Doc. dr. sc. Kutleša: Ispovijed u vjerniku treba potaknuti na nasljedovanje Dobrog Pastira

Predavanje doc. sr. sc. Mislava Kutleše donosimo u cijelosti:

Predavanje bih započeo s pitanjem: „Treba li ispovjednik suosjećati s penitentom? Ako da, zašto, u čemu i kako suosjećati?“ Ovo „suosjećanje“  o kojem bih promišljao sažima se u onome što je rekao papa Franjo u buli Misericordiae vultus: „Mnogo je onih, a među njima ima i mladih, koji se vraćaju sakramentu pomirenja; s pomoću toga iskustva oni ponovno nalaze put povratka Gospodinu, živeći trenutak snažne molitve i ponovno otkrivajući smisao vlastita života“ (MV, br. 17). Kada sam početkom veljače zamoljen da sudjelujem na ovom kolokviju te iznesem promišljanje o „Katehetskim činima u odgoju savjesti mladih i odraslih vjernika“ moram priznati da u početku nije bilo lako odgovoriti tome jer katehetika nije moje primarno područje rada, barem ne na znanstvenom području. No, taj je problem svakako uklonila velika ljubav prema sakramentu ispovijedi, pokore, obraćenja i pomirenja, čija me kontekstualizacija s obzirom na navedenu temu izazvao na promišljanje o pristupu i odnosu prema onima koji žele obnoviti odnos s Bogom, ali i činjenica da udžbenici iz moralne teologije ne zanemaruju važnost katehizacije vjernika penitenata. A kao bazu sam uzeo točku 26. dokumenta Pomirenje i pokora, sv. Ivana Pavla II. Stoga sam pred sobom imao zadatak tražiti odgovore na sljedeće: 1) odakle početi, i 2) kako nastaviti svoje promišljanje. Valja naglasiti kako stojimo pred onime što bitno utječe na našu svećeničku službu i poslanje, odnosno pred onime što bitno formira i hrani našu službu u Crkvi – vjera i narav Crkve. Već smo se sada jasno postavili prema temi nastojeći ponajprije obratiti pozornost na ulogu naše, svećeničke, vjere, duhovnosti i teološke izobrazbe u pastoralnom i katehetskom djelovanju. Stoga mi se čini nezamislivim govoriti o navedenoj temi o odnosu sakramenta pomirenja i katehetskog djelovanja bez da dotaknemo ono što Crkva, kao mistično tijelo Kristovo, jest u svijetu. Povratak vjeri i produbljivanje naravi Crkve smatram ponajprije polazišnom točkom obnove i usavršavanja nas samih, naše službe ispovjednika jer kako razumjeti sakrament pomirenja ako ne razumijem ili ne prihvaćam, ili zanemarujem, ono u čemu se Crkva animira u službi naroda Božjeg. Stoga mi se odmah na početku čini nužnim naznačiti dvije bitne i temeljne komponente katehetskoga čina ili djelovanja u odgoju savjesti, a koje će svakako ostaviti dubok trag kod onih koji traže Gospodina u sakramentu pomirenja: 1) pristup i 2) nakana odnosno što želimo postići. Dakle, nemam namjeru promišljati o nekim pojedinim koracima što treba raditi odnosno dati recept, što mi se na neki način čini nemogućim jer je svaka osoba originalna i kao takva traži jedinstven pristup, nego mi je namjera promišljati o temeljima koji uvjetuju plodnu edukaciju, tj. odgoj savjesti.

Nastavno na prvu stvarnost koju sam izdvojio – pristup – čini mi se ključnim prožeti ju dvjema stvarnostima koje izriču narav i ljepotu Crkve: jedna se odnosi na nauk Drugog vatikanskog koncila, tj. u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Svjetlo naroda (Lumen gentium br. 1): „A kako je Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona, nastavljajući predmet prethodnih sabora, namjerava točnije objaviti svojim vjernicima i cijelom svijetu svoju narav i svoju opću misiju“, dok je na samom otvorenju Koncila sveti Ivan XXIII izrekao sljedeće, i time, kako kaže papa Franjo, naznačio put koji treba slijediti: „Sada Kristova zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće. (…) Katolička se crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila“ (Misericordiae vultus, br. 4). Oba citata nam pomažu jasnije shvatiti poziv na obraćenje i pomirenje te kako se odnositi prema onima koji, kako kaže papa Franjo, „traže put povratka Gospodinu“. Papa progovara o onima koji traže, ali i Crkvi koja prihvaća one koji traže Gospodina. To će reći, svoju majčinsku brižljivost prema djeci odijeljenoj od Gospodina Crkva iskazuje spremnošću da ih, čekajući ih, prihvati, rane liječi i povija te obnavlja vjeru. Stoga je majčinska brižljivost Crkve u sakramentu pomirenja u potpunosti zagledana prema penitentu koji traži povratak Gospodinu, traži njegovo dobro u obnovi njegove vjere i odnosa s Bogom, odnos koji nesumnjivo želi ojačati vjerom i naukom ali strpljivo i blago postupajući prema raskajanom grešniku.

Kolika je važnost ovakvog pristupa? Na prošlotjednom summitu u Vatikanu koji je imao za cilj promišljati o mjerama i načinima zaštite maloljetnih osoba nekoliko je puta istaknut snažan pojam ili definicija Crkve koja doprinosi osvjetljavanju milosrđa u sakramentu pomirenja – „Madre amorevole“ – pojam koji se ne odnosi samo na naslov apostolskog pisma već i pojam koji valja i duhovno i teološki i moralno produbljivati, a koji izriče veliko bogatstvo ljubavi Crkve u njezinom odnosu prema grešniku. „Madre amorevole“ ili majka koja ljubi i grli svoju djecu ima, kako kaže nadbiskup Malte – Scicluna, specifičan pristup i odnos prema svojoj djeci – majčinski. Ona se ne postavlja prije svega juridički, ne teži ponajviše kažnjavanju djeteta, tj. ne primjenjuje isključivo metodu nabrajanja zločina, ne broji krvna zrnca, i ne razmišlja odmah o osudi nego si postavlja vrlo konkretno pitanje razložnosti toga i takvoga čina i stanja u kojem se nalazi, odnosno: „Zašto mi je dijete nesposobno ljubiti i dobro činiti? Što mogu učiniti da mi dijete zdravo raste i cjelovito sazrijeva?“ U tom specifičnom odnosu u ljubavi majka želi dijagnosticirati problem stanja djeteta, želi pomoći te ulaže sve svoje snage, sposobnosti i vrijeme da iziđe ususret djetetu brinući se za njegov daljnji rast i razvoj, odnosno da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, tj. da se približi Bogu. Ovdje mi se čini iznimno važnim naznačiti da nam ovakav pristup u bitnome otvara horizonte odnosa i pristupa penitetnima, njihovom grešnom stanju, pristup i odnos koji traže upoznati penitetna, razumjeti penitenta, dijagnosticirati problem nevjere penitenta i njegove nesposobnosti da čini dobro, i zajedno s njime u vjeri razvijati osjećaj za Boga koji će se pokazati u vjeri ljubavlju djelotvornom, „kako bi svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije“ (MV, br. 1). Pavao će u poslanici Efežanima kao cilj ovakvoga pristupa i rada izreći na sljedeći način: „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Upravo vir perfectus, savršeni čovjek, kao temeljni zahtjev majčinske ljubavi Crkve traži od svakog njezinog službenika da u sakramentu pomirenja razumije i shvati život suvremenog čovjeka, ambijent u kojem živi i ostvaruje svoj život, te da mu pristupi kao subjektu kojem Bog želi objaviti svoju ljubav i dobrotu kroz dar vjere i oprost grijeha. U svemu tome, ne banalizirajući i ne umanjujući snagu objavljenih istina vjere i morala, na svjetlo se izdvaja snaga živog susreta s Nekim. Prema tome, odgovarajući na pitanje „treba li suosjećati s penitentom?“, u svijetlu onog „madre amorevole“/majke koja ljubi odgovor je pozitivan jer je u cijelosti usmjeren pomaganju penitenta da se kroz povratak Gospodinu oslobađa grešnoga stanja i života uvjetovanog grijehom.

U tom se smislu slobodno može zaključiti kako uz ono tradicionalno poimanje sakramenta pomirenja kao čina vjere penitenta, u kojem penitent pred ljubavlju Božjom izražava svoje najdublje kajanje i obraćenje, do izražaja dolazi i druga, katehetska, dimenzija odnosno kako je odgoj savjesti unutar sakramenta pomirenja čin za vjeru penitenta. Ovakav stav proizlazi iz činjenice kako su gubitak osjećaja za vjeru i gubitka osjećaja za grijeh i njegovu težinu međusobno povezani. Svjetlo vjere i snaga ljubavi i nade presudni su čimbenici za otkrivanje i istinsko razumijevanje grijeha i njegove težine u odnosu ne povredu Boga i bližnjih, s jedne strane, te Božjeg oprosta, s druge strane. Sakrament pomirenja samim time što je događaj i razlog vjere, postaje put unutar kojega penitent ulazi u dublje shvaćanje vlastita grijeha kroz upoznavanje veličine Božje ljubavi koju ne može nadići i pobijediti niti jedan grijeh. Prema tome, majčinsko djelovanje u sakramentu ne može biti shvaćeno isključivo kao zahvat kojim Bog samo i jedino osuđuje grijeh, već čin kojim se u penitetnu nastoji razvijati osjećaj za vjeru i pripadnost Bogu, svome Stvoritelju, razvijati osjećaj za nasljedovanje Dobroga Pastira, Isusa Krista. Onaj „madre amorevole“ tj. majčinska ljubav po milosrđu u sakramentu pomirenja krči i uređuje put kreposti vjere. Stoga možemo reći kako je prvi katehetski čin spoznati i primijeniti narav Crkve prihvaćajući i razumijevajući penitenta, a drugi, jednako važan, se odnosi na konkretan rad s penitentom na području vjere, tj. odgojem savjesti u svjetlu Riječi Božje. To će reći, da se drugi katehetski čin odnosi na jasno usmjerenje u odgoju savjesti – vjera.

Vjera je osobno opredjeljenje za egzistencijalno zajedništvo s Bogom i opredjeljenje za život i ostvarenje vlastitoga dostojanstva. Time vjeru kao odnos i suradnju možemo gledati iz dvostruke perspektive: iz njezine silaznosti (Bog koji se objavljuje i daruje čovjeku) i njezine uzlaznosti (čovjek koji odgovara i daruje se Bogu), stvarajući time istinski suradnički odnos. Vjera u svojoj darovanosti je zamišljena kao odnos u suradnji, kao zajedničkom kročenju kroz život prema svojoj konačnoj svrsi: konačni i savršeni susret sa svojim Stvoriteljem. U tom je smislu vjera trebala očuvati čovjeka za njegov konačni cilj i svrhu: Bog odnosno vječno zajedništvo s Bogom i život vječni. Tako od samoga početka pa do današnjeg dana vjera ima svoju glavnu svrhu i smisao: biti u zajedništvu i biti djelotvoran u Bogu, „bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5), „tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (Jak 2,17).

Tako vjeru razumijemo kao mjesto susreta Boga koji se u ljubavi daruje i čovjeka koji u svojoj slobodi prihvaća. „Vjera je istinoljubiv odnos Boga prema čovjeku: Bog jest čovjekova istina“. Sjedinjen s tom Istinom čovjek u konačnici nalazi i ostvaruje sama sebe, ostvaruje svoj smisao i svrhu, ostvaruje svoj život i dostojanstvo. U svemu tome valja prepoznati kako je strpljiva majčinska ljubav, kao odraz ljubavi Božje, zapravo razlog vjere.

Dosadašnji pregled naravi i poslanja Crkve omogućio nam je da otkrijemo nakanu pape Franje da se do kraja osvijetli i aktualizira poslanje Crkve u suvremenom svijetu „kako bi svjedočenje vjernikâ bilo snažnije i plodonosnije“. U duhu Drugog Vatikanskog koncila  koji nas poučava kako su radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika, a napose pastira, otkrivamo kako je temeljna zadaća službenika Crkve da uvijek iznova otkrivaju i ostvaruju staru dužnost tj. da otkrivaju kako im je povjerena „skrb da bolje upoznaju i shvate današnjega čovjeka i suvremeni svijet“ (Ivan Pavao II, Pomirenje i pokora, 1.) a ono se osobito odnosi na vjeru i ambijent u kojem se penitent nalazi i ostvaruje vlastiti život, što uvelike utječe na vjeru i obraćenje. Tako je od Drugog Vatikanskog koncila do danas snažan naglasak stavljen na čovjeka, na njegovu cjelovitu formaciju savjesti i slobode, osposobljujući ga za vjerno i autentično nasljedovanje Isusa Krista, što pokazuje kako je snažan i nezaobilazan naglasak stavljen i na samog ispovjednika koji je dužan voditi računa o opasnostima banalizacije, od banalizacije grijeha do banalizacije okolnosti u kojima penitent ostvaruje svoj život i u kojima se suočava s vlastitom nevjerom ili slabom vjerom pa sve do banalizacije vlastite službe i uloge u sakramentu pomirenja. Prema tome, usmjerenje koje nudi papa Franjo jest uzlazni pristup penitentu odnosno da se praksa sakramenta pomirenja ne pođe nužno odozgo i normativno, od objavljenih istina vjere i morala odnosno od sadržaja, nego odozdo kako bi se istaknula neodvojiva važnost subjektivne odnosno osobne vjere penitenta. Gotovo da je naglašena uzlazna dimenzija vjere jer penitent „nema samo posla s nekim objektivnim sadržajem vjere, kao primjerice onaj tko zna, nego istodobno i s Nekim“.

Ukoliko je milosrđe susretljivost Boga koji izlazi ususret čovjeku, koji teži k zajedništvu s čovjekom, svojom slikom i prilikom, tada proizlazi da je ispovjednik, prije moraliziranja, bitno upućen na vjeru odnosno na teologalni život penitenta. Stoga sakrament pomirenja nije samo odrješenje grijeha već istinski sakrament za vjeru. Prema toj čežnji susreta Boga koji traži čovjeka, s jedne strane, i penitenta koji traži Boga, s druge strane, kao i obnove njihova zajedništva i vjere u penitenta, Crkva osvježava svojim službenicima svijest kako je njezin evangelizatorski zadatak približiti čovjeka Bogu, da iskusi njegovu spasiteljsku ljubav kojom opominje, tješi, oprašta, obnavlja i daje nadu, tj. da „teži da ljude privede punini pomirenja“ (Ivan Pavao II, Pomirenje i pokora, 8.). Ovdje je osobit naglasak stavljen na riječ puninu, koji se nastoji označiti nužnost cjelovitog pomirenja: i vjerom i djelom zajedno kako bi čovjeka doveo do temeljnog vjerskog i moralnog zahtjeva, „da se u dušama obnovi ono što se zove vir perfectus“ (Ivan Pavao II, Sakrament pokore, 28.), koje je po naravi neostvarivo bez susreta i povezivanja s „temeljem bitka“ i „supstancijom osobnog života“ tj. Bogom. Težiti prema punini pomirenja, „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ jest proces, a nerijetko dug i težak proces obraćenja kao odlaganja staroga života, a prihvaćanja novoga u Isusu Kristu. Stoga, s penitentom valja raditi, osposobljavati ga za vjeru i prihvaćanje volje Božje, a posljedično i pomažući mu se odriče staroga, grešnog, života.

Kako službenik Crkve mora trajno voditi računa da mu je povjerena skrb da kvalitetnije shvati čovjeka i prostor u kojem živi i djeluje, ljudsko nam iskustvo, međutim, ne dopušta da zanemarimo kako ispovjednik nerijetko stoji pred opasnošću da se sakrament zanemarivanjem teologalnih kreposti svede jedino i isključivo na ispovijed i odrješenje grijeha, a time i povrede cjelovitog smisla sakramenta. Naime, iskustvo nam govori kako se penitent pred navještajem milosrđa ne suočava samo s ljubavlju i vjernošću Božjom već i sa vlastitom (ne)vjerom što uglavnom olakšava ili otežava daljnji govor o obraćenju, a posljedično i doživljaj Boga kao živoga Boga. Osim toga, u kontekstu vlastite (ne)vjere navještaj Boga kao milosrdnog Oca nerijetko stoji u mogućem dvostrukom shvaćanju – kao demagogija ili istina. Čini se stoga vrlo važnom zadaćom u naviještanju obraćenja promatrati Božje milosrđe i iz perspektive penitenta, a opet s ciljem kako bi svjedočenje vjernikâ bilo snažnije i plodonosnije. Prema tome, zakon rasta o kojem govori priručnik za ispovjednike jest i zakon strpljivog i marljivog rada s vjernicima u dušobrižništvu. To će reći, duhovno vodstvo i pokornička bogoslužja, kojima se produbljuje odnos s Bogom i shvaćanje grijeha.

U skladu s rečenima, kao poticaj promišljanju o katehetskim činima za vjeru jasno izriče i dogmatska konstitucija Dei Verbum: „Bogu objavitelju treba odgovoriti poslušnom vjerom kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje. I dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini“. U tome se otkriva poziv na novo promišljanje o sakramentu pomirenja jer se ne susrećemo samo s gubitkom osjećaja za grijeh, kako je već ranije rekao papa Pio XII, već i polaganim gubitkom snage i vjere radi zla koje je rapidno uznapredovalo u mnogim društvenim strukturama i koje nerijetko onemogućuje čovjeku vjerno nasljedovanje Krista u smislu vjernosti dobru i pravednosti. Tako da je nužan i neodvojiv zadatak vjera, štoviše u sakramentu do izražaja treba doći slavlje vjere. Tim više što sakrament pomirenja „nije tek neposredno sredstvo za uništavanje grijeha – što je negativni vid, već dragocjeno vježbanje u kreposti, koje je kao takvo ispaštanje i žrtva, nezamjenjiva škola duhovnosti, pozitivno zauzimanje da se u dušama obnovi ono što se zove vir perfectus, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. U tom je smislu dobro postavljena ispovijed već po sebi visok oblik duhovnoga vodstva“, kaže Ivan Pavao II (Ivan Pavao II, Sakrament pokore, Zagreb 1997., 28.). Ovakav stav Ivana Pavla II govori kako je navještaj obraćenja i pomirenja usmjereno prema čovjeku, prema obnovi njegova zajedništva s Bogom i čovjekom jer ponovno otkriva svoje teologalno dostojanstvo Vir perfectus osim što je čin Božjega milosrđa ono je teologalni život čovjeka „a mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja“ (1Sol 5,8). Vir perfetctus jest savjest koja je prosvijetljena teologalnim krepostima, jest sloboda koja je osnažena i koju vode teologalne kreposti vjera, ufanje i ljubav.

Na kraju, uzimajući u obzir i one koji banaliziraju ili relativiziraju vlastite grijehe, papa Ivan Pavao II kaže sljedeće: „vjernikova duhovnost, da bi mogla ponovno rasti, mora biti ukorijenjena na dobro i «objektivnom» tlu: u nauku Krista i Crkve“ (Ivan Pavao II, Sakrament pokore, 16.). Drugim riječima, zajedništvo Boga i čovjeka traži svakako prihvaćanje istine jer je vjera bitno upućena na istinu. Da, milosrđe jest Radosna vijest Božje ljubavi i vjernosti. Iz tog razloga ono budi u čovjeku i osjećaj pokajanja ali i zahvalnosti jer svjetlom istine rasvjetljuje grijehe i njihovu težinu koja poremećuje odnos Boga i čovjeka. Milosrđe je istina, a ne cenzura jer čvrsto i trajno zajedništvo ne može biti izgrađeno na laži, a Bog teži za zajedništvom i spasenjem čovjeka u Istini koja prosvjetljuje savjest i snaži slobodu za Krista. Milosrđe ide ka tome da čovjek, jer u sebi nosi urođenu čežnju za Bogom, bude zajedničar božanske naravi.

Zaključujem. Već je prošlo punih 70 godina kako je papa Pio XII izjavio kako je znak današnjeg vremena odnosno grijeh našeg stoljeća gubitak osjećaja za grijeh. Prošlo je već i punih 30 godina kako je i papa Ivan Pavao II izrekao kako taj gubitak slijedi i gubitak smisla za Boga. Gotovo da su obje izjave znak 20.-og stoljeća koje prati jednakim, ako ne i većim, intenzitetom početak trećega tisućljeća. Takva duhovno-moralna tragedija koja prati život ljudske zajednice nije zaobišla niti zaobilazi i dan danas život i poslanje Crkve. Crkva se, štoviše, nalazi uronjena u tu problematiku osjećajući da su patnje današnjega vremena ujedno i patnje Kristovih učenika. Štoviše, navedena duhovno-moralna tragedija iznjedrila je još snažnije potrebu unutar Crkve da još snažnije progovori o Bogu koji oprašta, koji ljubi i daje nadu. Takvom je odlukom Crkva, osobito početkom trećega stoljeća u kojem je pitanje zla i grijeha postalo daleko kompleksnije, snažnije istaknula i potrebu da se ponovno vrati izvorima o kojima govori i Drugi Vatikanski koncil, a koji na poseban način progovara o izvornoj naravi i poslanju Crkve kroz povijest kao „majka koja ljubi“. Iako grijeh prati život ljudske zajednice i Crkve, ono ipak nije glavni predmet razmatranja i govora Crkve. Crkva je čitavim svojim bićem usmjerena na vjeru u osobu Isusa Krista čije je mistično tijelo, a čija je Krist glava. Tako se pred Crkvu stavlja i svojevrsni zadatak da prepozna i navješćuje Krista kao svojega pastira, glavu i učitelja koji nas trajno poziva na obraćenje i rast u autentičnoj vjeri. Vjera tako ostaje glavni predmet navještaja Crkve kojom privodi ljude Kristu i osposobljuje ih za nasljedovanje u vjeri, ljubavi i nadi.