Pogreb svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije don Ljube Bodrožića

U suslavlju su bili vojni ordinarij Jure Bogdan, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić i oko 70 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su svećenici pod vodstvom mo. don Šime Marovića.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je izrazio sućut rodbini, župi Svib i svim župljanima župa u kojima je don Ljubo djelovao: Borovci i Nova Sela, Slivno-Ravno, Dugopolje, Omiš, Kučiće i Svinišće. „Ovdje smo na 14. postaji križnog puta ljudskog života. Pratimo ga i polažemo u grob, ali smo svjesni da to nije kraj našega ljudskog hodočašća. Zato svjesni 15. postaje Kristova uskrsnuća s tim dodirom otajstva spasenja pratimo našega don Ljubu prema vječnosti, preporučamo ga Božjoj milosti. Zahvaljujemo mu na svemu što je značio za našu Crkvu“, rekao je nadbiskup Barišić.

U propovijedi je govorio o volji Božjoj koja želi da se svi spase. „Tu volju vrši Sin, koji je sišao s neba radi nas i radi našega spasenja. Postao je čovjekom, jednim od nas da bismo mi mogli postati božanski u toj dimenziji njegova i našega uskrsnuća. Ovu Očevu i Sinovu volju i njegovo poslanje izvrsno produbljuje i naglašava sv. Pavao u poslanici Rimljanima: ‘Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?  Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?’“

Nadalje, nadbiskup je podsjetio na Pavlove riječi: „Tko nas može rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ To se pita onaj, nastavio je propovjednik, „koji je tu ljubav progonio, ali kad ju je upoznao ona je postala najveće bogatstvo za njega, odrekao se svega, sve je postalo otpad a ona jedino bogatstvo. O ovoj Božjoj ljubavi spasonosnoj razmišljao je i sv. Augustin. Te njegove misli čitao sam kad sam dobio vijest o don Ljubinoj smrti.“

Nadbiskup ih je smatrao važnim podijeliti s nazočnima, a govore o tome kako Riječ Božja, koja je postala tijelom i prebivala među nama, nije imala u sebi čime umrijeti za nas dok nije uzela smrtno tijelo. „Bog je besmrtan, ali da bi podijelio s nama smrtnost uzeo je naše smrtno tijelo. Tako je besmrtni došao k nama. Htio je umrijeti da bi dao život smrtnicima. Poslije će učiniti svojim dionicima one među kojima je postao jedan od njih. Ta mi u sebi nemamo razloga da živimo, da jesmo. U sebi nismo stvoreni ni darovani. Nemamo u sebi razlog da živimo. A on nije imao u sebi razloga da umre. Bog je vječan“, rekao je nadbiskup te nastavio: „Učinio je divnu zamjenu prihvativši našu narav. Naše je bilo ono po čemu je umro a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti. Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina nego se trebamo u nju uzdati i s njome podičiti. Primajući od nas smrt odlučio nam je darovati život koji sami po sebi ne možemo imati. Ovo je mali don Ljubo shvatio u svojoj zajednici, u svojoj obitelji i rekao: Evo me, Gospodine!“

Nadbiskup Barišić je podsjetio na 50 godina don Ljubina svećeničkog života i naviještanja ljubavi Božje. Spomenuo je neke istaknutije don Ljubine vrline. „Bio je drag čovjek, društven, šaljiv, razgovorljiv, inteligentan, lukavo duhovit i dobronamjeran. Bilo mu je drago razgovarati, ali ne i ogovarati. Imao je razumijevanja za svećenike u potrebi. Radije je trpio, nego se osvećivao. Bio je blizak čovjeku, milosrdan i pun razumijevanja. Gdje god je bio na župama posvjedočio je ljudskost i vjeru, karakternost“, istaknuo je nadbiskup, dodavši da je pokojnik bio i sportski nadaren, a za smrti pripravan.

Nadbiskup je osobito zahvalio don Ljubinim župljanima u Kučićima što su zajedno s njim nosili njegovu bolest. A i don Ljubo je njih volio te se nije od njih htio odvojiti dok god je mogao. „Razgovarali smo o proslavi njegove zlatne mise. Nažalost nije je proslavio ovdje, ali će je slaviti u nebeskom Jeruzalemu licem u licem s onim koji mu svojim uskrsnućem želi podariti život vječni“, rekao je nadbiskup.

Brzojave sućuti izrazili su splitsko-makarski nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša, riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, hrvatski biskup Ranko Vidović, nadbiskup Ante Jozić i nadbiskup Martin Vidović. Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Bodrožić izrekli su uime svećenika don Tomislav Ćubelić i uime vjernika župe Omiš Branka Mlinar. Don Ljubin životni put i službe pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

Don Ljubo Bodrožić sin oca pok. Stjepana i majke pok. Pavice r. Budić rođen je u Svibu 14. listopada 1948. godine. Obitelj je imala četvero djece, četiri brata od kojih je Ljubo bio najmlađi. Majka Pavica rano je umrla, a braća su pošla po svijetu. Tako je i Ljubo dio osmoškolskog obrazovanja započeo u Karlovcu, a završio u Svibu, odnosno u susjednom Aržanu.

Godine 1963. primljen je u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i upisao klasičnu gimnaziju koju je završio maturom 1967. godine. Iste godine prijavio se u Centralno bogoslovno sjemenište kao  svećenički kandidat te započeo filozofsko-teološki studij na Teologiji u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Budući da se tretirao kao hranitelj obitelji, služio je skraćeni vojni rok. Za đakona je zaređen 19. ožujka 1972., a nadbiskup Frane Franić zaredio ga je za svećenika 29. lipnja u crkvi sv. Križa u Splitu. U jesen iste godine kao mladomisnik imenovan je upraviteljem župe Borovci i Nova Sela. Sljedeće godine imenovan je upraviteljem župe Slivno Ravno. Poslije šest godina imenovan je župnim pomoćnikom u Dugopolju zbog,  kako se veli u dekretu, „preopterećenosti i krhkog zdravlja“ tadašnjeg župnika don Nedjeljka Ledića. Sljedeće godine (1980.) postaje župnikom Župe sv. Mihovila u Dugopolju i na toj dužnosti ostaje deset godina sve do 1990. godine.

„Pastoralne potrebe nadbiskupije don Ljubu su iz Dugopolja dovele u Omiš. Godine 1990. preuzima tamošnju  Župu sv. Mihovila arh. u kojoj će kao vrijedni i zauzeti župnik djelovati 25 godina. Tu će provesti polovicu svojega svećeničkog života i u toj župnoj zajednici ostaviti  duboke tragove svoga nesebičnog  župničkog rada na izgradnji svojih vjernika. Tijekom svećeničkih premještaja 2015. nadbiskup Marin Barišić je don Ljubu razriješio službe  u Omišu i imenovao župnikom u Kučićima. To je bila njegova posljednja župnička postaja. Odlaskom u mirovinu župnika Svinišća don Marka Marasović don Ljubo je 2018. preuzeo kao župni upravitelj i vođenje Župe Uznesenja B.D. M. Svinišće“, naglasio je mons. Ančić.

„Don Ljubo je u dva mandata bio dekan Omiškog dekanata (2007.-2018.), zatim član  Nadbiskupskog vijeća za sjemeništa i zvanja i član Svećeničkog vijeća kao predstavnik svećenika  Kliškog dekanat (1890.). Kao svećenik bio je komunikativan  i blizak ljudima. Volio je sve svoje župljane a oni su njega cijenili i poštivali. Na župama je imao  različite suradnike, neko vrijeme kapelane i đakone na đakonskom praktikumu te časne sestre. Sa svima je znao dobro surađivati na slavu Božju i duhovni napredak svojih župa. Njegove propovijedi bile su životne i poticajne. Bio je neumoran u pastoralnom radu, u poučavanju i propovijedanju riječi Božje te poticanju i vođenju svojih vjernika da svoj život grade  na Isusu Kristu. On nas ljubi, on je naš Spasitelj“, rekao je pastoralni vikar.

O tome najbolje svjedoče riječi župljanke Branke Mlinar na don Ljubinu odlasku iz župe Omiš: „Hrabrili ste nas i poticali na dobro. Okupljali ste nas, i odgajali, hranili Božjom riječju i Božjim kruhom, kao istinski čovjek Božji, čovjek vjere i molitve, neumorni propovjednik radosne evanđeoske poruke. Uvijek ste pratili ritam našega grada i slušali glas naroda… U našim ste životima ostavili dubok trag, svjetlo koje će uvijek gorjeti, riječ koja će uvijek zvoniti i stapati se sa zvonjavom naših zvonika.“

Don Ljubo je bio „graditelj i obnovitelj u mjestima gdje je služio, osobito nakon pada komunizma kad je Crkva dobila veće mogućnosti svoga djelovanja. Obnovio je župne kuće u Omišu, u Kučićima i u Svinišću, gradio Svetište sv. Leopolda B. Mandića, preuredio dotrajale instalacije i obnavljao inventar crkava u tim župama.

„Ove godine je trebao slaviti pedesetu obljetnicu misništva. Tome se ispriječila opaka bolest za koju je prije dvije godine saznao. Obavio  je mnoge pretrage i podvrgao se brojnim terapijama. Kad mu se zdravstveno stanje prije mjesec dana jako pogoršalo, nije se dao, ostao je na župi dok je god mogao“, naglasio je mons. Ančić, dodavši da je pokojnik prije deset dana shrvan bolešću dopremljen u Svećenički dom u Splitu gdje je preminuo 10. travnja na Cvjetnicu.