Poruka banjolučkoga biskupa Franje Komarice uz Svećenički dan

Draga braćo svećenici,

više od tri desetljeća dobri Bog mi je omogućio da u našoj katedrali – „majci svih crkava“ naše biskupije predvodim koncelebrirano misno slavlje, „Misu posvete ulje“ uz dane Svetog trodnevlja. Bilo je godinâ – osobito tijekom dramatičnog ratnog vremena – kada mnoga braća svećenici, koji su tada bili aktivni u pastoralu biskupije, fizički nisu mogli nazočiti na tom slavlju, kada smo ujedno – u duhu propisa – Crkve obilježavali svoj „svećenički dan“ i obnovili svoja svećenička obećanja, koja smo „na dan svoga svećeničkog ređenja s radošću dali njegovoj Crkvi“.

Ovaj put, kao nikada do sada, uslijed aktualne pandemije koronavirusa, ogromnoj većini vas, koji ste sada u pastoralu naše biskupije, neće biti moguće fizički biti nazočno u katedrali na slavlju „Mise posvete ulja“ i obnovi svećeničkih obećanja. Ali ćete svi biti u mojim i našim molitvama.

A želio bih ovim i svakoga od Vas povezati s nama i međusobno snagom i utjehom Svetoga Duha koji nas je i združio u prezbiterij naše Mjesne Crkve.

Na tu stvarnost naše međusobne povezanosti podsjeća nas i Direktorij za službu i život prezbitera. U njemu stoji: „Prezbiterij je povlašteno mjesto u kojem bi svećenik trebao naći posebna sredstva izgradnje, posvećenja i evangelizacije, gdje bi trebao naći pomoć da može svladati ograničenja i slabosti vlastite ljudskoj naravi. Zato će on učiniti sve što je u njegovoj moći i svim se silama truditi da izbjegne živjeti svoje svećeništvo na izoliran i subjektivistički način … Sve je to lijepo izraženo – osim u misi posvete ulja – na kojoj dolazi do izražaja zajedništvo prezbiterâ sa svojim biskupom – u misnom bogoslužju Večere Gospodnje (In coena Domini) na Veliki četvrtak, koje pokazuje kako svećenici iz euharistijskog zajedništva, rođenoga na Posljednjoj večeri, primaju sposobnost ljubiti jedni druge kako ih Učitelj ljubi“ (br. 36).

Naše ovogodišnje – specifično – obilježavanje našeg Svećeničkog dana, trebalo bi nam svima još jednom posvijestiti našu dužnost čuvati i njegovati apsolutno prvenstvo duhovnog života. To uključuje našu trajnu obvezu da budemo svakodnevno povezani s Kristom, jačajući i zajedništvo sa svima kojima smo od Krista poslani, prvenstveno zajedništvo s drugom braćom svećenicima. Lijepo je to naglasio papa Benedikt XVI. prigodom zaključenja Svećeničke godine (10. lipnja 2010.): „Odnos s Kristom, osobni razgovor s Kristom je temeljni pastoralni prioritet, to je uvjet za naš rad za druge! A molitva nije nešto marginalno: svećenikova je ‘glavna djelatnost’ moliti, također kao predstavnik naroda koji ne zna moliti ili ne nalazi vremena za molitvu“.

Dakle, naš svećenički identitet nužno treba obilježavati svijest da smo obvezni biti povezani s Kristom!

Citirani Direktorij naglašava: „Ojačan posebnom vezom s Gospodinom, prezbiter će se znati nositi s trenutcima u kojima bi se mogao osjetiti osamljenim među ljudima, snažno obnavljajući svoj život s Kristom u euharistiji, stvarnom mjestu prisutnosti njegova Gospodina.

Poput Isusa koji je, dok je bio sam, neprestano bio s Ocem (usp. Lk 3,21; Mk 1,35) i prezbiter treba biti čovjek koji u samoći nalazi zajedništvo s Bogom da zajedno sa svetim Ambrozijem može reći : ‘Nikada nisam manje sâm nego kad mi se čini da sam sâm’.

Prezbiter će uz Gospodina pronaći snage i sredstva da ljude približi Bogu, da rasplamsa njihovu vjeru, da ih potakne na zauzimanje i zajedništvo“ (br. 53).

U obredu našeg svećeničkog ređenja svakome od nas su stavljene na srce obveze koje preuzimamo Svetim redom. Između ostalih obveza imamo i obvezu „svakodnevno uzdizati hvale, zahvale i molbe ne samo za Božji narod nego i za sav svijet“. Na svakog od nas se odnose one poznate nam riječi iz Poslanice Hebrejima, da smo i mi uzeti između ljudi i postavljeni za ljude radi onoga što se odnosi na Boga, tj. da se za ljude u molitvi zauzimamo kod Boga (usp. Hebr 5,1).

Zato smo i dobili izričito pitanje od svoga zareditelja: „Hoćeš li zajedno s nama zazivati božansko milosrđe za povjereni ti narod ustrajno vršeći zapovijed molitve?“ – na što smo dali svoj svjesni pristanak: „Hoću“.

Molitva, konkretno zagovorna molitva, zauzima, kako nam je poznato, u molitvenoj praksi Crkve i kršćana značajno mjesto. Svakodnevno, kao svećenici ili Bogu posvećene osobe, prakticiramo molitvu vjernika u euharistijskom slavlju i u časoslovu.

Svatko je od nas, također, doživio da ga je – kao svećenika – mnogi vjernik zamolio da moli za njega i njegove nakane i potrebe. Jesmo li se pitali, što to ljudi očekuju od naše molitve? Je li naša molitva učinkovitija nego njihova? Zar nisu i oni blizu Boga kao i mi, katkad možda i bliži nego mi?

U toj zamolbi vjernika da za njega molimo prepoznajemo njegovo uvjerenje da je svaki zaređeni svećenik postavljen i zadužen da pred Bogom zastupa potrebe ljudi, upravo u duhu one tvrdnje iz Poslanice Hebrejima.

Ne smijemo razočarati ljude, koji nas mole da ih zagovaramo kod Boga! Podsjećam Vas na primjer apostola Pavla iz njegovih poslanica: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). A na drugom mjestu piše: „Uvijek se, u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim …“ (Fil 1,4). Apostol, dakle, jasno poručuje da je dušobrižništvo također i stvar molitve, zapravo je primarno stvar molitve. Ako nije prožeto molitvom dušobrižnika, ono će sigurno biti promašeno, neplodno!

Apostol Pavao je očito imao pred očima sve, ali i svakog pojedinog člana dotičnih zajednica. Nikoga nije isključio iz svojih molitava.

Sadašnja izuzetna situacija velike zajedničke tjeskobe i kušnje potiče sve članove Crkve, a osobito nas svećenike, na pojačanu, intenzivniju molitvu. Tako je bilo i u prošlosti u sličnim situacijama, kako nam svjedoče povijesni izvori. U ovakvim vremenima velike tjeskobe očekuju osobito svi oni, koji su s nama i međusobno povezani istom vjerom, da mi, pastiri u Crkvi, činimo ono za što smo tu, tj. da ljude privodimo bliže Bogu; da im pomažemo – riječima i primjerom – naći put i sadašnjem izbavljenju iz nevolja i put ka vječnom spasenju.

Mi smo sigurni, da je trepeći i proslavljeni Krist i danas među nama živ, prisutan. Ali ga ogromna većina članova Njegove Crkve – uslijed objektivne, fizičke spriječenosti – fizički ne može susresti u sakramentima Crkve – što je za njih osobito bolno i uznemirujuće. Zato je razumljivo, da se tim više očekuje od nas, zaređenih svećenika, da mi – u svojoj zastupničkoj ulozi – u ime Kristovih vjernika – naših župljana i drugih, – kako to i dolikuje bîti zaređenog, ministerijalnog svećenika, slavimo svakodnevno svetu misu, pa makar i sami bili. Mi dobro znamo da i u takvom slučaju mi ne obavljamo neku svoju „privatnu stvar“, nego uvijek in persona Christi capitis, a time i u ime cijelog Božjeg naroda.

Također smo svjesni, da slaveći svakodnevno svetu misu – kako sam Vam nedavno naglasio u Uputama (21.3.2020.) mi upravo u ovom dramatičnom vremenu donosimo – zajedno s Kristom, Velikim i Vječnim Svećenikom – pred nebeskog Oca sve potrebe svojih župljana, cijelog Božjeg naroda, svih ljudi, osobito životno ugroženih i onih koji im pružaju pomoć.

I u ovom slučaju, kako možemo primijetiti, dolazi na osobit način do izražaja poznati nam nauk II. vatikanskog koncila, da je liturgija izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života (usp. SC 10).

Ako dakle, mi Kristove vjernike i njihove konkretne potrebe i njihovo povjerenje u moć naše molitve uzmemo stvarno, konkretno i ozbiljno, onda će i naša zagovorna molitva biti plodna! Tu bismo našu svećeničku obvezu trebali doista vrlo ozbiljno provoditi u praksi!

Draga braćo u Kristovu ministerijalnom svećeništvu, u ovim danima, ispunjenim dramom i na crkvenom, liturgijskom području i na našem općem društvenom području, podsjećam Vas još također i na riječi apostola Pavla iz knjige Djela apostolska (20,28): „Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju, koju steče krvlju svojom“. To znači: i iza Vaše službe i iza dostojanstva povjerenih Vam Kristovih vjernika stoji sam Bog, stoji njegovo milosrđe i beskrajna njegova ljubav da nas sve učini dionicima svoje sretne vječnosti!

Molimo Boga, osobito ovih dana, da trajno budemo svjesni te usrećujuće stvarnosti!

Zahvaljujući i ovaj put svakom od Vas pojedinačno i svima zajedno za sav Vaš trud, molitve i žrtve u službi Krista i njegove Crkve na području naše biskupije, želim Vam izmoliti od Uskrslog Krista obilje njegove utjehe, pomoći, mira i radosti!

Mir Vama! Sretan i blagoslovljen Vam Vaš Svećenički dan! Sretno i blagoslovljeno Vam Sveto trodnevlje. Blagoslovljen Vam Uskrs! Aleluja!

Vaš brat Franjo Komarica, biskup