Priprema proslave Branimirova jubileja

Godina 1979. bila je u Crkvi u Hrvata sva u znaku Branimirova jubileja i proslave 1100. obljetnice neprekinutih veza Hrvata sa Svetom Stolicom i Petrovim nasljednicima. Prije 1100 godina 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. uputio je pismo hrvatskom knezu Branimiru kojim prihvaća i blagoslivlje ponovnu uspostavu veza Hrvata s Rimskom Crkvom i Petrovim nasljednicima. Na blagdan Kristova Uzašašća iste godine Papa je na Petrovu grobu služio svetu misu i tom je prigodom blagoslovio kneza Branimira, kler i sav hrvatski narod.

Već 16. veljače 1979. papa Ivan Pavao II. primio je u privatnu audijenciju petoricu hrvatskih biskupa koji su mu došli izložiti plan proslave Branimirove godine. Bili su to zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, splitski nadbiskup Frane Franić, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić i pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša.

U razgovoru s hrvatskim nadbiskupima i biskupima Sveti je Otac prihvatio molbu da oko 1. svibnja te godine primi hrvatske hodočasnike i predvodi koncelebriranu svetu misu na hrvatskom jeziku u bazilici sv. Petra. Također je obećao da će uputiti poruku hrvatskim katolicima za nedjelju, 10. lipnja, za blagdan Presvetog Trojstva, kad će se u svim crkvama hrvatskoga jezičnog područja slaviti dan zahvalnosti za dar vjere i za neprekinuto zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom.

 

Prva uskrsna čestitka

Vatikan, Uskrs, 15. travnja 1979.

U obredima Velikoga petka 1979. kojima je predsjedao papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra, molitve za cijeli svijet svojstvene liturgiji Velikog petka, čitale su se na deset jezika, a jedan od njih bio je i hrvatski koji je došao odmah nakon velikih svjetskih jezika, a ispred poljskoga. Na njemu je bila pročitana nakana – poziv za jedinstvo kršćana. Glas Koncila donoseći o tome vijest, komentirao je ovim riječima: “Dojmilo se što je u ovom prvom Velikom tjednu pape Wojtyłe hrvatski jezik stavljen na tako časno mjesto.”

Na svoj prvi Uskrs kao Papa, Ivan Pavao II. nakon svečane svete mise na Trgu sv. Petra u Vatikanu čestitao je Uskrs na 32 jezika prigodom blagoslova Urbi et Orbi. Čestitka na hrvatskom jeziku bila je na 11. mjestu, a prva od devet slavenskih jezika:

            “Sretan i blagoslovljen Uskrs!”

Ins., II., 1979., str. 916.

 

BRANIMIROVA GODINA 1979.

 

Proslava Branimirova jubileja u Rimu s papom Ivanom Pavlom II.

Vatikan, Bazilika sv. Petra, 30. travnja 1979. godine

Dan 30. travnja 1979. ulazi velikim slovima u povijest Katoličke Crkve među Hrvatima. Toga je dana prvi put u povijesti kršćanstva jedan papa služio svetu misu na hrvatskom jeziku, i to u samom Vječnom Gradu, središtu Crkve, nad grobom apostola Petra. Slaveći 1100. obljetnicu izmjene pisama između kneza Branimira i pape Ivana VIII. te blagoslova što ga je s tog istog mjesta daleke 879. godine papa Ivan VIII. uputio Branimiru i njegovu narodu Hrvatima – okupili su se oko njegova nasljednika, pape Ivana Pavla II. u Rimu brojni vjernici Crkve u Hrvata dvadesetog stoljeća. Bili su tu hrvatski nadbiskupi i biskupi, stotine hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica te oko deset tisuća hrvatskih vjernika iz domovine i inozemstva.

Na početku toga povijesnog susreta u bazilici svetoga Petra, dok je Papa prilazio oltaru uz buran pljesak, odjekivala je pjesma hrvatskih vjernika pod svodovima najvećega hrama kršćanstva. Prvi put u povijesti Kristov namjesnik nad grobom apostolskog prvaka sv. Petra na hrvatskom jeziku započinje najsvetiji liturgijski čin kršćanske vjere – svetu misu.

 

Prvi povijesni govor pape Ivana Pavla II. na hrvatskom jeziku

Vatikan, Bazilika sv. Petra, 30. travnja 1979. godine

Nakon što je Svetog Oca pozdravio prvi biskup u Hrvata, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, Papa je nastavio svetu misu. Poslije Evanđelja slijedi svečani trenutak. Prvi put jedan papa upućuje govor Hrvatima na njihovu materinskom, hrvatskom jeziku. Papina propovijed bila je često prekidana oduševljenim pljeskom nazočnih hrvatskih vjernika:

            “Draga braćo u episkopatu! Dragi svećenici, redovnici i redovnice! Dragi sinovi i kćeri uvijek vjerne Hrvatske!

            ‘Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!’ (Gal 1,3).

            ‘Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo’ ovdje na grobu svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, a što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. Mnogo je razloga koji opravdavaju ovu našu zajedničku radost, kako je lijepo izložio u svom govoru naš brat u episkopatu nadbiskup Franjo Kuharić.

            Odista, u ovom susretu nad grobom svetoga Petra kao da se sabrala sva vaša povijest od preko trinaest stoljeća, a posebno veliki događaji iz života vaše Crkve, sve od vašega pokrštenja i ulaska u krilo Rimske Crkve, koja je ‘glava i učiteljica svih Crkava’. Vi se spominjete Bijele Hrvatske, vaše pradomovine, koja se nalazila baš tamo gdje je i moj rodni zavičaj. Ovdje je prisutna vaša lijepa i draga zemlja, sav vaš narod u domovini i izvan domovine, vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe. Ovo je spomen vaših pradjedova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crkava, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje.

            No, danas se na osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru i narodu te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća. Ondašnji događaji obradovali su srce Petrova nasljednika, a bili su presudni za svu buduću povijest hrvatskog naroda i Crkve, za vašu vjeru, kulturu i političku samostojnost.

            Gledajući u duhu bogatu i višestoljetnu prošlost vašega naroda, čini nam se da možemo naglasiti osobito ove tri njezine izvanredne vrednote:

            Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’.

            Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Ova Crkva uistinu je Majka vaša ‘u kojoj su se i preci vaši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka’.

            Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima.

            Ovu trostruku vjekovnu vjernost pretvarate i danas u svoj ‘Veliki zavjet’ vjernosti Isusu Kristu, Crkvi i Majci Božjoj, posebno nakon jubilarnih proslava u Mariji Bistrici, u Solinu i Biskupiji. Budite vjerni, budite postojani, budite ponosni na svoje kršćansko ime!

            I dok danas podižemo ruku da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša ‘najodličnija zagovornica’. Blagoslov zazivamo na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge. Blagoslov svoj zazivamo na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare, na radnike i intelektualce, i molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve. Posebno se obraćamo vama, mladi vjernici: vi ste nada Crkve i naroda, vi ste uzdanica kršćanskog preporoda svijeta! Upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka, i budite ponosni na svoje kršćansko ime!

            Naš očinski blagoslov zazivamo i na brojne radnike koji su danas došli ovamo iz drugih zemalja. Znamo da velik broj Hrvata živi i radi izvan domovine, po cijelom svijetu. Poznate su nam radničke brige i teškoće, pa vas stoga molimo da nikada ne zaboravite svoje vjere, da ljubite svoje obiteljsko ognjište, svoju Crkvu i svoju domovinu!

            Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu, na ovom iskazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII., tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi.

            Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja! Amen!”

Ins., II., 1979., str. 1024 – 1025; Branimirova Godina – Fotomonografija, Izd. Nadbiskupski ordinarijat Zadar, 1980., str. 64 – 65.

 

Na kraju svete mise, kao i prije 1100 godina, Petrov nasljednik, papa Ivan Pavao II., podjeljuje svoj blagoslov svim nazočnim Hrvatima, onima u domovini i onima rasutima širom svijeta, kao što je to učinio njegov prethodnik Ivan VIII. one daleke, 879. godine, na tom istom mjestu nad grobom apostola Petra.

 

Pismo pape Ivana Pavla II. Crkvi u Hrvata u povodu Dana zahvalnosti Bogu za dar vjere prigodom slavlja Branimirova jubileja

Vatikan, 15. svibnja 1979.

Petnaest dana nakon veličanstvenog i nezaboravnog slavlja Branimirova jubileja u Rimu, u bazilici sv. Petra u Vatikanu papa Ivan Pavao II., odazivajući se molbi hrvatskih biskupa, šalje pismo zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, a preko njega cijeloj Crkvi u Hrvata u povodu Branimirova jubileja. Pismo je bilo čitano po svim hrvatskim crkvama u nedjelju, 10. lipnja, na blagdan Presvetog Trojstva. Toga se dana slavio drugi dio Branimirove godine – sveta misa zahvalnica za dar vjere i neprekinutu tisućljetnu povezanost hrvatskih katolika s Petrovom Stolicom u zajedništvu Katoličke Crkve. Svega tri dana prije, 7. lipnja, navršilo se točno 1100 godina kako je papa Ivana VIII. uputio s tim nadnevkom 879. g. tri povijesna pisma Hrvatima: prvo knezu Branimiru, drugo biskupu Teodoziju i treće kleru i narodu Hrvata; u njima javlja da ponovno prima u zajedništvo Rimokatoličke Crkve hrvatski narod i njegova vladara.

Pismo pape Ivana Pavla II. od 15. svibnja 1979. g. u cijelosti glasi:

            “Časnom Bratu, Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebačkom! Upravljamo svoju riječ Tebi, časni brate, i po Tebi svim biskupima, prezbiterima i vjernicima Hrvatske. I u njihovo si Nas ime zamolio da Pismom obilježimo spomen proteklih jedanaest stoljeća otkako je knez Branimir godine 879. izjavio vjernost svoju i hrvatskog naroda Rimskoj Crkvi. Na to ih je Naš Predšasnik Ivan VIII. na dan Uzašašća Gospodnjeg blagoslovio, silno radostan s njihova povratka Zapadnoj Crkvi, što je biranim riječima pohvalio u dva pisma. Smatrali smo vrlo prikladnim da prihvatimo Tvoju molbu, jer znamo da će Naše pismo nemalo pridonijeti uveličanju tisućljetnih slavlja koja su za vas – kao i ona što ste ih slavili godine 1976. – od velika značenja.

            Ova će vam dakle godina 1979. biti velika. Ne samo zbog događaja kojeg se spominjete nego zbog njegovih posljedica. Nema sumnje, smjelo djelo kojim je knez Branimir u doba raskola između istočne i zapadne Crkve ‘od Bizantskog Carstva svom dušom i srcem prešao na stranu Rima i Zapada’, učinilo je stvarnost Hrvatske katoličkom. Tada obnovljena povezanost s Apostolskom Stolicom postade nepokolebljivim temeljem na kojem je sazdana vjernost hrvatske katoličke Crkve rimskoj. Vjernost to čudesnija i pohvalnija što je izvrgnuta stoljetnim navalama, teže imala pretrpjeti nevolje. Jer, nikomu nisu nepoznate svakovrsne teškoće što ih je morala nadvladati.

            Vi danas obnavljate istu privrženost, vjerni baštini svojih otaca koji vam predadoše zapaljenu zublju vjernosti. Po tom daru Božjem, što ste ga dugotrajnom strpljivošću sačuvali, Hrvatska je Crkva postala Kristu najdraža, jer one koje ljubi obilježava ranama svoje muke. Crkva, kao i svaki pojedini kršćanin koji zajedno s Kristom trpi, upravo kroz najrazličitije protivnosti Kristu se na najbolji način suobličuje. Prokušani kao zlato u taljiku, postali ste Boga dostojni (Mudr 5–6). Stoga se uistinu možete ponositi prema onoj Apostolovoj: ‘Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista’ (Gal 4,16).

            I baš u tom treba da se osjetite potaknuti, jer pravi Kristov sljedbenik ne smije da se slavodobitima uspava, nego svakim mu se danom boriti, svakim mu je danom vjernost čuvati, svakim danom za Krista svjedočiti. Ukazujemo vam, Braćo i Sinovi ljubljeni, na taj način života, svojstven svim kršćanima, jer mu se naše doba jače i raznovrsnije no prijašnje protivi.

            Dobro znamo za vašu vjernost. Ipak, dopustite da vas svom snagom taknemo. Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena bila tomu protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte: biskupi, prezbiteri, sav katolički narod – najtješnje među sobom povezani i privrženi – ostanite kao jedna cjelina, jedne duše, jedne volje vjerni u savezu s Kristom, vjerni u savezu i s rimskom Katoličkom Crkvom. Ta Crkva, uvijek zahvalna hrvatskom narodu s posvjedočene ljubavi i posluha, i danas vam po Nama, pošto ste nas silno obradovali istim svjedočanstvom, veoma zahvaljuje. Ujedno vas uvjerava koliko cijeni taj savez i kako ste joj srcu bliski ne samo blizinom vaših granica nego nadasve velikom ljubavlju.

            Dok vas potičemo, ne zaboravljamo da vas učvrstimo u nadi. Stoga dodajemo: Budite uvjereni, ako Kristu budete kao i dosada velikodušno odani, on će vam dati te nikada ne izgubite ovog svog identiteta.

            Imamo u vas povjerenja. Puni smo povjerenja da ćete i ubuduće izražavati ovo zajedništvo s Kristom i sa Crkvom. I to ne samo čuvajući baštinu istine nego i životom: propovijedat ćete Krista i ujedno naglašavati da se ljudsko društvo samo na temelju njegova nauka može čvrsto, mirno i sretno izgrađivati. I da samo ondje istinski buja i samo vremenito blagostanje, gdje su istinski kršćani, jer se oni pokazuju dostojni povjerenja, te su kadri povezivati ljudsku uzajamnost i oblikovati najbolje društvo.

            Puni smo povjerenja da ćete uz to prionuti već ove godine u kojoj različitim slavljima spominjete temelj one vaše vjernosti o kojoj smo gore govorili. Neka vam bude na srcu da vam taj spomen bude klijalište novih pothvata. Uostalom, kao i na vašim dosadašnjim putovima nasljedovanja Krista, sigurni smo da će vam u tom pomoći Presveta Majka Otkupiteljeva, Majka sve Crkve, Djevica Marija.

            Napokon, odgovarajući obnovljenoj vašoj privrženosti, ponavljamo i Mi onaj Apostolski Blagoslov kojim je Naš Predšasnik Ivan VIII. primio kneza Branimira i njegov narod u krilo Rimske Crkve. Ujedno vas grlimo istim zagrljajem ljubavi kojim su kroz stoljeća bili povezani Rimska Crkva i hrvatski narod te molimo da budu sve obilniji plodovi ove uzajamne vjernosti.“

            Dano u Rimu, kod svetog Petra, 15. svibnja 1979., prve godine naše papinske službe.

Papa Ivan Pavao II.

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, god. LXVI., 1979., br. 5, str. I. – II.
Branimirova Godina – Fotomonografija, Izd. Nadbiskupski ordinarijat Zadar, 1980., str. 103 – 104.

 

Papa spominje Hrvate i Branimirov jubilej u kolijevci poljskoga kršćanstva

Gniezno, Poljska, 3. lipnja 1979.

Na Duhove, dana 3. lipnja, papa Ivan Pavao II. slavio je svetu misu na trgu pred katedralom u Gnieznu, kolijevci poljske nacije i Crkve. Tom je prigodom, govoreći o slavenskim narodima i njihovu mjestu u Crkvi, Papa posebno spomenuo Hrvate i nedavno slavlje Branimirova jubileja:

            “Kada se danas, spominjući se toga silaska Duha Svetoga u ovoj svetoj jubilarnoj 1979. godini, vraćamo na te prve časove, ne možemo ne čuti – uz jezik naših Predšasnika – druge slavenske i susjedne jezike u kojima se tada počelo govoriti u širom otvorenom Cenakulu povijesti. A posebno prvi Papa Slaven u povijesti Crkve ne može ne čuti tih jezika. A možda ga je Bog upravo zato izabrao, možda ga je Duh Sveti upravo zato vodio, da bi uveo u zajednicu Crkve razumijevanje riječi i jezika, koje još izgledaju strane ušima naviknutima na romanske, germanske, anglosaksonske, keltske zvukove (…)

            Ne želi li Krist, ne raspoređuje li Duh Sveti to da ovaj poljski Papa, ovaj slavenski Papa, upravo sada očituje duhovno jedinstvo kršćanske Europe, koja zahvaljujući dvjema velikim tradicijama Zapada i Istoka – ispovijeda “jednu vjeru, jedno krštenje, jednoga Boga i Oca sviju” (Ef 4, 5–6), Oca našega Gospodina Isusa Krista? Da, to Krist hoće, i Duh Sveti raspoređuje… Prilikom krštenja Poljske, treba se sjetiti pokrštenja Slavena: Hrvata – s Hrvatima sam nedavno u bazilici sv. Petra na njihovu hrvatskom jeziku zahvalio Bogu za više od tisuću godina, tisuću sto, tisuću tristo godina njihove vjere i njihove vjernosti Svetoj Stolici…”

Ovu je posljednju rečenicu o hrvatskom slavlju obljetnice pokrštenja, koja nije bila napisana u službenom tekstu, Papa dodao spontano i improvizirajući, što je bilo popraćeno pljeskom nazočnih poljskih vjernika.

Ins., II., 1979., str. 1404.

 

Sveti Otac blagoslovio temeljni kamen za katedralu sv. Petra u Splitu

Vatikan, 11. srpnja 1979.

Papa Ivan Pavao II. primio je 11. srpnja 1979. u posebnu audijenciju splitskog nadbiskupa i metropolita Franu Franića s pratnjom. Audijencija je imala sasvim određenu svrhu: Sveti Otac je blagoslovio temeljni kamen za konkatedralu sv. Petra u Splitu čija se gradnja tada pripremala. Temeljni kamen uzet je iz srednjovjekovne bazilike sv. Petra u Solinu koja je bila krunidbena bazilika kralja Zvonimira. Glas Koncila, donoseći o tome vijest 22. srpnja 1979. na prvoj i četvrtoj stranici, ovako komentira taj poseban čin: “Prikladno je da temeljac crkve Sv. Petra posveti Petrov Nasljednik, Papa. Kamen je taj bio svjedokom brojnih slavnih i tegobnih dana. On bi zacijelo mogao pričati povijest vezanu uz posvećeni prostor bazilike od krunidbe kralja Zvonimira do porušenja hrama. Za taj kamen koji je stoljećima stajao zabačen u ruševini, može se s Biblijom reći doslovce da je postao kamen ugaoni. I gledajući sve okolnosti skupa: kamen iz drevne bazilike na rukama splitskog metropolita podastrt Petrovu Nasljedniku na blagoslov, na dan Sv. Benedikta, zaštitnika Europe, čovjeku dolaze riječi Svetog pisma o ugaonu kamenu: čudesno je to djelo u očima našim – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.”

Nadbiskup F. Franić, pozdravljajući Svetoga Oca i moleći ga blagoslov kamena temeljca, rekao je među ostalima i ove riječi: “Pošto smo svladali brojne teškoće, nakon više od dva desetljeća čekanja možemo konačno započeti gradnju ovog hrama. U isto vrijeme ova crkva hoće biti simbol naše tisućljetne vjernosti Stolici Petrovoj. Upravo smo zbog toga izabrali za kamen temeljac komad iz jedne srednjovjekovne bazilike sv. Petra gdje su 8. listopada 1075. poslanici pape Grgura VII. okrunili Dimitrija Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije…“

Nakon što je Sveti Otac blagoslovio kamen temeljac zadržao se je u srdačnom razgovoru s nadbiskupom Franićem i njegovom pratnjom te je usporedio crkvu sv. Petra u Splitu s crkvom u Novoj Huti kraj Krakova.

Glas Koncila, 22. srpnja 1979., XVIII., br. 15, str. 1. i 4.

 

Papa imenuje kardinala Franju Šepera za svoga legata na završnom slavlju Branimirove godine u Ninu

Vatikan, 22. kolovoza 1979.

Dana 22. kolovoza 1979., na blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, uoči trećeg i završnog dijela proslave Branimirove godine – jubileja jedanaestostoljetne neprekinute vjernosti Hrvata svetome Petru i njegovim nasljednicima, papa Ivan Pavao II. posebnim pismom imenuje kardinala Franju Šepera za svoga osobnoga izaslanika na slavljima u Ninu dana 2. rujna 1979. Papino je pismo pisano latinskim jezikom, a u hrvatskom prijevodu glasi:

            “Časnome Našem bratu Franji svete Rimske Crkve kardinalu Šeperu,

            prefektu svete Kongregacije za nauk vjere!

            U tvojoj će se domovini, kako nedavno saznasmo, uskoro slaviti posebne svečanosti, da se dostojnim spomenom obilježi presretni i značajni događaj, koji je, dobro znamo, već dugo vremena od tada bio ljubljenom hrvatskom narodu od velike koristi. Upravo se ove godine navršava tisuću i stotinu godina, kada se dogodila sigurna i utvrđena izmjena pisama između pape Ivana VIII., Našeg Prethodnika, i preslavnog muža Branimira, hrvatskog kneza, i to u vrijeme žalosnog rascjepa istočne Crkve od zapadne, poslije kojeg Hrvati za kratko vrijeme potpadoše pod državnu i crkvenu zaštitu Bizanta. Upravo knez Branimir bio je taj, koji je – naslijedivši na upravi Zdeslava – pridonio da taj narod sačuva katoličko ime, kada je sam osam stotina sedamdeset devete godine odlučio da pošalje Pismo tom Našem Predšasniku, da ‘čitavom dušom’ pristajući uz Rim, obnovljenu vjernost naroda ispovjedi i potvrdi.

            I zato je te iste godine spomenuti Veliki Svećenik, veoma obradovan, za vrijeme svete mise na blagdan Uzašašća Gospodnjega tim sinovima Hrvatske podijelio Apostolski blagoslov, i dana 7. lipnja napisao dva pisma, da srdačno čestita njima, koji obnoviše veze sa zapadnom Crkvom.

            Toliki događaj, ovdje ukratko spomenom obuhvaćen, znači jedno veliko svjedočanstvo, kako prave kršćanske vjere, kojom su od tada vjernici tijekom tolikih vjekova neprestano poštovali Jednu Kristovu Crkvu, tako i odane ljubavi i poštovanja, kojom od tada ne prestaše obasipati Nasljednika svetoga Petra.

            A sada, kada ova razmišljanja nisu korisna samo za jačanje pobožnosti toga svetog stada nego i za odluke zgodne za ovo naše vrijeme za njegov kršćanski život, uvjereni smo da će Hrvati vjernici – kojih se još danas rado sjećamo kako su nedavno u gradu Rimu, u bazilici sv. Petra, kao hodočasnici s Nama molili i toliko se radovali Našem Apostolskom Blagoslovu – ubrati sebi i najbolje plodove iz ove predivne baštine svoje prošlosti.

            I zato Nam je bilo veoma drago čuti jednodušnu molbu časnih biskupa Hrvatske, koju Nam nedavno uputiše, da toj crkvenoj svečanosti, kojom će se spomenuto slavlje završiti u starom gradu Ninu, u Zadarskoj nadbiskupiji, dana 2. rujna ove godine, predsjeda crkveni Knez, koji bi zastupao Našu osobu.

            Stoga Mi, vruće želeći da se taj svečani dan obilježi još većom čašću, Tebe, časni Naš brate, Našim Izvanrednim Poslanikom imenujemo i postavljamo, naređujući ujedno da u Naše Ime predsjedaš svetim liturgijskim obredima.

            Osim toga, veoma Nam je na srcu te ljubljene sinove i kćeri žarko zamoliti da mnogo i od srca zahvaljuju Bogu za katoličku vjeru, tako darežljivo predanu njihovim precima i njima, i da je svaki svom dušom čuva ‘u čvrstoj nadi i iskrenoj ljubavi’, poput njihovih starih.

            Sve potičemo da i nadalje neustrašivo i nepokolebljivo uvijek ostanu vjerni ovoj Apostolskoj Stolici, da se neumorno bore za istinu i svetost kršćanskog imena, da budu odani svojim Pastirima, i da ustraju u dobrim djelima sve do kraja.

            Želeći, na kraju, da ovi sveti obredi – sretno do kraja završeni – donesu što obilnije duhovne plodove, Tebi, časni Naš brate, nadbiskupima, biskupima, svećenicima, redovnicima, vjernicima, kao i svim pobožnim hodočasnicima Hrvatima, koji će se tom zgodom okupiti u ovom gradu Ninu, od srca podjeljujemo u Gospodinu Apostolski Blagoslov, kao jamstvo i zalog nebeskih darova.“

            Vatikanski Grad, dne 22. kolovoza, na blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, godine tisuću devet stotina sedamdeset i devete, prve godine Našeg Pontifikata.

Papa Ivan Pavao II.

Branimirova Godina – Fotomonografija, Izd. Nadbiskupski ordinarijat Zadar, 1980., str. 165 – 167.

 

Svaka župa, prva crkvena stanica, mora biti povezana s cijelom Crkvom

Hodočasnicima iz Postira

Vatikan, 5. rujna 1979.

Nakon velikog ninskog slavlja skupina od stotinu hrvatskih vjernika iz Postira na Braču hodočastila je u Rim nastavljajući tako tragom kneza Branimira veze vjernosti Hrvata s Petrovom Stolicom. Hodočašće je predvodio šibenski biskup Josip Arnerić koji je rodom iz Postira, zatim mjesni župnik don Tonči Jelinčić te domaći svećenik don Joško Šantić, rektor splitske bogoslovije. Papa ih je pozdravio na općoj audijenciji u Vatikanu, na Trgu sv. Petra u srijedu, 5. rujna ovim riječima:

            “Sada želim upraviti najsrdačniji pozdrav vama, dragi vjernici članovi župnoga zbora u Postirama, u biskupiji Hvar u Dalmaciji u Jugoslaviji, koji ste ovamo došli u pratnji mons. Arnerića, šibenskog biskupa, vašeg sumještanina, da biste očitovali svoje vjerno pristajanje uz Petrovu Katedru, a prigodom četiristote obljetnice osnivanja Vaše zajednice.

            Hvala vam što ste došli posjetiti Papu, jer svaka župa, prva crkvena stanica, mora biti intimno povezana s cijelom Crkvom, pa onda i s vidljivim temeljem njezina jedinstva. Župa, doista, kako tvrdi Drugi vatikanski sabor, ‘pruža odličan primjer zajedničkog apostolata, ujedinjujući sve ljudske razlike i uklapajući ih u univerzalnost Crkve’ (Apostolicam Actuositatem, 10). Župa postavlja vjernika u Otajstveno Kristovo Tijelo i prva je kvalificirana duhovna obitelj, ona je prva škola vjere, molitve i kršćanskog ponašanja; ona je još i prvo polje crkvene ljubavi i prvi organ pastoralne i socijalne djelatnosti.

            Radostan sam zbog ovog obiteljskog susreta, svom vas širokogrudnošću blagoslivljam, kao i vaše drage i sve vjernike iz Postira, želeći vam da prema izreci svetog Ciprijana uvijek budete ‘bratstvo koje ima jednu jedinu dušu’.” (c S. Cipriano Epist. ll,3; PL 4, 242, B).

Ins., II., 2, 1979., str. 238 – 239.

 

Božićna čestitka

Vatikan, 25. prosinca 1979.

Sveti je Otac s pročelja vatikanske bazilike čestitao Božić na 34 jezika. Čestitka na hrvatskom bila je na desetom mjestu, a prva od slavenskih jezika.

            “Na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!”

Ins., II., 2, 1979., str. 1525.