Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici!
Mi biskupi Riječke metropolije upućujemo vam ovo pismo u povodu pedesete obljetnice uspostave Riječke metropolije, koja danas obuhvaća Riječku nadbiskupiju i biskupije Porečko-pulsku, Krčku i Gospićko-senjsku. To je prigoda da se s posebnom zahvalnošću sjetimo pape Pavla VI., u međuvremenu kanoniziranoga, koji ju je 27. srpnja 1969. bulom „Coetu instante“ osnovao, nazvavši je „Riječko-senjska“ prema imenu nadbiskupije koju je tim povodom, spajanjem dotadašnje Riječke i Senjsko-modruške biskupije, također uspostavio. Budući da je ta nadbiskupija 2000. godine podijeljena na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju, otada se Metropolija više ne zove Riječko-senjska, nego samo Riječka metropolija. Za prvog metropolita bio je imenovan mons. dr. Viktor Burić, senjsko-modruški biskup i apostolski administrator Riječke biskupije.
Oduševljenje zbog uspostave Metropolije
S kakvim je oduševljenjem dočekano osnivanje Riječko-senjske metropolije svjedoči kratki osvrt u mjesečniku „Zvona“ (br. 3, 1970.)., u kojemu nepotpisani autor piše:
„Prvi put u povijesti svojih krajeva okupljaju se zajedno katolički vjernici od krajnjih granica Istre do zaselaka na Kordunu, od Kupe, od naših sjevernih otoka – do Zrmanje, u riječkoj katedrali kao sjedištu nove Riječko-senjske metropolije. Riječko-senjska metropolija udružuje danas katolike ne samo riječke, nego i drugih drevnih hrvatskih biskupija: senjske, krbavske ili modruške (nekoć i otočke), krčke i porečko-pulske. Razumljivo je da nas u ovoj prilici obuzimaju posebni osjećaji – i ponosa i zadovoljstva i zahvalnosti Nebu što nam je konačno nakon stoljeća i tisućljeća bivanja na ovoj hrvatskoj grudi omogućeno da se možemo u jednom svetištu naći zajedno, u prvostolnoj katedrali sv. Vida.
Okupljene oko našeg nadbiskupa dra Viktora Burića i njegova pom. nadbiskupa msgra Josipa Pavlišića, krčkog biskupa dra Karmela Zazinovića i porečkog-pulskog biskupa dra Dragutina Nežića, združuje nas jedna misao, vezuje želja: zahvaliti Bogu na svemu što nam je dao, i moliti da naša nova crkvena organizacija združena u bratskoj kršćanskoj povezanosti uspješno djeluje na rješavanju ozbiljnih duhovnih zadataka koje nam nameće današnjica. Molit ćemo u zajednici – a takvu iskrenu molitvu Bog najviše voli – za prosvjetljenje, moliti da Duh Sveti potvrdi naše odluke, ojača našu volju, ucijepi nam duh razumijevanja, spremnost i smisao za međusobna pomaganja.“
Reakcije tadašnjih nad/biskupa na osnivanje Riječko-senjske metropolije
Kao što su se svi biskupi biskupija koje su ušle u sastav Riječko-senjske metropolije zdušno zauzimali za njezino osnivanje, tako su s ništa manjim oduševljenjem pozdravili i njezinu uspostavu. Iz ljubavi i poštovanja prema svojim prethodnicima, čije djelo mi današnji nad/biskupi Riječke metropolije nastavljamo, donosimo ovdje glavne misli iz njihovih poruka koje su odaslali u trenutku kad je objavljeno njezino uspostavljanje, a i danas su, kako ćemo vidjeti, veoma aktualne.
Mons. dr. Viktor Burić, prvi nadbiskup metropolit
Mons. dr. Viktor Burić, prvi nadbiskup metropolit, uzeo je za svoj grb križ koji na vrhu ima oblik slova P, a na dnu oblika sidra. Za geslo je izabrao riječi iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima (12, 2): „Spe gaudentes“ („U nadi radosni!“), pozivajući nas time da hrabro krenemo u budućnost s nadom koja, jer izvire iz vjere u Krista, nikada ne postiđuje.
U toj radosnoj prigodi mons. Burić obratio se Božjem narodu ovim riječima: „Braćo i sestre – Božji narode! Ovaj je događaj za nas od velike važnosti. Rijeka je konačno pripojena Crkvi u Hrvatskoj. Ona je i u prošlosti bila u sastavu modruške biskupije, ali je g. 1925. odsječena iz političkih razloga. Zato se ovom odlukom Svete Stolice uspostavlja cjelovitost područja naših biskupija. To je razlog da se zahvalimo Bogu i svima onima koji su pridonijeli ovakvom građanskom i crkvenom jedinstvu“, kaže on, i nastavlja: „Ovime je također osnovana i nova crkvena pokrajina, s područnim biskupijama krčkom i porečko-pulskom, s preko petsto tisuća katolika. Na taj smo način, kao jedna crkvena zajednica, još više povezani. Zajedničkim snagama uspješnije ćemo rješavati zadatke koji nam predstoje.“
Osvrćući se na posljedice koje iz toga proizlaze za dosadašnji status Senjsko-modruške biskupije kojom je on dosada upravljao, Burić ističe: „Uspostavom nove metropolije prestaje naša ovisnost od zagrebačke metropolije. Ali time ne prestaju naša ljubav i povezanost sa središtem Crkve u Hrvatskoj i njezinim poglavarima. Oni su nas uvijek primali i susretali s ljubavlju. Nas će i dalje tijesno povezivati Biskupska konferencija kojoj će sjedište biti u Zagrebu.“
Svećenicima ovog područja odaje priznanje za velike napore koje su dosad uložili kako bi stvorili bolje uvjete za duhovno i pastoralno djelovanje te ih poziva da se sada, „s kršćanskom jednostavnošću i apostolskom odlučnošću /…/ tješnje povežu sa svojim natpastirom“ i tako snagom Božje riječi s još većim poletom potiču zajednicu na puno svjedočenje svoga kršćanstva. Istim mislima obratio se redovnicima i redovnicama naglasivši da je njihovo djelovanje od velike važnosti u životu nove nadbiskupije. A vjernike je pozvao da s njime i s našim svećenicima „dijele zajedničku brigu u interesu ove cijele Božje obitelji“, ističući posebno potrebu da kršćanska zajednica bude usko povezana s ljudskim rodom i njegovom poviješću, kako bi evanđeoskom porukom spasenja bila prožeta cijela društvena stvarnost. Ne zaboravlja ni roditelje koje upozorava da je vjerski odgoj djece njihovo pravo i najsvetija dužnost o kojoj se uvijek trebaju brinuti punom zauzetošću, a posebno danas kad su uzdrmani temelji obitelji.
Posebno naglašava da su život i svijet danas zahvaćeni sveopćim preobražajem u kojem se mnogi ne snalaze, što ima za posljedicu krizu i gubitak vjere. Ali ujedno podsjeća da je Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, središte i cilj općeljudske povijesti (Radost i nada, uvod, 10), te da on svojim Duhom prati i današnji svijetu s njegovim mijenama.
Na kraju zaključuje: „Ovo naše široko područje Krbave, Like, Gacke, Korduna, Modruša, Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja – Senja i Podgorja, natopljenog krvlju i znojem naših vjernih pređa, kroz dugi niz vjekova ‘za krst časni i slobodu zlatnu’, traži sada od nas puno zalaganje u ostvarivanju Božjega kraljevstva“.
Mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor
Mons. Josip Pavlišić, nadbiskup-koadjutor, poželio je braći biskupima sufraganima da im Bog udjeli puninu darova kako bi uvijek bili radost i ponos povjerenog im stada; svećenicima, redovnicima i redovnicama da ustraju u zvanju i vjernost u svjedočenju objavljene istine i izvršavanju svećeničkih i redovničkih obveza; radnicima da imaju stalno zaposlenje, uspjeh u radu i dobru zaradu, a učenicima i studentima da iskoriste marljivo svoje vrijeme i postignu znanja, ne gubeći pri tom iz vida konačnu svrhu života. Obratio se i bolesnima i siromašnima želeći im od Boga snagu i strpljivost u podnošenju životnih nedaća. Konačno, svemu puku kršćanskom poželio je da mu Bog udjeli mir i jedinstvo po zagovoru Bogorodice i sv. Josipa. Mlade je pozvao da prednjače u nasljedovanju nedostiživoga uzora – Krista, a našoj bogosloviji da što prije dobije novu zgradu.
Mons. dr. Dragutin Nežić, porečko-pulski biskup
Iz poruke mons. dr. Dragutina Nežića, porečko-pulskog biskupa izdvajamo: „Novu našu metropoliju i s ove i s one strane gledam i kao domoljub i kao duhovna osoba. Poznam je i gledam i moja je ljubav zalijeva svu naokolo i cijelu: od Karlovca do cetingradskih strana i kraja oko Otočca, do Paga, Pule i do rta Savudrije. Povijesno, ekonomsko i etničko saznanje o dijelovima te crkvene regije uvjerava me u veliku vremenitu i duhovnu korist koja će proizaći iz međusobne suradnje biskupa, svećenstva i vjernika Metropolije.“
Zatim ističe da je Rijeka srce sviju krajeva koji postaju sastavni dio nove Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te izražava želju da se tunel ispod Učke što prije dogotovi, kako bi Istrani mogli lakše komunicirati s Rijekom i odande sa Zagrebom. Nada se također da će trajekti za Cres i Lošinj učiniti Istru i Istrane još bližima našim dragim otočanima. Spominje i osobne vrline mons. dr. Viktora Burića, kao što su dobrota i pripravnost na suradnju, zbog čega će on – uvjeren je mons. Nežić – mnogo doprinijeti ostvarenju zajedničkih zadataka.
Slično govori i o svojim dobrim vezama s mons. dr. Karmelom Zazinovićem, krčkim biskupom, kao i s krčkim vjernicima i napose sa svećenstvom koje se već tijekom više desetaka godina zajednički školuje u sjemeništu u Pazinu i na visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, da bi svoju poruku zaključio riječima: „Osnivanje Riječke metropolije u koju ulaze biskupije: krčka, porečka i pulska, jest dakle službeni, juridički pečat na dosadašnje odnose i već postojeće veze i suradnje.“
Mons. dr. Karmelo Zazinović, krčki biskup
Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović u svojoj je poruci naglasio da je osnivanje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije plod „obnoviteljskog, pastoralnog II. vatikanskoga sabora, koji hoće da se Božji narod jednog kraja sa sličnim obilježjem duhom i akcijom uže poveže, kako bi Kristova Crkva, u promjenjenim prilikama modernog života, mogla biti tamo življe prisutna svojim služenjem“. Zatim nastavlja: „Dok se zato radujemo i Bog zahvaljujemo što su naše biskupije konačno i crkveno-pravno slobodne od nenaravnih juridičkih veza prošlih stoljeća i povezane u prirodnu crkvenu zajednicu, smatram prvom našom općom dužnosti da se silimo, kako bismo ispravno svi shvatili pravi razlog osnutka Riječko-senjske metropolije i važnost cilja što bi ga imala ostvariti.“ Naglašava također „kako se taj cilj uz Božju pomoć može postići jedino iskrenim otvaranjem srca i bratskim otvaranjem desnice-pomoćnice. Uskogrudnost, ta sušta protivnost evanđeoskog duha bila bi mu najveći neprijatelj“. Govoreći pak o vjernicima Krčke biskupije, mons. Zazinović upozorava na činjenicu njihova iseljavanja, pogotovo u Rijeku, ali napominje da oni i u novoj sredini ostaju vjerni Kristu i njegovoj Crkvi, bez obzira što novi ambijent nije vjerski pozitivan, te ih poziva „da s pravom katoličkom sviješću surađuju u ostvarenju svetog zadatka zbog kojega je osnovana Riječko-senjska metropolija.“
Poruka nas današnjih nad/biskupa u povodu zlatnog jubileja naše Riječke metropolije
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici laici, vidjeli smo s kakvim je oduševljenjem i veseljem naša crkvena javnost dočekala i pozdravila uspostavu Riječko-senjske metropolije i s tim povezano brisanje neprirodnih pravnih veza koje su bile nametnute Crkvi i našem narodu na širokom prostoru od krajnjih granica Istre, preko Gorskog kotara, Like i Korduna do granice s Bosnom i Hercegovinom, te od naših otoka na Sjevernom Jadranu do rijeke Zrmanje na jugu. Naravno, radost i oduševljenje pratila je iskrena zahvalnost Bogu i ljudima koji su u tom povijesnom događaju s njime surađivali. A to su poglavito bili papa Pavao VI. i spomenuti biskupi biskupija koje su ušle u sastav Riječko-senjske metropolije, kao i tadašnja naša Biskupska konferencija.
S istom zahvalnošću mi sadašnji ordinariji sjećamo se u ovoj prigodi i ostalih naših prethodnika koji su s puno entuzijazma i ljubavi nastavili izgrađivati darovanu nam Metropoliju: mons. dr. Antona Tamaruta, pokojnog riječko-senjskog nadbiskupa i trećeg riječkog metropolita, uzoritog kardinala Josipa Bozanića, nekadašnjeg krčkog biskupa i sadašnjeg zagrebačkog metropolita, mons. Antona Bogetića, pokojnog biskupa porečko-pulskoga i njegova umirovljenog nasljednika mons. Ivana Milovana, te mons. Valtera Župana, umirovljenog krčkoga biskupa, kao i mons. dr. Mile Bogovića, umirovljenog gospićko-senjskog biskupa. Dakako, ne zaboravljamo ni svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laika koji su im pomagali. Naprotiv, svih se sa zahvalnošću sjećamo, a pokojne preporučujemo Gospodinu da ih primi u zajedništvo svetih.
Kao što su se prije pedeset godina naši biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te vjernici laici iz biskupija koje su ušle u novoosnovanu Metropoliju okupili u Rijeci da Bogu zahvale za taj veliki dar, tako ćemo i mi 15. lipnja o. g., na svetkovinu sv. Vida, zaštitnika riječke katedrale i grada Rijeke, svi zajedno pohoditi duhovno središte naše Metropolije i svečanom svetom misom, koju će predvoditi uzoriti kardinal Josip Bozanić, zahvaliti Gospodinu za sve milosti i duhovne darove koje nam je po toj crkvenoj ustanovi tijekom proteklih pola stoljeća udijelio.
Na prvom mjestu je zahvala za dar crkvenog zajedništva koje se u okviru Metropolije tijekom proteklih pedeset godina uspješnije nego ranije moglo očitovati i ostvarivati. Značajan doprinos tome dala su, kako je biskup Nežić u svojoj poruci povodom uspostave Riječko-senjske metropolije istaknuo, naša sjemeništa u Pazinu i Rijeci. U njima su se budući svećenici naših biskupija za vrijeme svoga studija i formacije mogli međusobno bolje upoznati i uspostaviti prijateljske veze, što im je pomoglo da i kasnije u raznim prigodama, a posebno na metropolitanskim tečajevima permanentne formacije svećenika, u tom ozračju razmjenjuju svoja pastoralna iskustva i planove. Budući da je malo sjemenište u Pazinu prije više godina zatvoreno, tim je potrebnije očuvati Bogoslovno sjemenište u Rijeci, kako bi se u njemu svećenički kandidati nad/biskupija naše metropolije i nadalje mogli zajednički odgajati te kasnije, kao dobri prijatelji i znanici, uspješnije graditi crkveno zajedništvo na ovim prostorima, dakako, ne sami, nego s Gospodinom. Mons. Josip Pavlišić je, kad je postao riječko-senjski ordinarij, izgradio novu zgradu bogoslovije u Rijeci i tako sam ostvario svoju želju izrečenu povodom uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije da ova zajednička crkvena ustanova dobije prikladnije prostore. A na nama je da u nju dovodimo mlade koje Bog poziva u svećenički poziv. O tome koliko ćemo se oko toga truditi, ovisi u velikoj mjeri ne samo budućnost Riječke bogoslovije nego i Crkve na području koje pokriva Riječka metropolija, naša zlatna jubilarka. Gospodin uvijek poziva radnike u žetvu svoju, a naša je dužnost pozvanima pomoći prepoznati Božji poziv i na njega spremno odgovoriti.
Poruke naših biskupa prije pedeset godina odišu duhom Drugog vatikanskog koncila, koji biskup Zazinović, kako smo vidjeli, naziva obnoviteljskim i pastoralnim. Poznato je da su koncilski oci imali u vidu cjelovitu obnovu Crkve, „in capite et in membris“, tj. počevši od duhovnih autoriteta u Crkvi do vjernika laika, jer to je preduvjet da bi ona mogla odgovoriti na epohalne promjene u suvremenom svijetu. Pritom se ne smije zaboraviti da se ta obnova ne može nikad smatrati završenom. Naprotiv, „Ecclesia semper reformanda est“, što znači: „Crkva se neprestance mora obnavljati.“ To vrijedi i za svakog njezina člana, bez obzira bio on biskup, svećenik, redovnik ili laik, svaki treba neprestano raditi na svom duhovnom i vjerničkom usavršavanju. U skladu s time je i zahtjev da se crkvene zajednice jednog kraja koje imaju slična obilježja međusobno povežu i surađuju, tj. da se udružuju u metropolije, jer na taj način mogu uspješnije provoditi evangelizaciju suvremenog čovjeka i društva na svome području. Osim toga, kršćanske zajednice, prema smjernicama II. vatikanskog sabora, moraju težiti ne samo za čvršćom i svrsishodnijom međusobnom povezanošću nego i za većom osjetljivošću za društvo kojemu pripadaju i kojemu su pozvane navješćivati Kristovu radosnu vijest.
U tom smislu mi biskupi Riječke metropolije pozivamo i u ovoj prigodi sve naše vjernike i sve kršćanske zajednice na solidarnost sa svim ljudima dobre volje, kao i na aktivnu uključenost u sve pozitivne društvene pothvate koji imaju za cilj poboljšanje ekonomskih i međuljudskih odnosa u našem društvu i narodu. Kršćani moraju uvijek biti svjesni da ih je Gospodin pozvao poruku spasenja donijeti svakom čovjeku, dakako, blago i nenametljivo, prepuštajući svakome odluku hoće li je prihvatiti ili odbiti. Svijet možemo evangelizirati samo ako smo iskreno otvoreni prema svima koje susrećemo i s kojima živimo. U tom je duhu potrebno odgajati posebno mlade naraštaje, što je zadaća ne samo svećenika i vjeroučitelja nego i kršćanskih obitelji. U skladu s time pozivamo: „Dragi kršćanski roditelji, odgajajte svoju djecu u kršćanskom duhu, trudeći se poglavito pokazati im svojim primjerom kako se vjera živi u obitelji i u javnosti, kako se dan počinje i završava s Gospodinom, kako se živi s Njime u svakodnevici, a kako nedjeljom i blagdanom.“ Za to nisu dovoljne samo riječi, ma kako lijepe i poticajne bile. To su već stari Latini znali, pa su stvorili uzrečicu: „Verba docent, exempla trahunt“, što prevedeno znači: „Riječi uče, a primjeri privlače.“
Metropolija je, draga braćo svećenici i vjernici, projekt koji se može uspješno ostvariti samo u zajedništvu, u međusobnoj otvorenosti i solidarnosti. U tom smislu ona nam je poziv na oslobađanje od uskogrudnosti i samodostatnosti. Tako su, kako smo vidjeli, njezino osnivanje prije pola stoljeća shvatili naši tadašnji biskupi. Za to je potrebno, slikovito govoreći, prokapati ne samo fizičke nego i duhovne tunele kroz brda koja nas dijele, obale premostiti mostovima solidarnosti, a duhovne otoke povezati bržim i boljim brodovima na duhovni pogon, dakako, ne zanemarujući ni brigu o širim i ravnijim cestama, kako bismo mogli lakše i brže svladavati međusobne razdaljine. Takvo su crkveno zajedništvo na ovim prostorima priželjkivali i sanjali naši biskupi prije pedeset godina, trudeći se da ga već sami u granicama svojih mogućnosti ostvare. A na svima nama je da s Božjom pomoći nastavimo ondje gdje su oni stali. Neka nam u tome svojim nebeskim zagovorom pomognu naši nebeski zaštitnici: sv. Vid, sv. Kvirin, Majka Božja od Krasna, sv. Mavro, bl. Miroslav Bulešić i naša nebeska Majka Marija koju štujemo u našim svetištima i brojnim župnim crkvama i kapelama.
Radujući se skorom susretu s Vama u Rijeci, srdačno Vas pozdravljamo u Gospodinu.
Vaši nad/biskupi:
Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit; mons. dr. Dražen Kutleša, porečko-pulski biskup; mons. dr. Ivica Petanjak, krčki biskup; mons. mr. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup