Predstavljen zbornik o Dubičkom arhiđakonatu

Na početku predstavljanja Zbornika, uime organizatora i domaćina predstavljanja Hrvatskog kulturnog društva Napredak,  sve prisutne pozdravio je prof. dr. Dražen Vikić-Topić, dopredsjednik Napretkovog kulturnog centra, a uime nakladnika Banjolučke biskupije goste je pozdravio dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije Banjolučke biskupije koja je prošle godine i organizirala znanstveni skup u Banjoj Luci.

Kao prvi od govornika dr. Miljenko Aničić naglasio je da je znanstvenim skupom u Banjoj Luci kao i ovim Zbornikom, otvorena nova stranica za istraživanja bogate arheološke i povijesne građe Dubičkog kraja koja je desetljećima bila sustavno zanemarivana ili krivo prikazivana kroz povijesne krivotvorine prošloga režima. Dubički arhiđakonat do druge polovine XIX. stoljeća nalazio se pod upravom Zagrebačke biskupije pa su tako i do danas ostale brojne poveznice Zagreba i dubičkog kraja. Malo je poznato u široj javnosti da su upravo dubički pavlini 1272. godine izgradili samostan u zagrebačkim Remetama, a da su 1465. godine povlačeći se pred turskom najezdom napustili Dubicu, a u crkvu u Remetama prenijeli kip Majke Božje, gdje se i danas nalazi svetište Majke Božje Remetske. O Zborniku i radovima koji se nalaze u njemu govorili su detaljnije dr. Damir Karbić, iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i dr. Tomislav Galović, sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zbornik obuhvaća sedamnaest radova znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Mađarske koji na skoro 350 stranica obrađuju povijesne i arheološke teme Dubičkog arhiđakonata uglavnom sa područja Turske Hrvatske. Istraživanja su uglavnom usredotočena na razdoblje od XII. stoljeća pa do kraja srednjeg vijeka, a neke teme pisane su i kao odraz tog vremena na stanje u tim krajevima i u novije vrijeme.

Ovaj Zbornik uspio je ostvariti svoju zadaću i kroz pisanu riječ, znanstveno i činjenično utemeljiti i na svjetlo dana iznijeti u javnost na kakvom se visokom stupnju vjerskog, kulturnog, gospodarskog i opće-civilizacijskog razvitka nalazila najbogatija Donjoslavenska županija tadašnjeg Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, nastalog 1102. godine, izborom ugarskog kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Na tom području koje je bilo uglavnom naseljeno hrvatskim – katoličkim pučanstvom, nalazilo se više od 200 samostana u kojima su djelovali različiti rimokatolički redovi: dominikanci, pavlini, franjevci, cistercisti te viteški redovi templari i ivanovci.

Dr. Ante Nazor, istraživač iz Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centara Domovinskog rata svoje izlaganje posvetio je problemima u istraživanju novije povijesti tog kraja. Otkrivajući tijekom istraživanja brojne neistine na kojima se temeljila „jugoslavenska povijest“ vezana za taj kraj, on poziva na sustavna istraživanja tog područja, te upozorava da se indiferentnošću i neopravdanom šutnjom pokušavaju zatrijeti stradanja Hrvata toga kraja u novijoj povijesti, a posebno za stradanja nastala na stratištima u ovom, posljednjem ratu od 1992. do 1996. godine, a vezana su uz područja Sanskog Mosta, Omarske, Tomašice, Sasine, Kotor Varoši i Banje Luke.

Potaknut govorom prethodnog govornika, za riječ se javio akademik Zlatko Kramarić, generalni konzul RH s boravištem u Banjoj Luci, koji je pozvao institucije Republike Hrvatske da se što više posvete problemima Hrvata u Bosni i Hercegovini s posebnim naglaskom na Republiku Srpsku gdje je zabilježen najveći egzodus Hrvata tijekom posljednjeg rata, a broj povratnika je gotovo zanemariv.

Moderator tribine  Frano Piplović, koji je ujedno priređivač i glavni urednik Zbornika, zahvalio je svim autorima radova na njihovu doprinosu u rasvjetljavanju bogate i zanimljive povijesti Dubičkog arhiđakonata kao i svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji toga velikog projekta kao i organizatorima ovog predstavljanja: Europskoj akademiji Banjolučke biskupije, Hrvatskom viteškom redu Templara, Hrvatskoj dominikanskoj provinciji Navještenja Blažene Djevice Marije i domaćinu Hrvatskom kulturnom društvu Napredak. Zahvalio je i mladim glazbenicima Mati Matoševiću i Ivanu Tomiću koji su glazbenim brojevima upotpunili ovu večer.

„Tko je ikada mogao slutiti da će jedan katolički biskup, vaš suvremenik, koji stoji pred vama, biti prisiljen vrlo slično pisati najvećem moralnom autoritetu na svijetu, današnjim nasljednicima apostola Petra, kao što je prije 550 godina pisao tadašnjem Petrovom nasljedniku papi Piju II. nekadašnji državni poglavar, posljednji – od pape okrunjeni – kralj Bosne, Stjepan Tomašević, čiji se kraljevski grad Jajce nalazio i nalazi na području biskupije tog biskupa.” Tim riječima prisutnima se obratio  banjolučki biskup Franjo Komarica, koji je kroz nekoliko svojih sjećanja i uspomena, svjedočio o svojim pokušajima da brojne političare i međunarodne autoritete upozna i upozori na teško stanje Hrvata na tom području. I baš kao i prije 550 godine, njegovi apeli za pomoć naišli su na indiferentnost, pasivnost i neodlučnost svjetskih, a posebice europskih političara, koji su uglavnom mirno promatrali egzodus, koji se provodi nad hrvatskim narodom.

„Ovo ti dakle, što je sigurno i očito, dojavljujem, da kasnije ne rečeš, da nijesi bio obaviješten i da mene s nemarnosti ne odbiješ (…) Ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću propasti i moja će propast povući za sobom mnoge druge”, bile su riječi kralja Stjepana Tomaševića koje je citirao biskup Komarica. „Nakon ovih riječi ostaje samo zapitati se: Ponavlja li se povijest ponovno”.

Sve ono što je u svojim sjećanjima iznio biskup Komarica, alarmantno upozorava da će se povijest ponoviti. U svom govoru on poziva hrvatske institucije da se aktivno uključe u iznošenju u javnost stvarnog stanja svega onoga što se događalo, a i danas se događa na tom području i da poduzmu sve, što je njihova ustavna obveza i obveza prema Daytonskom sporazumu, kako bi vratili Hrvate na to područje i osigurali im život dostojan čovjeka. Svoje izlaganje biskup Komarica završio je riječima: „S obzirom na ovu knjigu, koju imate konačno i vi u ovom gradu u rukama – ili ćete je doskora imati, može se – najkraćem reći još i sljedeće: Postavljanje preciznih pitanja u pravo vrijeme, sloboda da ih se može postaviti, i prije svega da se odgovori na njih objave – i to ne skraćeno, nego neizmijenjeno, neodgodivo – kako je to veliko i dragocjeno dobro! Nikada ne smijemo to i tako dobro smatrati samim po sebi razumljivim – pa ni kad se radi o materiji i temama koje neće odmah promijeniti svijet, nego i kad se radi o svakodnevnim pitanjima i životnim problemima, bilo pojedinca ili skupine ljudi.”