Migranti u učiteljstvu papa

Svako doba ljudske povijesti svjedoči dramatičnim epovima migracija. Svako doba ima migrante i izbjeglice i upravo odnos prema tim osobama do određene mjere opisuju određenu epohu. Tijekom II. svjetskog rata nazivani su “raseljenima”, a mnogi su se sklonili u Rim, otvoreni grad, gdje ih je 12. ožujka 1944. pozdravio papa Pio XII.:

“U pustoši koja vas je lišila sreće u vašem domu, vi, ljubljeni sinovi i kćeri, koje su sadašnje nesreće prisilile da se raspršite, lutate, budete bez ognjišta, možda i odvojeni jedni od drugih, od vaših vlastitih obitelji, često u neznanju i lutanjima, bez vijesti o onima s kojima vas krv i ljubav najviše vežu, nemirni zbog njihova udesa, kao što su i oni zabrinuti za vaš; vi, kojima vjera ukazuje na nebeskog Oca, koji je onima koji ga ljube obećao dati dobro, čak i najteže i gorke stvari (usp. Rim 8, 28), vi ste došli danas, privučeni i potaknuti sinovskim poticajem, primiti od Kristova namjesnika riječ blagoslova i utjehe“.

Obzor pape Pija XII., koji je uzalud pokušavao spriječiti sukob, bio je zasad samo unutar rimskih zidina. Za sve one koji su se sklonili u sjenu “velike kupole” tražio je pomoć i podršku… “… u ovom osobito teškom trenutku za opustošeni grad Rim, rastrgan živim mesom njegovih strašno ubijenih, osakaćenih ili ranjenih stanovnika, i gdje se patnje umnožavaju a potrebe su žurnije i žurnije, Mi ponovno molimo, zamoljavamo, preklinjemo one koji posjeduju sredstva da dođu u pomoć, kako s materijalnim prilozima, tako i s radom i obavljanjem posla, da ne poriču svoj djelotvorni doprinos i doprinesu u ovako žurnoj i dobrotvornoj akciji”.

Nakon rata, u vrijeme potrebe za obnovom, izbjeglica, migrant, mijenja lice. On više nije “raseljen” iz bombardiranih gradova, nego je otac obitelji čija je zemlja izgubila rat, koji traži uzdržavanje, često u inozemstvu, u Sjevernoj i Južnoj Americi, ili u onim pobjedničkim europskim zemljama, ili u područjima koja su bogatija od vlastite nacije, prenosi Fratellanza umana. I sam Pio XII. svjestan je fenomena, toliko da je u kolovozu 1952. proglasio Apostolsku konstituciju Exsul Familia o pastoralnim i vjerskim aspektima emigracije. Papa Ivan XXIII. o tome govori na desetu obljetnicu objavljivanja toga dokumenta:

“Suočeni s izraženim nomadstvom naroda i novim duhovnim potrebama koje je ono prouzročilo, Naš Prethodnik časne uspomene Pio XII. htio je dati stabilnu i potpunu organizaciju pomoći iseljenicima, kako duž kopnenih i morskih puteva, tako i u mjestima odredišta. S velikim mudrošću to djelo, koje se proširilo iz Rima, bilo je podvrgnuto ljubaznoj upravi biskupa. Brojne institucije su se razgranale u svijetu: svećenik je došao biti blizu iseljenicima, na brodovima i u zračnim lukama, kao i na raznim radnim mjestima”.

Nedjelja 5. kolovoza 1962. Dvije godine ranije redatelj Luchino Visconti, svojim remek-djelom Rocco i njegova braća (Rocco e i suoi fratelli), predstavio je na velikom ekranu drame o migraciji s juga na sjever Italije. “Još jedna misao glede problema unutarnjih migracija koji poprima sve veće razmjere. Raznolikost resursa i gospodarskih uvjeta između različitih područja iste zemlje, između grada i grada, uzrokovala je konstantan protok [migranata], što predstavlja neosporne prednosti i poteškoće“.

Prednosti i poteškoće: dalekovidnosti pape Pavla VI., pozornog na sve fenomene modernosti, ne izmiču ni jedne ni druge, niti mnoge posljedice često suprotne znaku prisilne migracije, kako je to već istaknuo Papa Ivan XXIII. 24. studenoga 1963. u Radio poruci za Dan iseljavanja papa Pavao VI. je poručio:

“Ta kretanja populacija, koja su modernim sredstvima komunikacije olakšana i brza, imaju posljedice svake vrste na naše društvo: i ako je pozitivna, ona ekonomska, mnoge druge su, barem na početku emigracijskog fenomena, negativne, pogotovo glede duša emigranata, rastavljenih od njihovog okruženja, a koji još nisu organski i duhovno apsorbirani u okolinama u koje su pristigli. Mi na poseban način gledamo na to što emigranti trpe u takvim raseljavanjima: trpe duhovnu i moralnu traumu koja uznemiruje svako unutarnje prosuđivanje, i dok se u njihovim dušama nameću težnje svake vrste, među kojima je jedna dobra i dostojna, ona za boljim uvjetima života, stvara se lako zbunjenost ideja u kojima se potresaju principi na kojima se temeljila iskrenost, normalnost, humanost njihove psihologije. Koliko emigranata tako gubi svaku vjersku naviku, koliko ih je koji osjećaju odbojnost i ogorčenost prema društvu u kojem još uvijek nemaju uredno i zadovoljavajuće mjesto, a koliko je i onih koji su uznemireni istim obiteljskim osjećajima zbog tužnih uvjeta u kojima se nalaze i početkom nereda strasti!”

U bogatim osamdesetim godinama globalni fenomen migracija još uvijek nije bio raširen. Na kraju desetljeća, nakon pada Berlinskog zida, skupine hrabrih ljudi u potrazi za boljim životnim uvjetima započinju pomalo prelaziti preko nekadašnje željezne zavjese prema liberalnom Zapadu. Crkvu brine to da se u odredišnim zemljama ne nađu raseljenima i demotiviranima… Tijekom plenarne skupštine Papinskoga vijeća za pastoral za selilaca i izbjeglica 26. listopada 1989. Ivan Pavao II. u svom govoru u srcu ima migrante “iz našeg doma”…

“Katolički migranti, koji se odasvud okupljaju u određenoj partikularnoj Crkvi, ne smiju biti prepušteni sami sebi. Oni postaju dio Crkve koji je “usađen” na tom teritoriju u koji su došli, stoga im mora biti pružena posebna pastoralna skrb. (…) Svaka partikularna Crkva, stoga, mora biti posvećena njegovanju pedagogije gostoprimstva i ostvarivanju solidarnosti prema migrantima (…) Ali, specifična pastoralna skrb za migrante, ako želi izbjeći rizik da bude svedena na pastoralnu brigu za marginalizirane, mora poticati uspostavu stvarnih etničkih zajednica, u kojima se vjera može živjeti, izražavati i prenositi. Unutar njih, u biti, ona nalazi svoju najpouzdaniju obranu protiv nametanja vjerskog prozelitizma. Te etničke zajednice u potpunosti pripadaju crkvenom tkivu i zajedno s drugima pridonose izgradnji Kraljevstva Božjega”.

Tek s trećim tisućljećem i sa širenjem globalizacije migrant mijenja svoje lice, a problem se u svoj svojoj drami nameće na svjetskoj razini, uključujući države i određujući same nacionalne i međunarodne politike. Papa Benedikt XVI. je tomu svjedok. U govoru sudionicima VI. svjetskog kongresa za pastoral selilaca i izbjeglica, on je rekao:

“Ako je migracijski fenomen star koliko i povijest čovječanstva, on nikada nije dosegnuo tako veliku važnost u smislu dosljednosti i složenosti problema, kao što je to danas. Sada utječe na gotovo sve zemlje svijeta i dio je ogromnog procesa globalizacije: milijuni se žena, muškaraca, djece, mladih i starih, suočavaju s tragedijama emigracije, katkad samo kako bi preživjeli, više nego tražili bolje životne uvjete za sebe i svoje obitelji. Zapravo, ekonomski jaz između siromašnih i industrijaliziranih zemalja se širi. Globalna ekonomska kriza, uz golem rast nezaposlenosti, smanjuje mogućnosti zapošljavanja i povećava broj onih koji ne mogu naći ni siguran posao. Mnogi su prisiljeni napustiti svoje zemlje i zajednice iz kojih potječu, te su spremni prihvatiti radna mjesta u uvjetima koji ni na koji način nisu prikladna za ljudsko dostojanstvo, te se suočavaju sa zamornim uključivanjem u društva u koja su došli, zbog raznolikosti jezika, kulture i društvenog poretka“.