ponovno osamostalio Srijemsku biskupiju u okviru nove slavonsko-srijemske crkvene pokrajine i što je biskupiju digao na rang nadbiskupije i metropolitanskoga sjedišta te što je gradu Osijeku i Slavoniji dao njihovo crkveno dostojanstvo.

„Nadbiskup Marin, biskup Đuro Gašparović i ja ostali smo oduševljeni kako se prilikom pohoda ad limina na našu riječ da smo iz Đakova on odmah sjetio biskupa Strossmayera kao veoma istaknutog sudionika 1. Vatikanskog sabora i njegovim upitima poput: Je li živ kanonik Hirschenauser? Jesu li još uvijek sestre sv. Križa u Caritasovom staračkom domu u Germeringu? Zahvalni smo mu i za njegov apostolski pohod našoj hrvatskoj domovini u lipnju 2011. godine, za riječi o braku i o obitelji te o savjesti, koje nam je uputio tom prigodom i za prekrasan susret s mladima na Trgu bana Jelačića u Zagrebu“, rekao je.

Na kraju propovijedi nadbiskup je pozvao okupljene vjernike da ove večeri zahvale Bogu za toga velikoga pastira i učitelja Crkve te da svi zajedno s papom Franjom i sveopćom Crkvom u molitvi predaju i preporuče njegov duh nebeskom Ocu, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.