Pokopan gvardijan samostana sv. Frane u Zadru fra Ante Kekez

Iznenadna smrt fra Ante u njegovoj 57. godini života, 38. redovništva i 31. godini svećeništva, uslijed srčanih tegoba s kojima je godinama živio, u utorak 24. studenoga u zadarskom samostanu sv. Frane gdje je počeo i završio svoj redovnički život, rastužila je brojne vjernike u Zadarskoj nadbiskupiji, ali i diljem Hrvatske među ljudima koji su ga poznavali, a koji su u fra Anti uvijek imali oslonac i primjer marljivog svećenika jer je ulijevao sigurnost da će se zauzeti u rješavanju povjerenoga. Bio je vrlo  susretljiv, ugodan i uvijek raspoloživ sugovornik.

Fra Antina pažljiva obraćanja puku odisala su čvrstim, staloženim, zdravim nastupom, a boju njegovog glasa prožimala je osobita bistrina i kristalizirana jasnoća. Ujedno su to i odrednice vode, velikog Božjega dara stvorenome. Vodu je Isus na zdencu sa Samarijankom zauvijek odredio kao znak svoje osobite prisutnosti rekavši: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni”. Stvarnost vode fra Antu je na osobit način, materijalno i duhovno, pratila od njegovih rodnih Hrvaca bogatih vodenim izvorima na kojima se fra Ante odmalena napajao, gdje su mu 13. siječnja 1964. g. život podarili roditelji Stipe i Iva rođ. Jerkan, pa do vode kao motiva u razmatranju i molitvi.

Oni koji se vole, zauvijek ostaju zajedno, smrt je uvijek prerano došla, no vjerujemo u uskrsnuće

U nagovoru na groblju za vrijeme pokopa, provincijal Bilokapić rekao je da je u zadnje vrijeme, u razgovorima o smrti među franjevcima u zadarskom samostanu sv. Frane, „fra Ante vrlo često izgovarao dobar molitveni izraz fra Bonaventure Dude: ‘Biti mi daj’. Tu je riječ redovito zazivao i toj je riječi dodavao svoj zaziv: ‘Piti mi daj’. Pritom je mislio na vodu života koja struji u život vječni, koja zauvijek taži našu žeđ za ljubavlju i životom. Time je mislio i čeznuo Duha Svetoga i njegovo sveto djelovanje“ rekao je fra Andrija, istaknuvši da je fra Ante na razne načine činio mnoga dobra. „Fra Ante je imao nevjerojatno pamćenje, ali ni on ne zna koliko je sve i na koji način činio dobro“ rekao je fra Andrija. No, fra Ante bi govorio, samo da je čovjeku, onome tko žeđa, dati čašu vode, i to je puno i vrijedno.
„Svaka čaša hladne vode – to je fra Ante spominjao i dan prije svoje smrti. Rekao je: ‘Trebalo bi se dugo, dugo pričati samo o tome, što je sve čaša hladne vode, što to predstavlja i znači’. Sve je to zapamćeno u srcu Božjem. Neka mu Gospodin bude nagrada. Volimo fra Antu. Oni koji se vole, zauvijek ostaju zajedno. Smrt je uvijek prerano došla, no vjerujemo u uskrsnuće. Ovakvi rastanci su tužni. Na našu ranu boli previjamo Isusovu riječ ‘Ja sam uskrsnuće i život’“, rekao je fra Andrija drhtavim glasom u ganutljivoj ljubavi za svoga subrata.

„Tužni smo zbog fra Antinog preranog odlaska s ovog svijeta, unatoč pokladu vjere u život vječni. Tužni smo i to je posve ljudski. Naš Učitelj je bio tužan, nije krio bol, patnju, suze pred svoj odlazak. Fra Ante će nam zaista nedostajati. U utorak ujutro uzalud je u 5 sati, kao i svakog jutra, zvonila budilica našeg fra Ante. Njegovo tijelo ostalo je nepomično, poput čahure koju je napustio leptir dva sata prije toga“ rekao je fra Andrija emotivno, istaknuvši da je čovjek ovijen tajnom smrti.

Duboko sam uvjeren da je svoju skoru smrt fra Ante predosjećao

„Smrt je u Bibliji nazvana ‘posljednji neprijatelj’. Sv. Franjo reče ‘Dobro mi došla, sestro, moja smrti’. Tako je nazvao tu mrsku neprijateljicu. Smijem reći kako sam sada duboko uvjeren da je svoju skoru smrt fra Ante predosjećao. Teško bi bilo naći dan u posljednjih pola godine, pa čak i više, kad uz naše redovničke susrete, za vrijeme objeda ili ujutro za vrijeme doručka, nismo spominjali smrt i govorili o smrti. Na tu temu smo se i šalili, ali zaista smo razgovarali o dramatici smrti, o boli, teškoći rastanka onima koji ostaju. Postavljali smo pitanja. Fra Ante je često isticao kako je spreman otići. I smijao se na tu riječ. Znao je reći da je smrt dio života. Tu je puno teških pitanja. Razgovarajući, mi nismo nalazili razložan odgovor zašto bi bili u prednosti oni koji dugo žive, dožive duboku starost, nemoć, od onih koji su rano umrli, u punoj snazi. Mi nismo nalazili odgovora na ta pitanja,“ pripovjedio je provincijal Bilokapić.

U tim bratskim franjevačkim razgovorima o smrti, navodili su primjere Isusa koji je otišao u 33. godini, osnivatelja Reda sv. Franje koji je umro u 45. godini, sv. Ante kojeg je fra Ante posebno volio i častio u 56. godini te mnogi drugi mlađi koji su otišli.

Fra Ante se trajno trudio oko evanđelja, uvijek je imao neke planove, projekte

„Većina ljudi čudi se tim našim pitanjima, dvojbama. Takvi razgovori i pitanja, i to uz objed, svaki dan, zaista su začuđujući, posebno danas kada guramo smrt iz kuće i na rub, kada se bojimo da će se djeca prepasti smrti i s druge strane, kad nam sa svih strana prijete smrću. Za nas su ti razgovori bili zaista učitelji mudrosti. Mi smo se kroz te razgovore otvarali mudrosti života. Duboko smo uvjereni da se život i smrt ne isključuju. Kao što se ne isključuju gusjenica i leptir, sjeme i klica, cvijet i novi rod. Što zna gusjenica o leptiru, što zna sjeme o klici, o cvijetu, plodu. Tako i mi, što znamo o životu,“ upitao je fra Andrija, rekavši kako su svi zahvalni za fra Antin plodan prolazak ovom zemljom.

„Fra Ante se trajno trudio oko evanđelja. Uvijek je imao neke planove, projekte. Kod njega nije bilo improvizacije. Živio je vrlo brzo. Bio je pun htijenja i želja. Bio je tužan kada nije ostvario ono što je mislio, kad nije vidio plodove iza sebe. Osobita fra Antina značajka je da je imao osjećaj za ljude, one koji pate. Tada im je bio jako bliz. Svaki oblik ravnodušnosti njemu je bio vrlo stran. Njegova socijalna zauzetost prepoznata je u Zadru te je dobio i Godišnju nagradu Grada Zadra. U našu potresenost uzimamo lijek Božje riječi ‘Neka se ne uznemiruje srce vaše’. To je Gospodin rekao, ne u dokolici, nego u drami svog odlaska, neposredno prije odlaska na križ i u smrt. Samo Gospodin zna istinu otkud dolazi i kamo ide”.
“Samo Gospodin zna našu istinu, iskon svakog od nas i samo On zna naš cilj. Neka nam Gospodin umnoži vjeru da budemo s njim, da budemo gdje je Isus i na njegov način. Vjerujemo Gospodinu da nas je dozvao u postojanje gdje nas je vidio prije postanka svijeta“ ohrabrio je fra Andrija, istaknuvši da Isus čovjeka čini bitnim. „I fra Antu je učinio bitnim i pripremio mu je stan kod svog Oca. Pripremio mu je dioništvo u svom božanskom svijetu. Naš zavičaj je u Očevom krilu. Od njega dolazimo i k njemu idemo. To je sadržaj naše vjere i naša istina. Zato izričemo franjevačku riječ ‘Hvaljen budi, Gospodine naš, po našoj sestri, tjelesnoj smrti kojom je prošao i Božji sin fra Ante,“ rekao je provincijal Bilokapić. Zahvalivši fra Anti za sve dobro koje se po njemu dogodilo među ljudima, nagovor na groblju fra Andrija je zaključio: “U onome koji jest mir i punina života, brate naš, dragi fra Ante, nađi svoj mir i svoju puninu”.

Isusova riječ “Što god učiniste jednom od najmanjih, meni učiniste” bila fra Antin životni program

U propovijedi mise zadušnice, provincijal je istaknuo da je Isusova riječ „Što god učiniste jednom od najmanjih, meni učiniste,“ bila fra Antin životni program, to je uvijek nastojao odjelotvoriti. Navješteno evanđelje na misi bilo je kraj petog Isusovog govora kako ih je složio evanđelist Matej. „Obično na kraju govorimo ono najvažnije, to je zaključak. Možemo reći da je to evanđelje na neki način zaključak, ono važnije što Isus podcrtava na kraju. Nečuveno je na koji način Gospodin naviješta svoje Kraljevstvo. To je djelo Boga i čovjeka. To je bogočovječan čin. Način na koji Gospodin kraljuje jest ljubav, ali i patnja. Ne postoji ljubav bez patnje, patnja nas često pročišćava na čistiju ljubav. Naš Bog je svoju bol i patnju pokazao na križu, ali je na križu objavio i svoju ljubav,“ rekao je fra Andrija, istaknuvši da je za Kraljevstvo Božje odlučujući naš odnos prema čovjeku.

„Bog je tamo gdje smo mi, gdje susrećeš ljude. Nečuveno je da se Bog poistovjećuje sa svakim čovjekom. Tako međuljudski odnosi imaju posve novu snagu. Oni su utkani u vječnost. Ono što činimo jedni drugima ovdje utkano je u vječnost. One koji su činili dobro Isus naziva blagoslovljenima“ poručio je provincijal, naglasivši kako u tom zaključnom obraćanju Isus ne spominje Boga, vjeru, molitvu, nego spominje dobra djela, dobrohotnost.
„I kaže, „Što god učiniste jednom od najmanjih, meni učiniste“. To je posebno draga riječ fra Anti. Od njega smo tu riječ stalno slušali. To je bio njegov program, moto. Na to je svodio i svoje djelovanje. Zato smo za evanđelje na misi zadušnici odabrali taj tekst. Tamo gdje činimo dobro, tamo smo već vječni, uskrsli. Tamo smo već prešli iz smrti u život. Evanđelist Ivan kaže: ‘Mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću’“ ohrabrio je fra Andrija, rekavši da „kršćanstvo polazi od križa. To je čudo, začuđujuće. Ali kršćanstvo ne zastaje na križu, nego mi kršćani slavimo Uskrs i puni smo nade koja je puna besmrtnosti. U svemu nadmoćno pobjeđujemo pa i u situaciji smrti“.

Isus kaže da o našem životu najbolje govore rijeke i izvori na zemlji koji se ne mogu izbrojiti

Pjesma ‘Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u Dom Gospodnji’ koja se pjevala na misi „poklik je i zaziv kojega smo često čuli kod fra Ante, kojega je tražio da se pjeva i pjevušio ga je hodajući hodnicima“ rekao je fra Andrija.

Na kraju mise prigodne riječi uputio je fra Nedjeljko Jerkan, redovnik u samostanu Male braće u Dubrovniku, fra Antin rođak. Prisutne je dirnuo rekavši kako je on, kao stariji od fra Ante, mislio da će fra Ante njega ispratiti i uputiti mu zadnje riječi u životu, a dogodilo se suprotno, da fra Nedjeljko govori njemu na sprovodu.

“Fra Ante je puno rekao vlastitim životom i riječima. Imali smo zajedničkog pradjeda i prabaku. Nekad su Kekezi Jerkani bili jedno pleme, kasnije su se odvojili u dva plemena. Kao djeca pili smo vodu iz istog izvora Vreba u Hrvacama. Iz drugog izvora pili smo duhovnu vodu kršćanstva, treću vodu iz duhovnog vrela franjevačkog života i franjevačkog reda“ rekao je fra Nedjeljko, podsjetivši da je Isus Kraljevstvo Božje usporedio s vječnim izvorom. „Isus kaže da o našem životu najbolje govore rijeke i izvori na zemlji koji se ne mogu izbrojiti. Hrvace imaju 52 izvora koja su hranila naše djedove i bake. Pili smo vodu iz zemlje koju nam je Bog dao i bili smo zdravi i čisti”, rekao je fra Nedjeljko.
Upravo je fra Nedjeljko Jerkan doveo fra Antu prije 42 godine i 3 mjeseca u sjemenište u Zadar s njegovim mlađim bratom Petrom. „Tada je počeo njegov franjevački hod u samostanu sv. Frane i Božjom providnošću završio je u tom istom samostanu. Bio sam mu četiri godine odgojitelj i profesor u franjevačkom sjemeništu u Nadbiskupskoj gimnaziji Zmajević. Zajedno smo rasli duhovno. Osjećao sam kao da sam ja njemu duhovni otac, a on meni duhovni sin. Bio je duhovni stožer i svoje obitelji, svojom duhovnošću, riječima i strpljivošću. Bio je vrlo strpljiv i kad nije bilo onako kako je želio, prihvaćao je voljom i vjerom. Zato mu je Bog dao snagu da ustraje do kraja života u franjevačkom redu“, rekao je fra Nedjeljko, istaknuvši da je fra Ante svojim raznovrsnim pastoralnim djelovanjem obilježio Zadar.

Fra Ante je 2015. g. dobio i Nagradu Općine Hrvace povodom slavlja svoje srebrne mise u Hrvacama te je na sprovod u Zadar došao i župnik Hrvaca fra Neven Pavlinušić.

Kad prijeđemo preko praga smrti, više nema smrti nego život vječni

„Bili smo duhovno povezani po krštenju, franjevaštvu i duhu Božjem. Fra Ante je ostavio iza sebe duhovno blago koje je ponio u Božje kraljevstvo. Napisao je nekoliko knjiga, trudio se ljude duhovno obogatiti, trudio se spašavati nerođene u Zadru, pohoditi one koji su skrenuli s pravog puta. Trudio se donijeti radost, veselje i osmijeh. Znao se našaliti na svoj i račun drugoga, a nikada to nije bilo uvredljivo,“ rekao je fra Nedjeljko, zamolivši Boga da fra Ante za svoje duhovno bogatstvo i trud primi nagradu u Kraljevstvu dobrote, mira i pravde, gdje je bolji život od ovoga ovdje.

„Kad prijeđemo preko praga smrti, više nema smrti nego život vječni. Ništa ne nosimo odavde. Ništa svoga nemamo na ovom svijetu, iako se ljudi bore za bogatstvo ovog svijeta. Na kraju, svi smo siromasi i odlazimo golih ruku. Ali trebaju biti čiste ruke i čisto srce pa ćemo gledati lice Božje. Rijeka našeg života utječe u beskrajno more Božje ljubavi. To je život vječni. Zato živimo i jesmo. Ljudi često žele postići neku nagradu u ovom životu. A svi čeznemo za jednom nagradom, to je život vječni. Onda ćemo uživati tu nagradu čitavu vječnost, ne samo jedan dan i godinu. Neka dragi Bog dadne da fra Ante uživa život vječni“, poručio je fra Nedjeljko Jerkan.
Fra Vlado Jajalo, vikar samostana sv. Frane, predstavio je fra Antin životopis. Zahvalio je na brojnim izrazima sućuti i zamolio da Bog nagradi fra Antinu dobrotu i plemenitost vječnim životom. Fra Nedjeljko je bio magistar novaka fra Vladi i fra Anti koji su bili kolege tijekom školovanja te su obojica 1990. g. diplomirali na KBF-u u Zagrebu.

Izraz suosjećanja i molitvene blizine zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića

Mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, na kraju mise pročitao je izraz suosjećanja i molitvene blizine zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Nadbiskup je napisao da ga je potresla vijest o iznenadnoj smrti fra Ante Kekeza s kojim je surađivao zadnje dvije godine, „kad je s osobitom ljubavlju i zauzetošću preuzeo duhovnu skrb za redovnice koje rade u Zadarskoj nadbiskupiji“.

„Fra Ante je obavljao razne pastoralne aktivnosti diljem Provincije sv. Jeronima, od čega dobar dio godina u Zadru i oko njega. Izričem iskreno suosjećanje poštovanom ocu provincijalu, rodbini fra Ante, braći Provincije i vjernicima kojima je fra Ante pružao duhovnu potporu u župi Srca Isusova na Voštarnici, u samostanu sv. Duje u Kraju na Pašmanu, u samostanu sv. Frane u Zadru i drugim mjestima i svetištima diljem Dalmacije“ napisao je mons. Puljić,  rekavši da se pridružuje molitvenom zajedništvu za plemenitu dušu fra Ante.

Fra Antu su ispratila i njegova dvojica braće i dvije sestre s obiteljima: Dražen i Petar, Smilja Granić i Marija Melvan.  Na misi zadušnici bio je i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra. Poznaje fra Antu dugo godina te je rekao: „Uvijek je bio prostodušan, blizak, cijeli život krasila ga je blagost“.
Među pridošlima na pokop bio je i Joško Hrvatić, odgovorni u zajednici Cenacolo. Naime, 2003. g. fra Ante je dobio Godišnju nagradu Zadarske županije za rad s mladima i doprinos u borbi protiv ovisnosti. Dobiveni iznos od 10 000 kn fra Ante je ravnomjerno dao Cenacolu i Pro Viti. Iznos od 5000 kn fra Ante je uručio Hrvatiću.

„Došao sam na ispraćaj prijatelju. Dragocjeno je fra Antino prijateljstvo sa mnom, s malenima, sa zajednicom Cenacolo. Fra Ante je veliki Božji čovjek i veliki prijatelj. On je uvijek nosio Cenacolo u srcu na zadivljujući način. Nas je uvijek dirala u srce njegova povezanost s nama i njegovo poštivanje naše Majke Elvire. Kad bi fra Ante pričao o njoj, uvijek bi mu se zasjajile oči. Pričao je o njoj kao o svetici, kao da su njih dvoje stalno bili u nekoj povezanosti. I jesu, u duhovnoj povezanosti. Uvijek me dirala njegova dobrota prema nama i spoznaja da je naša zajednica Božje djelo. To mi je uvijek govorio: ‘Cenacolo je Božje djelo i vaša majka utemeljiteljica je sveta žena’. Ali, ne što je on to govorio. Nego kako je on to govorio, uvjeren u to. Da je više ljudi kao što je fra Ante, svijet bi bio divan“, rekao je Joško Hrvatić.

Fra Ante bio je drag čovjek, vrlo aktivan, angažirao je i okupljao ljude 

Dr. Joško Pinjatela iz župe na Voštarnici gdje je fra Ante djelovao (1994.-2003.) rekao je da je fra Ante bio „drag čovjek, vrlo aktivan. Angažirao je i okupljao ljude, sposobnost koju nema svatko“.

Angažirana laikinja Igris Smrkinić, povezana s franjevcima sv. Frane i fra Antom, u sjećanju na fra Antu je rekla: „Zahvalna sam Gospodinu na svakom trenutku koje je kao prijateljstvo darovao meni i zajednici Put. Bio nam je brat i prijatelj. Znamo gdje je, ali boli. Fra Ante je bio nježan, blag, dobri otac. Kad smo išli u rehabilitacijski centar sv. Filip i Jakov, hrabro je krenuo kroz te sobe i rekao da mu je susret s križevima tih štićenika veliki dar od Gospodina“ rekla je Iris. Osobito joj je dirljiv njihov zadnji susret. „Večer prije nego je umro, razgovarali smo ispred crkve sv. Frane. I našalili smo se, nasmijali. U jednom trenutku fra Ante je rekao: ‘Ja sam spreman za Gospodina’. U tom trenutku podignuo je glavu te ozbiljnog lica pogledao u nebo“.
Da se fra Ante obazrivo ophodio i prema najmlađima, ne podcjenjujući ničije potrebe, pokazuje kad je nedavno fra Ante osmoškolcu Stipi, koji s majkom Anom Liović redovito pohodi crkvu sv. Frane, za njegovu vjeronaučnu zadaću rado posvjedočio o razvoju svoga svećeničkog zvanja koje je fra Ante osjetio kao dječak, dok je bio ministrant u župi.

„Milost Božja već me tada osobno dotaknula na primjeru mog vrlog i dobrog seoskog župnika. Isto tako, obiteljska atmosfera u kojoj su vjernički i praktično dominirali moji vrijedni, pošteni i marljivi roditelji. Na mene je utjecala i naša skladna obiteljska atmosfera s puno djece gdje se Bog svaki dan na različite načine kroz pobožnost častio i slavio. Odlučio sam se na put u Sjemenište na daljnje školovanje kroz gimnazijske dane. Poslije toga, duboko razmišljajući da li krenuti dalje ili ne, proslijedio sam hrabro prema studiju filozofije i teologije pripremajući se bliže za sakrament Svetog reda“, rekao je fra Ante, napominjući da je u svojim dječačkim i gimnazijskim danima, studentskim i mladenačkim, bio u previranjima i razmišljanjima je li svećenički poziv za njega i „hoće li moći do kraja sve izdržati“.

Isus svojim sljedbenicima ne nudi nikakav bogat i raskošan život na Zemlji, nikakvu idilu

„Znao sam dobro, čitajući sveto Evanđelje i svakodnevno moleći, da Isus svojim sljedbenicima ne nudi nikakav bogat i raskošan život na Zemlji, nikakvu idilu. Znao sam kao zrelija osoba da Isus za Božje Kraljevstvo, za svoj nauk i istinu traži cijelog čovjeka, srce i dušu. Nikakva polovičnost ne dolazi u obzir. Bio sam spreman temeljito prihvatiti Isusov apostolski poziv, svjestan da u njemu želim biti sretan, radostan i ponizan sluga u vinogradu Gospodnjem. Nikada ne smijem računati na ono što sam postao i svojim svetim zvanjem dobio“, rekao je fra Ante, vjerujući da je u svojih četrdesetak godina na Njivi Gospodnjoj „radio za dobro ljudi, povjerenih duša i sve na veću slavu Božju.
“Ako sam nekoga kroz to vrijeme svog pastoralnog djelovanja povrijedio, kao skromni i grešni sluga Božji tražim od Gospodina oproštenje i milosrđe, a svekoliko dobro iz mog svećeničkog i redovničkog života neka ide na slavu Isusa Krista, svete Katoličke Crkve i našeg svetog utemeljitelja sv. Frane, koji mi je u životu, uz Krista, bio primjer i poticaj da nastojim živjeti Evanđelje i slijediti stope velikog orijaša kršćanstva, sv. Frane iz Asiza. Kao što bi rekao sv. Frane: Bog moj i sve moje”, rekao je fra Ante vjeroučeniku Stipi.

Fra Ante je surađivao i s Molitvenom zajednicom Srce Isusovo iz Zagreba

Fra Ante je osobito učinio da oživi samostan sv. Duje u Kraju na Pašmanu, gdje je djelovao od 2012. g. sedam godina. Otud i njegova suradnja s Molitvenom zajednicom Srce Isusovo iz Zagreba. Alan Hržica, voditelj te Zajednice ističe kako je u susretu s fra Antom uvijek bila radost.

„Mi bismo došli iz Zagreba u samostan u Kraju i prvo čega se sjetim je fra Antin osmijeh i velika radost, duhovitost. Bio je vrlo duhovit, sklon vicu i pošalici. Imao je veliku otvorenost prema laičkim pokretima, prepoznavao je njihovu vrijednost i uvodio ih u mjesto gdje je on služio. Trudio se da naša Zajednica dobije što više termina za boravak u samostanu, da ljudi posjećuju taj samostan, da se izvode programi u tom kraju, koncerti, duhovne obnove. Bio je potpuno otvoren za suradnju, s tim da se mi, kad smo došli, uopće nismo poznavali. Borio se za nas i cijela Zajednica ga ima u prekrasnom sjećanju kao čovjeka kod kojega su provodili lijepa, a neki i svoja najljepša ljetovanja“, rekao je Alan Hržica u sjećanju na fra Antu.
Ike Mandurić je imao u misli taj samostan, da bi bio izvrstan za duhovna ljetovanja Zajednice Srce Isusovo, jer su oni za tim imali potrebu. „P. Ike i ja smo otišli kod fra Ante i razgovarali, a fra Ante je rekao: ‘Mi ćemo napraviti sve da vi dođete na Pašman. Izvrtit ćemo sve termine’, jer oni su već imali organizirane dolaske nekih grupa koje su godinama primali. Fra Ante se osobno potrudio da mi dođemo na Pašman. Stvarno smo mu zahvalni što se založio za nas i što nam je otvorio ta vrata. Mnoge plodove i obraćenja mladih možemo pripisati tim duhovnim ljetovanjima na Pašmanu u zajedništvu s fra Antom“, istaknuo je Hržica.

Alan pamti i fra Antin prijateljski odnos i prema njegovoj obitelji, uvijek je pitao kako su njegova supruga, dijete, pozivao ih da dođu ljetovati.

„Što god treba, on je tu. Kad je bio moj prvi veliki koncert u Jazinama, fra Ante je rekao: ‘Što god mogu učiniti za to, šaljite me da pomognem’. Stvarno me šokiralo kad sam vidio da je tako naglo otišao. Cijela Zajednica Srce Isusovo je na dan kad smo čuli da je umro, upala u tugu. Svi su voljeli fra Antu. Svatko se sjeća njegovog zaraznog osmijeha i duhovitosti. Uvijek smo se šalili, bio je vedar duh. Ali i volio je red. To smo poštovali. Volio je da u crkvi uvijek bude red, da je čista, pospremljena, spremna. Volio je da sve bude zdravo, da se svatko drži svog reda. To je isto važno. Tražio je disciplinu, a nama je to odgovaralo jer i mi tako razmišljamo“, rekao je Alan Hržica.

Pamtio je silne detalje i baš u tim detaljima pokazivao je tim osobama koliko su oni njemu važni

Fra Antina smrt pogodila je i fra Bojana Rizvana, župnika zadarske župe Srce Isusovo gdje je fra Ante ostavio veliki trag u dugogodišnjem djelovanju.
„Kod fra Ante mi je bilo specifično i zanimljivo to što je sa svakom osobom s kojom je razgovarao bio u potpunosti koncentriran na tu osobu. Bio je silno zainteresiran za cijelu njihovu životnu priču, za njihove odnose, za obiteljske odnose. On je cjelovito, temeljito pokazivao zainteresiranost za tu osobu. Bila je čudesna njegova sposobnost pamćenja. Fra Ante je pamtio silne detalje i baš u tim detaljima pokazivao je tim osobama koliko su oni njemu važni. Važnost osobe s kojom bi fra Ante razgovarao, to je svatko mogao iskusiti. Pa to njegovo pamćenje, onda za sljedećeg susreta tu osobu odmah nazove njenim imenom. To je čudesno, kad se čovjek prepozna u nečijem licu, kad se čovjek prepozna u nečijoj priči, da ga je netko doista zapamtio. To prvo svjedoči o fra Anti“, istaknuo je fra Bojan.

Uz župu na Voštarnici bio je povezan i po djelovanju Pro Vite. „Koliko je njemu bio važan život nerođenih. On je uložio silan trud da Pro Vita ima i svoj pravni karakter kao udruga, kako bi mogla djelovati javno, ostvarivati poslanje u zaštiti nerođenih. Zato je formirao tim ljudi koji su bili spremni raditi s majkama koje kane pobaciti djecu. Fra Ante je bio silna podrška tim ženama, pokazao je svoju ljubav i zauzetost prema nerođenima“ podsjetio je fra Bojan.

Fra Ante je ponekad u svojim djelovanjima nalikovao na Ivana Pavla II.

Uz svoju 25. godišnjicu misništva, fra Ante je rekao da je njegovo svećeništvo „nastalo pod skutima sv. Ivana Pavla II.“. „Fra Ante je ponekad u svojim djelovanjima nalikovao na Ivana Pavla II. Zato što je bio vedre naravi, imao je profinjeni smisao za humor, i na svoj račun, imao je osjetljivo srce, pogotovo prema siromasima. Brojne obitelji pomagao je financijski i duhovno. Bio je zainteresirani i pažljiv sugovornik. Pazio je na sve detalje i bilo mu je važno kako bi izgradio svoju sliku o nekoj osobi, nikoga ne bi otpisao. Uvijek je tražio dobro koje postoji u čovjeku. Bio je neumoran navjestitelj Radosne vijesti i svojim naviještanjem obilježio je živote mnogih“, rekao je fra Bojan, obradovan što je zadnje vrijeme bio osobito zainteresiran za rad s mladima.
Fra Bojan vodi susrete za mlade u samostanu sv. Frane, a fra Ante je u zadnje vrijeme bio na svakom tom susretu. „Bio je s mladima na cijelom susretu, pažljivo slušao, uključio se, ponekad bi i mene nadopunio u nečemu i na kraju ostao u druženju s mladima. Mladima je to jako u sjećanju. Večer prije fra Antine iznenadne smrti nas dvojica smo se čuli upravo u brizi o mladima. Rekao sam mu kako civilni stožer traži da se smanji broj mladih na okupljanjima. Fra Anti je to bilo gotovo bolno da ćemo morati opet izvjesno vrijeme prekinuti sa susretima mladih jer je puno mladih dolazilo, željnih čuti Kristovu riječ, a on je zasigurno svojim primjerom i životom bio i posrednik te Riječi. Fra Ante je živio brzo, a živeći u ovom svijetu sazrio je za vječnost. Njegova žetva došla je za nas neočekivano, prebrzo za naše ljudsko shvaćanje, ali došlo je vrijeme u kojem Gospodin to želi“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je fra Ante jako volio njihovu provinciju sv. Jeronima.

„Kako se radovao braći koja su položila svečane zavjete, fra Pavlu i fra Samuelu prije dva mjeseca u crkvi sv. Frane. Tada je u svom zahvalnom govoru istaknuo baš to radovanje i pozvao sve nas: ‘Nemojte se žalostiti. Gospodin ima plan s nama, Gospodin zna što čini’. I ovaj događaj fra Antine smrti dio je Božjeg promisla. Mi još ne razumijemo što Gospodin čini, ali Isus nas nikad ne poziva ‘Razumijte me’, nego kaže ‘Vjerujte mi’. U ovim za nas bolnim trenucima, pozvani smo vjerovati Gospodinu koji nam progovara i u smrti našeg dragog brata“ rekao je fra Bojan.

Fra Ante je samostan na Pašmanu oživio i stavio u funkciju za mnoge

Fra Ante je nadilazio granice krugova ljudi koje podržava, baš u samostanu Kraj gdje je primao brojne  grupe iz cijele Hrvatske, Slovenije i inozemstva. Fra Ante je samostan na Pašmanu oživio i stavio u funkciju za mnoge. On je otvorio one višestoljetne zidove samostana, klaustra i govorio o potrebi prozračivanja Duhom Svetim. To je bila njegova otvorenost i inicijativa, a u svom komodu mogao se i oglušiti na toliku poduzetnost u domaćinskoj organizaciji tih susreta.
„Čudesnost fra Antina života bila je u tome što je, gdje god je došao, nastojao tim prostorijama koje su bile zatvorene, dati neki novi duh, dati život. On je to činio na zanimljive načine. I samostan u Kraju koji je bio u određenom dijelu zapušten u pogledu susretanja mladih i njihovog duhovnog života, fra Ante je baš kroz Zajednicu Srca Isusova iz Zagreba pronašao način kako otvoriti samostan mladima, kako se njima posvetiti i omogućiti im da u takvom ambijentu žive radost Evanđelja i stječu snagu za to življenje. Fra Ante je doista znao osmisliti velike prostore naših samostana i dati im zanimljiv smisao, uvijek ih vežući uz mlade, uz sve ljude“, istaknuo je fra Bojan.

Na liturgijskim i drugim susretima fra Ante se uvijek trudio dati svoju riječ, poruku, da i on doprinese aktivno nekom događaju. Njegovo obraćanje nije bilo protokolarno, formalno, nego je uvijek htio riječju, podstrekom, sabiranjem rečenoga, poticajem, obogatiti sudionike susreta.

Sebe nikad nije štedio, trošio se, a govorio je: Dok dur, dur

“Fra Ante nikad u životu nije stajao po strani. Mislio je da stojeći po strani ne umnaža darove koje mu je Gospodin dao. Bio je spreman skočiti u vatru u nekim situacijama, dati svoj obol, svoj dio u svemu. Fra Ante je uvijek podržavao što drugi čine, bio je, kako je sam znao reći, ‘cijepljen od ljubomore’. Nikad nije bio ljubomoran na braću, a znao je dati svoj štih svemu. Zaista sam zahvalan Gospodinu na poznavanju fra Ante”.

Pokojni fra Ante Kekez

“Zadnje dvije godine intenzivno smo surađivali i bio je svima nama blagoslov. Nebrojeno mnoštvo ljudi nam iskazuju svoje žalovanje. Ljudi ističu fra Antinu dobrotu, otvorenost, njegovo razumijevanje mladih, njegovo igranje stolnog tenisa s mladima, bivanje s njima. Nikad mu nije bilo teško biti s mladima. Baš bi se ljudima posvetio u potpunosti. Fra Ante sebe nikad nije štedio, trošio se. A govorio je: ‘Dok dur, dur’. To znači, dok mogu, dok trajem, trajem. Dok ide, ide. Požrtvovno i bez uzmicanja u svojim osobnim izlaganjima i zalaganjima za Boga, ljude, za Crkvu“, zaključio je fra Bojan Rizvan.