Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška

Liturgijska čitanja:
Zah 2, 5-9a.14-15a; Jr 37, 10-12ab.13; Lk 9, 43b-45

Prečasni biskupski vikare Marko (Kovač), braćo svećenici: župniče Ivane (Vučak), velečasni Vladimire (Kerečeni) i Filipe (Marić), đakoni, sestre redovnice, dragi vjeroučitelji, vjeroučiteljice, drage odgojiteljice u vjeri, obitelji s djecom, braćo i sestre!

1. U ovome slavlju, na ovome mjestu neke riječi dobivaju veću snagu i punije značenje. Tako je i s ovim drugim navještajem Isusove muke, smrti i uskrsnuća, koji smo upravo čuli u neobično kratkome Evanđelju. Učenici ne razumiju riječi o križu, jer se te riječi nemaju na što ‘uhvatiti’ i biti učvršćene. U učenicima ne postoji raspoloživost, duhovna pretpostavka u kojoj bi povezali Mesiju i trpljenje. Za njih je proslava nepoveziva s poniženjem.

Odatle dolazi snažan kontrast: S jedne strane svi su se divili, jer su u Isusovim riječima i djelima vidjeli ono što je narod sanjao, u što je vjerovao i čemu se nadao, a s druge se strane nalazi najava predanja i smrti. Tako se u oprečnosti našao stav nositelja vlasti i mišljenje naroda. Sačuvajmo na tren u mislima tu činjenicu.

Osim toga, učenici koji nisu razumjeli tu rečenicu bojali su se pitati Isusa što bi ona uistinu značila. Koji su razlozi za postojanje toga straha? I to pitanje na tren zadržimo u sebi bez odgovora…

2. Proučavanja kristologije tijekom teološkoga studija, postao nam je blizak Isusov naslov ‘Sin Čovječji’. Znamo da se on često, više od osamdeset puta pojavljuje u evanđeljima. To se ime očito sviđalo Isusu.

Znamo da dolazi iz Staroga zavjeta, s posebnom snagom u Knjizi proroka Daniela, u njegovu apokaliptičkom viđenju, u kojemu opisuje carstva: Babilon, Mediju, Perziju i Grčku. Ta četiri carstva pojavljuju se u likovima četiriju nemani, da bi bila pokazana njihova neljudskost koja progoni i ubija. U proročkome viđenju, nakon tih protuljudskih carstava, pojavljuje se Božje kraljevstvo koje nema lik zvijeri, nego ljudski lik, lik Sina Čovječjega.

On u Danielovu viđenju ne predstavlja pojedinca, već „narod Svetaca Svevišnjega“ (Dn 7, 27). To kraljevstvo promiče život i očovječuje, humanizira, a Božji se narod ne dopušta zavarati ili biti nošen prevladavajućom ideologijom zvjerskih carstava. Poslanje Božjega naroda jest u ostvarivanju Božjega kraljevstva koje se tiče čovječnosti.

Isus se tako predstavlja učenicima. Kao da govori: Pođite sa mnom. To poslanje nije samo moje, nego svih nas. Gradimo Kraljevstvo koje oplemenjuje u ljudskosti i ljudskosti daje puninu. Sveti papa Lav Veliki govorio je da je Isus je bio toliko čovječan koliko to može biti samo Bog. U tome smislu: Čim je više ljudski, tim je više božanski; čim je više Sin Čovječji, tim je više Sin Božji.

3. Sve što iskrivljuje ljudskost, što ljudima oduzima smisao ljudskosti, udaljuje nas od Boga. To je Isus prokazao kao neprihvatljivo i pogubno za pojedince i za narod. U svjetlu Božjega plana, objavljujući neraskidivost ljudske punine od Boga, on je čovjeka stavio iznad zakonskih propisa pa i iznad zapovijedi o suboti.

Da bismo vidjeli koliko je to vrijedno, prisjetimo se da je pri izricanju osude od strane religijskoga sudišta, Sinedrija, Isus usvojio taj naslov. Kada je bio upitan je li on Krist, Sin Blagoslovljenoga, to jest Sin Božji, Isus odgovara: „Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.“ (Mk 14, 62) Zbog te je tvrdnje proglašen toliko krivim da zavrjeđuje smrt. Isus je to znao, jer je rekao: „Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10, 45)
Isus nas je otkupio, izbavio je čovjeka i čovječanstvo iz zarobljenosti koja je odvajala od Boga. I to je ostvario otajstvom križa.

4. Vratimo se načas: Zašto su se apostoli bojali Isusa pitati o njegovoj predaji u ruke ljudima? Gotovo uvijek privlači i ujedno plaši činjenica da je netko spreman ljubiti do mjere umiranja. Tu se spaja fascinosum et tremendum. Učenici su vidjeli i čuli druge u raspoloženju divljenja, a i sami su osjetili zadivljenost. No, čuli su nešto što ih je uvelo u prostor kojega su se bojali.

Učitelj izabire proturječnost poraza kao mjeru ljubavi. Je li u tome uspio? To što smo i mi danas ovdje proizlazi iz darivanja života koje je sebičnosti nerazumljivo. Bilo tko je pokušao ‘razumjeti’ ljubav, nije došao do odgovora. Ne živi se od ‘razumijevanja’ ljubavi nego od njenoga prihvaćanja.

Bog se predaje u ruke ljudi, našoj volji, kada vidi da mi nismo spremni predati se njegovoj volji. Dopušta ići dalje, uvjeren da će na kraju naše srce zastati, da ćemo prignuti koljena pred tolikim darom. Križ se ne može razumjeti; Božja volja se ne može razumjeti, nego samo prihvatiti. Sjetimo se Sina Čovječjega u Getsemanskome vrtu koji susreće isto pitanje, a odgovor na njega stvara krvavi znoj i prihvaćanje volje Očeve.
5. Vjeroučiteljice, vjeroučitelji, odgojiteljice u vjeri, ovdje u Krašiću jedna je od najljepših hrvatskih ‘vjeronaučnih dvorana’, prostor spomena i nadahnuća koji na sažet način povezuje bitne sastavnice života Crkve, odnose u obitelji, župi, Nadbiskupiji; odnose Crkve i društva, unutardruštvenih odnosa, do bitnih poveznica cijele hrvatske domovine i svijeta.

Po spomenu na blaženoga Alojzija, sve je tu: mjesto rađanja i umiranja, mjesto života obitelji i Božjih poziva; svećenička i redovnička prisutnost; službe u župnoj zajednici; susretište vjernika; muka i radosti svakidašnjice; izazovi gospodarstva i politike; uzajamnost kulture i vjere; sukobi i pomirenja; grijeh i kajanje; padovi i proslava; malenost i veličina…

Čudesno je ovo mjesto. Takvim ga čini Božja i svetačka prisutnost koju trebamo otkrivati i radovati joj se u svakoj našoj sredini – čudesno otajstvo života. U tome otajstvu ovdje primate poslanje Crkve, mandat koji ima svoje posebnosti.

6. Ostajući na sadržajima današnjega Evanđelja, ovdje možemo živo osjetiti kontrast između postupaka političkih vlasti i osjećaja naroda. Usprkos grubim nametanjima laži, istina se održala. Blaženi Alojzije ovdje je trebao biti stiješnjen, usko omeđen, isključen, da se ne bi čuo njegov glas i osjetila njegova prisutnost u Hrvatskoj i diljem svijeta. No, on je znao da snagu nema neka njegova sposobnost, nego Božji Duh. Svaka sila koja je pokušala omeđiti taj Duh ostala je poražena.

Preduvjet za to je slijediti Božju volju. Blaženi Alojzije tako zorno pokazuje prihvaćanje te volje koja sadrži prihvaćanje križa. Zato se o njemu nije ustručavao govoriti, naviještati ga, pokazivati ga kao snagu i ljepotu.

Učenici su se bojali pitati o križu. Osjetili su da kod Isusa razumjeti znači prihvatiti. A tamo gdje se podudaraju razumijevanje i prihvaćanje nalazi se objava otajstva, promjena života, odustajanje od sebičnosti.

To su svakako obilježja poslanja onih koji poučavaju i odgajaju u vjeri. Prvo: naviještati istinu, promicati ju i braniti, osobito onda kada su je se mnogi odrekli ili kada se boje i o njoj pitati. Začuđujuće je kako se u današnjoj kulturi površnosti istinska pitanja i ne čuju. Mi smo prvi pozvani ne bojati se postaviti takva pitanja, otvarati prostore za takva pitanja djeci i mladima, ne bojeći se čuti i dati odgovore. To se tiče ponajprije pitanja o životu, postojanju, smislu, Bogu, ali i o društvenim pitanjima. Neka od njih koja je blaženi Alojzije postavio komunističkim vlastima još ni danas u hrvatskome društvu nisu dobila odgovore. Dakle: nošeni Evanđeljem usudite se postaviti najvažnija pitanja za čovjeka, Crkvu i domovinu.

Drugo: oni koji poučavaju i odgajaju u vjeri čuvat će osjetljivost prema ljudima i narodu, osjetit će, kako je blaženi Alojzije znao reći, „bilo naroda“, otkucaje srca, ne vežući se poglavito uz prolaznost trenutne političke vlasti. Znamo da naš narod treba odgajati, usmjeravati, ispravljati, pri čemu uvijek valja započeti od sebe samih. No, da bi se to moglo, potrebno je biti dionikom nadanja, trpljenja, tjeskoba našega naroda, pa iz toga upućivati na evanđelje i njime prožimati naše društvo i državu. I ne čudi što svaka politička vlast zadire u odgoj i obrazovanje nudeći stare ili nove ideološke okosnice.

7. Na to se nadovezuje treća odlika koja se tiče Sina Čovječjega. Nadbiskup Stepinac se suočio s ideologijama koje mogu dobiti oznaku neke od zvijeri iz viđenja proroka Daniela. Zvjerstva počinju tamo gdje je netko postavio zaprjeku za vječnost.

Čovjek je stvoren za vječnost i pozvan živjeti vječno. To je prijelomnica. Život kardinala Stepinca neki pokušavaju čitati u okvirima društvenih i političkih odnosa. I tu treba postaviti pravo pitanje i čuti odgovor. U dnu je odnos zemaljskoga i nebeskoga, prolaznoga i neprolaznoga; vjere u Boga i odbacivanja Boga. Taj je sukob ključan. Na svima nama je mandat upućivati na obzore vječnosti. Taj pogled i prihvaćanje mijenja sve odnose u obiteljima, Crkvi, društvu i narodu.

I kada vam je teško, od vlastitih dvojba i slabosti, od nejasnoća i neprimjerenih odnosa prema vama u zbornici ili ustanovama u kojima radite, spomenite se ovoga mjesta, na kojemu je isti oltar, na kojemu je Gospodinu zahvaljivao i pred kojim se je i za nas molio Blaženik; ista propovjedaonica s koje se čuo njegov glas, detalji prostora koji su ispunjali njegove oči i dušu. Tu je i njegov dom, njegove stvari, njegov stroj za pisanje s kojega su tekla slova o ljubavi, pravednosti, slobodi, o ljudskome društvu koje ne može biti ljudsko bez Boga; slova ohrabrenja i poticaja, slova nadanja i pouzdanja, vjerničke sigurnosti koja prihvaća križ, ne tražeći drugo razumijevanje. On se usudio pitati i prenijeti odgovor koji je osjetio Božjim.

U ovoj je crkvi u podu i naznaka gdje je trebao biti njegov grob, gdje ga je trebalo ukloniti i nakon smrti. Ta naznaka je na tragu Isusova praznoga groba, gdje je – prema ljudskim planovima- trebao biti zatvoren. Ali, Gospodin očituje svoje planove, tako da ta oznaka još snažnije govori o vječnosti s Bogom.

Sjetite se da je ovdje nadbiskup Stepinac podijelio puno ‘mandata’. Ovdje su i svećenici, i redovnici i redovnice, i vjernici laici iz pisama, iz riječi, iz dodira i smiješka u svoje živote nosili poslanje o nebeskome kraljevstvu. Od toga je živjela Crkva, ne samo u Hrvatskoj; preživjelo je oduševljenje i duboki smisao. Za to dvoje molimo i tražimo, odbacujući svaku sebičnost. Jer, toga nam danas nedostaje.

Hvala vam što ste se odazvali i što prihvaćate mandat koji seže do dvorane Posljednje večere. Kada Isus, nakon pranja nogu, pita: Razumijete li što sam vam učinio? zapravo pita prihvaćate li to kao svoj život? Vi ste dali svoj odgovor. Neka bude nošen zagovorom blaženoga Alojzija.
Amen.