Uočnica Stepinčeva u Krašiću

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji blaženog Alojzija Stepinca, dragi vjernici koji nas pratite putem Laudato tv i Hrvatske katoličke mreže!

Dolazim iz najstarije karlovačke župe, Blažene Djevice Marije Snježne s Dubovca, koji je živio urbanim životom dok Karlovca još nije ni bilo. Upravo pod zidinima drevnog Dubovca odlučilo je kršćansko plemstvo iz Beča izgraditi utvrđeni grad Carstadt kao središnje mjesto obrane od sve češćih ondašnjih osmanlijskih napada na kršćanske prostore, odnosno na rušenje i uništavanje kršćanskih vrijednosti. Carstadt je izgrađen, a Dubovac je postao i ostao najponosniji dio Karlovca.

U Godini svetog Josipa dolazim iz Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu u Krašić blaženom Alojziju Stepincu, velikom Josipovu štovatelju, začetniku ideje izgradnje hrvatskog nacionalnog svetišta svetom Josipu, našem nebeskom zaštitniku već 334 godine. Konačno, dolazim kao karlovački – dubovački župnik, i donosim svoje vrijeme, vrijeme naše prošlosti, te dolazim s molitvama za buduća vremena. Dolazim kao karlovački i dubovački župnik, poput ondašnjeg dubovačkog i karlovačkog župnika vlč. Marijana Radanovića koji je poput mnogih drugih svećenika, želeći se susresti sa svojim nadbiskupom poskrivečki, nadmudrujući ondašnje milicajce, ulazio u krašićki župni dvor. Poput mons. Marijana Radanovića, i sam rado dolazim u ovo mjesto, po broju stanovnika malo, ali veliko po velikanu duha, Crkve i domovine, po blaženom Alojziju Stepincu. Dolazim bez zapreka, zajedno s mnoštvom hodočasnika koji gotovo svakog dana imaju potrebu doći na ove svete prostore na kojima se Bog proslavio mučeničkom vjernošću dragog nam nadbiskupa Stepinca.

„Moja je savjest čista” – jedna je od snažnih poruka koju je osuđeni zagrebački nadbiskup izrekao na montiranom sudskom procesu.

U prvom smo čitanju slušali kako Bog stvara svijet te na vrhuncu stvaranja stvori čovjeka. Bog je sve dobro stvorio, čovjeku dao vlast da upravlja svim stvorenim na zemlji, da sebi podloži, dao mu je i slobodu po kojoj može upravljati stvorenjima te odlučivati hoće li ostati vjeran Božjim zapovijedima ili će se okrenuti protiv Boga. Nažalost, zloupotrijebio je svoju slobodnu volju, prekršio Božju zapovijed ubravši plod sa drva spoznaje dobra i zla i time narušio prijateljski odnos između Boga i čovjeka, i čovjeka i čovjeka. Od tada pa kroz čitavu povijest čovječanstva Bog se brinuo o čovjeku, želeći ponovno uspostaviti sklad i prijateljstvo čovjeka i Boga. Konačno je to ostvario utjelovivši se, odnosno ušavši u naše ljudsko tijelo, ponajprije kako bi nam progovorio na nama razumljiv način, nadalje kako bi pokazao koliko mu je stalo do čovjeka suosjećajući s njim na ljudski način, i kao vrhunac – da bi duhom i tijelom, za razliku od prvog čovjeka, ostao vjeran Bog do ludosti križa. Kristovom mukom i uskrsnućem poravnati su računi, vraćeno je prijateljstvo i čovjeku su ponovno otvorena vrata raja.

Ostala je slobodna volja po kojoj čovjek iznova može odlučivati o svojem odnosu s drugim čovjekom i o svojem odnosu s Bogom. Kao što je đavao imao dozvolu u ona prva vremena, tako ju ima i čitavu povijest čovječanstva, a ima je i danas, da neprestano napastuje ljude i odvraća ih od vršenja Božjih zapovijedi. Kao na početku stvaranja, tako i danas Sotona čovjeku izvrće istinu služeći se poluistinama te mu obećaje da će postati kao bog. Zanimljivo ni đavao ne obećaje da će čovjek postati Bog, već samo kao bog. Ima ona lijepa kajkavska: „Gda čovjek hoće postati bog – ostaje bokček” (sirotan). S druge pak strane, onaj koji ostaje vjeran Božjim zapovijedima otkriva Božju ljubav i dobiva puno više nego što je uopće mogao zamisliti. Za to je potrebna poniznost i neprestano dozivanje Boga u vlastiti život. Upravo su na taj naći mnogi ljudi i živjeli. U Starom zavjetu prepoznajemo Abela pravednog, Nou, Abrahama, praoca naše vjere, Josipa Egipatskog, Mojsija i mnoge druge. Nakon Božjeg utjelovljenja u osobi Isusa Krista, mnogi su se trudili i uz Božju pomoć uspjeli ostati vjerni danom povjerenju te su zadobili milost Božjih ugodnika, a mi ih u Crkvi slavimo kao blaženike i svete.

Mogli bismo dugo nabrajati mnoge svete Božje ugodnike, počevši od Blažene Djevice Marije, svetog Josipa, apostola, prvomučenika i mnogih drugih do naših dana. Večeras ovdje želimo nešto naučiti o Božjem ugodniku blaženom Alojziju Stepnicu. Učeći o njemu zapravo sami bivamo poučavani i ohrabreni za slična Bogu ugodna djela.

Hrabro držanje, odnosno vjernost Božjim zakonima, što je iziskivalo i veliku žrtvu, ne samo da ima za rezultat novog sveca, već je upravo život sveta čovjeka ostvarenje dobrote i pomoć njegovim suvremenicima. Tako se i u ovo naše vrijeme, 61 godinu nakon Pravednikove smrti, javljaju živi ljudi kojima je upravo vjerno služenje Božjim zapovijedima zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca spasilo život. Postoje brojna svjedočanstva koja o tome govore. Neki su iz želje za istinom i u znak zahvalnosti za prihvaćenu žrtvu naučili blaženikov jezik, poput povjesničarke Esther Gitman, i ne prestaju svjedočiti o svetom životu Alojzija Stepinca, iako sami i nisu kršćani. S druge pak strane, Đavao ne miruje te služeći se poluistinama i izvrtanjem istina zasljepljuje bistrinu pogleda te unosi razdor i mržnju.

Ponizan čovjek pred Bogom brine se o svojoj savjesti te je uvijek svjetionik i nadahnuće mnogima. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac to je bio ne samo svojim svećenicima, redovnicima, vjernicima, već i svakom čovjeku dobre volje.

Posebno je bio nadahnuće i ondašnjem svećeniku vlč. Marijanu Radanoviću kojega više puta u svojim dnevnicima spominje krašićki župnik Josip Vraneković. Evo nekoliko zapisa:

24. rujna 1953. godine u svom je dnevniku zabilježio: Umro je župnik Hulenić u Sisku. Pastorizacija je tu dosta zapuštena. Govorili smo o tome kako bi tu trebalo jednog svećenika, koji bi sprovodio modernu pastoralizaciju grada. Kažem mu da bi Radanović za to odgovarao. Eminencija se s tim složio, „ali tko će onda u Hrastovicu? Tu sam ga poslao, jer na Kordun moramo misliti. Zrin i Gvozdansko tu su kao mali otoci. Zrin su izbrisali, ali oko 600 ih još raseljeno živi. Jer ako nam nestane tih dviju župa, onda nam je sve ovo presječeno” – i pokaže na karti Kordun i Liku. „To bi bilo bolno. Rekao sam Lachu neka misle na to, ali čini se da oni nemaju smisla za to.”

25. siječnja 1955. godine Vraneković opet zapisuje: U Karlovcu je vlč. Marijan Radanović preuzeo Župu Dubovac. Karlovac je Eminenciji mnogo na srcu, jer pravoslavlje odavde ugrožava okolicu i Žumberak. Vidim očito, da je Gospodin uslišao Eminencijine molitve, jer su sada u Karlovcu dva Božja čovjeka: o. Srećko Majstorović i Radanović, koji će sad viribus unitis raditi za Božju stvar.

15. ožujka 1955. godine Vraneković u svom dnevniku piše: Putovao sam u Karlovac s odličnim karlovačkim građaninom. Veli mi: „Ponosni smo što Dubovac ima župnika-sveca. Stanuje u potkrovlju, ali je zadovoljan. Na gradski narodni odbor ide u reverendi – bez ženiranja, i traži stan u župnom dvoru. Uveo je pobožnost prvih petaka, prvih subota – Karlovac se budi.”

25. studenoga 1955. godine Vraneković zapisuje: Sretno je ispod kuće ovamo unišao i otišao vlč. Radanović Marijan iz Karlovca – Dubovca. Veselo ga je Eminencija primio. I sišao je s nama u kancelariju na objed. – „Idem” – veli – „kad imamo takova gosta”. Zanimaju ga pastoralni potezi i uspjesi u Karlovcu. – Danas oko 16 sati Eminencija je malo šetao pred kućom. Nije to najzahvalnije, ali možda neće na gore. Potom legne. Donesemo mu večeru. Htio sam ga pitati da li osjeća pogoršanje kad se kretao preko dana, no on me veselo predusretne, rekavši: – „Čujte, taj je Marijan čudotvorac … bio sam dosta izvan kreveta, i ne samo da se bol nije pojavila, nego mi je nekako i bolje.”

29. studenoga 1959. Vraneković opet zapisuje: Ovih dana Udba iz Karlovca redom poziva svećenike na saslušanje. …. Ja i opet ponavljam da ovima ništa ne vjerujem, a jednako i od Amerikanaca ništa ne očekujem! Naša je jedina nada Bog! Prema vani šire takove vijesti, a udbaš je u Karlovcu rekao Radanoviću, župniku u Karlovcu, da Stepinca ne će nikada pustiti na punu slobodu. … Toliko iz Vranekovićevih dnevnika.

Pokušavam zamišljati kakvi su to bili susreti nadbiskupa Alojzija Stepinca i svećenika kojega je zaredio zajedno s Franjom Kuharićem, te im svima na dan ređenja kazao da ih šalje u krvavu kupelj? Kakvi su to bili susreti. Poznato mi je da ih je bilo više. Svećenici koji su uspjeli doći do zasužnjenog nadbiskupa bili su na kakvoj-takvoj slobodi, iako su i sami prolazili kroz brojna maltretiranja, a dosta njih i sami robijali po različitim zatvorima, samo zato što su čuvali svoju savjest u čistoći. Došavši do svog nadbiskupa, uistinu su bili ohrabreni te odlazili s novim zanosom vjernosti Kristu. Uvjeren sam da je najsnažniji poticaj, osim samih izgovorenih riječi, bio nadbiskupov život u zatočeništvu. Iako nevino osuđen, nikoga nije osuđivao, već ih neprestano poticao na molitvu, upravo za te koji ih proganjaju. To može samo onaj koji je u potpunoj istini, odnosno u Bogu, jer mu pogled i savjest nisu zamagljeni grijehom. Baš onda kada tijelo trpi i prinosi žrtve, duh raste i razvija se te ima dar vidjeti puno dalje i šire.

Zamišljam o čemu su razgovarali. Uvjeren sam da su u svojim razgovorima spomenuli i svetog Josipa. A upravo je svojom svećeničkom upornošću i požrtvovnošću mons. Marijan izgradio crkvu Svetog Josipa koju su na tristotu obljetnicu izbora svetog Josipa za zaštitnika hrvatskog naroda biskupi hrvatskoga govornog područja proglasili nacionalnim svetištem. Od Stepinčeve ideje, kada je još davne 1937. godine osnovao župu i nakanio izgraditi nacionalno svetište svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki, do konačne realizacije prošlo je 50 godina. Unatoč mnogim smetnjama, zabranama, zatvaranjima zamisao blaženika je ostvarena.

Promatrajući novu karlovačku rijeku, rijeku hodočasnika, koji upravo u Josipovu svetištu pronalaze utjehu, primaju brojne milosti, rješavaju svoje životne, bračne, roditeljske, poslovne probleme po zagovoru svetog Josipa, jasno spoznajem da život blaženog Alojzija Stepinca, koliko god bio ispunjen brojnim žrtvama i križevima, je zapravo zalog mnogih radosti i obilja Božjega blagoslova. Uvjeren sam da i krašićki župnik može potvrditi kako je ovo mjesto sveto mjesto gdje Bog rado obdaruje ponizne. Alojzije Stepinac, i kao mladić i kao svećenik i kao nadbiskup i kao nevino osuđen, pronalazio je snagu i smjernice za život u Bogu. Zasigurno mu je u razumijevanju pomoglo proučavanje života svetog Josipa koji je svoje planove podredio Božjem namislu. Obojica su prihvatila Božji plan po kojem se Bog poslužio za spasenje drugih. Josipovom zaštitom sačuvano je Marijino dostojanstvo i život malog Isusa Krista. Stepinčevom vjernošću Božjoj istini da je svaki čovjek od Boga stvoren i Božje dijete mnogi su ostali na životu. Stepinac, ljubitelj svoga hrvatskog naroda, suprostavljajući se ideologijama diže ponos svakog Hrvata, ali nas i sve uči da jedino ponizni pred Bogom, u zajedništvu s katoličkom Crkvom, možemo ostati čiste savjesti u različitim mijenama i životnim iskušenjima. Blaženi Alojzije Stepinac i danas otkriva kako se za istinu uvijek valja boriti te svjedoči o snazi posijane laži. Ipak, blaženog Alojzija Stepinca promatramo na oltaru, poznata su nam čudesa koja su izmoljena Stepinčevim zagovorom, sve nam to jamči da Bog ima zadnju riječ, stoga se ne bojim već sve nas ovdje pozivam: Blaženi Alojzije Stepinče i sveti Josipe, zaštitnici hrvatskog naroda, molite za nas! Amen!