Homilija pape Franje u zatvoru na Misi Večere Gospodnje

Svakog Velikog četvrtka čitamo ovaj odlomak iz Evanđelja, vrlo jednostavan. Isus je sa svojim prijateljima, sa svojim učenicima na večeri, večeri Pashe. Isus pere noge svojim učenicima – čudna stvar koju je učinio: u to su vrijeme robovi prali noge na ulazu u kuću. A onda, Isus – gestom koji dira i srce – pere noge izdajniku, onome koji ga prodaje. Takav je Isus i on nas jednostavno uči: među sobom morate prati noge jedni drugima. To je simbol: među sobom  morate služiti jedni druge, bez interesa.

Kako bi bilo lijepo kad bi to bilo moguće činiti svaki dan i za sve ljude: no uvijek postoji interes, koji je kao zmija koja ulazi. I skandaliziramo se kad kažemo: „Išao sam u onaj javni ured, natjerali su me da im platim napojnicu, ekstra novac“. Ovo boli, jer nije dobro. A mi, mnogo puta, u životu tražimo svoj interes, kao da između nas plaćamo ekstra napojnice. Umjesto toga, važno je sve raditi bez interesa: jedan služi drugome, jedan je drugome brat, jedan čini da drugi raste, jedan ispravlja drugoga, i tako valja voditi svari naprijed. Služiti!

A potom, srce Isusovo, koje izdajniku kaže: „Prijatelju“ te ga također čeka, do kraja: ono sve oprašta. Želio bih ovo danas utisnuti u srca svih nas, pa i u svoje: Bog sve oprašta i Bog uvijek oprašta! Mi smo ti koji se umorimo od traženja oprosta. I svatko od nas, možda, ima nešto tu u srcu, što već neko vrijeme nosi, što mu čini „ron-ron“ [što ga uznemiruje], neki kostur skriven u ormaru. Ali, zamolite Isusa za oproštenje: On sve oprašta. On samo želi naše povjerenje da tražimo oprost.

Možete to učiniti kada ste sami, kada ste s drugim suputnicima, kada ste sa svećenikom. Ovo je lijepa molitva za danas: „Ali, Gospodine, oprosti mi. Pokušat ću služiti drugima, ali Ti služiš meni svojim oprostom“. On je tako platio oprostom. To je misao koju bih vam htio ostaviti. Služite, pomažite jedni drugima i budite sigurni da Gospodin oprašta. A koliko oprašta? Sve! A do kada? Cijelo vrijeme! On se nikad ne umara opraštati: mi smo ti koji se umaramo tražiti oprost.

A sada ću pokušati učiniti istu gestu kao i Isus: oprati noge. Činim to od srca jer mi svećenici trebamo prvi služiti drugima, a ne iskorištavati druge. Klerikalizam nas ponekad vodi tim putem. Ali moramo služiti. Ovo je znak, također znak ljubavi prema ovoj braći i sestrama i prema svima vama ovdje. Znak koji znači: „Ne osuđujem nikoga. Trudim se služiti svima“. Ima Jedan koji sudi, ali on je pomalo čudan Sudac, Gospodin: On sudi i oprašta. Ovu ceremoniju pratimo sa željom da služimo i oprostimo sebi.