Govor kardinala Bozanića na otvaranju ciklusa "Put suverenosti" na HKS-u

Od srca pozdravljam sve koji su bili spomenuti. Drago nam je da je s nama naš Apostolski nuncij upravo danas kad na poseban način svoje oči i misli usmjerujemo prema Svetoj Stolici. Drago mi je što na Hrvatskom katoličkom sveučilištu danas započinje ciklus predavanja, tribina i okruglih stolova naslovljen “Put suverenosti”. Današnji dan nije slučajno izabran jer je upravo 13. siječnja 1992. godine, točno prije trideset godina, Sveta Stolica, kao subjekt međunarodnog prava, službeno priznala Republiku Hrvatsku. Stoga je ovo prigoda za obnovu spomena, za analizu prošlih događaja, za pronicanje budućnosti iz perspektive sadašnjosti.

Međunarodno priznanje Hrvatske u siječnju 1992. godine zbilo se u razdoblju velikih promjena uzrokovanih padom komunističkog sustava, posebno na europskom tlu. Kardinal Jean-Louis Tauran, tadašnji tajnik za odnose s državama u Državnom tajništvu Svete Stolice, opisao je prilike u Hrvatskoj koje su prethodile međunarodnom priznanju ovako: “Kao u svim velikim i brzim promjenama, put prema stvaranju nove političke, gospodarske i društvene strukture bio je dug i težak. Najbolji dokaz je to što se dogodilo u Hrvatskoj. Nakon radosti koju je izazvala pobjeda nekomunističkih političkih stranaka na slobodnim izborima 1990. godine, došlo je do otpora prema demokratskim promjenama od strane pobornika komunističke ideologije i velikosrpstva koje je podržavala savezna armija. Ti su događaji doveli do građanskog rata u kojem su prevagu odnijele strane za obnovu komunizma.”

Sveti papa Ivan Pavao II. ustvrdio je 6. listopada 1991. godine ovo: “Ono što se događa u Jugoslaviji nije dostojno čovjeka, nije dostojno Europe.”

Da ne bismo bili zavedeni teoretskim, salonskim nagađanjima potrebno je prisjetiti se da je međunarodnom priznanju Hrvatske prethodio nametnuti rat. Po redu, napad na Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Karlovac, sve do Banskih dvora u Zagrebu. Zatim razaranje Vukovara, protjerivanje nesrpskog stanovništva iz istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i dijela Dalmatinske zagore. Oko 200 tisuća ljudi našlo se tih mjeseci u prognanstvu, razrušene su obiteljske kuće te kulturni i vjerski objekti Katoličke crkve. U tom su razdoblju mladi hrvatski branitelji izlagali svoje živote da obrane svoje najbliže i rodnu grudu. Nisu otišli ratovati u tuđe zemlje. Potrebno je iznova podcrtavati da je nakon svega toga došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. godine. Priznanje Hrvatske omogućilo je novi put prema miru i dolazak mirovnih snaga u našu domovinu.

Iako Sveta Stolica nije prva među državama koje su priznale RH, ona to nije učinila 15. siječnja 1992., kada su Republiku Hrvatsku i Sloveniju priznale zemlje članice tadašnje Europske zajednice, nego dva dana ranije. Sveta Stolica je i u tome pokazala svoju samostalnost jer ona nije ni politička sila niti samo europska stvarnost. Njezino priznanje nije bilo protiv drugih republika tadašnje Jugoslavenske federacije. Njezino se priznanje temelji na etičkim i demokratskim principima, a imalo je za cilj prekid ratnih razaranja, poštivanje legitimnih prava svakoga naroda i stvaranje uvjeta za mir i suživot. Stoga zahvaljujući veleučenom rektoru Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta prof. dr. sc. Željku Tanjiću, svim organizatorima i sudionicima ovoga skupa želim da i ovaj akademski čin, propitkujući nedavnu prošlost, baci tragove svjetlosti u našu sadašnjost i otvori nove perspektive za sinodalni hod prema budućnosti.