Uvod i homilija biskupa Šaška u euharistijskome slavlju svetkovine sv. Antuna Padovanskoga

Uvod

Prečasni gospodine župniče i dekane Antune, subraćo svećenici, sestre redovnice, bogoslovi, vjeroučitelji i drugi župni suradnici, mladi i djeco, dragi župljani i hodočasnici, braćo i sestre u Kristu!

Čestitajući današnju svetkovinu svetoga zaštitnika ovoj župnoj zajednici, zahvaljujemo Gospodinu na svim vjernicima i vjernicama koji nose ime Dragoga sveca. Kao kršćani znamo da nema ljepše čestitke od zahvale Bogu za nečiju prisutnost i molitve da Bog nekoga blagoslovi te da mi svojim svakidašnjim darivanjem budemo radost i blagoslov bližnjima.
Okupljeni smo u ovome zajedništvu donoseći svoje zagovore, zahvale i potrebe. Dobro je na početku euharistije zaviriti u srce i provjeriti zbog čega i radi čega smo došli. Što su naši razlozi, nakane i svrha. Zamolimo Duha Svetoga da nas pročisti istinom i očisti od sebičnosti te nam daruje srce za svoju mudrost; da nam otvori obzore svetosti, slobode i radosti.

Spomenimo se i onih za koje danas posebno molimo; čije živote zajedno sa svojima stavljamo u prinos Isusa Krista. Molimo za obitelji, roditelje, djecu; za župu i hrvatsku domovinu. Neka nas ne obeshrabri veličina potreba, jer je milost uvijek veća od njih; jer ona nadilazi naše potrebe.

Tim pouzdanjem vođeni, skrušeno se pokajmo za svoje grijehe, moleći oproštenje i dar obraćenja.

Homilija

Liturgijska čitanja: Mudr 7, 7-14; Ef 4, 7-15; Mk 16, 15-20

Braćo i sestre, postoji riječ koja zvuči vrlo suvremeno, prihvatljiva je u raznim područjima života: od upravljanja do znanosti, od umjetnosti do gospodarstva; od športa do politike; riječ koja je draga i vjernicima i onima koji kažu da ne vjeruju u Boga; riječ koja djeluje poput rješenja, dopadljiva do te mjere da bi ju rijetki mogli povezati s Biblijom, s Crkvom, s nama vjernicima kojima se običava prilijepiti oznaka zaostalosti i kočničara napretka.
Mislim na riječ ‘sinergija’.

Namjerno je ostavljena upravo takvom kako zvuči: sinergija; neprevedena na hrvatski, vjerojatno misleći da će njezin izvorni oblik pobuditi dojam veće učenosti i pospješiti njenu širu prihvatljivost.

Tako je ‘sinergija’ više od odgovora na pitanje bi nešto trebalo ostvariti te se nameće i kao dobrodošao pristup, i kao prijedlog poželjnoga postupanja, i kao sažeti program za budućnost. Kao da odgovara u bilo kojem okviru. Dovoljno je reći – sinergija.

Na isticanje te riječi u večerašnjemu slavlju potaknulo me – a što drugo nego – Evanđelje. Naime, u zadnjoj rečenici današnjega navještaja Radosne vijesti, a to je ujedno i zadnja rečenica cijeloga Evanđelja po Marku, nalazimo u grčkome izvorniku baš tu riječ. Zapisao ju je Evanđelist na kraju, da bismo vidjeli kako je nakon Kristova uskrsnuća zaživjela i od čega živi Crkva; što je sposobno povezati ljude i vremena.

Tko bi rekao da se u tome tako starom spisu, u svjedočanstvu koje u današnjoj kulturi biva proglašeno nazadnim, nalazi tako ‘napredna’ riječ.

2. Zato smatram vrijednim ponoviti tu rečenicu: „Oni (apostoli) odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ (Mk 16, 20) „Tou Kiríou synergoûntos“, uz Gospodinovu suradnju, u sinergiji s Isusom Kristom.

Točno: riječ ‘sinergija’ može se prevesti jednostavno kao ‘suradnja’, no Evanđelje traži dublji smisao, a on se nalazi u doslovnome prijevodu: biti zajedno u nekome djelu; biti u njemu svojim nastojanjem, cijelim životom i bićem. To nije isto što i surađivati. Značenje nam je još jasnije, ako znamo da su kršćani prvih stoljeća Duha Svetoga zvali ‘energija’, to jest ono što djeluje iznutra.

Braćo i sestre, nije li nam Krist rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Bez Božjega Duha sve što činimo nema istinskoga učinka; u onome što je odvojeno od njegova nadahnuća i svrhe radi koje nam se daje, nema života.
Nismo li čuli i druge i sebe kako govorimo: Svojim snagama to ne mogu postići. Takav stav ne odražava kršćanski smisao, jer kao kršćani nikada nismo sami sa svojim snagama. U nama je uvijek Snaga naše snage, Mir našega mira; u našoj je slabosti Kristova jakost. Pa zar, pred suvremenim kušnjama, trebamo ići daleko? Zar nam desetljeća hrvatske muke i slobode nisu očitovala što možemo, ako otklonimo sebičnost i ako svoju snagu predamo Božjoj snazi?
3. Kada se za svetoga Antuna kaže da je ‘omiljeni svetac’, sasvim je opravdano pitati se: A u čemu je njegova milina; iz čega je proizišla ta omiljenost? Zašto su ga vjernici diljem svijeta toliko zavoljeli? Što je to učinio tijekom svoga zemaljskog život, budući da je umro u dobi od samo trideset i šest godina?

Osluškujući iskustva ljudi, osjećaje vjernika, čini se da u njemu prepoznajemo iznimnu snagu Božjega uslišanja. Mnogi o tome svjedoče. Zbog toga će ga netko promatrati kao najboljega izvršitelja naših želja, što bi bilo daleko od kršćanskoga pristupa. Svaki svetac pokazuje da je u sinergiji s Bogom; da djelo koje ostvaruje nije njegovo, nego Božje.

To nas potiče da se iznova vraćamo na početak, onaj naime u kojemu je neki čovjek odustao od sebičnosti i pošao putem darivanja. I svetoga Antuna kao što znate nešto je privuklo. Evanđelje je ponuda koja djeluje ljepotom privlačnosti.

4. Zadivljujuće je kako je taj tadašnji intelektualac, profesor na učilištima, najprije u redu augustinaca, posvećenih kulturi, proučavanju i poučavanju; kako je on, široki poznavatelj teologije, Svetoga pisma, ‘aristokrat misli’ i tadašnjih spoznaja, ‘perspektivan’ na više područja; kako je on ipak životno bio privučen nečim drugim – jednostavnošću subraće svetoga Franje Asiškoga; ili bolje: jednostavnošću našega Spasitelja koja ga je vodila u traženje bitnoga.

Bio je to zahvat milosti, zahvat mudrosti onoga obraćenja koje ga je usmjerilo prema drugima, prema narodu, prema potrebitima. Osjetio je da narodu treba Božja riječ i nepatvorena Radosna vijest. I da bi ju mogao prenositi, i sam je trebao ući u sinergiju s Kristom: u molitvu, tišinu, u povučenost poniznoga rada, kako bi odstranio svaku proračunatost i bio bliz ljudima, čuo ih, osjetio ih, uvodio ih u isto Božje djelo, u istu Božju radost.

Ako nam se učini da je nekada bilo drukčije i da je život danas teži, ne zaboravimo da Gospodin ostaje s nama zauvijek i da Božja riječ ostaje. Oblici naših teškoća su drukčiji, ali bit života ostala je ista. S toga motrišta i mi slušamo koji će znakovi pratiti vjernike, nas.

5. Isus kaže da će oni koji uzvjeruju: izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, pobijediti otrov i brinuti se za bolesne.
Braćo i sestre, nisu li to područja koja prepoznajemo u čudesnim djelima koje je činio sv. Antun u sinergiji s Kristom? Nisu li to područja važna za našu suvremenost: najprije temeljno područje borbe dobra i zla, u kojoj smo kao vjernici pozvani suzbijati sve što razara život.

Zatim pitanje govora, uporabe jezika i komunikacija, u kojoj je samo jedan jezik nov – jezik ljubavi. Gdje se njime ne govori, uvijek se susreće tuga i bijeda.

Treće je područje zatrovanost društvenoga života i međusobnih odnosa, posebice neistinom. Koliko je samo otrovnih ugriza potrebno pretrpjeti, ako nema prostora za Boga; koliko je samo otrova laži morao popiti hrvatski narod i koliko ga još moraju piti pojedinci, obitelji, kršćani koji svjedoče svoju vjeru i ne prihvaćaju biti uronjeni u takozvanu naprednost. Bez sinergije s Gospodinom i bez blizine Blažene Djevice Marije i svetih, naš narod sigurno ne bi preživio.

Baš tako izgrađeni vjernici i zajednica, nošena Božjom prisutnošću, sinergijom liječe od nemoći i bolesti gaženja dostojanstva, isključivanja i ponižavanja malenih.

6. A koliko je suvremen sv. Antun pokazuje njegov lik. Gledamo ga, a kao da ga ne vidimo. Redovito je prikazan kako drži Krista, odnosno Božju Riječ (Sveto pismo) i ljiljan. To dvoje je pred našim očima kao sažetak životne mudrosti: Bog u liku Djeteta i predivna mirisna biljka; otajstvo čovjeka i svega stvorenoga svijeta. Dva otajstva s kojima se bori suvremenost. Štoviše – zlostavlja ih.

Nositelji i promicatelji ideologija, koji nameću trendove u današnjemu svijetu, i jedno i drugo žele oblikovati, prilagođavati po svojoj mjeri, daleko od sinergije s Bogom. A zatim i jedno i drugo otajstvo odgovara snagom svoje istine i pokazuje čovječanstvu što vodi u život, a što u propast.

Sveti Antun pokazuje Isusa, puninu čovještva. Ponekad, promatrajući svece kao da previdimo Onoga tko ih je privukao i preobrazio i koga nose u svojoj svetosti. Sveti Antun nam govori: ja nisam važan, gledajte njega – Spasitelja svijeta! I na konkretnoj razini očituje da ne zanemarimo otajstvo ljudskoga života, otajstvo djeteta i zločin protiv nerođenih.

U rukama ovoga sveca nalazi se i ljiljan. O tome je cvijetu napisao predivne riječi, pokušavajući nam po njemu približiti lik i otajstvo Blažene Djevice Marije. Ljiljan, taj cvijet koji raste na neobrađenu tlu i čuva miris unutar šest latica, „poput šest stuba do Salomonova prijestolja“ (riječi sv. Antuna), tj. do Mudrosti, do onoga dara koji moli kralj Salomon (ne tražeći od Boga ni bogatstva ni moći, nego mudro srce, lev šomea’, srce koje zna slušati Boga i čuti ljude); cvijet koji – otvarajući se – nalikuje kaležu. Taj cvijet progovara: poniznošću, prihvaćanjem žrtve, darivanjem prepoznatljivoga mirisa. To je slika ljepote kršćanskoga života u kojemu je istinsko čudo, i nekada i danas: poniznost koja udaljava oholost, prihvaćanje žrtve koje suzbija sebičnost, unošenje svježine i radosti u ustajalost tuge i tjeskobe.

Braćo i sestre, sveca koga rado zazivamo kod gubitka stvari, zazovimo danas da se mi ne izgubimo, kao kršćani, kao narod; da ne izgubimo sebe, previđajući da se ljudska radost nalazi u istome Božjem djelu, u sinergiji darovanosti bližnjih i svijeta.

Amen.