U Klenovniku održana tradicionalna i jedinstvena pobožnost Marijin put

Svečanost je predvodio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, a s njime je u zajedništvu bilo desetak svećenika Varaždinske biskupije te brojni vjernici Župe Presvetoga Trojstva iz Klenovnika.

Hodočasnici su se tradicionalno okupili kod Bolnice za plućne bolesti i TBC u poslijepodnevnim satima odakle su nakon zajedničke molitve krenuli na jedinstvenu pobožnost uz 15 postaja otajstava krunice Blažene Djevice Marije s ciljem na 460 metara visokom brdu Malečkovec iznad Vukovja. Putem su molili i promišljali o pobožnosti Marijina puta, čija su posebnost postaje s prikazima otajstava svete krunice koje datiraju iz 1672. godine kada je grof Ivan IV. Drašković od dvorca u Klenovniku do hodočasničke kapele sv. Volfganga (Bolfnika, Vuka) u Vukovoju dao postaviti petnaest kamenih pilova s prizorima krunice.

U molitvi, pjesmi i blagodatima koje pruža živopisan i slikovit zagorski pejzaž, sudjelovalo je oko 150 hodočasnika. Marijin put jedinstven je i zbog toga što se kroz 15 postaja puta ne razmatraju samo postaje Isusovog križnog puta, nego čitav Njegov život.

Po završetku pobožnosti krunice, nakon malo manje od pet kilometara te oko dva sata uspinjanja, hodočasnici su se imali prilike upoznati s konzervatorsko-restauratorskim radovima na obnovljenom bočnom oltaru svete Marije u kapeli svetog Volfganga koji su trajali od jeseni 2011. do ljeta 2018. godine. Uvodnu riječ je održala ravnateljica Hrvatskog restauratorskog zavoda dr. sc. Tajana Pleše, a o radovima i povijesti oltara govorila je voditeljica konzervatorsko-restauratorskih radova, viši konzervator-restaurator, Helena Cavalli Ladašić.

Nakon upoznavanja prošlosti tog vrijednog ranobaroknog oltara, uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Josip Mrzljak u koncelebraciji sa svećenicima hodočasnicima.

Mons. Mrzljak je u svojoj propovijedi govorio o putu. Onom kojim su prolazili svi zajedno kao hodočasnici Marijinog puta, ali i o životnom putu. Oba puta imaju mnogo toga zajedničkoga.

“Kako bi se uspjeli popesti na ovo brdo trebali smo slijediti neke znakove i putokaze. To nas neodoljivo podsjeća na naš životni hod. I na tom putovanju imamo različite putokaze koji nam govore kojim putem trebamo ići. Kada molimo pobožnost Marijina ili Isusova križnoga puta, to je zaista slika i našeg zemaljskog životnog puta na kojem imamo razne putokaze koje moramo gledati te slijediti ako želimo doći do cilja. Hodamo na našem zemaljskom putovanju te nastojimo paziti i promatrati putokaze koje nam daje Božja riječ. Bog govori čovjeku u sadašnjosti, govori nam danas. Govori nam kroz Marijin primjer koja je prihvatila svoj put. Tako i nas Bog poziva da dođemo k njemu. U prvome redu čovjek se treba odlučiti i reći da želi ići tim putem. Kršćanski život nije lagan, ali Isus nam svojim uzimanjem križa pokazuje put. Pozvani smo tako i mi uzeti križ našeg svagdanjeg života i nositi ga tamo gdje jesmo, u obitelji, društvu, gospodarstvu, politici, gdje god živimo i djelujemo. Ne smijemo tražiti lagodniji život kojim ćemo odbaciti žrtvu. Isus se žrtvovao za nas nošenjem križa čime je pokazao put govoreći nam ‘i vi tako činite’. Taj put nam je lakši kada idemo naprijed kao kršćani, kao zajednica. U teškoćama i boli i mi jedni drugima pomažimo i nosimo si križeve. Postoje i drugi putokazi u našim životima, ali čovjek mora biti pozoran. Svi sveti i Dušni dan koje ćemo ovih dana proslaviti pomažu nam da ispred sebe vidimo taj cilj životnog puta – put svetoga života. Krštenjem smo krenuli putem svetosti i zato vjerujem da nam je ova pobožnost Marijina puta itekako učvrstila našu vjeru i putokaze koje treba slijediti”, poručio je u homiliji biskup Josip Mrzljak.

Radi spriječenosti domaćeg župnika Josipa Jagarčeca, ovogodišnji domaćin bio je domaći sin mons. Nedjeljko Pintarić, direktor Dijecezanskog muzeja i Riznice zagrebačke katedrale. Uz to što je tijekom puta s hodočasnicima podijelio svoje bogato znanje o kapeli svetoga Volfganga, ali i drugim znamenitostima svoga rodnog kraja, mons. Pintarić je na kraju svete mise zahvalio varaždinskom biskupu i svim ostalim hodočasnicima na dolasku te dobrotvorima i sponzorima koji su omogućili obnovu kapele i oltara.

“Vrhunac je nebo, a put je život”, kazao je u obraćanju vjernicima mons. Pintarić.

Dodajmo kako je Varaždinska biskupija u prigodi jubilarne 10. obljetnice oživljavanja jedinstvene pobožnosti Marijinog puta u Klenovniku objavila prigodnu knjižicu pod naslovom „Marijin put u Klenovniku“. Na 72 stranice, uz molitve i pjesme za pobožnost uz 15 postaja krunice donosi se kronologija sedmogodišnje obnove postaja te desetljetna obnova oltara sv. Volfganga i bočnog oltara sv. Marije u kapele sv. Volfganga u Vukovoju.

Samu pobožnost Marijina puta, jedinstvenu u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, koja svake godine okuplja sve veći broj hodočasnika sjeverozapadne Hrvatske, obnovili su župljani Župe Presvetoga Trojstva u Klenovniku zajedno s varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom 2008. godine. Petnaest postaja Marijina puta obnavljane su od 2008. do 2015. godine. Glavni oltar obnovljene kapele sv. Volfganga, regensburškog biskupa i zaštitnika Bavarske, postavljen nakon višegodišnje obnove, rijedak je primjerak ranobaroknog oltara visoke kvalitete, kojeg povjesničari umjetnosti uvrštavaju među najvrednije oltare hrvatske sakralne baštine ranoga baroka.

Sveti Wofgang je rođen 924. godine u gradu Pfullingenu u Baden Wuerttenbergu. Od svoje sedme godine pohađao je samostansku školu na otoku Reichenau Constance. Nastavio je studij u Würzburgu. Najprije je predavao u katedralnoj školi u Trieru. Augsburški biskup Ulrich zaredio ga je za svećenika 968. godine u samostanu Eisiedelnu. Kao uspješni vjerovjesnik propovijedao je u Češkoj i Mađarskoj. Uz širenje Božje riječi utemeljio je brojne nove crkvene zajednice te sudjeluje u osnivanju biskupije u Pragu. Postavši godine 972. biskupom u Regensburgu, obnavlja monaštvo po Bavarskoj i gradi nove crkve. Zabadanjem sjekire naznačivao je mjesto za gradnju nove crkvene građevine. Njegovim molitvama i zagovorom dogodila su se glasovita čudesa: izliječio je bolesnika što je izgubio vid. Opsjednutu ženu je oslobodio od đavla te izliječio neke gubavce. Pod kraj života povukao se u osamu samostana Mondsee, na jezeru koje je po njemu dobilo ime Wolfggangsee. Umro je 31. listopada 994. u Puppingenu kod Eferdinga u Austriji. Pokopan je u samostanu Svetog Emerana u Regensburgu. Na njegov grob dolaze stoljećima bolesnici. Zabilježeno je preko 200 provjerenih ozdravljenja. Posebno ga za zagovor mole oduzeti bolesnici i oni koji su doživjeli moždani udar.