Sv. Stjepan naviještao je jasan kršćanski nauk i svjedočio Božje milosrđe

Poštovani Petre, biskupe ovoga dragog naroda Božjega!

Draga braćo biskupi!

Poštovana braćo svećenici, redovnici, redovnice i dragi narode Božji!

Jednim imenom, draga braćo i sestre!

Slavimo ovu Svetu Misu kao poniznu i zahvalnu molitvu Božjoj Providnosti što je u svojoj promisli ovoj biskupiji i gradu Hvaru darovala za nebeskoga zaštitnika svetoga Stjepana, papu, svjedoka Kristova i žrtvu mržnje i progona rimskih imperatora. Okupili smo se danas opet zahvaliti za sve blagoslove i dobrotu, po kojima je dragi Bog u prošlosti bio bliz ovoj Crkvi i njezinim ljudima. I, naravno, preporučiti u zagovor ovoga svetoga mučenika iz sredine trećega stoljeća potrebe i plemenite nakane ove biskupije, njezinih vjernika, svećenstva i redovništva, napredak njezine kulture i duha, svih ljudi i obitelji koji žive na ovim otocima, ribara i mornara, težaka i turističkih radnika, ukupna njezina gospodarstva i sigurnosti, njezinu sadašnjost i njezinu budućnost. Sve na slavu Božju i za porast Crkve Kristove, a radi sadašnje radosti i vječnoga spasenja svakoga čovjeka.

Osim što smo zahvalni i svečarski raspoloženi na blagdan svetoga Stjepana, naša je obveza razmišljati također o odgovoru na pitanje: Što primjer svetoga Stjepana uopće ima za poručiti ljudima i kršćanima našega vremena i u čemu bi ga ova generacija kršćana trebala nasljedovati? I drugo, u pretpostavci da on danas propovijeda u ovoj katedrali, pokušajmo dokučiti, u što bi upro svojim svetačkim prstom i na što bi upozorio svojim produhovljenim glasom kao veliku potrebu Crkve u ovoj biskupiji. To jest, da kojim slučajem Stjepan može predvoditi ovo Euharistijsko slavlje, za što bi molio Božje milosrđe, odnosno čime bi želio da Bog osobito blagoslovi današnju Crkvu uopće i u njoj ovu biskupiju i njezine vjernike?

U poniznom traženju odgovora, valja nam krenuti od jednostavne istine, da je Stjepan svetac, koji je izabrao i vršio duhovno zvanje te u vrlo teškim okolnostima progona kršćana širio jasan nauk Crkve i svjedočio Božje milosrđe.

I.

Što se tiče poruke o svetosti na općem planu, koji uključuje i ovu mjesnu Crkvu, čini se prikladno podsjetiti, da je Stjepan bio jedan od 266 dosadašnjih nasljednika svetoga Petra, u nizu koji uključuje papu Petra i današnjega Franju. Pri tomu posebice smo ponosni što su, od toga sveukupnog broja papa, čak njih 83 sveci te još 9 blaženici, a među njima su čak 32 umrli mučeničkom smrću. Posebice pak raduje, što taj niz svetaca i njihovo predano i ponizno služenje Božjemu milosrđu traje do naših dana. Naime, posljednje beatifikacije papâ dogodile su se 2000., kad su blaženicima zajedno proglašeni Pio IX. i Ivan XXIII., odnosno 2011. kad je beatificiran Ivan Pavao II., te 2014. Pavao VI. A posljednje kanonizacije papa bile su 27. travnja 2014. godine, kad je papa Franjo svecima proglasio Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. te zadnja 14. listopada 2018., kad je svecem proglašen Pavao VI.

Ako se prisjetimo, da je dosada bilo ukupno 266 nasljednika apostola Petra, onda to znači, da ih je čak jedna trećina uzdignuta na čast oltara. To je zaista impresivan podatak, koji nije baš mnogima poznat. I osim što je istina, još je mnogo važnije, da je to poseban znak Božje prisutnosti među kršćanima. Naime, nije poznato, da se igdje na drugomu mjestu ili u drugoj službi Bog pobrinuo, te tako često ljudskom rodu ponudio blago svetosti u glinenim posudama ljudske slabosti.

Papa Stjepan je jedan od tih duhovnih velikana, ljudi pouzdane vjere u Boga iz koje je izrastala njihova dobrota prema ljudima, te je svojim svjedočenjem Božjega milosrđa, trajan primjer i poziv za nasljedovanje. Naime, potraga za osobnom svetošću čovjeka i posvećivanjem svijeta je izvorni kršćanski znak prepoznavanja. Ta svetost i posvećivanje, koje se sastoje u osobnom prihvaćanju i prenošenju drugima poruke o Božjemu milosrđu, su i poslanje, za kojim vapi osobito kultura našega vremena i čovjek u njemu. Naime, suvremeni čovjek često tumači vjeru u Boga kao bijeg od sebe, svetost kao nepotrebnu i suvišnu, kulturu bez Boga kao sredstvo za oslobođenje od svake metafizike, sreću kao uživanje, poziv na obraćenje kao izliku za neuspjehe, a milosrđe kao slabost. U tom okruženju nasljedovanje Stjepanove svetosti, njegova načina pouzdanja i vjere u Boga postaje oslonac za odgovore na brojne izazove suvremenoga čovjeka, kulture i načina razmišljanja.

II.

Na drugomu mjestu, čini se također suvremenim i vrlo potrebitim uočiti, da je sveti Stjepan, kao crkveni poglavar bio neumoran naučitelj jasnoga nauka kršćanske vjere i dosljedan svjedok u primjeni pravila milosrđa. Čak i prema teškim slabostima nekih kršćana svoga vremena. Posebice prema onima koji su, u tragičnim progonima, u strahu, ili zbog nekoga drugog razloga, bili otpali od Krista, pa se kasnije pokajali, obratili i željeli vratiti se kao članovi Crkve. U svom ponašanju prema takvim vjernicima, Stjepan se vodio novom činjenicom njihova obraćenja. Njihove prošle slabosti i izdaje bile su mu poznate, ali ih je želio prepustiti Božjemu milosrđu, njegovu oprostu i zaboravu, te podržati svjetlo njihova obraćenja i povratka. Radovao se Stjepan njihovu povratku, kao što se u Isusovoj prispodobi otac radovao zbog povratka odlutaloga sina (usp. Lk 15,11-31). Ponašao se i bio otvoren za njihovo obraćenje, kao što je Isus učinio zbog Petrova kajanja, nakon što ga je ovaj prethodno čak bio zatajio (usp. Iv 21,15-23). A onima koji su mislili drukčije, i zbog toga pravili ne male probleme u Crkvi, trudio se ukazati, da je oprost najveća hrabrost, da je jedinstvo Crkve Božja volja i naša zadaća, pomirenje jedini ispravan put, a milosrđe jedini razlog Božjega dolaska među ljude. Zato, dok razmišljamo o povratku Isusovih vjernika, koji su se u jednom času bili udaljili, primjer i način svetoga Stjepana priziva primjenu osobito jedne misli i opomene apostola Pavla. Ona postaje potrebita posebice u časovima, kad čovjeka napadne osjećaj prividne sigurnosti, ohole samodostatnosti i uvjerenja, da mu obraćenje čak nije ni potrebito. Ta pouka je aktualna također, kad se ponegdje uočava izraze neraspoloženja, što su se Kristu vratili barem neki, koji su u nedavnom vremenu progona novovjekog „imperatora“ u našim krajevima, slično kao u Stjepanovo vrijeme, bili podlegli svojim slabostima i udaljili se od Krista. Tu uvijek suvremenu Pavlovu pouku Stjepan je primjenjivao i stoga bi nam ju sigurno preporučio. Jednima kao preventivu za trajanje u ispravnu stavu i za jačanje imuniteta protiv napasti, a drugima kao lijek protiv oholosti, a glasi: „I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo” (Ef 2,1.4-5.7-10). – I jer je jedva itko od nas posvema imun na zaborav, da je i on barem ponekad bio „mrtav zbog prijestupa“ i potom „oživljen“ Božjim oprostom, neka svatko, po zagovoru apostola Pavla i svetoga Stjepana, odgovori Bogu u tišini svoje savjesti za koga od nas su ove riječi spasonosan lijek, a za koga samo potrebita preventiva.

III.

I kao posljednje, sveti Stjepan je izabrao duhovno zvanje i vršio ga. U ljudskoj zajednici i u Crkvi Kristovoj služio je kao svećenik, biskup i papa. Bio je ponizni sluga Sakramenta svetoga Reda i posrednik Božjih blagoslova. A dok zajedno u hvarskoj katedrali razmišljamo o Stjepanu kao sluzi Božjemu u duhovnom zvanju, jednostavno ne bi bilo u redu, ako se ne bismo sjetili pisma biskupa Petra, koje je vjernicima čitano u nedjelju 1. rujna 2019. U tom pismu se kaže: „Posljednjih godina u Hvarskoj biskupiji suočeni smo s mnogim izazovima, koji nas sile na nova promišljanja i nove promjene u pastoralu naših župnih zajednica, pa tako i na slavljenje nedjeljnih misa. Sve manji broj raspoloživih svećenika, nemogućnost obavljanja službe zbog starosti i lošega zdravstvenog stanja, veliki broj nedjeljnih misa i sve manji broj vjernika u pojedinim župama zahtijevaju, da u životu župnih zajednica dođe do određenih promjena. U našoj biskupiji, koja ima 46 župa, trenutačno djeluje 16 dijecezanskih, dakle svećenika Hvarske biskupije, i 7 redovničkih svećenika, kojima je povjerena briga za neke naše župe. Od 16 dijecezanskih svećenika u pastoralu, četvorica svećenika navršila su 70 i više godina, a dvojica svećenika starija su od 65 godina. Od sedam redovničkih svećenika, dvojica su navršila 70 i više godina, a dvojica su starija od 65 godina.“

Ovo ozbiljno pitanje na sličan način je već prisutno ili će biti u dogledno vrijeme i u brojnim drugim biskupijama, kod nas i po svijetu. Naime, u nedostatku svećenika, vjernici na mnogo strana u župama sve češće izgledaju kao putnici na brodu, koji ne može ploviti kako treba, jer nema kapetana. Ili kao ljudi u redu pred ambulantom, u kojoj nema liječnika. Stoga, iako ova katedrala nije mjesto, niti je ova propovijed prigoda za analizu sve manjega broja duhovnih zvanja, blagdan svetoga Stjepana, svećenika i biskupa, ova katedrala i ova Sveta Misa jesu i privilegirano mjesto i najprikladnija prigoda, da se ovoga pitanja sjetimo i ponizno ujedinimo u molitvi, da Gospodin Isus, prvi od svih svećenika, po zagovoru svetoga Stjepana, blagoslovi ovu biskupiju i cijelu svoju Crkvu, kako bi među vjernicima ojačala ljubav prema Isusu svećeniku, a u pojedinim mladićima i djevojkama želja, da mu služe u duhovnom zvanju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Biskup Tomo Vukšić