Homilija biskupa Petra Palića na svetkovinu sv. Petra i Pavla u Mostaru

Homiliju biskupa mostarsko-duvanjskoga biskupa i trebinjsko-mrkanskoga upravitelja Petra Palića prenosimo u cijelosti:

Poštovani provincijale fra Miljenko, generalni vikaru don Željko, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, braćo i sestre, dragi đakoni, kandidati za primanje sv. Reda prezbiterata!

1. Svako ređenje je poseban trenutak u životu ređenika, u životu njihovih obitelji, jedne biskupije, u životu cijele Crkve. Svećeničko ređenje je najprije podsjetnik svima nama, braćo i sestre, da smo svi mi pripadnici svetog izabranog Božjeg naroda, zaogrnuti kraljevskim, svećeničkim dostojanstvom. Tim dostojanstvom je Isus Krist sve nas odjenuo, da u tom dostojanstvu stojimo pred njim i prinosimo ovu žrtvu “živu i svetu”.
Međutim, Isus Krist u svojoj ljubavi između nas ljudi izabire one, koji polaganjem ruku imaju udio u njegovu svećeništvu.
Od mnoštva učenika Isus je izabrao dvanaestoricu i pozvao ih imenom. Apostoli su u prvoj Crkvi po nalogu i snagom Duha Božjega postavljali biskupe i prezbitere.
Čemu svećenici danas? Može li se danas postati svećenik, kad se ponekad osjeća da sve manje ljudi traži i treba svećenike? Tako se mnogi danas s pravom pitaju – pa i u Crkvi. Odgovor je i danas, kao i prije, jasan i nedvosmislen.
I današnji svijet treba svećenike. Isus Krist treba i želi svećenike koji će nastaviti njegovo spasenjsko djelo za ljude. To danas svjedoče naši ređenici, ali i svi svećenici. Isus Krist nam, doduše, ne nudi posebnu čast, nego nas poziva da budemo sluge, oni koji će umornoj braći i sestrama prati noge, izranjene od hoda bespućima ovoga svijeta, u potrazi za smislom života.

2. Dragi ređenici! Vaše svećeničko ređenje događa se na svetkovinu sv. Petra i Pavla. Jedan dan nas podsjeća na dva najveća čovjeka u kršćanskoj povijesti. Kao da kalendar nije bio dovoljno velik da bi svaki od apostola mogao imati svoj dan, kao što ga imaju drugi apostoli. Ali nije slučajnost da u jednom danu slavimo dva tako različita čovjeka. Na neki način, kao da ih želimo držati zajedno.
Obojica su židovskoga podrijetla: obojica su postali Kristovi – kršćani na različite načine; obojica su misionari i stupovi, apostoli kršćanskih zajednica; obojica imaju konkretna zanimanja – jedan ribar, drugi izrađivač šatora; Petar će biti malo stariji od Pavla; poznato je da su obojica umrli mučeničkom smrću u Rimu, otprilike u isto vrijeme.
Petar je od početka bio apostol. On je jedan od prvih svjedoka Uskrsloga. Sve je vrlo konkretno za njega. Pavao je najprije bio poznat kao progonitelj, a potom “vidi” Isusa “samo” u viđenju – to jest, duhovno, u novom stanju svijesti. Mora se boriti da ga zovu “apostolom”. Nikad nije pripadao krugu dvanaestorice. Bio je kasnije “dodan”, kako sam piše.
Petar je bio palestinski Židov i živio je i razmišljao na taj način. Pavao je došao iz dijaspore, iz Tarza, bio je i grčki obrazovan i kozmopolitski orijentiran. Njegovo polje bilo je cijeli svijet. Petar je čovjek zajednice iz Jeruzalema. On je predstavljao tradiciju. Mislio je i djelovao praktično i pragmatično. Pavao je bio mislilac, teolog, osmislio je teološke teorije, mogao je oblikovati i koristiti pojmove i govorio o teološkim posljedicama. Bio je inovator. Kršćanstvo je učinio duhovno potencijalnom svjetskom religijom i spriječio je da ostane židovska sekta.

3. Današnja Božja Riječ nam otkriva veličinu ove dvojice Isusovih učenika, ali i način na koji se mi danas trebamo ponašati u svojoj vjeri. U Djelima apostolskim čuli smo o Petrovu iskustvu zatvora. Anđeo mu dolazi i kaže: Ustaj brzo i hajde za mnom! Dragi ređenici! U ovim riječima sažet je i naš svećenički život. Svatko od vas u svome srcu čuva onaj prvi, početni susret s Isusom, kad je u dubini svoga srca čuo ne anđelov, nego Isusov glas da krene za njim. Nasljedovanje Isusa i svećenički život uključuje svakodnevno ustajanje iz našeg osrednjeg života, iz našega grijeha, iz naših kašnjenja. Ustaj brzo – ne znači žurbu povezanu s fizičkom kondicijom, nego nutarnju žurbu koja je tipična za one koji vole, koja nas pokreće na izlaženje iz nas samih i nosi nas prema drugome. Svećenik je poslan i pozvan vjernike voditi i odgajati za Isusa Krista, ne za sebe; poslan je i pozvan odgajati ih da se bore protiv sebičnosti i da osobno dobro i zadovoljstvo ne suprotstavljaju dobru Crkve i zajedništva. Svećenik je poslan i pozvan ne prilagođavati događaje i okolnosti svojoj volji, nego sebe i druge učiti traženju Božje volje. Ustani i hajde za mnom znači slušaj moju riječ, razmišljaj o njoj u srcu, živi moju volju. Ako želimo slijediti Krista, moramo ustati brzo i krenuti za njim, slijediti njegov korak i paziti da ga ne izgubimo iz vida. Sve ostalo nam može pomutiti vid i dovesti nas u slijepu ulicu naše sebičnosti, našeg odnosa prema Bogu, Crkvi i prema braći i sestrama kojima smo poslani služiti.

4. Čuli smo i riječi svetog Pavla. Apostol je na kraju svojih zemaljskih dana i već sada vidi kako se približava definitivan susret s Gospodinom, i kaže: “Idem Onome koji će me spasiti za svoje nebesko kraljevstvo.” Pavao u srcu nosi veliku nadu, kršćansku, nebesku nadu. U svijetu i društvu, obojenu svjetovnošću, moramo računati da se na nas, svećenike, gleda ne samo kao na navjestitelje Radosne vijesti, nego i kao na svojevrsnu nagaznu minu, svojevrsnu opasnost i izazov za život koji žive mnogi, bez obilježja istinskoga života u punini. Pavao je živio svoj zemaljski život trošeći se bez rezerve, ali je dobro znao da život nije sve. Svećenik je pozvan svojim životom svjedočiti da pripada onima koji žive za nebo.

5. U Evanđelju smo čuli dijalog između Isusa i Petra. U jednom trenutku Isus postavlja apostolima izravno pitanje: “Što vi kažete tko sam ja?” To je pitanje koje je u prvom redu upućeno vama, dragi ređenici, ali i svima nama danas. Lako je i jednostavno reći: “Da, Isuse, ti si Gospodin”. Međutim, je li doista Isus Gospodin našega života i može li se to vidjeti po načinu moga života?

Isus pita nas, Isus pita mene: Tko sam ja stvarno za tebe? I kao da smo ga čuli kako nastavlja: nije mi dovoljno da kažete: “Ti si Gospodin”. Želim da mi kažete “Ti si moj Gospodin”, za koga i s kim živim svaki trenutak svoga svakodnevnog postojanja.

6. Dva su temeljna znaka koja odražavaju i u kojima se ogleda naša povezanost s Uskrslim Gospodinom: zajedništvo s biskupom i međusobno zajedništvo
liturgijsko zajedništvo.
Nitko od nas Sveti red svećeništva nije proizveo sam od sebe. Darovan nam je u Crkvi po biskupima, nasljednicima apostola.
Sv. Ignacije, biskup Antiohije, koji je podnio mučeništvo 107. godine, ovako piše kršćanima u Efezu: “Dobro je da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2).
A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se kolegi i biskupu Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).

7. Danas na kraju obreda ređenja novi svećenici će u svoje ruke primiti darove kruha i vina uz riječi:
“Primi darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu.
Budi svjestan onoga što ćeš činiti,
provodi u djelo ono što ćeš obavljati
i život svoj suobličuj otajstvu Križa Gospodnjega.”

Dragi ređenici! Bog i Crkva danas od vas traže i na tu nakanu mole da budete sveti, odnosno autentični i da živite ono što ćete propovijedati. Božji narod, kojemu ćete biti poslani, ima pravo od vas i od svih svećenika očekivati besprijekornost života i odgovornost u vršenju službe. Ta će autentičnost svećeničkog života biti prepoznatljiva i prepoznata u prijateljskoj riječi, strpljivosti, otvorenom pogledu, ugodnom razgovoru, u pristojnom ponašanju i dobrohotnom ophođenju s ljudima. Sve suprotno ovome je često znak nezrelosti i neozbiljnog i neodgovornog prihvaćanja i življenja svećeničke službe.
I želim vam da budete svjesni da niti rad, niti napor, niti uspjesi i neuspjesi nisu središte svećeničkog života i djelovanja, nego je središte samo jedno: liturgijsko slavlje u zajednici vjernika. U tom središtu i u toj zajednici je nazočan Dobri Pastir. Tu se On brine za svoju Crkvu. I iako se katkad čini da je Crkva slaba i šepava, tu, u liturgijskom zajedništvu ona živi i tu, od danas i po vašoj osobi i po vašim rukama, postaju nazočni i djelotvorni Isusova muka, smrt i njegovo uskrsnuće. Tu živi On – unatoč svim slabostima biskupa, svećenika i vjernika – pa i onda kad to ne primjećujemo. U Crkvi živi On – Isus Krist. Njemu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.