Misa povodom 550. obljetnice samostana franjevaca u Zaostrogu

Na samom početku misnoga slavlja riječ zahvale uputio je župnik Brna, podsjetivši na povijesni značaj toga samostana koji su nepoznate godine, vjerojatno najkasnije početkom 15. st. osnovali redovnici „pustinjaci sv. Augustina”, zvani augustinci, koji su ga poslije pada Bosne 1463. g. napustili povukavši se na otoke. U napušteni samostan, zaslugom hrvatskih velikaša, braće Vlatkovića-Jurjevića, 1468. g. naselili su se franjevci ondašnje Vikarije Bosne Srebrene (od 1735. g. Provincije Presvetoga Otkupitelja) i u njemu se održali do danas tako da su 1968./1969. slavili petstotu obljetnicu, o čemu na ulazu u samostan svjedoči i spomen-ploča s 500 raznobojnih morskih kamenčića (1468.-1968.).

„Dolazak franjevaca u Zaostrog bio je znak Božje providnosti za nas“, kazao je nadbiskup u  propovijedi u kojoj je u svjetlu evanđeoskog teksta govorio o braku i obitelji, trajno važnom pitanju za svako doba. Premda je brak zauzimao visoko mjesto u doživljavanju svakog Židova sa strogom tradicijom, tijekom vremena uvukli su se različiti običaji koji su tu strogost pomalo ublažavali, tražili različite izgovore da bi se prvotni Božji zahtjevi učinili lakšima, ugodnijima i prihvatljivima. Činjenica da su Isusu često postavljali pitanja o ljudskoj ljubavi, o braku i razvodu braka, jasno pokazuje kako je i u njegovo doba to pitanje bilo goruće pa su ljudi htjeli znati Isusov stav, koji se pojavio kao novi tumač Božjih zakona. Na pitanje farizeja: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“, Isus odgovara pozivajući se na stvarateljsku Božju volju, da bi se time odijelio od svih kasnijih tumačenja, prilagođivanja i izokretanja prvotne Božje zamisli a koja glasi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, … muško i žensko stvori ih.“ Nije se Isus ustručavao suprotstaviti Mojsiju koji je popustio „tvrdoći ljudskoga srca“ te je dopustio razvod uz otpusno pismo.

U tom je svjetlu nadbiskup naglasio da je rastava „poraz ljubavi za supruga i za suprugu, za rodbinu i za prijatelje, za obitelj i Crkvu, a najveći poraz je za djecu. To je hendikep za čitav život. Nitko rastavu ne slavi nekom feštom nego se tužno provuče kroz život. Obitelj je temeljna stanica našega društva, naroda, Crkve i čovječanstva. Na njoj se sve gradi. Ona je škola života, put čovjeka i put budućnosti, naša „prva klupa“. Ne počinjemo mi učiti tek u prvom razredu osnovne škole, nego je naša „prva klupa“ u našoj obitelji. U njoj učimo molitve, što je vjera, kako se odnositi prema bratu i sestri, djedu i baki. Tu nam se ugrađuje ono ljudsko i kršćansko. Zato je potrebno pomoći obiteljima da uistinu budu zajedništvo života, izvor života i radosti.“

Nadbiskup se osvrnuo na današnji egoističan mentalitet, u kojemu je sve privremeno, ništa trajno i sveto, pa tako ni brak kazavši: „Kako je lijepo čuti da neki bračni par slavi 50 ili 60 godina braka. Takvi jubileji ravni su ovom jubileju 550 godina samostana. To je ono što nas nosi, daje kontinuitet i identitet, daje nam prijenos vjere i vrednota. Isus, Sin Božji i izvor života i ljubavi, došao je omekšati naša srca. Poslanica Hebrejima kaže da je Krist čašću i slavom ovjenčan jer nas je ljubio vjerno i do kraja i uz cijenu križa i žrtve svoga života.“

Osvrnuo se i na Sinodu u Rimu o temi „Mladi, vjera i razlučivanje poziva“ naglasivši da svi imamo poziv i da smo svi u Božjem planu te da se taj poziv i poslanje, bilo svećeničko i redovničko, ili bračno i obiteljsko treba živjeti u povezanosti s Ljubavlju. „Dragi roditelji, što je danas s našim mladima i našom djecom? Omogućujemo li im susret s Njim? Prije su bake i djedovi pomagali u odgoju u vjeri. Danas se nešto i po tom pitanju promijenilo. Imamo naraštaje roditelja koji nisu odgojeni u vjeri, nisu se približili Isusu pa ne mogu ni svoju djecu približiti Njemu. Zato je važno kuda idemo u odgoju, kako gradimo identitet, koju kulturu stvaramo i kamo idemo u življenju ljubavi“, upitao je nadbiskup Barišić te nastavio: „Franjevci, koji su prije 550 godina došli u ovaj samostan, bili su svjetionik, orijentir našem životu, odgajali su naraštaje u vjeri, kulturi, pismenosti, u ljubavi prema Crkvi i svom narodu. Oni su sijali, a mi ubiremo te plodove, odnosno i mi smo taj plod. Međutim, sijemo li i mi poput njih? Svjedočimo li svoju vjeru u svom pozivu i poslanju?

Na kraju misnoga slavlja, koji je animirao muški zbor iz franjevačke crkve u Makarskoj, riječ zahvale uputio je župnik i gvardijan Brnas. Zahvalivši svima koji su pridonijeli ljepoti slavlja, a u znak zahvalnosti nadbiskupu je prigodnu košaru s domaćim proizvodima iz samostanskog vrta uručila djevojka u narodnoj nošnji. Slavlje se nastavilo za zajedničkim stolom.

Franjevci su svoj samostan, pod inače nesklonim turskim gospodarom, bili toliko unaprijedili, da ga 1640. g. generalni vizitator poslan iz Rima nazivlje najljepšim od svih samostana tadašnje prostrane Provincije Bosne Srebrene. Malo, a znakovito svjedočanstvo vjerske, gospodarske i kulturne razine samostana iz razdoblja pod Turcima jest monumentalni kameni natpis, pisan hrvatskim jezikom i pismom iz 1589. g. koji se i danas koči nad glavnim ulazom u crkvu. Tek nakon što se 1684. g. oslobodio turskog jarma, zaostroški je samostan doživio zlatno doba svoje povijesti (XVIII. st.). To je vidljivo ne samo po njegovom arhivskom fondu i značajnim ljudima, koje je u to doba dao, nego i po njegovoj tadašnjoj građevnoj djelatnosti. Zbog svega navedenog već 1953. g. Konzervatorski zavod za Dalmaciju iz Splita proglasio je Franjevački samostan u Zaostrogu spomenikom kulture, dok je isti zavod 1962. g. zaostroški samostan unio u registar nepokretnih spomenika kulture općine Makarska.