Budi dio naše mreže
Izbornik

Predavanje izv. prof. dr. sc. Ivice Pažina "Stvaranje i ostvarenost stvaranjem"

Zagreb (IKA)

Predavanje izv. prof. dr. sc. Ivice Pažine "Stvaranje i ostvarenost stvaranjem" na prvom danu Katehetske proljetne škole u četvrtak, 25. travnja.

STVARANJE I OSTVARENOST STVARANJEM

Zagreb, 25. travnja 2019.

Uvod ili kako gledati stvoreno?

Stvarima oko nas, pa i onim najljepšim, možemo pristupiti na različite načine. Tako je, na primjer, dûga fenomen, kojim sunčevo svjetlo svojim lomom, zrcaljenjem i refleksijom u kapljicama kišnoga oblaka pokazuje pojavu koncentričnoga kružnog lûka čije središte leži u suprotnoj točki sunca. Lûk je podijeljen u šest, odnosno sedam pruga, od kojih je ona nutarnja ljubičaste, a ona vanjska crvene boje. Gdje god se nalazio, onaj, koji promatra dugu, promatra je iz kuta od 42o.

Ove spektralne boje mogu se opisati i duljinom njihovih valova. Ako znamo da se valna duljina mjeri u nanometrima 1/1000000 mm, onda bi to za ove boje značilo sljedeće: crvena: 650 – 700; narančasta: 590-640; žuta: 550-580; zelena: 490-530; plava: 440-480; ljubičasta: 390-430. Budući da dugine boje prelaze jedna u drugu, moguće je otkriti još jednu prugu. Najčešće se ona nalazi između plave i ljubičaste i nazivamo je indigo boja.

Ako nekomu među vama nije dosta ovakvoga gledanja stvarnosti, evo još jednoga. Postoje oni, koji ovaj proces vizualnog opažanja definiraju i komunikacijsko – metodički. Oni će reći: Izvor energije (sunce) zrači elektro-magnetske signale (svjetlo). Ti se signali kao kodirani priopćavaju po pošiljatelju (kišne kapi) i konačno dešifriraju (lomom i refleksijom svjetla) poruku (dûga).

Koliko god se nama, koji se ipak pokušavamo baviti teologijom, katehetikom i vjeronaukom u školi, ove definicije, utemeljene još na Newtonovim aksiomima, činile suhoparnima, možda na trenutke i nerazumljivima, ono što je zapravo fascinantno u tom sveukupnom procesu jest nepobitna činjenica da nešto što je u svojoj bîti bezbojno, a to su sunčeve zrake i kišne kapi, priopćavaju nevjerojatno lijep spektar boja. Da, čitava se istina o dûgi zapravo ne krije u ovom prirodnom fenomenu. Njezine boje nastaju tek onda kada nam naš sustav vida, za to predodređen, i to ovisno o specifičnoj valnoj duljini reflektirajućega svjetla, omogući da nastanu osjeti, koje nazivamo crvenom, žutom ili plavom bojom. Nikakvo čudo što je već Goethe rekao: „Oko svoju bit ima zahvaliti svjetlu“. Konačno, za vizualno opažanje je važno zaključiti da boja nije nešto materijalno, nego je daleko više sposobnost osjeta. Proces iskustva boje započinje svjetlom, koje stvara osjećaj, koji opet, uz potporu vizualnoga sjećanja, omogućuje spoznaju boje. Smjeli bismo tako, apostrofirajući Evanđelje po Ivanu, reći: Na početku bijaše svjetlo.

Bezbojni govor evangelizacije

Kako je duga u Starome Zavjetu simbol saveza Božjeg s čovjekom, tako su općenito boje u Bibliji znakovi odnosa s Bogom. Za umjetnika još i više: Chagallovo Stvaranje čovjeka, zajedno sa svim važnim događajima židovske, ali i kršćanske povijesti, obasjano je bojama duge. Boje duge na taj način ne ostaju samo znak Saveza Božjeg s Noom nakon potopa, nego su one Božji znak, simbol saveza Božjeg s čovjekom kao njegovom slikom, s čovjekom, koji, kako će reći Gaudium et spes, „u sebi nosi klicu vječnosti nesvodive na samu materiju“ (br. 18.). Već su rečenicom iz Knjige Postanka, smatra Chagall: Neka bude svjetlost (Post 1,3) svijet nastanile boje. Zbog toga će on, tragajući za epifanijom ljepote, riječima sv. Ivana Pavla II., na završetku svoga radnog dana moliti: „Moj Bože, za drukčiju jasnoću koju si podario mojoj duši, hvala. Moj Bože, za mir koji si podario mojoj duši, hvala. Moj Bože, došla je noć, ti ćeš zatvoriti moje oči prije nego dođe dan, i ja ću od početka za tebe slikati slike o nebu i zemlji“. Ovakva, smjeli bismo reći, praizvorna sposobnost čovjeka razumijevati svijet bojom, u suvremenom naviještanju, pa i vjeronauku, se premalo uzima u obzir. Naše su svećeničke propovijedi, naša kateheza, naš vjeronauk u školi, manje više bezbojne. Ne želim tvrditi da su riječi ispraznice, niti da bi naglasak na boje ili slike – i to ne samo u naviještanju Crkve – trebale biti shvaćene kao  znak borbe protiv uporabe riječi. Ipak, kritički se smije ustvrditi da je naša uporaba govora, u današnjem vremenu posebno usredotočena na svrhovito mišljenje i djelovanje, učinila čovjeka siromašnim za pojmljivu ljepotu izraza općenito, a posebno za ljepotu poezije, slika i simbola. Onoga što zapravo prethodi jeziku i, kako veli Mircea Eliade, „diskurzivnom umu“ (Slike i simboli, str. 18.). Pa i Karl Rahner će reći: „sav naš govor o Bogu može biti posljednji trenutak prije blažene nijemosti, koja ispunja nebo jasnim viđenjem Boga licem u lice“ (Erfahrungen eines katholischen Theologen, str. 28.).

Okrenimo se oko sebe: i najbezbojniji život vrvi simbolima, i najrealističniji čovjek živi od slika. Upravo će Eliade uzviknuti: „Od najveće je važnosti da se ponovno pronađe … i teologija, što u zasjedi čuči i u ‘najbeznačajnijem’ životu modernoga čovjeka: na njemu je da krene uzvodno i ponovno otkrije duboko značenje svih tih izblijedjelih slika… Neka nam nitko ne govori da se taj otpad ne tiče više modernoga čovjeka, da pripada nekoj ‘praznovjernoj prošlosti’ koju je, hvala Bogu, likvidiralo 19. stoljeće, da kljukanje slikama priliči pjesnicima, djeci i onima iz metroa, a nek’ se ozbiljne ljude pusti da nastave misliti i ‘stvarati povijest’: takva separacija“, zaključuje Eliade, „između ‘ozbiljnosti života’ i ‘sanjarija’ ne odgovara realnosti“ (str. 25-26.). Ono što Eliade smatra dekadencijom, koja modernoga čovjeka otuđuje od nečega što je opečaćeno poviješću, jer je u povijesti nastalo, ali što je i iznad povijesti, budući da je univerzalno, današnja Crkva promatra čak i kao ranjavanje čovjeka u njegovu dostojanstvu (Via pulchritudinis, str. 10.). Zašto? Zato što, kako će reći dokument Via pulchritudinis – Povlašteni put evangelizacije i dijaloga, „lijepo ne može biti ograničeno samo na jednostavno zadovoljstvo čula, osjetila. Bilo bi to odbacivanje pune svijesti o njegovoj univerzalnosti, njegovoj uzvišenoj, plemenito transcendentnoj vrijednosti“ (str. 10.). „Nije li via pulchritudinis“, nastavlja dokument, „ možda via veritatis, na kojem se čovjek zalaže u cilju otkrivanja bonitas Boga ljubavi, izvora svake ljepote, svake istine i svake dobrote?“ (str. 11.). Ljepota nam donosi miris kraljevstva Božjega (T. Radcliffe, str. 49.). George Steiner, u svojoj knjizi O realnoj sadašnjosti, piše da je umjetničko stvaranje najveće moguće približavanje Bogu i njegovoj kreativnosti: „Duboko u svakom umjetničkom činu leži san o apsolutnom skoku iz ničega, o pronalaženju oblika izričaja, koji bi bio tako novi, tako jedinstven za njegova autora da bi, doslovno, dosadašnji svijet ostavio iza sebe“ (Von realer Gegenwart, str. 264.). Lijepo umjetničko djelo doziva onaj prvi fiat, kada je Bog rekao: Neka bude svjetlost!

Ljepota Krista kao slike kršćanskoga života

Od ljepote stvorenoga (duge), preko ljepote čovjekova djela (Chagall), dolazimo do „najljepšega od ljudskih sinova“, Isusa Krista, u kojemu ljepota poprima svoje posljednje značenje: „Slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Ako ljepotu stvorenoga i ljepotu umjetničkoga djela i možemo shvatiti kao „Jakovljeve ljestve“ kojima uzdižemo dušu sve do Tvorca svake ljepote, onda o Kristu, zajedno s Augustinom, smijemo reći: „Kasno te zavoljeh, ljepoto tako stara i tako nova, kasno te zavoljeh! A eto, ti si bio u meni, a ja te izvan sebe tražih, nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio…“ (Ispovijesti, X, 27). Ako smo, dakle, poput Augustina, iskusili osjetilom i ćulnosti ljepotu oko nas, onda se ljepotu Boga može, a i pozvani smo je, iskusiti čitavim bićem. Sve oko nas, ali i u nama, upućuje nas na Njega. No, nisu samo ljepota stvorenoga i ljepota umjetničkoga djela, ono što nas upućuje na Boga. Mnogo je toga što zovemo stvaranjem i što nam dopušta da se ostvarimo dok stvaramo.

Definicija kreativnosti

Premda je izraz stvaranje, kreativnost u religijsko pedagoškoj praksi učestalo, ipak u diskusiji o tome pojmu nedostaje jedna, smijemo reći, zatvorena teorija ili jedinstvena definicija. Razlog je tomu, s jedne strane, uzrokovan time što pojam stvaranja „izbjegava“ znanstvene definicije, koje su opširne i slijede prognostički zahtjev, a s druge strane je razlog nepostojanja jedinstvene definicije stvaranja utemeljen na inflacijskoj, učestaloj uporabi izraza i to posebno u vidu nastavnih procesa pri čemu se kreativnost skoro uvijek veže uz određene nastavne metode. Odmah valja istaknuti da ograničavanje, sužavanje izraza kreativnost na taj način nije pravedno prema samom pojmu stvaranja. Kreativnost se, iz perspektive kršćanske slike čovjeka, shvaća kao ophođenje čovjeka sa stvorenim, pri čemu se iz već postojećeg stvara nešto novo. U stvarateljskom djelovanju čovjek pronalazi sebe, budući da je stvarateljsko djelovanje po sebi i svrha i sredstvo. Čovjek ne može sam proizvesti uvjet mogućnosti stvaranja; čovjek je nadaren za stvaranje, on je obdaren stvaranjem. Premda čovjek redovito stvara novo iz već nečega postojećeg, ipak se razumijevanje kreativnosti izdiže iznad problema kako iz staroga, postojećeg nastaje nešto novo.

Već je Platon razumio stvaranje kao temeljni problem ljudskoga djelovanja i misli. On i jedno i drugo, stvaranje i „rođenje“ novoga naziva poiesis. Tako će reći: „Punina života pokazuje se u ljepoti savršenoga umjetničkog djela; ta dojmljiva savršenost nadilazi ono ljudsko tako da čovjek nužno teži da i sam postigne tu puninu“. Za Platona je stvaranje mogućnost čovjeka da svojim umom i djelovanjem rodi nešto novo, što je starim doduše uvjetovano, ali ne mora nužno iz staroga, već postojećeg proizaći.

Kada otvorimo ne samo prve stranice Biblije, raspoznajemo dvostruku dimenziju odnosa između Boga i stvaranja. Premda je takvih tekstova, kako u Starom tako i u Novom Zavjetu, mnogo, egzemplarno donosim samo neka. Po Božjem djelovanju u kaos stvorenoga svijeta dolazi red! Tako nastaje nebo i zemlja, dan će biti odijeljen od noći, zemlja od voda, konačno čovjek će biti stvoren kao muško i žensko. Septuaginta ovo događanje prevodi kao creatio, što i danas odjekuje u riječi kreativnost. Psalam 104 potvrđuje to riječima: „Bog obnavlja lice zemlje“ (Ps 104, 29-30). U knjizi Postanka, u svećeničkoj tzv. tradiciji, Bog stvara riječju: „Bog reče: neka bude svjetlost“ (Post 1,3). U jahvističkoj predaji Bog to čini djelom: „Kad je Bog sazdao nebo i zemlju“ (Post 2,4). Knjiga Postanka, dakle, kvalificira i riječ i čin kao sredstvo stvaranja, po kojima Bog stvara novu stvarnost. Pod tom novom stvarnošću podrazumijeva se već postojeća, ali i nadolazeća stvarnost Božja. Ta napetost između postojećega i onoga što ima doći, kvalificirana je u biblijskom procesu stvaranja kao „dobra“. I vidje Bog da je dobro.

Kršćansko poimanje stvaranja, kreativnosti, određeno je između ostalog i Ivanovim prologom. Ne izvodeći ovdje egzetske domišljatosti, u Ivanovu je prologu vidljivo da je čovjek opisan kao primatelj Božje punine. Naglasak leži na Božjem djelovanju kao preduvjetu ljudskoga djelovanja. Utjelovljenje Logosa je uvjet da čovjek, u nasljedovanju Krista, smije shvatiti svijet kao stvorenje Božje. Tek je po Božjoj inicijativi čovjeku moguće i sebe shvatiti kao dio njegova stvorenja. Taj moment neraspoloživosti je odlučan za kršćansko shvaćanje kreativnosti.

Religijsko-pedagoško tumačenje kreativnosti, stvaranja, razumijem najprije kao kreativni model djelovanja. Što to znači? Dosadašnja je religijsko-pedagoška literatura kreativnost sagledavala najprije, a tako je i danas, kao odnos između okoline, svijeta i postupaka, odnosno djelovanja učenika, koje smo nazivali i označavali kao kreativnim. Kreativnost u tome smislu nije samo bljesak novoga, nego duguje svoje razumijevanje i brižnom opažanju svijeta te otvorenom ophođenju prema njemu. Tu je religijska pedagogija razlikovala dva modela: intencionalni i normativni. Intencionalni bi bio onaj, kojemu je motiv djelovanja bila nakana samog učenika, a normativni bi bio model u kojemu je djelovanje određeno normativnim preduvjetima. Danas se, međutim, govori o kreativnom modelu djelovanja. To znači da motivi djelovanja, bili oni intencionalni ili normativni, ovise i o kontekstu djelovanja. Kreativna su djelovanja takva da već u sebi imaju svoju svrhu, budući da njihovi ciljevi ne podliježu niti unutarnjim niti izvanjskim prisilama, nego izrastaju iz međusobnoga odnosa situacije i osobe. Drugim riječima to znači da je već proces stvaranja učenje i da u sebi ima svoju svrhu. Stvaranje, dakle, nije samo sredstvo da bi se došlo do nečega, nego ima svoju svrhu u sebi. Naravno, premda nije zahvalno tipologizirati stvaranje, kreativnost, smjeli bismo, s obzirom na dosadašnja razmišljanja odnosa staroga i novoga, reći: „Slaba će kreativnost biti ona, koja iznjedruje novi ‘aranžman’ na temelju već postojećih elemenata. Snažna kreativnost podrazumijeva transformaciju, prodor, nadomještanje staroga novim principima, pravilima i zakonitostima“. Ali ne smijemo zaboraviti da je i jedno i drugo kreativnost.

Stvaranje i vjeronauk u školi

Kada danas pokušavamo sagledavati obrazovanje i njegov put razvoja, a u kontekstu kreativnosti učenika i stvaranja kao nekog didaktičkog principa, ne možemo se oteti dojmu da se sve više naglašava imperativni karakter kreativnosti učenika, a da se pri tom ne gleda toliko na individualnu talentiranost i obdarenost pojedinaca. U medijima se često, ovisno o hvalevrijednim nastupima učenika na nacionalnoj, europskoj ili svjetskoj pozornici, učenici – kreatori predstavljaju kao suvremena paradigma uspješnosti obrazovanja. Time se potvrđuje stalno htijenje društva transponirati obrazovanje u tržišnu vrijednost, pri čemu društvo očekuje inovativnost i kreativnost, a malo računa s postojećim talentima učenika, koji nisu stvaratelji novoga, ali su kreatori nove stvarnosti na postojećim elementima. Kreativnost je, dakle, pod pritiskom imperativa! Gdje se na taj način generalizira kreativnost, te gdje se postavlja kao opća norma, nju se nužno predstavlja kao nešto neograničeno i vrijedno svakog poticaja. Takva, nazovimo je, imperativna kreativnost, rijetko prelazi u zrelost, koja bi trebala voditi slobodi, samoodređenju u vlastitom životu te sposobnosti artikulacije vlastitih životnih stavova i ciljeva. Kreativnost u obrazovnom procesu, dakle, treba konkretizaciju, kako ne bi ostala bez sadržaja. Zato je potrebno da sustav obrazovanja osigura najmanje tri područja, koja će učenicima omogućiti adekvatan i prikladan razvoj: 1) slobodu, ići onim kreativnim putovima učenja, koje učenik može slobodno odabrati; 2) konkretizirati sadržaj s pogledom na vlastitu osobu učenika i njegovu biografiju; 3) omogućiti učeniku vlastiti način kreativnoga izražavanja u riječi, slici, znakovima.

To što vrijedi za kreativnost i obrazovanje općenito, vrijedi i za kreativnost i vjeronauk na poseban način. Uz dodatak, da se učenik u procesu stvaranja shvaća i kao čovjek, koji je slika Božja te da svojim stvaranjem sudjeluje u stvarateljskom činu samoga Boga. Uz, dakle, pedagošku argumentaciju, mi smo jedini, koji obrazovanju kakvo jest donosimo i teološku dimenziju, od koje obrazovanje može profilirati i kao „religijsko obrazovanje“. Vjeronauk u školi, prema Schweitzeru, cilja na međusobni odnos i rast unutarnjeg i vanjskog čovjeka. Vanjski je čovjek pri tom shvaćen kao antropološka dimenzija čovjeka, koja je pozvana ispuniti društvene zahtjeve, koji ne leže u moći jednoga pojedinca. Unutarnja dimenzija je, pak, ona, koja „izmiče“ ovim uvjetovanostima, a upravo to čini učenika pojedincem, individuom, osobom, te ga razlikuje od drugoga. Teološki je u tom smislu odlučujuće shvatiti da je čovjekova slika proizašla iz slike Božje, što znači da je učenik „kompetentan za Boga“, Bogoosposobljen i od Boga obdaren. Vjeronauk, dakle, traga za Bogom u učeniku. Kada tako razumijemo učenika i njegov odnos prema Bogu, tada kreativnost učenika nije samo pronalaženje i ostvarenje novoga iz već postojećeg, nego je – teološki gledano – kreativnost stvarateljska moć čovjeka, koja svoj izvor ima u odnosu Boga prema čovjeku, a ne leži samo u ljudskoj moći.

Kreativnost i religijska didaktika

Kreativnost je, didaktički gledano, dimenzija oblikovanja, ali i vrednovanja procesa učenja. Drugim riječima to znači sljedeće: jedna biblijska prispodoba, na primjer, može biti u prvim razredima osnovne škole inscenirana; u didaktici to zovemo reprodukcijom. Kasnije može biti propitivana s obzirom na poruku, na nauk vjere iz perspektive dvanaestogodišnjaka, što će se u didaktici nazvati reorganizacijom ili transferom; konačno, na temelju prispodobe se može diskutirati o etičkim stavovima suvremenoga društva u kontekstu nekog problemsko-stvaralačkog primjera. Sve je to kreativnost. Ona se, didaktički, ne može odrediti i učvrstiti samo u jednom području nastave. Uporaba, dakle, jedne prispodobe u nastavi na različite načine je uvijek moguća te slijedi, nastaje iz polazišta kreativnosti i jest kreativnost sama. Smijemo čak reći da različiti pristupi istome sadržaju, a što je neprevladiva šansa za vjersku kreativnost, imaju svoje utemeljenje u „bezslikovnom“ Bogu, pri čemu zapravo ništa nije određeno, pri čemu i najsnažnije proturječnosti ostaju postojati na horizontu onoga koji vjeruje i to jedna pored druge: tako je Bog čas Dobri pastir, a čas se pohvaljuje lukavost nemilosrdnoga sluge; čas je Bog majčinske nježnosti, koji sve ostavlja da bi tražio izgubljenu ovcu, čas je osvetnik, koji ruši sve u hramu.

Ovakva nas razmišlja vode prema tome da bismo smjeli zaključiti, a već je o tome i bilo malo riječi, da zapravo ne postoji nešto što bismo mogli nazvati tipično kreativnim metodama. Kada je, dakle riječ o nastavnim metodama i eventualnom njihovu izboru, valja biti oprezan. Zašto? Recitiranje jednoga psalma, na primjer, može savršeno odgovarati već postojećim – dakle ne novim – nego postojećim, zadanim čak i naučenim shemama. Ipak ćemo za takvo recitiranje reći da je kreativno, jer do izražaja dolaze potpuno individualne pretpostavke i naglasci jednoga učenika. Radi se, naime, o tome, a što je odlučujuće, da vjeroučitelj učeniku podari slobodan prostor i nadahnuće da ono što se ima za „naučiti“ bude kreativno i stvarateljski urađeno, odnosno da učenik bude sposoban ići putem vlastitih odluka i vlastitoga izbora kako učiti, te uz pratnju učitelja, ali slobodno to onda i interpretirati. Zbog toga, naravno da ih ima, ali i ne postoje nužno samo one metode, koje bismo mogli nazvati kreativnim. Nisu, dakle, metode one, koje određuju što je kreativno, nego je to učenik i njegov slobodni izbor. Kad bismo ipak govorili samo o nekim metodama kao kreativnim, tada bismo nužno pristupali reduciranim tehnikama posredovanja, odnosno priopćavanja ili nastave te bi time samu kreativnost učinili nečim izvanrednim, a time i rijetkim. Kako je učenik polazišna točka kreativnosti, tako su i sve metode, naravno, ovisno o cilju, sadržaju, dobi učenika, kreativne metode.

Ima još nešto bez čega ne bismo smjeli završiti ovo izlaganje o kreativnosti, stvaranju u vjeronaučnoj nastavi. To je pitanje oblikovanja, aranžiranja procesa učenja, koje je zapravo središnje pitanje kreativno usmjerene nastave. Ne bi smio postojati niti jedan vjeroučitelj, koji ne bi imao smisla ili osjećaja za stvaranje preduvjeta procesa učenja, odnosno, koji ne bi imao odgovor na pitanje koje individualne mogućnosti stoje u konkretnom procesu poučavanja i učenja na raspolaganju. Reich piše: „Bez vizija, koje inspiriraju, provociraju, učenje postaje dosadna i stereotipna aktivnost. Kao vizionari, učitelji su kreativni umjetnici bez da se mora utvrditi što je njihovo pojedinačno umijeće i kreativnost“. Kreativnost se ne smije zahtijevati, ona ne smije biti imperativ, jer nijedno traženje određene kreativnosti ne može zamijeniti samu kreativnost. A područja za kreativnost je mnogo i nalaze se u područjima misli, riječi, čina, rezultata misli, čina… Područja je ,mnogo, ali ideje moraju biti vlastite!

U tom smislu valja spomenuti tri kriterija za stvaranje kreativnoga ozračja procesa učenja: 1) Omogućiti učeniku različite pristupe obradi teme (videoklipovi, intervju, analiza događaja, istraživanje, pročitati dio knjige…) te na temelju ponude neka izabere što mu najviše odgovara; 2) interesantno i što je moguće primjerenije strukturirati sadržaje i njegov razvoj unutar nastavnoga procesa; 3) diferencirani feed back, odnosno diferencirano vrednovanje, koje će učenika ohrabriti da sam razvija put od ideje do rezultata.

Premda može zvučati pomalo paradoksalno, premda je riječ o stvarateljskom procesu, ipak i on ima svoje vremenske i točno određene preduvjete. Kako bi strukturiranje takvih stvarateljskih procesa učenja bilo što kvalitetnije, donosim pet faza, koja smatram bitnima za ostvarenje svega:

  1. Faza priprave: ponuda teme i „nastajanje“, rađanje problema;
  2. Faza inkubacije: učenik „prikuplja“ (pred)znanje o temi, spominje se vlastitoga iskustva, te pristupa traženju mogućega puta kako kreativno doći do rješenja;
  3. Faza iluminacije: ova se faza razvija postupno. Najprije se, dakle, utvrđuje shematsko nastajanje ideje puta za učenje; stvara se konstrukcija pomoću koje se ideja može ostvariti;
  4. Faza realizacije: vrijeme nastajanja pjesme, psalma, slike, projekta, odnosno događa se hod konkretnim putem učenja, pri čemu učenici uče biti strpljivi sa svojim ograničenjima, nedostatnostima, vlastitim granicama, koje su pozvani postupno nadvladavati;
  5. Faza verifikacije: faza u kojoj se preispituje rezultat, potvrđuje i vrednuje. Tu je važno stvoriti ozračje dijaloga između učenika i njegova načina rada, učenika s njegovim rezultatom, učenika s drugim učenicima te po potrebi o tome raspravljati i, konačno, pronaći zajedničko rješenje s vjeroučiteljem

Zaključak

Današnja smo razmišljanja započeli različitim pogledom u stvarnost oko nas. Naravno, odgoj za lijepo jedna je od temeljnih zadaća vjeronauka i evangelizacije općenito. No, bila mi je želja istaknuti onu vlastitost, koju sa sobom može donijeti vjeronauk u školi. Za nekoga će tako, u modernome svijetu, Sagrada familia, još uvijek nedovršena katedrala u Barceloni, biti jedno od najveličanstvenijih djela arhitekture; za papu Benedikta XVI., ona je katekizam od kamena; za mnoge će Michelangelova Pieta biti najljepše djelo zapadno – europske umjetnosti; za kršćane je ona mjesto na kojemu se moli zadivljenošću; za mnoge će i Biblija biti književno-umjetničko djelo, dok je za Chagalla ona šareni alfabet kojim je oblikovana sva zapadna umjetnost… Kako na nešto gledamo, pitanje je i odgoja. Slike, reći će Eliade, „pružaju moguću polazišnu točku za duhovnu obnovu modernoga čovjeka“ (Isto, str. 25.). Gdje ljepota nestaje, nestaje i ljubav, a s njom i smisao života te stvarateljska moć (Fisichella, str. 146.).

Ljepota ipak ne nestaje. Posebno ne ljepota vjere. No, ona treba ljude, koji su u stanju njezino lice iz dana u dan pomlađivati. Ona treba muškarce i žene, koji će svojom vjerom naviještati ljepotu lica Isusa iz Nazareta. Ona treba „nove Augustine našega vremena, nezasitne tragatelje za ljubavlju, istinom i ljepotom“ (Via pulchritudinis, str. 9.). Jer, riječima Augustina: „Što se drugo može voljeti osim lijepog?“ (De musica, 6, 13, 38). A sve što je stvoreno, lijepo je, jer je istina!

Kreativnost, stvaranje nije samo metoda i dio jednoga nastavnog procesa. Kreativnost je u sebi posebno obilježje svakoga oblikovanja odnosa. Time je, dakle, ona i šansa za stvaranje i razvoj odnosa unutar vjeronauka u školi. Upravo su odnosi ti, koji uvijek imaju potencijal za stvaranje novoga: u odnosu prema sebi, prema drugomu, prema prirodi, kulturi, konačno, prema Bogu. Baš je Bog taj, koji uvijek stvara sve novo. Ljudi, bilo to djeca, mladi ili odrasli, imaju i posjeduju stvarateljski dar. Vjeronauk je jedna od onih stvarnosti, koje uvijek trebaju tražiti put kako kreativnost, stvaranje, novo stvaranje pretvoriti u konstitutivni moment procesa učenja i poučavanja. To je uvijek važno imati pred očima, jer kao vjeroučitelji vjerujemo da, ako stvaramo, zapravo ništa drugo ne radimo, nego ostavljamo tragove Božje ljubavi na zemlji.

Ključne riječi:
dr. Ivica Pažin