Propovijed Svetoga Oca na zaključnoj misi XV. redovne opće skupštine sinode biskupa posvećene mladima

Događaj koju smo čuli je posljednji o kojem propovijeda evanđelist Marko iz Isusova putujućeg otajstva služenja, koji će ubrzo nakon toga ući u Jeruzalem da umre i uskrsne. Bartimej je tako posljednji koji slijedi Isusa na putu: od prosjaka iz Jerihona s ruba ceste, postaje učenik koji ide s ostalima u Jeruzalem. I mi smo išli zajedno, “napravili smo sinodu” i sada ovo evanđelje zapečaćuje tri temeljna koraka na putu vjere.

Prvo gledamo Bartimeja: njegovo ime znači “sin Timeov”. Tekst navodi: “sin Timeov, Bartimej” (Mk 10,46). No, dok Evanđelje to potvrđuje, pojavljuje se paradoks: otac je odsutan. Bartimej leži na putu, daleko od kuće i bez oca: nije voljen nego napušten. Slijep je i nema slušatelja; i kad je htio razgovarati, ušutkali su ga. Isus čuje njegov vapaj. A kad ga je susreo, dopušta mu govoriti. Nije bilo teško pogoditi što je Bartimej tražio: očigledno je da slijepa osoba želi imati ili povratiti vid. Ali Isus nije nagao, posvećuje vrijeme slušanju. Ovo je prvi korak koji pomaže putu vjere: slušati. To je apostolat “uha”: slušati, prije nego što govorimo.

Naprotiv, mnogi od onih koji su bili s Isusom vrijeđali su Bartimeja ušutkavajući ga (vidi redak 48). Za ove učenike, potrebiti je bio smetnja na putu, nepredviđenost u unaprijed ustanovljenom programu. Više su voljeli svoje vrijeme od Učiteljevog, svoje riječi nego slušanje drugih: slijedili su Isusa, ali imali su na umu svoje planove. To je rizik od kojeg se uvijek treba čuvati. Za Isusa međutim, krik onih koji traže pomoć nije smetnja koja otežava put, već ključno pitanje.

Od velike je važnosti slušati život! Djeca Nebeskog Oca posvećuju pažnju svojoj braći: ne beskorisnom brbljanju, već potrebama drugih. Slušati s ljubavlju, strpljivo, kao što Bog čini s nama, s našim često ponavljajućim molitvama. Bog se nikad ne umara, uvijek se raduje kad ga tražimo. Tražimo dakle milost pitomog srca koje ga sluša. Htio bih reći mladim ljudima, u ime svih nas odraslih: oprostite nam ako vas nismo saslušali; ako, smo vam umjesto da vam otvorimo naše srce, punili uši. Kao Isusova Crkva želimo vas slušati s ljubavlju, sigurni u dvije stvari: da je vaš život za Boga dragocjen, jer je Bog mlad i voli mlade ljude; i da je i vaš život za nas dragocjen, dapače uistinu je neophodan da bi se išlo naprijed.

Nakon slušanja, drugi korak koji slijedi na putu vjere je: biti bližnji. Gledamo Isusa, koji ne delegira nekoga iz “mnoštva” koje ga je slijedilo, nego osobno susreće Bartimeja. Kaže mu: “Što želiš da ti učinim?” (redak 51). Što želiš: Isus se poistovjećuje s Bartimejom, ne zanemaruje njegova očekivanja; da ja učinim: činiti, ne samo pričati; za tebe: ne prema unaprijed utvrđenim idejama prema bilo kome, već za tebe, u tvojoj situaciji. Tako Bog čini, uključivši se osobno s ljubavlju i sa simpatijom prema svakom pojedinom. U načinu na koji radi je već sadržana njegova poruka: vjera stvara klice života.

Vjera dolazi preko života. Kada se vjera koncentrira isključivo na doktrinarne formulacije, tada postoji opasnost da bude upućena samo umu i ne dotiče srce. A kad se usredotočuje samo na rad, to postaje moralizam i ograničavanje na društveno djelovanje. Vjera je naprotiv život: živjeti ljubav Božju koja je promijenila naše postojanje. Ne možemo biti formalisti nauka ili aktivisti; pozvani smo nastaviti Božji posao na Božji način, u blizini: blizu Njega, u međusobnom zajedništvu, bliski našoj braći. Blizina: to je tajna prenošenja “srca vjere”, a ne samo neke njene usputne osobine.

Biti bližnji znači donijeti Božju novost u život brata, kao protuotrov iskušenju gotovih recepata. Pitajmo se jesmo li kršćani koji su sposobni postati bliski, izaći iz naših krugova kako bi zagrlili one koji “nisu od naših” i koje Bog žarko traži. Uvijek postoji iskušenje koje se toliko puta ponavlja u Svetom pismu: oprati ruke. To je ono što je mnoštvo učinilo u današnjem Evanđelju, to je ono što je učinio Kajin s Abelom, ono će učiniti Pilat s Isusom: oprati ruke. Mi naprotiv želimo nasljedovati Isusa, i poput njega uprljati ruke. On, Put (Iv 14: 6), zbog Bartimeja se zaustavio na svom putu; On, svjetlo svijeta (usp. Iv 9, 5), nadvio se je nad slijepim čovjekom. Budimo svjesni kako je Gospodin zaprljao ruke radi svakoga od nas, i započnimo gledati od križa, podsjećajući se kako je Bog postao moj bližnji u grijehu i smrti. Postao je moj bližnji: sve počinje od toga. I kada se i mi zbog ljubavi prema njemu učinimo bližnjima postajemo nositelji novog života: ne svima gospodari, ne stručnjaci o svetinjama, nego svjedoci ljubavi koja spašava.

Svjedočenje je treći korak. Pogledajmo učenike koji zovu Bartimeja: oni ne idu k njemu, koji prosi, sa sitnišem ili savjetima; nego u ime Isusa. Zapravo, mu upućuju samo tri riječi, koje su zapravo Isusove: “Hrabro samo! Ustani! Zove te”(r. 49). Samo Isus u Evanđelju ohrabruje! Jer samo On podiže srce. Samo Isus u Evanđelju kaže ustati, te liječi duh i tijelo. Samo Isus zove, mijenjajući život onih koji ga slijede, podižući na noge one koji leže, donoseći svjetlo Božje u mrak života. Mnoga djeca, mnogi mladi ljudi, poput Bartimeja, traže svjetlo u životu. Traže pravu ljubav. I poput Bartimeja, unatoč mnogim ljudima, on zove isključivo Isusa, kao što i oni traže život, ali često nalaze samo lažna obećanja i rijetke koji su zaista zainteresirani za njih.

Nije kršćanski čekati da braća u potrebi zakucaju na naša vrata; moramo ići k njima, ne kako bi im sebe donijeli, nego Isusa. On nas, poput ovih učenika, šalje da hrabrimo i podižemo u njegovo ime. On nas šalje da kažemo svima: “Bog te zove da Mu dopustiš da te ljubi”. Koliko puta, umjesto ove osloboditeljske poruke spasenja, donosimo sebe, naše “recepte”, naše “znamenje” koje imamo unutar Crkve! Koliko puta, umjesto usvajanja Gospodnjih riječi, širimo kao njegovu Riječ naše zamisli! Koliko puta ljudi osjećaju više težinu naših institucija nego Isusovu prijateljsku prisutnost! Zato nas se promatra kao nevladinu udrugu, nalik nekoj državnoj ustanovi, a ne kao zajednica spašenih koji žive u Gospodnjoj radosti.

Slušati, biti bližnji, svjedočiti. Put vjere u Evanđelju završava na lijep i iznenađujući način, s Isusom koji kaže: “Idi, vjera te tvoja spasila!” (redak 52). Ipak, Bartimej nije ispovjedio vjeru, nije ništa učinio; samo je tražio samilost. Osjećaj potrebe spasenja je početak vjere. To je izravan način susretanja Isusa. Vjera koja je spasila Bartimeja nije bila u njegovim jasnim idejama o Bogu, već u potrazi za njim, u želji da ga upozna. Vjera je stvar susreta, a ne teorije. U susretu dolazi Isus, u susretu kuca srce Crkve. Dakle nisu naše propovijedi djelotvorne nego svjedočanstvo našeg života.

I svima vama koji ste sudjelovali u ovom “zajedničkom hodu”, kažem hvala na vašem svjedočenju. Radili smo u zajedništvu i iskreno, sa željom da služimo Bogu i njegovu narodu. Neka Gospodin blagoslovi naše korake, kako bismo mogli slušati mlade, biti bližnji i svjedočiti im radost našega života: Isusa.