Pozdravna i uvodna riječ nadbiskupa Hranića na početku Katehetske proljetne škole

Poštovane i drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, poštovane časne sestre i draga braćo svećenici,
veleučene gospođe i gospodo predavačice i predavači,
dragi više savjetnice i savjetnici za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje,
mnogopoštovane predstojnice i predstojnici Nad/biskupijskih katehetskih ureda,
prečasni gospodine profesore Predstojniče Nacionalnog katehetskog ureda HBK i
ostali cijenjeni organizatori Katehetske proljetne škole!

Od srca Vas pozdravljam u ime svih biskupa članova Hrvatske biskupske konferencije i u svoje ime, te vam svima na početku ove Škole, zajedno s članovima vaših obitelji želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Jedan ispušta krik za sve nas. U danima, koji su prethodili Uskrsu, često mi je, s obzirom na sve što se oko nas događa, pred očima bila jedna od mnogobrojnih ilustracija, koja se nalazi i u našim vjeronaučnim udžbenicima. Bila je to slika svjetski poznatog umjetnika Edvarda Muncha, koja nosi ime Krik. Nastala je negdje u predvečerje Prvoga svjetskog rata. Umjetnik je uspio na toj slici dati ljudskom strahu takav izričaj, kojega, čini se, ni jedan drugi umjetnik nije uspio „nadglasati“ sve do danas. Sam autor ovako opisuje trenutak nadahnuća: „Šetao sam putom s dva prijatelja. Sunce je upravo zalazilo. Iznenada se nebo obojilo u crveno. Zastao sam osjetivši zamor i naslonih se na ogradu. Bijaše krvi i plamenih jezika iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji prijatelji su nastavili, a ja sam ostao drhteći od tjeskobe – i osjetio sam beskrajni krik koji prolazi prirodom.“ Zastrašujuća snaga ovoga umjetničkog djela upravo se nalazi u činjenici što se u kriku jednoga čovjeka mogu nazrijeti svi krici čovječanstva. Jedan ispušta krik za sve nas! Za one u Ukrajini, za one – pomalo zaboravljene – u Africi, za sve, koji su zbog zastrašujućih ljudskih čina mogli dotaknuti iskustvo straha i smrti. Za sve, koji su iskusili Veliki Petak vlastitoga života.

Jedan je umro i uskrsnuo za sve nas! Isus Krist! Bogu smijemo zahvaliti što se krik Velikoga petka, koliko god on i danas bio glasan, povlači pred još snažnijim Aleluja! Krist je uskrsnuo! Doista je uskrsnuo! Uskrs i iskustva doživljaja uskrsloga Gospodina, opisana u novozavjetnim izvješćima, postaju iskustva novih susreta i novih odnosa. Pripovijesti o dvanaest susreta uskrsloga Krista sa ženama, s apostolima i učenicima, najljepše su ljubavne pripovijesti, pune nježnosti, koje nas upućuju na pravi smisao Kristova, ali i našega poslanja. Ne čudi stoga što je već Heinrich Böll rekao: „Kršćanstvo tek treba otkriti nježnost Novoga Zavjeta“. Uskrs je jedinstvena i najljepša poruka kršćanstva. Ipak, onima, koji se već dugo nisu mogli ohrabriti započeti nešto novo, Uskrs zasigurno pada teško. Uskrs nas poziva na stvaranje novih odnosa, na novi život! Svojom smrću i uskrsnućem, Krist nam je svima poslao poruku ljubavi, koja ne počiva samo na vanjskom susretu i dodiru. Zato će i reći Mariji Magdaleni: „Ne zadržavaj se sa mnom“ (Iv 20, 17). Isus ne ljubi samo „izvana“, On voli „iznutra“. Iz onoga što, ili bolje rečeno, iz onoga tko on jest! On ljubi iz srca samoga Boga! I upravo zbog toga je čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, dostojan te ljubavi, koja se na najuzvišeniji način očitovala u smrti i uskrsnuću Jednoga za sve nas! Kao da nam je htio reći: „Jer si dostojan, činim to za Tebe!“

Jer si dostojan! Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji! Danas smo okupljeni na ovoj Katehetskoj proljetnoj školi, koja nosi naslov: Jer si dostojan! O prihvaćanju i vrednovanju učenika kao subjekta vjeronaučne nastave. Na pamet mi padaju riječi iz duhovne oporuke svetoga pape Ivana XXIII: „Više nego ikada, svakako više nego u posljednjih nekoliko stoljeća, danas smo pozvani služiti ljudima kao takvima, i ne samo katolicima. Pozvani smo braniti dostojanstvo osobe i ne samo one, koja živi u krilu naše Katoličke Crkve.“ Taj poziv, koji nerijetko prema nama upućuje na različite načine i današnji Papa, vama je vjeroučiteljima posebno usmjeren u odnosu prema učenicima. Često je, naime, u školskom sustavu, u nastavi, pa tako onda i u vjeronauku, govor nježnosti i ljubavi zatomljen pravnim govorom i strogo didaktičkim uputama, posebno kada je riječ o vrednovanju učenika. Vjerojatno to tako i mora biti. No, neka preduvjet tomu bude nježna ljubav, puna kulture susreta, koja počiva na poštovanju dostojanstva učenika, a ne samo na njegovim mogućnostima. Ako to nekada i zaboravimo, sjetimo se poletne riječi Marcusa Tulliusa Cicerona: „Nikada ne počni prestajati; nikada ne prestaj započinjati“ tražiti u učeniku osobu, stvorenu na sliku Božju, otkupljenu Kristovom smrću i uskrsnućem!

Vrijeme u kojemu živimo uopće nije jednostavno vrijeme. Zaglušujući ratni krici, koji dopiru do nas, znak su da jedni ne vide u drugima osobe, niti ih drže dostojnima biti ono tko i što jesu. U svakodnevnom životu postoji bezbroj manjih ratova, u kojima se očituje kultura odbacivanja. Vjeronauk, a po njemu najprije vi, vjeroučiteljice i vjeroučitelji, imate danas uzvišenu zadaću biti odvjetnikom dostojanstva svake ljudske osobe i braniteljem života učenika, jer je toga dostojan! Ne posustajmo u tome!

Neka i ova Katehetska škola pridonese toj kršćanskoj, ljudskoj zadaći!

Hvala na pozornosti!

mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki,
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju