Budi dio naše mreže
Izbornik

PRAVNA, RADNA I SOCIJALNA SIGURNOST - JAMSTVO DOSTOJANSTVA ČOVJEKA U HRVATSKOM DRUŠTVU - 24. listopada 2018.

Zagreb (IKA)

Izjava Komisije HBK „Iustitia et pax“

PRAVNA, RADNA I SOCIJALNA SIGURNOST –

JAMSTVO DOSTOJANSTVA ČOVJEKA U HRVATSKOM DRUŠTVU

Odgovornost za postizanje općeg dobra, osim pojedinim osobama, pripada, prije svega, državi jer je skrb za opće dobro razlog postojanja političke vlasti. Cilj društvenog života jest povijesno ostvarivo opće dobro te, da bi se ono zajamčilo, vlada svake države ima specifičnu zadaću s pravdom usklađivati različite pojedinačne interese. Ispravno pomirenje partikularnih dobara skupina i pojedinaca stoga je jedna od najosjetljivijih zadaća javne vlasti. Ona mora jamčiti uređeni i pravedni život zajednice, ne stavljajući se na mjesto slobodnoga djelovanja pojedinaca i skupina, nego ga mora usmjeravati prema ostvarenju općeg dobra, u poštivanju i zaštiti neovisnosti individualnih i društvenih subjekata. Politička vlast sredstvo je koordinacije i usmjerenja po kojemu se moraju ravnati pojedinci i posrednička tijela težeći prema poretku čiji će odnosi, ustanove i procedure biti u službi cjelovitoga ljudskog rasta. Da bi to ostvarila, vlast mora objavljivati pravedne zakone, to jest zakone u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.1 Na tragu ovih smjernica socijalnog nauka Crkve, Komisija „Iustitia et pax“ HBK želi ovom Izjavom progovoriti o pravnoj, a onda i o radnoj i socijalnoj (ne)sigurnosti u hrvatskom društvu, s namjerom da se svi zajedno zauzmemo u izgradnji što učinkovitije pravne države.

1. Država u službi građana. Građani Republike Hrvatske odabrali su živjeti u republici (lat. res publica – javna stvar) i s pravom očekuju da država i stvarno, a ne samo deklaratorno, djeluje u javnom interesu. Država je vezana mandatom koji je dobila od građana, jer su joj oni, kroz ustavni poredak, ustupili dio svoga suvereniteta. To se ne odnosi na pojedine vlade, već na državu kao kontinuitet i okvir za ostvarivanje prava čovjeka. Stoga država mora težiti potpunoj učinkovitosti i rukovoditi se isključivo općim ili zajedničkim dobrom. Oni koji vode državu moraju biti u službi svih građana i skrbiti o njihovim različitim potrebama uključujući i jednu od temeljnih ljudskih potreba – onom za sigurnošću.

Svjedoci smo, nažalost, obrnutog procesa, koji kao da sugerira da su građani u službi države, a ne obratno. Takav sustav vladavine udaljava se od svoje izvorne biti. Naime, sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općem dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima, ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina od koje su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna.

2. Pravna sigurnost. Ostvarivanje pune radne i socijalne sigurnosti nije moguće bez stvaranja i provedbe odgovarajućeg pravnog okvira. Ustavni poredak jamči pravo na jednakost svih pred zakonom i sadrži niz drugih jamstava nužnih za ostvarivanje ideala vladavine prava (poštivanje prava vlasništva, osobne slobode, sigurnosti i dostojanstva, zabranu diskriminacije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti itd.). Condicio sine qua non ostvarivanja pravne sigurnosti, koja je u samim korijenima pravne države utemeljene na vladavini prava, jest istinska trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Svaka od tih vlasti mora djelovati neovisno od drugih, ali se istodobno mora ostvarivati optimalni sustav uravnotežene vladavine kroz tzv. sustav kočnica i ravnoteža u kojoj je svaka od vlasti ujedno odgovorna drugim vlastima, ali i građanima. Neovisnost vlasti se mora i može ostvarivati isključivo kroz odgovornost prema samoj sebi i prema drugima. Takav bi trebao biti idealan pravni okvir koji bi u suvremenom društvu, u najvećoj mogućoj mjeri, jamčio čovjeku sigurnost i njegovo ljudsko dostojanstvo.

Promatrajući našu stvarnost iz te perspektive, istinska trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još je u povojima. Zakonodavac intervenira u pravni poredak pa i onda kad to nije apsolutno nužno. Učestale izmjene zakona koji reguliraju temeljna ljudska prava također dovode u pitanje pravnu sigurnost. Pretjerano pouzdanje, da je promjena zakonodavstva početak i kraj svakog reformskog i/ili kvazi-reformskog stremljenja, dovodi do pravnog kaosa zbog neusklađenosti ili čak izravne suprotnosti pojedinih dijelova pravnog sustava.

S druge strane, nerijetko su zakoni lišeni elementarne pravednosti, a kada se zakonodavac i poziva na pravednost tada populistički zanemaruje temeljna pravna načela na kojima se izgrađuje pravna sigurnost (npr. zabrana retroaktivnosti). Stoga je teško oteti se dojmu da su brojni zakoni doneseni, ne radi realizacije općeg dobra, već radi partikularnih interesa pojedinih profesionalnih ili inih skupina. Nadalje, zakonodavac često zanemaruje i načelo razmjernosti. U državi vladavine prava nije opravdano da lakše povrede zakona budu strože sankcionirane od težih. Nije pravedno, a niti u skladu s načelom razmjernosti, ovršiti imovinu zbog manjeg duga, uz istodobno toleriranje i davanje poreznih i inih povlastica velikim dužnicima.

Pravnoj nesigurnosti pridonosi i sudbena vlast dugotrajnim sudskim postupcima i neujednačenom sudskom praksom. To dovodi i do brojnih postupaka protiv Republike Hrvatske pred europskim sudovima i obvezom plaćanja naknada tužiteljima na teret državnog proračuna, odnosno, u konačnici, poreznih obveznika. Pravnu sigurnost nerijetko izravno ugrožava i izvršna vlast uplitanjem u sudske postupke (osobito kada je riječ o tajnim postupcima, npr. o izvidima koji se provode prije pokretanja kaznenog postupka), utjecajem na personalnu politiku u pravosuđu, kao i na sudbenu vlast u cjelini, osobito na lokalnoj razini.

Pravnu sigurnost na osobit način ugrožava odavanje tajnih informacija tijekom izvida u kaznenim predmetima. Povreda tajnosti postupka je kazneno djelo, pa se postavlja pitanje prevencije, ali i kažnjavanja počinitelja koje redovito izostaje. Konstatacija da preveliki broj ljudi u sustavu zna za tajne informacije ne može biti opravdanje za njihovo odavanje i objavljivanje. Nije se dovoljno zadovoljiti općenitim izjavama osude i optužbe. Nužno je potrebno iskoraknuti iz te „umreženosti korupcijom“, a svaki sudionik treba učiniti svoj dio, bilo da se radi o političarima, policiji, državnom odvjetništvu, sudovima, odvjetništvu ili medijima.

3. Radna i socijalna sigurnost. Hrvatski Ustav jamči pravo svakome na rad i slobodu rada (članak 55.). Svaki zaposlenik ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Svaki zaposlenik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ta prava mu se ne mogu oduzeti (članak 56.). Na radnu sigurnost nadovezuje se i socijalna sigurnost u skladu sa jamstvima socijalne države (članak 1, članci 57.-59.). To se odnosi, kako na mogućnost građana da od svoga rada žive dostojno čovjeka, tako i na održivost sustava međugeneracijske solidarnosti te osiguravanja skrbi za potrebite.

U Hrvatskoj je previše primjera koji sugeriraju sustavne razmjere nepoštivanja prava na rad i slobode rada i koji svjedoče o kršenju dostojanstva čovjeka-radnika. Stopa nezaposlenosti je iznimno visoka, a i oni koji rade u najvećem broju slučajeva imaju primanja nedostatna životnom standardu dostojnom čovjeka. Sigurnost radnih mjesta, prvenstveno u privatnom i tzv. realnom sektoru, ugrožena je zbog neodgovornosti poslodavaca, raširenog mentaliteta grabežljivog (predatorskog) kapitalizma i neodgovarajuće zaštite prava radnika. Sindikati, koji bi se trebali učinkovito skrbiti za prava radnika, zbog razjedinjenosti i rascjepkanosti, gube u hrvatskom društvu svoju nužno potrebno ulogu istinskih boraca za prava radnika i rada. Među građanima prevladava percepcija da zbog određenih interesa, više ili manje prikriveno, pristaju na kompromise s političkim elitama, a na štetu prava i interesa radnika. Ovom vremenu i hrvatskom društvu trebaju snažne sindikalne organizacije koje će biti kadre boriti se sa sve nemilosrdnijim i nepravednijim oblicima kapitalizma na štetu radnika i rada, ali i biti spremne suočiti se s novim uvjetima rada i zaštite radnika.

Kritiku zaslužuje i porezni sustav koji demotivira rad – proizvodni, administrativni, kreativni. Veća porezna opterećenja za one koji rade i zarađuju više, potiču niz negativnih trendova, uključujući i iseljavanje visokoobrazovanih kadrova. S druge stane, tako prikupljeni proračunski prihodi nisu usmjereni prvenstveno prema javnim uslugama i politikama, kao i stvaranju novih vrijednosti, već u velikoj mjeri služe održavanju velikog i slabo učinkovitog i, još uvijek, nereformiranog aparata javne i državne uprave. Sve navedeno onemogućava potpuno ostvarenje čovjeka kao subjekta koji živi od svoga rada i istovremeno koči razvitak kreativnih potencijala nužnih za opći i održivi društveni razvitak. To utječe i na ugrožavanje sustava socijalne sigurnosti. Koncept međugeneracijske solidarnosti je zbog nepovoljne demografske situacije, iseljavanja i nenamjenskog (pa i netransparentnog) trošenja novca iz mirovinskih fondova u ozbiljnoj krizi, kojoj se ne nazire rješenje niti kroz najavljenu mirovinsku reformu.

Želimo stoga napomenuti, osobito u dimenziji Novoga saveza Boga i čovjeka, da rad nije samo u funkciji biološkog održanja obitelji. Radnik, naime, nije tek fizički hranitelj onih o kojima je dužan skrbiti, već poput sv. Josipa, u živote članova svoje obitelji unosi i duhovnu dimenziju života čovjeka prema božanskom naumu i planu. Upravo je zbog toga papa Pio XII., uvodeći blagdan sv. Josipa Radnika u katolički kalendar, naglasio važnost rada kao kategorije socijalnog, ali i vjerskog samopotvrđivanja dostojanstva čovjeka i njegova neraskidivog saveza s Bogom.

4. Poziv Komisije. Povijest i iskustvo nas uči da je apsolutna sigurnost iluzija. Svijet u kojem živimo bremenit je rizicima i izazovima te se od nijedne vlasti ne može očekivati potpuno isključenje življenja u granicama rizika. Međutim, prioritet svake razumne vlasti mora biti smanjivanje razine nesigurnosti, čak i one potencijalne, na što manju mjeru, osobito u područjima obiteljskog, gospodarskog i društvenog života, jer ona ponajviše utječu na svakodnevni život građana. Naime, sigurnost sama po sebi nije svrhom, već temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom, tako i u obiteljskom i vjerskom području života. Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode, jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije.

U kontekstu suvremenog hrvatskog društva, disfunkcionalna država, koja generira nesigurnost građana, izravno dovodi i do zabrinjavajućih pojava poput masovnog i trajnog iseljavanja u inozemstvo, ne samo pojedinaca, već i čitavih obitelji, što posljedično dovodi i do deficita kadrova različitih profila, nužnih za funkcioniranje djelatnosti u primarnom, sekundarnom i tercijarnom sektoru, kao i svekolikog nepovjerenja u institucije i sustav. Socijalni nauk Crkve jasno naglašava da „poštivanje načela supsidijarnosti mora nagnati javne vlasti na traženje povoljnih uvjeta za razvoj sposobnosti individualnih inicijativa, samostalnosti i osobnih odgovornosti građana, suzdržavajući se od svake intervencije koja bi mogla predstavljati neprilično uvjetovanje poduzetničkih snaga“.2 Naime, gospodarsko djelovanje, nadasve u kontekstu slobodnog tržišta, ne može se obavljati u institucionalnoj, pravnoj i političkoj praznini te, da bi ispunila svoju zadaću, „država mora izraditi prikladno zakonodavstvo, ali također oprezno usmjeravati ekonomske i socijalne politike, tako da nikada ne postane manipulator u raznim tržišnim djelovanjima“,3 čije odvijanje mora ostati slobodno od nadstruktura i autoritarnih prisila.

Oni koji vode državu, koja je u svom nastajanju izgrađena na višestoljetnim težnjama hrvatskog naroda i njegovu jedinstvu i solidarnosti tijekom Domovinskog rata, i u čije je temelje ugrađena žrtva svih hrvatskih branitelja, pozvani su stoga, snagom mandata i povjerenja koje su dobili od građana, bez odlaganja, aktivno djelovati radi zaustavljanja negativnih trendova prouzročenih nedosljednošću u provedbi Ustava i zakona te selektivnom pravednošću koja se ponajviše očituje u neprocesuiranje i nekažnjavanje ratnih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, a da ne spominjemo dugogodišnju nezainteresiranost za procesuiranje odgovornih za nezastarive zločine protiv čovječnosti počinjenih tijekom i nakon II. svjetskog rata. Osim toga, zbog javnog interesa i promicanja općeg dobra, od osobite je važnosti i suzbijati klijentizam i korupciju na svim razinama funkcioniranja države, od lokalne razine do središnje državne vlasti.

Stoga Komisija, u skladu sa svojom poslanjem promicanja „pravde i mira“ na temeljima socijalnog nauka Katoličke Crkve, poziva sve odgovorne u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti da svojim aktivnim postupanjem pridonesu otklanjanju u ovoj Izjavi naznačenih problema, jer je svima u interesu učinkovita pravna država, poštivanje trodiobe vlasti i ustavnih prava građana. Naime, samo se na taj način može ostvariti opće ili zajedničko dobro te ostvariti pravna, radna i socijalna sigurnost koja će, u suvremenom hrvatskom društvu, svakom čovjeku i obitelji pružiti jamstvo na dostojan i siguran život.

U Zagrebu, 24. listopada 2018.

+ Đuro Hranić

nadbiskup đakovačko-osječki

predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

1 Usp. Papinsko vijeće „Iustitia et pax“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 168-169., 394, 398.

2 Isto, br. 354.

3 Isto, br. 352.