Opraštamo se od biskupa Stepinčevih vremena

Dj 10,34-43; 2 Tim 2,8-13; Iv 17,24-26

Dragi brate Kardinale, oci nadbiskupi i biskupi, draga braćo svećenici i redovnici, poštovane časne sestre redovnice, dragi bogoslovi, redovnički kandidati i kandidatice, ljubljena braćo i sestre u Kristu!
1. “Oče! Hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu…” (Iv 17,24). Ove riječi Kristove velikosvećeničke molitve proizlaze iz vrhunskog izraza ljubavi Isusova srca koje je ljubilo do kraja i koje se je potpuno predalo sve do žrtve života. Te riječi ne govore samo o jednostavnoj Isusovoj želji. One nam objavljuju odlučnu Učiteljevu volju da njegovi apostoli i učenici, taj privilegirani Očev dar Sinu, budu uvijek s njime u vremenu i vječnosti.
Taj “hoću”, kojim se Isus neposredno prije smrti obraća Ocu, jest u isto vrijeme molitva i traženje. To izražava nedokučivu tajnu koja obuzima život svakog kršćanina, ali posebno život onih koji su poput apostola pozvani svojim poslanjem slijediti Isusa. U Evanđelju je o apostolima zapisano da je Isus izabrao one koje je htio da budu s njime (usp. Mk 3,14). Biti s njim i razmatrati njegovu slavu! To je smisao svakoga kršćanskoga poziva, a osobito svećeničkog i biskupskoga. U tome je i njegov posljednji cilj i temeljni razlog koji rasvjetljuje smisao i daje dinamizam apostolskom poslanju.
Riječi Svetoga pisma, što smo ih upravo slušali, na neki su način zadnja poruka koju nam kao uspomenu ostavlja umirovljeni nadbiskup metropolit splitsko-makarski mons. Frane Franić, koji je preminuo 17. ožujka ove godine u bolnici “Firule” u Splitu, u 95. godini života, 71. svećeništva i 57. biskupstva. Poruka je to o Božjoj vjernosti, o zajedništvu života s Isusom Kristom, o Bogu sucu živih i mrtvih. U svjetlu te riječi Božje možemo iščitavati dugi i plodni život pokojnog nadbiskupa Frane Franića.
Od srca pozdravljam sav ovdje nazočni Božji narod s nadbiskupom metropolitom splitsko-makarskim mons. Marinom Barišićem i izražavam kršćansku sućut rodbini i svim vjernicima. Pozdravljam i brojnu subraću u episkopatu koji koncelebriraju ovu Euharistiju. Pozdravljam nazočne predstavnike vjerskih zajednica. Svoj pozdrav upućujem i svim predstavnicima državnih, županijskih, gradskih i vojnih vlasti koji svojom nazočnošću žele iskazati poštovanje pokojnom nadbiskupu Frani Franiću.
2. Draga braćo i sestre, došli smo danas u ovu konkatedralu u Splitu zajedno moliti za vječni pokoj u Kristu velikom pastiru ove mjesne Crkve nadbiskupu Frani Franiću. U ovoj crkvi sv. Petra, koju je uspio podići, usprkos protivljenjima i preprekama koje su mu postavljale komunističke vlasti, naći će pokojni Nadbiskup i svoje posljednje počivalište. Ova konkatedrala na neki način označava upornost i nepokolebljivost nadbiskupa Franića, kada je bila u pitanju Crkva i njezino poslanje. O tome je ovako posvjedočio: “Od početka svoje biskupske službe osjećam da se naša Crkva našla nakon II. svjetskog rata u posve drugim prilikama nego što je bila prije. Razmišljanje o Crkvi, njezinoj biti, njezinu pozivu i poslanju u tim novim prilikama postalo je moja glavna briga, i kao profesora na našoj teologiji u Splitu i poslije kao biskupa i nadbiskupa. Pred našim očima i preko naših leđa stvaralo se je jedno novo društvo, odijeljeno od Crkve, a u javnom životu, inspirirano na marksističkoj društvenoj nauci, koja je duboko zadirala i zadire u vjersko-moralna pitanja Evanđelja i crkvenih struktura… Prema tome, pitanje identiteta Crkve kao ljudsko-božanske ustanove pitanje je našega vremena. Zbog naših prilika, ono mi se odmah od početka moje biskupske službe činilo najvažnijim pitanjem vjere, i naše mjesne splitsko-makarske Crkve” (Crkva danas i sutra. Akti 55. splitske sinode, str. 5).
Nadbiskup Franić se sav posvetio životu i radu u Crkvi, za Crkvu. “Crkva, stup istine” naslov je opsežne knjige što ju je napisao u vrijeme svoje biskupske mirovine. “Vječne istine naša Crkva propovijeda i brani uz mnogobrojne žrtve života svojih najboljih sinova i kćeri… Za cijelo vrijeme odvijanja Sabora imao sam takvu sliku Crkve pred svojim očima u svojim govorima i pisanim interventima. Takovu sliku Crkve ponio sam iz svojega domaćeg ognjišta i nosio je i produbljivao u znaku pasivnog i aktivnog križa, borbene Crkve, i u isto vrijeme mučeničke Crkve, jer je oružje te Crkve upravo križ, spreman na bezgranično trpljenje i spreman na svaku miroljubivu i mudru akciju u širenju kraljevstva Božjega na zemlji” (Crkva, stup istine, str.14).
Stalno nadahnuće u poslanju hodočasničke Crkve na zemlji bio mu je biskupskim geslom pogled usmjeren u pobjedu svetih koji žive u nepromjenjivom svjetlu Uskrsloga. Nepokolebljivog pastira, neumornog navjestitelja Evanđelja, odlučnog branitelja katoličkog poklada vjere i čuvara crkvene discipline, predanog provoditelja koncilskih smjernica i zauzetog profesora teologije nadbiskupa Franića pamtimo i kao vjernika molitelja koji je dnevno postojano provodio sate u molitvi i razmatranju i koji se isticao svojom pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji.
3. Danas dok se, u konkatedrali Sv. Petra u Splitu, ovom Euharistijom i sprovodnim molitvama opraštamo od nadbiskupa Frane Franića, njegova nam osoba i djelo što ga ostavlja iza sebe govori o povijesti naše Crkve i hrvatskoga naroda u burnom dvadesetom stoljeću. Opraštamo se od biskupa Stepinčevih vremena, kojemu je blaženi Alojzije bio uzor od samoga početka biskupske službe; opraštamo se od koncilskog oca koji se u pripremi i odvijanju Drugoga vatikanskog sabora svojim doprinosom posebno istaknuo; opraštamo se od nadbiskupa koji je s blagopokojnim kardinalom Kuharićem i drugim našim biskupima bio predvodnik naroda na slavljima velikog jubileja trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata; opraštamo se od člana biskupske konferencije koji je u ono vrijeme bio njezin potpredsjednik i predsjednik pojedinih vijeća; opraštamo se od pastira koji je više desetljeća predsjedao mjesnoj Crkvi splitsko-makarskoj i koji je bio metropolit ove crkvene pokrajine.
Dok se mi, hodočasnička Crkva na zemlji, u molitvi od njega opraštamo preporučujemo ga ljubavi i zagovoru Crkve na nebesima smjerno ištući da bude ubrojen među one koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (usp. Otk. 19,9). Opraštamo se od njega nošeni živom vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu i čvrsto se nadamo da je ovaj naš brat dionik uskrsnuća Isusova.
Mons. Frane Franić pripada onom časnom naraštaju biskupa naše Crkve kojima nas je obdarila Providnost u teškom komunističkom razdoblju, u vremenu Drugog vatikanskog sabora i u godinama neposredne postkoncilske obnove. Mi ih se s ponosom i sa zahvalnošću spominjemo jer su časno izvršili povjerenu im službu u Crkvi i hrvatskom narodu. Stoga u ovom sprovodnom slavlju zahvaljujemo Bogu za dar nadbiskupa Frane Franića.
Naš Gospodin Isus Krist, kojega je nadbiskup Franić neumorno naviještao kao spasitelja svijeta, naglašavajući kako nam je sam Krist zajamčio da u domu Oca njegova i Oca našega ima mnogo stanova, dao mu sada ono mjesto koje mu je otišao pripraviti da bi motrio Spasiteljevu slavu.
Neka naš brat, nadbiskup Frane, koji se našao dostojan primiti milost dioništva u punini Kristova svećeništva te tako bio pridružen biskupskom zboru, bude sada također dostojan i dioništva radosti s Presvetom Bogorodicom Marijom, blaženim Alojzijem Stepincem i svetima na nebesima. Amen.