Proslava Velike Gospe u Šumanovcima

Tijekom hodočasničkog programa od 11. do 15. kolovoza prisutno je bilo 20 svećenika, slavljeno je 11 misa, prije misa molila se prigodna marijanska pobožnost, a sudjelovalo je oko 5000 hodočasnika koji su pristizali automobilima, autobusima i pješice.

Po dolasku u Šumanovce, mons. Hranić je rekao: „Radostan sam što sam po drugi puta ove godine ovdje. Drago mi je da se svetište obnavlja. Slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Ona je uznesena na nebo kao prva među nama ljudima, kao majka svoga sina Isusa Krista.” Započinjući misno slavlje uoči svetkovine, nadbiskup Hranić je naglasio: „Kršćanska poruka ovom svetkovinom želi istaknuti da se Isusova majka, Marija, nalazi u najužem zajedništvu sa svojim Sinom, Isusom, a to znači i u zajedništvu ljubavi i života – s Bogom. Zajedništvo s Bogom i znači da Bog nije ostavio Mariju nakon što je ostvarila svoju ljudsku zadaću — rođenje njegova Sina, nego da joj je i poslije njezine smrti dao dioništvo na punini svoga božanskog života te ju istodobno uzdignuo visoko i u zajednici svoje Crkve.“

U homiliji, osvrćući se na Marijino izabranje od Boga i njezin slobodni pristanak, mons. Hranić je rekao: „Marija je za nas postala znak, znak vjere u Boga i znak otvorenosti prema Bogu, odnosno prema životu. Upravo Marija pokazuje kako čovjek ne smije postavljati svoje kriterije Bogu u njegovom vođenju povijesti, nego kako je potrebno biti sudionik i suradnik u izgradnji tog novoga Božjega svijeta. U naše vrijeme kad se sve više susrećemo sa stavovima da Bog ne treba nama ljudima jer mi i sami znamo što želimo i hoćemo i kad se čovjek postavlja na Božje mjesto te određuje sve kriterije djelovanja po svojoj mjeri, Marija nam svojim himnom Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju pokazuje kako je njoj važno da Bog bude velik u njezinu životu, a ne da joj je na prvom mjestu njezina volja i komotnost. Marija svojom poslušnošću i svojim odgovorom anđelu Gabrijelu neka mi bude pokazuje kako se velik postaje u poslušnosti Božjoj riječi i u prihvaćanju Božje volje, a ne po afirmaciji svoje samovolje i svojih sebičnih interesa. Marija zapravo postaje velikom ondje gdje je zakazala Eva, koja je poslušala glas zmije. Zato je potez praroditelja Adama i Eve značio izgon iz zajednice s Bogom i smrt, a Marijin čin prožet vjerom potvrđuje zajedništvo s Bogom i život unatoč strahoti smrti.“

Homiliju je mons. Hranić zaključio riječima: „Dvije stvari: Prva naša vjera u Boga te plodna i slobodna suradnja s Bogom. I drugo – prihvaćanje Božjega plana kao vlastitoga životnoga puta, kao puta postizanja osobne sreće, ali i sreće drugih  ljudi. Neka svatko od nas svojom vjernošću Bogu i svojim prihvaćanjem poslanja koje nam je Bog povjerio u našem braku, obitelji, na radnom mjestu, u društvu, u crkvenoj zajednici učini ono što je Isus učinio svojoj majci u istinskoj zahvalnosti. Svojoj majci koja nam je darovala život, koja nam je prenijela prve emocije i osjećaje ljubavi, koja nam je darovala prvi osmijeh i toplinu majčinstva; svojim životom, svojim poštenjem, svojim odnosom prema drugima budimo joj spomenik pred kojim će drugi govoriti: „Blago utrobi koja te nosila i prsi koja si sisao“ da se i na nama ostvari Isusova riječ: „A još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je!“

Upravitelj svetišta vlč. Ivan Živić zahvalio je hodočasnicima koji su došli autobusima iz župa Klakar, Sikirevci i Privlaka te vjernicima iz drugih mjesta, kao i svećenicima koji su bili sudionici ophoda sa svijećama od glavnog oltara do kapelice u šumi.

U homiliji središnjega misnog slavlja vlč. Benaković je istaknuo: „Svetkovina je Velike Gospe. Svetkovina koja nam progovara o našoj katoličkoj vjeri i nadi. Slaveći danas svetkovinu Velike Gospe želimo i mi sami promislit o našem životnom putu i vjeri. Slavimo da je Marija dušom i tijelom po svršetku ovozemaljskog života bila uznesena na nebo. Svetkovina Gospe želi nam poručiti da je Marija živjela jedan ljudski život pun tjeskobe, i život nade i vjere. Ona nam je donijela Isusa Krsta…“

U razgovoru nakon misnog slavlja vlč. Benaković podijelio je i svoju povezanost s tim svetištem, rekavši: „Od malih nogu vezan sam za ovo svetište. Kao malog dječaka pokojna baka Terezija dovodila me na Šumanovce, a to su činili i moji roditelji. Kada sam postao bogoslov, župnicima sam pomagao na misnim slavljima, vodio sam molitvu krunice. Danas, kao svećenik, ovdje dolazim već sedam godina, na raspolaganju sam za ispovijed. Dosta sam emotivno vezan za ovo svetište jer se u njemu rađala klica moga svećeničkog zvanja i poziva. Uvijek sam rado dolazio ovdje u šumu, pred lik BDM i kod poznatog bunara. Bio sam zagledan u vjeru naših ljudi. Dobri su to ljudi, vjernici koji se istinski pouzdaju u moć Blažene Djevice Marije. Upravo je ta vjera ovoga našeg slavonskog katoličkog puka meni puno značila. Uvijek ću ovo svetište nositi u lijepoj uspomeni u svome svećeničkom srcu gdje god budem išao.“