Budi dio naše mreže
Izbornik

Govori pape Ivana Pavla II. Hrvatima – 1994. godina

U mojemu srcu uvijek je nazočna drama balkanskih naroda. Vama, draga djeco, kojima je rat oteo spokojno djetinjstvo, želim Kristov mir!

Djeci iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine

Vatikan, 5. siječnja 1994.

Tijekom opće audijencije Papa se susreo s 220 djece iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja su smještena u talijanskim obiteljima te im se obratio na hrvatskom jeziku:

           “Srdačno pozdravljam sve dječake i djevojčice s ratnih područja u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zajedno s obiteljima koje su ih ugostile u Tuscaniji, Monte Romanu, Gorttaferrati i Rimu. Vama, draga djeco, kojima je rat oteo spokojno djetinjstvo, i svemu dragom pučanstvu krajeva iz kojih potječete, želim Kristov mir koji su u betlehemskoj noći anđeli navijestili čovječanstvu. Pozivam sve da mole na tu nakanu. Vama ovdje nazočnima i članovima vaših obitelji podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Na kraju audijencije Papa je dodao na talijanskom:

           “U mojemu srcu uvijek je nazočna drama balkanskih naroda. Pokrenut živim sudjelovanjem u patnjama te naše braće zakazao sam studijski susret da ispita moguće putove prikladne da potpomognu postizanje mira, neugasive težnje naroda pogođena neljudskom patnjom. Taj je susret započeo jučer u Vatikanu, uz sudjelovanje mojih suradnika u Rimskoj kuriji i nekolicine stručnjaka. Nadam se da će taj skup također pridonijeti da se primjereno pripremi skori svjetski dan molitve za mir na Balkanu.”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 32 – 33; OR, 6. siječnja 1994., str. 1. i 5; GK, 16. siječnja 1994., str. 14.

 

Vatikanski studijski susret o miru na Balkanu

Priopćenje za tisak

Vatikan, 7. siječnja 1994.

U Rimu je na poziv pape Ivana Pavla II. 4. i 5. siječnja održan studijski susret o miru na Balkanu kao priprema za skori Svjetski dan molitve za mir 23. siječnja, čemu će prethoditi post u petak, 21. siječnja. Sam Papa mu je osobno predsjedao, a sudjelovalo je, osim pozvanih stručnjaka za razna područja, sedam kardinala, osam nadbiskupa i biskupa i dva svećenika. Papa, okružen svojim suradnicima koji su najizravnije upoznati s potresnim događajima što su zahvatili narode i Crkvu toga dijela Europe, saslušao je više priloga stručnjaka, povjesničara, filozofa i politologa koji su došli iz raznih europskih zemalja. Nakon završenoga skupa izdano je 7. siječnja priopćenje Ureda za tisak Svete Stolice iz kojega donosimo samo nekoliko važnijih rečenica:

           “(…) U tijeku susreta ponovno je snažno istaknuta nemoralnost ‘etničkog čišćenja’ i povrede ljudskih prava… Mir koji bi se temeljio na trgovanju teritorijem ili, još gore, na isključivo etničkoj podjeli, ne bi mogao biti trajan mir. Štoviše, nepravda ne može nikada postati uvjet mira. Posebice je neprihvatljiv mir koji bi se temeljio na svršenom činu. Iznova se učvrstilo uvjerenje da je mir moguć jer je on Božji dar povjeren ljudima.(…) U tom će smislu Papinsko vijeće Iustitia et Pax idućih dana objaviti poziv za Dan molitve za mir na Balkanu. (…)”

OR, 9. siječnja 1994., str. 5; Ist. prijatelj, str. 126 – 128.

 

Europa umire na Balkanu – u pitanju je mir u cijeloj Europi

Apel za mir na Balkanu Papinskoga vijeća Pravda i mir

Vatikan, 11. siječnja 1994.

Nakon održanoga studijskog susreta u Vatikanu posvećena proučavanju pitanja mira na Balkanu, Papinsko vijeće Iustitia et pax (Pravda i mir) objavilo je poseban apel za mir na Balkanu iz kojega donosimo nekoliko početnih i završnih rečenica:

           “Mir je moguć na Balkanu! Da, mir je moguć, ako znamo ‘bdjeti i moliti’ (Mk 14,38). Papa Ivan Pavao II. nakon dva dana razmišljanja održanih u Vatikanu 4. i 5. siječnja o ratu na Balkanu izrekao je to snažnije nego ikada. (…) Molitva je jedino oružje Crkve za stvaranje mira, i ono se nalazi posebice u rukama siromašnih, potlačenih žrtava nepravde. Molitva, čvrsta kao čelik kada je okaljena na vatri žrtve i praštanja, jedino je učinkovito oružje da bi se prodrlo sve do srca, tamo gdje nastaju čovjekovi osjećaji i strasti. (…) Da, mir je moguć jer je Božji dar. Religije imaju snažan mirotvorni poziv. (…) To je smisao idućeg Svjetskog molitvenog dana, u nedjelju, 23. siječnja, kojemu će prethoditi dan posta u petak, 21. siječnja u ekumenskom okviru Molitvenog tjedan za jedinstvo kršćana. Viđenje – zajedničko kršćanima, Židovima i muslimanima – o jedinstvu ljudske obitelji koju je Bog stvorio, poticaj je za sve vjernike da žive zajedno u miru, kao djeca istoga Oca. (…) Europa umire na Balkanu. Crkve posebice moraju uložiti najsvježiji dio vlastitih snaga za mir na Balkanu. U pitanju je mir u cijeloj Europi. Da, da, mir u pravdi je moguć i na Balkanu, i gdje god se na svijetu još očekuje. Mir je moguć. Bog ga je povjerio u naše ruke.”

OR, 12. siječnja 1994., str.1; GK, 23. siječnja 1994., str. 4; Ist. prijatelj, str. 128 – 130.

 

Apostolska Stolica zastupa načelo humanitarne intervencije koja smjera na razoružavanje agresora

Iz Papina govora na općoj audijenciji

Vatikan, 12. siječnja 1994.

Cijeli svoj govor vjernicima na općoj audijencije Papa je posvetio ratnoj drami na Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini, te potrebi pomirenja i molitvi za mir u pripremi za 23. siječnja. Donosimo najvažnije izvatke:

           “Kao što znadete, za nedjelju, 23. siječnja, zakazao sam poseban Molitveni dan, kojemu će prethoditi u petak, 21. siječnja, dan posta za mir na Balkanu. Vrlo je hitno da se iz cijele crkvene zajednice i iz svih koji vjeruju uzdigne postojana molitva za one drage narode.”

Osvrćući se potom na nedavni studijski susret koji je održan u Vatikanu s temom mira na Balkanu, Papa je nastavio:

           “Sastanak je bio posvećen pažljivoj analizi stanja naroda na Balkanu koji je pružio dublje zapažanje uzroka, stvarnosti i posljedica krvavog sukoba. U događajima koji se odvijaju godinama u bivšoj Jugoslaviji teško je ne vidjeti upravo ‘Kristovu smrtnu borbu koja se nastavlja sve do konca svijeta…’ … i ne prestaje biti nazočnom u postojanju ljudi. Svjedoci smo procesa smrti upravo na Balkanu i, nažalost, nijemi svjedoci… Krist nastavlja svoju smrtnu borbu u tolikoj našoj braći i sestrama: u ljudima i ženama, u djeci, u mladima i starima; tolikim kršćanima i muslimanima, u vjernicima i nevjernicima. (…)

           Na kraju Drugoga svjetskog rata, u trenutku buđenja savjesti, čovječanstvo je shvatilo koliko je sve to bilo suprotno dobru čovjeka i narodâ. Prvi odgovor na okrutnosti onoga strašnog sukoba bila je Opća deklaracija o ljudskim pravima. A evo, izgleda da se na Balkanu, u određenom smislu, vratilo na polaznu točku. Ljudska prava se krše na zastrašujući i tragičan način, a odgovorni dolaze na to da svoja djela opravdavaju načelom poslušnosti naredbama i određenim ideologijama. Odjekuju tako, također sada, Kristove riječi upravljene Ocu: ‘Oprosti im, jer ne znaju što čine’.

           Ako doista postoji određena nesvjesnost važnosti trenutka, to nas ne oslobađa da prema tako tragičnom stanju zauzmemo stajalište na temelju objektivnih kriterija. Odgovorni za okrutne zločine Drugog svjetskog rata bili su suđeni, i postupak na Zapadu je završen u relativno kratkom vremenskom razdoblju. U istočnoj Europi, u velikom dijelu, trebalo je međutim, čekati sve do 1989., i svi krivci za mnogostruka i dokumentirana kršenja ljudskih prava još nisu podvrgnuti pravednoj osudi. (…)

           Apostolska Stolica, sa svoje strane, ne prestaje podsjećati na načelo humanitarne intervencije. Nije riječ, na prvom mjestu, o zahvatu vojnog tipa, ali je riječ o svakoj vrsti akcije koja smjera na razoružavanje agresora. To je načelo koje u zabrinjavajućim događajima na Balkanu nailazi na točno naznačenu primjenu. U moralnom učenju Crkve svaka vojna agresija se prosuđuje kao moralno zlo; zakonita obrana, međutim, drži se dopuštenom i ponekad nužnom. Povijest našega stoljeća je takvom učenju pružila brojne potvrde.

           Najsnažniji humanitarni zahvat uvijek ostaje molitva. Ona predstavlja ogromnu duhovnu moć, naročito kada je popraćena žrtvom i trpljenjem. S kolikim žrtvama i s kolikim patnjama se suočavaju ljudi i narodi izmučenog područja Balkana! Makar to na površan pogled ne izgledalo, i mnogi to ne uviđaju, molitva, ujedinjena sa žrtvom, čini najmoćniju snagu ljudske povijesti. Ona sliči, kako kaže sv. Pavao, ‘zgrtanju razbuktale žeravice na glavu’ onih koji čine zločine nepravde (usp. Rim 12,20); sliči ‘dvosjeklom maču koji prodire sve dotle da rastavlja dušu i duh, zglobove i moždinu, i istražuje misli i srca’ (Heb 4,12).

           Molitva je oružje i za slabe i za sve koji podnose nepravdu. Molitva je oružje one duhovne bitke što je Crkva bije u svijetu: ona ne raspolaže drugim oružjem. Svjetski dan mira (1. siječnja) snažan je godišnji poziv na molitvu. Prošle je godine on bio produžen posebnim susretom koji se održao u Asizu, uz sudjelovanje predstavnika balkanskih naroda. Ove je godine, međutim, za nedjelju, 23. siječnja, predviđen dan molitve za mir, u vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

           Nedavni studijski susret, na kojem su sudjelovali kvalificirani stručnjaci, imao je za cilj pridonijeti pripremanju posebnog Dana 23. siječnja, kako bi obuhvatio što više sudionika i bio još gorljiviji. Molitva nas sve mora uistinu ujediniti pred Bogom, pravednim Ocem i bogatim milosrđem. (…) Moguće je prije svega obraćenje, sposobno da preobrazi mržnju u ljubav i rat u mir.”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 71 – 75; OR, 13. siječnja 1994., str. 1.

 

Zbog dramatičnoga stanja u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj pozvao sam cijelu Crkvu na post i molitvu za mir

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 12. siječnja 1994.

Na općoj audijenciji papa Ivan Pavao II. ponovno je podsjetio svjetsku javnost na tragična zbivanja u Bosni i Hercegovini, rekavši na talijanskom kako “Krist nastavlja umirati u tom dijelu svijeta”. Osudivši politiku etničkoga čišćenja i trgovine teritorijem, Papa je istaknuo da su i u ratu na Balkanu najveći stradalnici nedužni civili te pozvao svjetske moćnike na poštivanje Deklaracije o pravima čovjeka. Na kraju audijencije Sveti je Otac pozdravio skupinu hrvatskih hodočasnika rekavši im na hrvatskom jeziku:

           “Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas srdačno pozdravljam! Zbog dramatičnog stanja u Bosni i Hercegovini, neugašena ratnog ognja u Hrvatskoj i nastavka krvavih sukoba u drugim dijelovima svijeta, nedavno sam ponovno cijelu Crkvu pozvao na post i molitvu za mir. Neka Gospodin primi tu žrtvu i usliši molitve te što prije svane dan istinskoga mira u pravdi za sve. Svima vama, koji ste osobno iskusili dramu rata, podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 77. – 78.; OR, 13. siječnja 1994., str. 5; IKA 13. siječnja 1994., str. 8.

 

Divljački rat koji se ničim ne može opravdati već dvije godine krvlju zalijeva Bosnu i Hercegovinu, nakon što je opustošio Hrvatsku

Iz Papina govora članovima diplomatskoga zbora na novogodišnjem primanju

Vatikan, 15. siječnja 1994.

Osvrćući se na stanje u Europi, koja se bori između ujedinjavanja i komadanja, koja je oslabljena povećanim težnjama sebičnosti čega su izraz krvavi sukobi i u Bosni i Hercegovini, Papa je, govoreći na francuskom, diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, među ostalim, rekao:

           “Te europske suprotnosti, čini se, ostavile su političke predstavnike nespremnima, bez mogućnosti da upravljaju tim paradoksalnim težnjama na cjelokupan način i pregovaranjem. Sigurno je da je taj divljački rat koji se ničim ne može opravdati, a koji već dvije godine krvlju zaljeva Bosnu i Hercegovinu, nakon što je opustošio Hrvatsku, u velikoj mjeri načeo glavnicu povjerenja što ga je Europa uživala. Borbe se nastavljaju. Najopakije krajnosti i dalje se događaju. Narodi se i dalje nalaze u rukama krvnika bez morala. Nedužni građani sustavno su na nišanu sakrivenih strijelaca. Ruše se džamije i crkve. Više se ne broje naselja ispražnjena od njihovih žitelja. Danas bih pred vama, dame i gospodo, želio iznova na najodlučniji način osuditi zločine protiv čovjeka i čovječanstva koji se provode pred našim očima. Htio bih ponovno apelirati na svačiju savjest. (…) Zaklinjem europske političke predstavnike da ojačaju svoje napore kako bi uvjerili strane u sukobu da mora prevladati razum. (…) Želio bih sa svima vama podijeliti duboko uvjerenje koje je u meni: rat nije neminovnost; mir je moguć! Moguć je, jer čovjek ima savjest i srce. Moguć je, jer Bog ljubi svakog od nas, takvog kakav jest, da bi ga preobrazio i ojačao. (…)”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 120 – 123; OR, 16. siječnja 1994., str. 5.; Ist. prijatelj, str. 133 – 134.

 

Dan molitve i posta za pravedan i trajan mir na izmučenim područjima Bosne i Hercegovine

Iz nagovora na molitvi Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 16. siječnja 1994.

Prigodom podnevne marijanske molitve, početkom Molitvenoga tjedna za jedinstvo kršćana, Papa je, govoreći talijanski, obnovio svoj poziv na post i molitvu za mir na Balkanu:

           “Ovoga Tjedna uzdizat će se, dakako, u svakom uglu zemlje zborna molitva za sjedinjenje Kristovih učenika… U to se dobro uklapa Molitveni dan 23. siječnja, kojemu 21. siječnja prethodi dan posta, da bi se izmolio od Boga pravedan i trajan mir na izmučenim područjima Bosne i Hercegovine. Kršćani moraju biti služitelji pomirbe uvijek i posvuda, a posebice gdje je mir više povrijeđen, sve dotle da izgleda ljudski neostvariv. Za taj veliki zadatak nema učinkovitijeg sredstva od molitve: Bogu ništa nije nemoguće!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 134 – 135; OR, 17./18. siječnja 1994., str. 1.

 

Mi smo s vama; bit ćemo s vama uvijek sve više i više!

Iz homilije na dan molitve za mir u Bosni i Hercegovini

Vatikan, Bazilika sv. Petra, 23. siječnja 1994.

Sveti je Otac 23. siječnja 1994., na dan sveopće molitve za mir u Bosni i Hercegovini, slavio u bazilici sv. Petra misu kojoj je, uz mnoštvo vjernika, bilo nazočno više od 30 kardinala i velik broj drugih crkvenih uglednika te diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolici. Papa je tada održao snažnu i potresnu propovijed iz koje donosimo samo nekoliko važnijih izvadaka:

           “Krist je zapravo naš mir. Onaj koji je od dva učinio jedan narod, srušivši zid koji ih je međusobno dijelio, tj. neprijateljstvo. Ova rečenica iz poslanice Efežanima, o zidu koji je dijelio ljude, podsjeća nas na Berlinski zid koji je puno godina dijelio europski kontinent na dva međusobno suprotstavljena bloka. Nakon što je srušen 1989. godine, čini se da su se digli novi zidovi da bi podijelili Europu na različite načine i zbog drugih razloga. Te suvremene zapreke koje dijele, nadasve dijele narode, to su, kako se dobro vidi, nacionalizmi. Danas smo svjedoci toga da se bezobzirno podižu podjele kao na balkanskim područjima. Neprijateljstvo koje dijeli narode koji su prije živjeli u miru, postalo je za Europu i svijet izvor novoga nemira i znak opasnosti. (…) Rastužuje nas i začuđuje činjenica o međusobnim neprijateljstvima, neprestano podržavanima. Patimo gledajući toliku okrutnost, često i vrlo teško nasilje nad pravim čovjeka, uništavanje neprocjenjivih spomenika kulture. Duboko nas diraju čini nasilja nad ženama, nad djecom, nad starim i nezaštićenim osobama. Zbog toga je središnje mjesto naše molitve vapaj, vapaj za mirom.

           Okupili smo se, draga braćo i sestre, da uporno zavapimo za mirom u ovoj Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, pridružujući se našoj braći u vjeri. To se događa u svakom kutu zemaljske kugle, isto tako se to zbiva i u ovom našem gradu. Rimski biskup zahvaljuje stoga svim predstavnicima Crkve i kršćanskim zajednicama za njihovo sudioništvo u ovoj solidarnoj molitvi.(…)

           U Govoru na gori Krist je proglasio blaženima mirotvorce (usp. Mt 5,9). Neka ova naša današnja molitva nadahne sva djela mira. Neka nam je Krist naš pravi mir; neka nam savjetuje djela koja stvarno služe postizanju mira. Neka nam ga isprosi njegova Majka, Kraljica Mira. Neka nas prati zagovor svetoga Franje, zaštitnika molitvenog skupa za mir koji smo održali u Asizu. (…)”

Nakon pripremljenoga govora, koji je pročitao, Papa je nastavio spontano:

           “Draga braćo i sestre, ova današnja molitva je istodobno hodočašće. Mi smo Crkva koja je na hodočašću, mi smo na hodočašću; može se reći da hodočastimo na koljenima kao što sam toliko puta vidio u svetištima, ne samo u mojoj zemlji Poljskoj nego i na Filipinima, u Meksiku i na drugim mjestima. Hodočašće za mir, hodočašće u molitvi i u vapaju. U našem hodočašću idimo u te zemlje koje su toliko mučeničke. Idimo k toj braći koja na Balkanu toliko pate, da se ne bi osjećali sami. Niste napušteni. Mi smo s vama i bit ćemo s vama uvijek sve više i više!

           Mir treba pobijediti na ovoj zemlji, na Balkanu, u ovoj našoj Europi, na svim kontinentima svijeta. Mir mora pobijediti, s Božjom pomoći! Možda i s ljudskim snagama. Možda se ljudske snage osjećaju preslabima, ali postoji veća sila od ljudske, ova današnja. S tom višom silom treba uvijek više računati. Da bude moguće ono što se sada ljudski čini nemogućim.

           Zahvaljujem vam svima na vašoj nazočnosti. Ovu zahvalu želim proširiti cijelim svijetom, svim crkvama koje danas također mole. Crkva moli u cijelom svijetu, po cijeloj Europi. Potreban je taj veliki krik pred Njim. Treba snažno zavapiti pred Kristom, da on za nas moli kad nas vidi tako ponižene, tako slabe. On moli, on je naša snaga, On je naš mir. S njim i s nama mole njegova Majka Marija, sveti Petar i Pavao.

           Mi smo u zajedništvu svetih. Ne mora li ovo zajedništvo svetih postati uzorom i našega zajedništva vjere u Crkvi? Molimo, on moli s nama da svi budemo jedno, ‘kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da također oni budu u nama jedno!’ Amen.”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 171 – 178; OR, 24./25. siječnja 1994., str. 6 – 7; GK, 30. siječnja 1994., str. 1. i 4.; Ist. prijatelj, str. 139 – 143.

 

Ne propustiti ništa da agresor bude razoružan i da se stvore uvjeti pravedna i trajna mira

Iz Papina nagovora na nedjeljnoj podnevnoj marijanskoj molitvi

Vatikan, 23. siječnja 1994.

Brojni vjernici koji su u bazilici sv. Petra sudjelovali u euharistijskom slavlju za mir na Balkanu, bili su poslije toga nazočni podnevnoj marijanskoj molitvi na Trgu sv. Petra. Sveti Otac je prije Anđeoskoga pozdrava ponovno govorio o stradanjima na Balkanu i o molitvi za mir te je pozvao odgovorne da osiguraju nesmetanu dostavu humanitarne pomoći:

           “Krist je naš mir! (usp. Ef 2,14). Ta sigurnost vodi danas našu molitvu i ulijeva nam živu nadu da ćemo vidjeti da je ona uslišana. Upravo je u vatikanskoj bazilici završeno euharistijsko slavlje u vrijeme kojega smo uputili našem nebeskom Ocu svečano i zborski molbu za mir narodima bivše Jugoslavije. Molili smo i nastavit ćemo moliti da mir zavlada među ljudima i narodima cijeloga svijeta.

           Molitva je strahovito oružje. Ona ruši u čovjekovu srcu zid koji postavlja zapreku Božjoj ljubavi i zasipa opkope mržnje, nepovjerenja, zlopamćenja, koji često uzrokuju podjelu između čovjeka i čovjeka, između naroda i naroda.

           Nažalost, i kraj mnogih napora, rat u području bivše Jugoslavije se nastavlja, odupirući se svakom pokušaju izmirenja i sve nas zbunjuje zbog svoje okrutnosti i mnogostrukih povreda ljudskog prava. Ne, ne možemo se pomiriti sa sudbinom! Ne smijemo se prepustiti sudbini!

           Na mjerodavnim tijelima ostaje odgovornost da ne propuste ništa stoje ljudski moguće da agresor bude razoružan i da se stvore uvjeti pravednoga i trajnoga mira. Mi vjernici obnovimo prinos svoje molitve, zajedno sa svjedočanstvom snažnijeg nastojanja na zajedništvu medu kršćanima, poučljivo slušajući potresnu Otkupiteljevu molitvu: ‘Oče, neka budu jedno kao što smo i mi’ (Iv 17,11).

           Zavapimo, dakle, Kristu ‘našem miru’. Zazivajmo ga glasom Marije, njegove i naše Majke, sjećajući se djelotvornosti molitve Presvete Djevice u Kani Galilejskoj, koja je potaknula svojega božanskog Sina da pretvori vodu u vino.(…)

           Na ovaj dan, posvećen na poseban način molitvi za mir na Balkanu, želim obnoviti svoj hitan poziv svim odgovornima da se ne sprečava da humanitarna pomoć stigne do odredišta. Riječ je o obvezi solidarnosti koja je upravljena čitavom stanovništvu bivše Jugoslavije, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti ili njihovu religioznom vjerovanju… Neka se omogući pristup opkoljenom gradu Sarajevu, enklavi Tuzle i području Mostara. Zatražimo da Bog mira, one koji su upleteni u tako tešku tragediju, privede toliko željenom miru!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 179 – 180; OR, 24./25. siječnja 1994., str. 8.

  

Preklinjem odgovorne političare na narodnoj i međunarodnoj razini: poduzmite sve za obustavu vatre! Balkan srlja u bezdan!

Nagovor prije molitve krunice u vezi s granatiranjem i pokoljem na sarajevskoj tržnici

Vatikan, 5. veljače 1994.

Doznavši da je na tržnici u Sarajevu, prema prvim vijestima, od eksplozije granate ubijeno oko 60 i ranjeno više od 140 ljudi (broj se poslije popeo na 70 ubijenih i više od 190 ranjenih), Sveti je Otac prije moljenja krunice prve subote, 5. veljače, uputio nazočnima, a preko radija i svim slušateljima i cijelome svijetu, na talijanskom potresan vapaj i oštru osudu toga zločina:

           “Večeras vas želim pozvati na molitvu krunice za mir u Bosni i Hercegovini. Slomljena srca prisiljen sam podsjetiti vas na pokolj koji se danas dogodio u Sarajevu. Zločinačke ruke sustavno nastavljaju rušiti i ubijati. Nitko i nikakav razlog ne može opravdati takva odvratna djela. Zaklinjem one koji čine djela tako nedostojna čovjeka da prestanu s tim zločinima. Za njih će odgovarati pred Bogom. Preklinjem odgovorne političare na narodnoj i međunarodnoj razini: poduzmite sve, makar uz cijenu najvećih žrtava, da se postigne djelotvorna obustava vatre! Balkan srlja u bezdan. Europa ne može podnositi da gleda čitave narode lišene najosnovnijih dobara, uništene gradove, istrijebljene njihove sinove. Dosta je rata! Moraju pobijediti razum i bogatstvo. To moramo prihvatiti, želimo li izbjeći da buka oružja zagluši sve druge glasove!

           Uzdignimo svoje molitve Previšnjemu, po zagovoru Djevice Marije, da narodima koji su smrvljeni neizrecivim patnjama otvori nove putove pomirenja i mira!”

OR, 7./8. veljače 1994., str. 1; GK, 13. veljače 1994.

 

U zemljama bivše Jugoslavije tvrdoglavo je nasilje onih koji su zaboravili na svoju čovječnost pogodilo na tisuće golorukih, nezaštićenih, nemoćnih

Papino obraćanje sudionicima tihoga marša solidarnosti sa Sarajevom

Vatikan, 19. veljače 1994.

Gradonačelnici nekoliko talijanskih gradova, koje su predvodili gradonačelnik Rima Francesco Ruttelli i ministar za socijalna pitanja u talijanskoj vladi Fernando Conrri, praćeni od nekoliko tisuća Rimljana, održali su 19. veljače poslijepodne ulicama Rima tihi marš solidarnosti sa Sarajevom i cijelim područjem Bosne i Hercegovine. Kada su stigli na Trg sv. Petra, obratio im se s prozora svoje privatne radne sobe papa Ivan Pavao II. Evo u cijelosti toga Papina govora:

           “Predraga braćo i sestre! Ovaj tihi marš što ste ga izveli ulicama Rima želi posvjedočiti solidarnost prema stanovnicima ispaćenog grada Sarajeva i cijelog područja Bosne i Hercegovine. Upućujem vam svima svoju srdačnu dobrodošlicu. Pozdravljam posebno gospodina gradonačelnika Rima i druge gradonačelnike brojnih talijanskih gradova koji su ovdje nazočni, ministra za socijalna pitanja i sve koji su potaknuli ovu znakovitu manifestaciju.

           Vjetrovi rata pušu i dalje u susjednim zemljama bivše Jugoslavije, gdje je tvrdoglavo nasilje pogodilo na tisuće golorukih, nezaštićenih, nemoćnih. O, kad bi ti razarajući vjetrovi napokon utihnuli! Oni se obaraju na pučanstvo razdirano surovošću onih koji su zaboravili na svoju čovječnost. Djeca, bolesnici, ranjenici traže i očekuju našu solidarnost i zauzimanje bez zastoja da se završi besmisleni govor oružja.

           Ne možemo ih ostaviti same. Oni su žrtve zabludjelih ratnih djelovanja koja su izvršili ljudi što su postali neosjetljivi za najosnovnije vrijednosti i prava ljudskog bića. Ne možemo šutjeti, jer nas smionost bratstva potiče da pokušamo sve kako bi opet procvjetao mir na Balkanu. Još jednom, na koljenima i snažni jedino po našoj molitvi, tražimo od strana kojih se to tiče, od političkih i vojnih predstavnika da zaustave taj užasni pokolj. Neka ne ostane ništa što nije pokušano da dođu do razuma i ljubavi oni koji su žrtve mržnje što je nose u sebi.”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 528 – 530; OR, 20./21. veljače 1994., str. 1; GK, 27. veljače 1994., str. 1 i 3.

 

Neka vas Kraljica Mira podupre u uspostavi pomirenja u uzajamnu poštovanju

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 16. ožujka 1994.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, vaše nade i molitve za mir u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj povjeravam Presvetoj Djevici Mariji. Neka ona, Majka dobroga savjeta i Kraljica Mira, nadahne svima i podupre želje za pravim mirom i pomirenjem u uzajamnu poštovanju. Na sve koji se žrtvuju za mir u krajevima zahvaćenima ratom i na svakoga pojedinog od vas zazivam blagoslov Boga, Oca našega koji je na nebesima. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 722; GK, 27. ožujka 1994., str. 3.

 

Naučite se ispravno služiti zemaljskim stvarima i prihvatite vrijednost Evanđelja

Mladima iz BiH i Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 23. ožujka 1994.

Skupini od 250 mladih, pretežno studenata iz raznih mjesta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, nazočnih u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu, na svojemu redovnom tjednom susretu s hodočasnicima Sveti je Otac uputio ove riječi:

           “Draga hrvatska mladeži, korizmeno nam vrijeme, koje se upravo bliži kraju, pomaže da uvidimo pravu narav ovozemnih vrijednosti. Od srca vam želim da naučite ispravno se služiti zemaljskim stvarima i prihvatite vrijednosti Evanđelja koje ne prolaze kako biste mogli graditi uistinu ljudsko i kršćansko društvo, dostojno čovjeka i bogate i duge povijesti vašega naroda. Uzdižući zajedno s vama molitve Bogu za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 790; OR, 24. ožujka 1994., str. 5; GK, 23. ožujka 1994., str. 4.

 

Svemu dragom pučanstvu Hrvatske i BiH želim mir uskrsloga Krista

Hodočasnicima i mladima na općoj audijenciji

Vatikan, Velika srijeda, 30. ožujka 1994.

Uz poklike “Papa u Hrvatsku, Papa u Hrvatsku!” oko 700 hrvatskih hodočasnika i izletnika, mahom mladeži, pozdravilo je Ivana Pavla II. u prigodi njegova redovita tjednoga susreta s hodočasnicima održana na Veliku srijedu, 30. ožujka u Vatikanu. Nazočni su bili sjemeništarci sa Šalate u Zagrebu, zatim više skupina srednjoškolaca iz Splita, Zagreba i Osijeka, profesori Medicinske škole u Osijeku, profesori Ekonomske škole u Čakovcu, članovi Apostolata ljubavi Jedna obitelj više iz Zagreba te skupina prognanika s privremeno zaposjednutih područja u istočnoj Slavoniji. Sveti im se Otac obratio sljedećim riječima:

           “Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasnike, posebno skupine mladih, sjemeništarce iz Zagreba, kao i članove pokreta Jedna obitelj više. Skupini iz Osijeka, koja je doživjela tešku prometnu nesreću, izražavam svoju solidarnost praćenu molitvom za pokoj žrtve i za ozdravljenje ranjenih. Vama ovdje nazočnima i svemu dragom pučanstvu Hrvatske i Bosne i Hercegovine želim mir uskrsloga Krista i podjeljujem svoj apostolski blagoslov.”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 846; OR, 31. ožujka 1994., str. 5; GK, 10. travnja 1994., str. 3.

 

Uskrsna čestitka

Trg sv. Petra, Uskrs, 3. travnja 1994.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 57 jezika; čestitka na hrvatskom bila je na 13. mjestu:

           “Sretan Uskrs!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 870.

 

Svoju vjeru i kršćanski život hranite sakramentima i molitvom

Hodočasnicima i studentima iz Splita i Dubrovnika na općoj audijenciji

Vatikan, 6. travnja 1994.

           “Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Posebno se obraćam studentima Teološko-katehetskoga instituta u Splitu i odjela u Dubrovniku. Predragi, služba na koju se pripravljate vrlo je važna za Crkvu i društvo i zahtijeva zajedništvo s biskupima i svećenicima. Da bi ta služba bila djelotvorna, potrebno je vaše dosljedno kršćansko življenje i duboka vjera koje valja hraniti sakramentima i molitvom. Neka vas sve blagoslovi Bog. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 888.

 

Rat u Bosni i Hercegovini je brodolom građanskoga suživota i samoga čovječanstva

Iz Papina govora na talijanskom na općoj audijenciji

Vatikan, 20. travnja 1994.

Na općoj audijenciji Papa je, govoreći na talijanskom, podsjetio na tragediju Bosne i Hercegovine i posebice na opsadu Goražda. Pozvao je zaraćene strane da se drže preuzetih obveza i upravio je molbu Bogu da se odgovorni založe kako bi oružje umuknulo i postigao mir. Audijenciji je bila nazočna i skupina studenata iz Osijeka.

           “Naš svečani poslijeuskrsni sastanak je ražalošćen vijestima koje stižu iz grada Goražda koji je toliko mjeseci žrtva neljudske opsade. Pogađa činjenica da se napad na grad nastavlja usprkos postignutom dogovoru o prekidu vatre i obećanom primirju od strane opsjedatelja. Želim postojano podići svoj snažni apel stranama da se pridržavaju preuzetih obveza i da ono pučanstvo poštede od daljnjih nekorisnih patnji. Molim Boga da se svi odgovorni, uključujući one iz međunarodne zajednice, založe kako bi oružje umuknulo, nastavili se pregovori i brzo stiglo do toliko željenoga mira u Bosni i Hercegovini. Nitko ne može ostati nezahvaćen jednim takvim brodolomom građanskog suživota i, usuđujem se reći, samog čovječanstva.”

Ins., 969, str., OR, 21. travnja 1994, str. 5.

 

U ostvarenju svojih mladenačkih ideala neka vas vode Krist i Crkva

Mladima iz Osijeka

Vatikan, 20. travnja 1994.

Obraćajući se na hrvatskom jeziku skupini od preko 250 srednjoškolaca i studenata iz Osijeka, u srijedu, 20. travnja, prigodom redovita tjednoga susreta s hodočasnicima, Sveti Otac je rekao:

           “Dragi mladi iz Osijeka, srdačno vas pozdravljam. Dopustite da vas stazom vašega života vode Krist i Crkva kako biste mogli ostvariti potpunu ljudsku slobodu i plemenite ideale svoje mladosti. Znajte da je put Evanđelja jedini put koji vodi čovječanstvo u budućnost. Sve vas blagoslivljam i vaše molitve za mir u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te na čitavom području jugoistočne Europe povjeravam Djevici Mariji, koju štujete kao Gospu Osječku i Gospu Aljmašku. Hvaljen Isus i Marija!”

Prigodom toga susreta osječka je mladež Papi darovala umjetnički izrađen križ napravljen od krhotina granata koje su 1991. i 1992. razarale Osijek i ubijale njegovo stanovništvo.

Ins., XVII., 1, 1994., str. 965 – 966; OR, 21. travnja 1994., str. 5; ASS/1994., str. 347; IKA, 28. travnja 1994., str. 2.

 

Neka vas snaga uskrsloga Krista ohrabri u podnošenju patnji

Skupini hrvatskih prognanika iz Baranje na općoj audijenciji

Vatikan, 27. travnja 1994.

           “Srdačno pozdravljam nastavnike i profesore iz Baranje, u Hrvatskoj, koji već tri godine žive kao prognanici u Mohaču, u Mađarskoj. Predragi, uskrsli Gospodin koji vam udjeljuje snagu i strpljenje da kršćanski podnosite svoje patnje, neka usliši žarku želju da se što prije vratite svojim kućama. Vama ovdje nazočnima, vašim obiteljima, a posebno učenicima prognanicima, s kojima dijelite tjeskobe i nade izbjegličkog života, rado podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 1, 1994., str. 1025.

 

Više no ikada potrebno je naći konačno rješenje sukoba utemeljeno na pravdi

Susret s hodočasnicima

Vatikan, Trg sv. Petra, 6. srpnja 1994.

Tjedni susret srijedom s hodočasnicima ovoga se puta odvio u skraćenu obliku. Papa Ivan Pavao II. obratio im se s prozora svoje radne sobe. Među nekoliko desetaka tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta na Trgu sv. Petra bila je i skupina izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, uglavnom mladih, koji su prihvaćeni kao gosti biskupije Barletta u južnoj Italiji, te skupina hodočasnika iz Splita. Papa ih je zajedno s drugim hodočasnicima, spomenuvši posebno Bosnu, pozdravio na talijanskom jeziku:

           “Predragi, želim vam od srca vedar i plodan boravak u Rimu, bogat duhovnim i kulturalnim radosnim susretima. Svima moj srdačan blagoslov.”

Potom je Sveti Otac, nastavljajući na talijanskom, ponovno pozvao na mir u Bosni i Hercegovini te uputio žarku molitvu svemogućem Bogu da prosvijetli sve odgovorne koji su tih dana odlučivali o sudbini naroda u Bosni i Hercegovini, U tom je obraćanju Sveti Otac, među ostalim, rekao na talijanskom jeziku:

           “Naša je pozornost ponovno usmjerena na Bosnu i Hercegovinu jer se ovih dana mora odlučiti budućnosti tamošnjih naroda. Sada je više nego ikad prije prijeko potrebno naći konačno rješenje toga sukoba. Želja mi je da se to rješenje temelji na pravdi, na poštovanju identiteta naroda, te da im pruži nužnu potporu u omogućivanju povratka izbjeglica i prognanika njihovim domovima. Neka načela utvrđena međunarodnim pravom i potvrđena brojnim izjavama odgovarajućih međunarodnih ustanova budu prijeko potrebna točka oslonca. Molim svemogućega Boga da prosvijetli odgovorne u njihovim skorašnjim odlukama, da podupre nadu onih napaćenih ljudi i da kod svih obnovi odvažnost miroljubivoga suživota.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 30 – 31; OR, 7. srpnja 1994., str. 1; IKA, 13. srpnja 1994., str. 6. i 7.

 

Sve vas blagoslivljam

Članovima skupine slijepih, djeci i nastavnicima iz Splita i BiH na općoj audijenciji

Vatikan, 20. srpnja 1994.

           “Srdačno pozdravljam članove Dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život iz Zagreba, učenike i nastavnike Centra za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’ iz Splita, te skupinu djece iz Bosne i Hercegovine. Sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 61.

 

Neka vas uvijek prati Božji blagoslov

Hodočasnicima iz Splita, mladima iz Strožanca te hrvatskoj djeci ugošćenoj u talijanskim obiteljima na općoj audijenciji

Vatikan, 27. srpnja 1994.

           “Pozdravljam vjernike župe Sv. Josipa na Mertojaku u Splitu i mladež sa Strožanca, te posebno djecu iz Pakraca koja su gosti Caritasa u Latini i djecu koja su u Biscegliu gosti Gradskoga odbora za humanitarnu pomoć djeci Hrvatske. Pratio vas uvijek Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 78.

 

Žarka molitva za mir napaćenim narodima Bosne i Hercegovine te Hrvatske

Hodočasnicima iz BiH i Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 3. kolovoza 1994.

Mladima sisačke župe sv. Josipa Radnika i drugim manjim skupinama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine Papa je uputio ove riječi:

           “Dragi Hrvati, sve vas od srca pozdravljam. Dobro došli! Podjeljujem svima svoj apostolski blagoslov praćen žarkom molitvom Bogu za mir svemu dragom i napaćenom pučanstvu Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 102; OR, 4. kolovoza 1994., str. 5; GK, 14. kolovoza 1994., str. 3.

 

Obitelji trebaju biti mjesto širenja kršćanskih vrijednosti potrebnih u budućoj obnovi

Hodočasnicima i djeci iz BiH i Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 10. kolovoza 1994.

Skupinu hrvatske djece koja su gosti župe sv. Ivana Krstitelja u Civitelli Roveti kraj L’Aquile Papa je pozdravio na hrvatskome jeziku te im rekao:

           “Upućujem svoj srdačni pozdrav svim hrvatskim hodočasnicima. Rado blagoslivljam vas koji ste ovdje nazočni i vaše obitelji, sa željom da one budu mjesto širenja pravih ljudskih i kršćanskih vrijednosti koje su prijeko potrebne za buduću duhovnu i materijalnu obnovu ratom zahvaćenih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 127; OR, 11. kolovoza 1994., str. 5; GK, 21. kolovoza 1994., str. 1; IKA 13. kolovoza 1994., str. 9.

 

Molitva za pravedan i trajan mir u Hrvatskoj i BiH

Hodočasnicima, đakovačkim bogoslovima i mladima iz Slavonskoga Broda na općoj audijenciji

Vatikan, 17. kolovoza 1994.

           “Od srca pozdravljam đakovačke bogoslove i mladež iz Slavonskog Broda, koji su gosti Caritasa biskupije Spoleta i Norcie, te skupinu hrvatske djece ratne siročadi, koja su gosti Središta za pomoć životu u Cassinu. Predragi, moleći s vama milosrdnoga Boga za pravedan i trajan mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 150 – 151; OR, 17./18. kolovoza 1994., str. 7; IKA, 24. kolovoza 1994., str. 7.

 

Blagoslov za ratnu siročad, nedužne svjedoke ratnih grozota

Gimnazijalcima i profesorima iz Hrvatske i djeci iz BiH na općoj audijenciji

Vatikan, 31. kolovoza 1994.

           “Srdačno pozdravljam dubrovačke gimnazijalce i skupinu profesora iz Valpova. Na poseban pak način pozdravljam vas, draga hrvatska djeco, ratna siročadi, koja dolazite iz Bosne i Hercegovine i nevini ste svjedoci ratnih grozota u vašoj domovini. Blagoslivljam sve vas ovdje nazočne i vaše najmilije. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 190; OR, 1. rujna 1994., str. 5.

 

U ranjenoj djeci očituje se potreba za hitnim zalaganjem za mir

Hodočasnicima iz Hrvatske i BiH na općoj audijenciji

Vatikan, 7. rujna 1994.

           “Srdačno pozdravljam hodočasnike iz Hrvatske: Katedralni zbor iz Zagreba, mladež iz župe Svetoga Marka iz Makarske, gimnazijalce iz Vinkovaca te napose skupinu ranjene djece i članove njihovih obitelji iz Bosne i Hercegovine, većinom iz Sarajeva. Ranjena su djeca živi svjedoci ratne okrutnosti prema nedužnima te potrebe da se svi založimo za izgradnju mira i pomirenja te ga vapajima izmolimo od Gospodina kao dar kojemu god narodu ili vjeri pripadamo. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 236 – 237, OR, 8. rujna 1994., str. 1 i str. 5; ASS/1994., str. 591 – 592.

 

Molimo danas da spasonosna snaga Križa pomogne nadvladati povijesnu napast mržnje

Propovijed koju je Papa trebao održati na svome pohodu u Sarajevu koji se nije ostvario, te ju je održao na svetoj misi u Castel Gandolfu

8. rujna 1994.

Prije dolaska u Hrvatsku papa Ivan Pavao II. trebao je pohoditi Sarajevo 8. rujna. Nažalost, nakon što je već sve bilo spremno, dva dana prije vlasti iz BiH javile su “da ne mogu jamčiti sigurnost narodu koji bi došao na susret s Papom”. Stoga je pohod otkazan, odnosno odgođen. U nemogućnosti da posjeti Sarajevo, kako je vruće želio, papa Ivan Pavao II. slavio je na blagdan Male Gospe, 8. rujna, svetu misu u svome ljetnikovcu Castel Gandolfu i održao je već prije pripremljenu propovijed za svoj, te godine, neostvaren pohod Bosni i Hercegovini. Ta Papina sveta misa bila je prenošena preko sarajevske radio-televizije. Na svetoj su misi bili nazočni brojni Hrvati koji žive u Rimu. Jedno misno čitanje čitala je Ivanka Batušić, prognanica iz Banje Luke. Donosimo Papinu propovijed koju je umjesto u Sarajevu izrekao u Castel Gandolfu:

           1. “Oče naš, koji jesi na nebesima…”. Nalazimo se uz oltar oko kojega se okuplja cijela Crkva koja je u Sarajevu. Izgovaramo riječi koje nas je naučio sam Krist, Sin Boga živoga; Sin istobitan s Ocem. Samo on zove Boga “Ocem” (Abba! Oče! Oče moj!), i samo nas on može ovlastiti da se obraćamo Bogu zazivajući ga “Oče”, “Oče naš”. On nas uči tu molitvu u kojoj je sve sadržano. U toj molitvi želimo danas pronaći sve ono što se može i što se mora reći Bogu, našemu Ocu, u ovom povijesnom trenutku, ovdje u Sarajevu.

           “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji.”

           2. Oče naš… Oče ljudi: oče naroda. Oče svih naroda koji nastanjuju ovaj svijet. Oče naroda Europe. Naroda Balkana. Oče naroda koji pripadaju obitelji Južnih Slavena! Oče naroda koji ovdje, na ovom poluotoku, već stoljećima ispisuju svoju povijest. Oče naroda koji su pogođeni nesrećom rata i to, nažalost, ne po prvi put. “Oče naš”… Ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred Tobom i vapijem: “Od kuge, glada i rata – oslobodi nas!”. Znam da se u ovoj prošnji mnogi ujedinjuju sa mnom. Ne samo ovdje u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, nego i u cijeloj Europi pa i izvan njezinih granica. Dolazim ovamo, donoseći sa sobom sigurnost te molitve koju izgovaraju srca i usne bezbrojne moje braće i sestara. Već je prošlo previše vremena kako čekaju da mogu izmoliti, na ovome mjestu, upravo tu “veliku molitvu” Crkve, Božjega naroda. Već je toliko vremena prošlo otkako sam pozvao sve ljude da sudjeluju u toj molitvi.

           Kako se ovdje ne sjetiti molitve izrečene u Asizu u siječnju prošle godine? Zatim one u Rimu u Bazilici svetog Petra u siječnju ove godine? Od početka tragičnih događaja na Balkanu, u zemljama bivše Jugoslavije, molitva za mir bila je misao vodilja Crkve, posebno Apostolske Stolice.

           3. Oče naš, “sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje… “. Neka zasvijetli među ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira, praštanja i ljubavi. “Budi volja tvoja”. Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju ocem.

           Oče naš, Oče svakoga ljudskog bića, “neka bude volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji”. Tvoja volja jest mir!

           4. Krist “je naš mir” (Ef 2,14). On koji nas je poučio da se obraćamo Bogu nazivajući ga: “Oče”. On koji je svojom krvlju pobijedio tajnu bezakonja i podjele te svojim Križem srušio veliki zid koji je dijelio ljude i učinio da postanu jedni drugima tuđinci. On koji je čovječanstvo pomirio s Bogom i međusobno ujedinio ljude kao braću. Zato je jednog dana, prije svoje žrtve na Križu, Krist mogao reći apostolima: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ne kao što svijet daje” (Iv 14,27). U tom trenutku obećao im je Duha Istine koji je ujedno Duh Ljubavi, Duh Mira! Dođi, Duše Presveti! “Veni, creator Spiritus, mentes tuorum visita!… “Dođi, Stvorče, Duše Sveti, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti, u grudi štono stvori ih.” “Dođi, Duše Presveti! Zazivamo te iz Sarajeva, grada gdje se ukrštavaju napetosti između različitih kultura i naroda, gdje je zapaljen fitilj koji je, na početku stoljeća, prouzrokovao Prvi svjetski rat i gdje se, na kraju drugog tisućljeća, koncentriraju slične napetosti koje su u stanju uništiti narode koje je povijest pozvala na suradnju i skladan suživot. Dođi, Duše mira! Po tebi vapijemo: “Abba, Oče!” (Rim 8,15).

           5. “Kruh naš svagdanji daj nam danas… “ Moliti za kruh znači moliti za sve ono što je potrebno za život. Molimo da se u raspodjeli dobara među ljudima i među narodima uvijek uzmogne ostvariti načelo o sveopćem sudjelovanju ljudi u dobrima koje je Bog stvorio. Molimo da ulaganje dobara u naoružanje ne naudi ili ne daj, Bože, uništi kulturnu baštinu, koja je neprocjenjivo dobro cijeloga čovječanstva. Molimo da ograničavajuće mjere, procijenjene kao nužne da bi se zaustavio sukob, ne postanu uzrokom neljudskih patnji nedužnog naroda. Svaki čovjek, svaka obitelj ima pravo na svoj “svagdanji kruh”.

           6. “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim… .” Ovim smo riječima dodirnuli ključno pitanje. Sam Krist nas je na njega upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34). Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne mržnje i nepravdi. Kako je bila važna povijesna izjava poljskih biskupa njihovoj subraći, njemačkim biskupima, na završetku Drugog vatikanskog sabora: “Opraštamo i tražimo da nam oprostite!”. Ako se u onom dijelu Europe mogao uspostaviti mir, čini se da se to dogodilo upravo zahvaljujući stavu koji je jasno izražen tim riječima. Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta: “opraštamo i tražimo oproštenje” za našu braću na Balkanu! Bez takvog stava teško je graditi mir. Nizanje “krivnji” i “kazna” neće se nikada okončati ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda.

           7. “Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla…” Ne uvedi nas u napast! Koje su to napasti od kojih danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce čovjekovo pretvaraju u srce kameno, neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etničkih predrasuda, zbog kojih je čovjek neosjetljiv na prava drugoga i na njegovu patnju. To su napasti razdraženih nacionalizama koji dovode do presezanja nad bližnjim i do žudnje za osvetom. Sve su to napasti u kojima se izražava civilizacija smrti. Nasuprot tako tužnom prizoru ljudskih padova, molimo riječima časnoga brata Bartolomeja I., patrijarha carigradske Crkve: “Gospodine, daj da se naša kamena srca zdrobe pred tvojim patnjama i postanu srca od mesa. Daj da tvoj Križ otkloni naše predrasude. Imajući pred očima tvoju bolnu borbu protiv smrti, neka nestane naše ravnodušnosti ili naše pobune.” (Križni put u Koloseumu, Veliki petak 1990., Ulazna molitva). Izbavi nas od zla! Evo još jedne riječi koja potpuno pripada Kristu i njegovu Evanđelju. “Ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet” (Iv 12,47). Čovječanstvo je pozvano na spasenje u Kristu i po Kristu. Tom spasenju pozvani su i narodi koje je ovaj rat tako strašno podijelio! Molimo danas da spasonosna snaga Križa pomogne nadvladati povijesnu napast mržnje. Neka prestanu bezbrojna razaranja! Molimo – slijedeći ritam molitve Gospodnje – da započne vrijeme obnove, vrijeme mira. Mole s nama i mrtvi Sarajeva, čiji zemni ostatci počivaju u obližnjem groblju. Mole sve žrtve ovoga okrutnog rata koje u Božjem svjetlu, za preživjele, zazivaju mir i pomirenje.

           8. “Blago mirotvorcima jer će se sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9). Tako čitamo u današnjem ulomku iz evanđelja. Da, predraga braćo i sestre, bit ćemo uistinu blaženi ako postanemo sudionici onoga mira koji samo Krist umije dati (usp. Iv 14,27), štoviše koji je sam Krist. “Krist je naš mir.” Bit ćemo mirotvorci ako poput njega budemo spremni opraštati. “Oče, oprosti im!” (Lk 23,24). Krist s križa nudi oproštenje i od nas traži da ga slijedimo na teškom križnom putu da bismo postigli njegov mir. Samo prihvaćajući taj njegov poziv, bit će moguće spriječiti da sebičnost, nacionalizam, nasilje nastave sijati pustoš i smrt. Zlo u svakome svojem izražaju označuje tajnu bezakonja pred kojom odjekuje jasan i odlučan Božji glas koji smo slušali u prvom čitanju: “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni… U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim…” (Iz 57,15). U tim je proročkim riječima za sve sadržan poziv na ozbiljan ispit savjesti. Bog je na strani potlačenih. On je na strani roditelja koji oplakuju ubijene sinove i kćeri. On sluša nemoćni krik slabih koji su pogaženi. Solidaran je sa ženama poniženih nasiljem. Bliz je prognanicima koji su prisiljeni napustiti svoju zemlju i svoje kuće. Ne zaboravlja patnje obitelji, staraca, udovica, mladeži i djece. Njegov je narod koji umire. To barbarstvo treba prestati! Dosta je više rata! Dosta je više razornoga bijesa! Ne može se više podnositi stanje koje rađa samo plodove smrti, ubojstava, razorenih gradova, upropaštene privrede, bolnica bez lijekova, napuštenih bolesnika i staraca, zaplakanih i razbijenih obitelji. Treba što prije postići istinski mir. Mir je moguć ako se prizna prednost moralnih vrijednosti pred lažnim zahtjevima rase ili sile.

           9. Predraga braćo i sestre! U ovom trenutku, zajedno s vama, uzdižem Gospodinu psalmistov krik: “Pomozi nam, Bože, pomoći naša, zbog slave imena svojega, oslobodi nas i otpusti nam grijehe!” (Ps 79(78),9). Povjeravamo ovu našu molitvu Onoj koja je podno Križa “stajala” u tišini i molitvi (usp. Iv 19,25). Uprimo svoj pogled u Bogorodicu, čije rođenje Crkva danas s veseljem slavi. Znakovito je da se moj današnji, već duže vremena željeni pohod, mogao ostvariti upravo na ovaj, vama tako drag, Marijin blagdan. Njezinim je rođenjem u svijetu niknula nada novog čovječanstva, koju više ne mogu ujarmiti sebičnost, mržnja, nasilje i toliki drugi oblici grijeha koji su krvlju okaljali putove povijesti. Od Presvete Marije tražimo da i za ovu vašu zemlju može svanuti dan potpuna pomirenja i mira.

           Kraljice Mira, moli za nas! Hvaljen Isus i Marija!

Ins., XVII., 2, 1994., str. 247 – 252; Ist. prijatelj, 165 – 168.

 

Papa će podupirati vaše napore da obnovite solidarnu i bratsku zajednicu

Papine pozdravne riječi nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Castel Gandolfo, 8. rujna 1994.

Nakon svete mise prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja Papa je izrekao govor koji je bio predviđen da ga održi u Sarajevu:

           “Danas je rođenje Svete Marije Bogorodice. Njezin slavni život obasjava sve Crkve.”

           1. Rođenje Presvete Djevice koju naša istočna braća zazivaju kao “Kupelj koja čisti savjesti” i “Mir naroda”, obasjava sve Crkve, kako one na Istoku, tako i one na Zapadu, i daje im poseban sjaj. Obasjava i daje sjaj posebno vašoj kršćanskoj zajednici, predraga braćo i sestre Bosne i Hercegovine, koje je ovaj apsurdni i bratoubilački rat stavio na tako tešku kušnju. Radostan sam što se ovaj moj današnji, tako dugo priželjkivani pohod, mogao ostvariti upravo 8. rujna, na spomendan rođenja Marijina. Marija je izvor utjehe i nade za svakoga vjernika. Ona “sada blista pred Božjim hodočasničkim narodom kao znak sigurne nade i utjehe, dok ne dođe dan Gospodnji” (LG, 68). Na nju danas gledamo sa strepnjom i pouzdanjem. Nju molimo da nam pomogne u sadašnjoj nevolji, sigurni da ćemo biti uslišani.

           2. S ovim željama, pozdravljam tebe, dragi vrhbosanski sarajevski nadbiskupe, monsinjore Vinko Puljiću, i tvojeg pomoćnog biskupa monsinjora Peru Sudara. Pozdravljam vas, hrabri svećenici, i vas, velikodušni redovnici i redovnice, koji evanđeoskim duhom, nastavljate dijeliti sudbinu naroda koji je već toliko dugo i tako teško iskušavan. Pozdravljam također i vas vjernike laike, djelatnike brojnih i cvatućih ustanova Vrhbosanske nadbiskupije. Srdačno pozdravljam mons. Franju Komaricu, pastira Banjolučke biskupije, neustrašivoga branitelja katolika i uopće pučanstva toga kraja koje se, nažalost, silno smanjilo zbog neljudske politike takozvanog “etničkog čišćenja”. Pozdravljam od srca i mostarsko-duvanjskog biskupa i upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije, monsinjora Ratka Perića, kao i njegova prethodnika, mons. Pavla 3a, koji su i u svojim biskupijama vidjeli smrt i razaranja, uzrokovana ratom koji još uvijek traje. Svima poručujem: gledajte s pouzdanjem na budućnost Crkve u Bosni i Hercegovini. Papa koji je danas s vama, bit će vam i nadalje blizu duhom i podupirat će vaše napore da obnovite na ovom području solidarnu i bratsku zajednicu. Na poseban način htio bih istaknuti primjer hrabrosti koji dajete pred cijelim svijetom. Za vrijeme strašne oluje koja je poremetila život tolikih ljudi i tolikih naselja u Bosni i Hercegovini, vi ste ostali na svojemu mjestu, slijedeći primjer Krista Dobrog pastira, koji je dao svoj život za svoje ovce. Sa svojim ste narodom podijelili patnje i nade, nestašicu i opasnosti, pomažući na sve načine one koji su ožalošćeni ne samo zbog duhovnih problema nego također zbog nedostatka hrane, lijekova, vlastita doma, zaposlenja, slobode. U sadašnjemu stanju opustošenosti pružate junačko svjedočanstvo nade u Božje kraljevstvo. Ne štedite se u davanju samih sebe, svjesni da Gospodin čini da vaša služba donese plodove pravde, ljubavi i mira.

           Na kraju upravljam svoj srdačan pozdrav i Srpskoj zajednici u Sarajevu, želeći u isto vrijeme duhovno zagrliti cijeli srpski narod u Bosni i Hercegovini, kojemu upućujem najljepše želje da napreduje u slozi i solidarnosti. Upućujem poljubac mira Njegovoj Svetosti Patrijarhu Pavlu i svim episkopima Srpske pravoslavne Crkve. Činim to riječima liturgije: “Hristos je među nama.”

           3. A sada puni pouzdanja upravljamo pogled tebi, o Marijo, tebi Kraljice Anđela i Djevica, Tebi, Gospo od Stupa, čije je svetište porušeno u ovom ratu, kao što je porušen i veći dio Sarajeva i tolikih drugih gradova i sela drage Bosne i Hercegovine. Utješi, o Marijo, umorna srca ovih svojih predragih sinova. Podupri ih čvrstom rukom da u surovosti sadašnjih prilika nikada ne izgube nadu u pobjednički Kristov križ. Zaštiti ih od svakoga zla i učini da što prije svane, u ovom kraju i u cijelome svijetu, zora novog doba pravog bratstva i pravednog mira.

           Kraljice Mira, moli za nas!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 252 – 254; OR, 9. rujna 1994., str. 7; Ist. prijatelj, str. 169 – 170.

 

NEOSTVARENI POHOD PAPE IVANA PAVLA II. SARAJEVU

Bio je predviđen za 8. rujna 1994.

Neodržani govori Pape Ivana Pavla II. u Sarajevu ali objavljeni u medijima

Već pripremljeni govori što ih je Papa trebao održati prigodom svoga pohoda Sarajevu, koji se nije ostvario, ipak su objavljeni u L’Osservatore Romano i potom u Insegnamenti. Bili su to govori civilnim i crkvenim vlastima, potom biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, govor muslimanskoj zajednici i zajednici srpsko-pravoslavnoj. Mogu se u cijelosti naći u L’Osservatore Romano od 10. rujna 1994., na str. 5, u Insegnamenti, vol. 2, 1994., od 255. do 266. str. te u knjizi “Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne i Hercegovine”, na str. 171 – 178.

 

Suživot pojedinaca i naroda treba temeljiti na pravima naroda, koji ima pravo na postojanje, na vlastiti razvoj, prema kulturnoj baštini kojoj pripada

Neodržani govor Svetoga Oca Ivana Pavla II. Predsjedništvu BiH te predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti što ga je Papa trebao održati u Sarajevu

8. rujna 1994.

           “Gospodine Predsjedniče, predstavnici civilnih i crkvenih vlasti, braćo i sestre!

           1. Odavno sam želio doći k vama da vlastitim očima vidim ljutu bol ovoga grada, da s vama podijelim vaše patnje, te da s vama upravim pogled prema nebu i zazovem Boga života i mira.

           Za vrijeme ovih dugih, beskonačnih godina rata, Sarajevo je uvijek bilo usred moga srca. Bio sam ovdje duhovno nazočan, skupa s braćom raznih kršćanskih vjeroispovijesti i s vjernicima drugih religija za vrijeme Dana molitve koji se održao u Asizu 9. i 10. siječnja 1993. godine. Ovamo sam došao u duhovnom hodočašću 23. siječnja ove godine, za vrijeme svete mise koju sam služio u Bazilici sv. Petra za mir na Balkanu. Na vas sam stalno mislio, u tolikim prilikama, dok sam upućivao bolne pozive za što bržu uspostavu mira.

           Gospodin je tek sada uslišio moju želju da budem i tijelom među vama, da iz bliza podijelim s vama vaše nade i vaše suze. Iako se, nažalost, radi o kratkom pohodu, žarko želim da on označi početak nove zore mira i sloge za ovu voljenu i napaćenu zemlju!

           2. Hvala Vam, gospodine Predsjedniče, na ljubaznom dočeku. Dok Vam izručujem iskreni pozdrav, koji upućujem s poštovanjem i prisutnim predstavnicima vlasti i svima koji su pridonijeli ostvarenju ovoga pohoda, pred očima su mi stanovnici Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine: bosanski Muslimani, Srbi i Hrvati te pripadnici narodnih manjina. Sve želim zagrliti jednim jedinim zagrljajem. S ljubavlju mislim na dragu katoličku zajednicu; na braću cijenjene Srpske pravoslavne Crkve; na brojnu Islamsku zajednicu, na malu i dragu Židovsku zajednicu, koja je ponovno raspršena. Sve su te zajednice žrtve nasilja nacionalizma koji je neosjetljiv na vrijednosti mirnoga suživota među narodima.

           S divljenjem i zahvalnošću mislim na vjerske i humanitarne ustanove, posebno na one Ujedinjenih naroda, i na tolike osobe koje su svoju stvarnu solidarnost očitovale na mnoge načine i raznim sredstvima, bez obzira na opasnosti, suočavajući se katkad i sa smrću da bi drugi mogli živjeti.

           Sudjelujem u boli svih koji oplakuju gubitak svojih najmilijih, posebno mladih sinova i kćeri pokošenih užasima rata koji ne štedi ništa i nikoga.

           Došao sam kao glasnik sloge i mira, potaknut samo željom da stanem uz bok žrtvama ugnjetavanja i nasilja, da još jednom ponovim: “Niste napušteni. S vama smo. Bit ćemo s vama sve više i više!”

           Ovaj moj posjet želi biti hodočašće Mira u područje koje biju tolike patnje i nepravde; gdje su zbog besmislenog i slijepog nasilja na tisuće osoba poginule, bezbrojni su ranjenici i prognanici. Ne, ovaj se rat ne može i ne smije nastaviti!

           3. Sarajevo, grad ukrštavanja napetosti između različitih kultura i naroda može se smatrati “gradom našega stoljeća”. Upravo ovdje, godine 1914. počeo je Prvi svjetski rat. I upravo u ovaj grad moramo se vratiti na kraju ovoga stoljeća: godine 1994. Što se to zapravo dogodilo u Europi u ovih posljednjih 80 godina? Toliko se toga zbilo. Propale su, prije svega, velike sile nastale u prošlom stoljeću. Godina 1918. značila je rađanje nezavisnosti za mnoge zemlje centralne Europe. Ta Europa trajala je 20 godina. Umjesto starih sila, pojavile su se nove: na Zapadu nacistički režim, na Istoku komunistički režim Sovjetskog Saveza. Dvije sile, dva neprijateljska sistema, a ipak spremni na kompromise da bi ostvarili svoje imperijalističke programe.

           Kraj rata, godine 1945. označio je poraz njemačkog nacizma. Granica pobjedničkog komunizma tada se pomaknula na zapad. S ove strane željeznog zastora, na zapadu, nova Europska zajednica krenula je tek prvim koracima. Na istoku, naprotiv, narodi su bili prisiljeni poduzeti tešku borbu za vlastitu samobitnost i političku nezavisnost.

           U toj borbi, trenutak od povijesne važnosti bila je godina 1989. Ta je godina označila kraj komunističkog imperija, ali isto tako i početak napetosti i kasnije strašnog rata na Balkanu, među narodima bivše Jugoslavije. Evo za sve novog izazova, jer su u balkanskom sukobu upleteni katolici, pravoslavci i muslimani. Radi se o vjernicima koji se uzdaju u snagu molitve i koji su zaokupljeni jednom te istom brigom.

           4. Kojom brigom? Vratimo se mišlju u godinu 1945. Izašli iz drugog svjetskog rata, narodi koji su podnijeli neizreciva nasilja, shvatili su jednu neodgodivu nužnost, da se moraju ujediniti protiv rata. Deklaracija o pravima čovjeka bila je jedan od prvih čina na putu prema miru. Rat je protiv čovjeka. Ako se želi izbjeći rat, potrebno je osigurati poštivanje temeljnih prava ljudske osobe, među kojima prvo mjesto zauzima pravo na život, koje svaki čovjek ima od trenutka začeća do naravne smrti. Postoje i druga prava, koja su, kao na primjer vjerska sloboda i sloboda savjesti, načela suživota ljudi u duhovnoj oblasti. Drugi vatikanski sabor posvetio je tim pravima posebnu deklaraciju Dostojanstvo ljudske osobe.

           Suživot pojedinaca i naroda treba se, osim toga, temeljiti na ‘pravima naroda’. Kao i svaki pojedini čovjek, tako i svaki narod ima pravo na postojanje, na vlastiti razvoj, prema kulturnoj baštini naroda kojemu pripada. Na njoj se nadahnjuju obitelji koje, odgajajući djecu, prenose budućim naraštajima kulturna dobra domovine. O tome sam imao prilike više puta govoriti, posebno za vrijeme posjeta UNESCO-u 1989. (usp. Insegnamenti di Giovanni Paolo II, vol. III/ 1, str. 1636 – 1655). Mir se tako rađa, u poštivanju prava osoba i prava naroda; tako se i gradi i brani.

           5. Mir je dakle veliki zadatak, koji je povjeren odgovornosti sviju ljudi. Očito, on vrlo mnogo ovisi o onima koji imaju javnu vlast, bilo među zaraćenim stranama bilo unutar međunarodnih ustanova. Kako onda ne hrabriti obnovljene napore međunarodne zajednice u korist uspostave mira u Bosni i Hercegovini? Potrebno je da se takva nastojanja učinkovito nastave na temelju propisa međunarodnog prava koji su ponovljeni u brojnim rezolucijama mjerodavnih međunarodnih ustanova.

           Očito je pak da je sudbina mira velikim dijelom povjerena ne samo institucionalnim formama, koje u svakom slučaju valja učinkovito odrediti u iskrenom dijalogu i u poštivanju pravde. Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Potrebno je tražiti oproštenje i oprostiti!

           To pak ne znači da i ljudska pravda ne smije progoniti zločine – to je dapače potrebno i nužno – ali pravda stoji daleko od svakoga slijepog nagona za osvetom, i daje se voditi jakim osjećajem općeg dobra koje teži za popravkom onoga koji je zabludio.

           6. Samo ovaj duhovni obzor može biti plodno tlo za mir i doprinijeti uspješnom ishodu pregovora koji su u tijeku. Prijedlozi i susreti ovih zadnjih dana, svake hvale vrijedni što se tiče nastojanja da se napokon okonča rat, još uvijek nisu doveli do potrebnoga dogovora kako bi se došlo do željenoga cilja. Potrebno je da se ti susreti nastave i pojačaju. Ne može se više oglušivati na zaklinjanje ljudi, žena, mladih, staraca, djece, koji nestrpljivo čekaju okončanje rata i ostvarenje mogućnosti za susret!

           Htio bih zbog toga ovdje ponoviti ono što sam rekao na početku ove godine: ‘On što se zauzme ili što je uništeno silom nikada ne služi na čast ni čovjeku ni svrsi koja se želi ostvariti’ (Govor Diplomatskom zboru, 15. I. 1994., L’Osservatore Romano, 16. I. 1994., str. 7).

           Metoda dijaloga, koji prevladava, unatoč otporima, zahtijeva poštenje, ustrajnost i velikodušnost svih strana. Samo će se na temelju tih načela moći izgladiti nesuglasice i postojeća razilaženja te dati mjesto stvarnoj nadi za dostojniju budućnost za sve narode koji skupa žive na ovim prostorima.

           7. Gospodine Predsjedniče, Vama povjeravam ove misli, koje žele ponovno potvrditi nadu u mirniju budućnost za svakoga pojedinoga stanovnika ove drage zemlje. Istina, u prilikama u kojima se nalazi grad Sarajevo, a s njim i toliki drugi gradovi i sela, nada može izgledati kao privid ili bijeg od teške svakodnevne stvarnosti. Unatoč tome, valja očuvati nadu, uzdajući se u Boga koji nikada ne napušta čovjeka.

           Žarko želim da se konačno završi vrijeme patnja i podjela, te da što prije započne vrijeme snošljivosti, sloge, ponovno uspostavljene solidarnosti među bratskim narodima!

           Kako sam napomenuo jednom drugom prilikom, ‘rat nije zla kob. Mir je moguć! Moguć je jer čovjek ima savjest i srce. Moguć je jer Bog ljubi svakog od nas, onakva kakav jest, da bi ga preobrazio i omogućio mu da raste’. (Govor Diplomatskom zboru, 15. I. 1994., L’Osservatore Romano, 16. I. 1994., str. 7).

           Neka Bog, Stvoritelj i Gospodar svih ljudi, utješi svakoga, neka u srcima učvrsti volju za dijalogom, za sporazumom, za zajedničkim zalaganjem za mir i obnovu. Ovo je, gospodine Predsjedniče, molitva koju upućujem svemogućem Bogu, zazivajući blagoslov za cijelu Bosnu i Hercegovinu, poglavito na one koji nose duboke i vidljive znakove rata te žarče čeznu za mirom.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 255 – 259; OR, 10. rujna 1994., str. 5.

 

Cijela je opća Crkva prisno povezana s kršćanskom zajednicom u Bosni i Hercegovini

Govor Svetoga Oca biskupima, svećenicima i časnim sestrama što ga je trebao održati u katedrali Srca Isusova u Sarajevu

8. rujna 1994.

           “Cijenjena braćo biskupi, predragi svećenici,

           dragi redovnici i redovnice,

           1. Katedrala je simbol jedinstva, mjesto susreta, molitve i mira. Ovdje se kršćanska zajednica sastaje oko biskupa da bi ispovijedala svoju vjeru i da bi živjela svoje zajedništvo, posebno u slavljenju euharistijskog otajstva. Ovdje smo se, dakle, sabrali da bi molili Kneza mira, Isusa Krista, koji je jedina i prava naša nada.

           Na katedralu ovog mučeničkog grada gleda danas cijela Katolička Crkva. Došao sam k vama da bih bio glas cijelog Božjeg naroda i da bih rekao tebi, predraga Crkvo u Sarajevu, koja si tako teško iskušana, da nisi sama. Ovdje su duhovno sabrana braća sa svih strana svijeta u žarkoj molitvi za mir.

           Posebno sam radostan što mogu s vama, pastiri zajednice, i s vama, redovnici i redovnice, koji ste izabrani dio ove Nadbiskupije, provesti ove intenzivne trenutke bratskoga zajedništva. Sve vas od srca pozdravljam.

           Na prvom mjestu pozdravljam Tebe, monsinjore Vinko Puljiću, marljivi pastiru ove Nadbiskupije. Iskreno Ti zahvaljujem za riječi dobrodošlice. Želim Ti, iznad svega, od srca zahvaliti jer si sam hrabri svjedok i suučesnik u patnjama napaćenog naroda Sarajeva. Pozdravljam zatim tvoga pomoćnika, biskupa Peru Sudara, te svakog pojedinog od vas, dragi svećenici, redovnici i redovnice, koji ste ovdje nazočni. Rado pozdravljam i sve one koji bi rado bili došli na današnji susret, ali su, nažalost, ostali spriječeni zbog rata koji još uvijek traje.

           Svakoga pojedinačno i sve vas skupa želim zagrliti poput radosnoga oca koji se konačno može susresti sa svojim sinovima, koji se suočavaju s ogromnim teškoćama svake vrste. Vrlo mi je drago što sam s vama i što mogu s vama zajedno zahvaliti Bogu za ovu providonosnu mogućnost koju nam je danas pružio. Naš susret svjedoči pred svijetom da postoji sveza zajedništva koju ništa ne može raskinuti. Neka do vas po mojemu glasu dopre pozdrav uskrsloga Krista: mir, mir vama! (Iv 20,19).

           2. Predraga braćo i sestre, dobro mi je poznata vaša velikodušnost i neumorna revnost za povjereno vam stado, bez obzira na žrtve i na opasnosti kojima ste zbog svoje službe svakodnevno izloženi. Došao sam da vam zahvalim za primjer hrabrosti koji dajete pred cijelim svijetom. Za vrijeme strašne oluje koja je poremetila život tolikih ljudi i tolikih naselja u Bosni i Hercegovini, vi ste ostali na vašem mjestu, slijedeći primjer Krista Dobrog pastira, koji je dao svoj život za svoje ovce.

           Sa svojim ste narodom podijelili patnje i nade, nestašicu i opasnosti, pomažući na sve načine one koji su ožalošćeni ne samo zbog duhovnih problema, nego također i zbog nedostatka hrane, lijekova, vlastitog doma, zaposlenja, slobode. U sadašnjem stanju opustošenosti, pružate junačko svjedočanstvo nade u Božje kraljevstvo. Ne štedite se u davanju samih sebe, svjesni da Gospodin čini da vaša služba donese plodove pravde, ljubavi i mira.

           3. Nažalost, ovaj besmisleni bratoubilački rat još nije završen pa i dalje uzrokuje beskonačni niz boli, žalosti i smrti. Predragi, od vas Gospodin traži da ne klonete duhom. Pozivam vas da ostanete uz stado koje vam je povjereno, da bi mu blažili, koliko je moguće, duhovne i tjelesne patnje. Vrijeme je patnje, koja je obilježena tajnom križa. Ali ne zaboravimo nikada da se naše spasenje ostvarilo na križu. S Golgote napaćenom ljudskom rodu dolazi navještaj pobjede ljubavi nad mržnjom, života nad smrću, mira i obnove nad svim sporovima i podjelama.

           Vaš je zadatak, kao odgojitelja i svjedoka u službi naroda Božjega, očitovati sjaj snage vazmenog otajstva koje ozdravlja i oslobađa, poglavito ponovnim propovijedanjem evanđelja milosrđa. Svima nam je potreban Božji oprost. Svi moramo biti jednako spremni opraštati svojoj braći.

           Budite neumorni blagovjesnici nade. Ali ne zaboravite da zublja nade stalno mora biti napajana uljem molitve. Kad je čovjek čvrsto povezan s Kristom, ništa ne može poljuljati njegovu volju za nastavkom borbe za mir. Molitva je oružje velikodušnih graditelja Božjega kraljevstva. Ne bojte se: Krist je pobijedio svijet (usp. Iv 16,33). On je sa svima vama: neka njegov mir uvijek obasjava obzorje vašeg života i neka ponovno zasvijetli u životu svih naroda kojima je domovina Bosna i Hercegovina.

           Predraga braćo i sestre, nemojte posustati duhom, iako trenutne okolnosti gotovo dovode u opasnost sam opstanak Crkve u vašoj zemlji, i to nakon više stoljeća bujnog rasta. Vama je povjerena povijesna zadaća: poglavito o vama, svećenicima, redovnicima i redovnicama, ovisi da evanđelje i dalje bude naviještano u svakom dijelu vaše domovine, te da zajednica vjernika ostane sjedinjena i čvrsto povezana sa svojim Pastirima. Vaša će nastojanja biti blagoslovljena i urodit će obilnim plodovima. Ostanite radi toga stalno povezani s Isusom Kristom i rastite u solidarnoj suradnji sa svojim biskupima i međusobno.

           Cijela je opća Crkva prisno povezana s kršćanskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Nastojat ćemo svim raspoloživim sredstvima da Crkva u ovoj zemlji uspije nadvladati sadašnje teškoće te da započne izgrađivati što bolju budućnost.

           Dok povjeravamo ove želje majčinskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, koju toliko častite u brojnim svetištima i crkvama vaše domovine, sve vas skupa najsrdačnije pozdravljam i blagoslivljam.”

Ins., XVII., 2, 1994., str.260 – 262; OR, 10. rujna 1994., str. 5.

 

Kršćani i muslimani, dok zajedno brane vrijednosti života i obitelji pozvani su pokazati Božju milostivost i milosrđe

Pozdrav Svetoga Oca muslimanima što ga je trebao izreći prigodom svoga pohoda Sarajevu

8. rujna 1994.

           “Dragi prijatelji muslimani,

           1. Drago mi je što se mogu susresti s vama te preko vas pozdraviti cijelu Islamsku zajednicu koja živi u Bosni i Hercegovini. I u najtežim trenucima, kada izgleda da je nestalo svake nade i sve izgleda ovijeno mrakom očajanja, nasilja i mržnje, vjernicima je povjerena dužnost da traže svjetlost od Svevišnjega Boga, da bi on rasvijetlio život i savjesti ljudi.

           Pozvani smo tražiti mir i pravdu i unaprijediti te vrijednosti među ljudima. ‘Mir’, evo jedno od imena jedinoga Boga kojega radosni častimo. Mir je dar njegove dobrote i očituje se u životu čovjeka kao dobrohotnost, pomirenje, opraštanje drugim ljudima, svojim bližnjima.

           Stvarna se solidarnost mora dokazati prema žrtvama potlačenosti, mržnje, okrutnosti. Moramo biti bliski onima čiji su gradovi zapaljeni i bombardirani; onima koji su morali napustiti svoje kuće i pribjeći na drugo mjesto; ženama žrtvama nasilja; onima koji su nepravedno uhapšeni i zatvoreni u koncentracione logore.

           2. Kako sam već rekao u Asizu, prigodom molitvenog susreta za mir na Balkanu 9. i 10. siječnja 1993. godine, ‘i kršćanstvo i islam ohrabruju nas da ustrajemo u postizanju pravde i mira za sve žrtve sukoba. Budući da je Bog stvorio sva ljudska bića i svi su članovi jedne te iste ljudske obitelji, naša je dužnost da im svima pomognemo’. (L’Osservatore Romano, 11./12. siječnja 1993., str 9).

           Kršćani i muslimani, dok zajedno brane vrijednosti života, obitelji i poštivanja svake osobe, u duhu zajedništva i dijaloga, pozvani su pokazati Božju milostivost i milosrđe, nastojeći da cijeli ljudski rod postane Božja obitelj na zemlji. S ovim duhom solidarnosti i bratstva moći ćemo zajedno dati doprinos uspostavi potrebnog mira i sloge među ljudima, posebno u ovoj napaćenoj Bosni i Hercegovini.

           3. Još jednom na završetku ovog kratkog ali značajnog susreta, želim uputiti, u molitvi, najbolje želje Vama i Islamskoj zajednici koju predstavljate. Neka Gospodin, milosrdan i milostiv, koji se brine za slaboga i za onoga koji je ugnjetavan, usliši naše prošnje i neka blagoslovi naša nastojanja u služenju stvari pravde i mira.”

Ins., XVII., 2, 1994., str.263 – 264; OR, 10. rujna 1994., str. 5.

 

Obvezni smo naviještati spasonosni križ Otkupiteljev, koji utažuje žeđ za pravim oslobođenjem

Pozdrav Svetoga Oca Srpsko-pravoslavnoj zajednici što ga je trebao izreći prigodom svoga pohoda Sarajevu

8. rujna 1994.

           “1. Srdačno pozdravljam Srpsko-pravoslavnu zajednicu u Sarajevu, istovremeno želeći duhovno zagrliti čitav srpski narod kojemu upućujem najiskrenije želje za ostvarenje mira i bratstva. Upućujem svoj poljubac mira Njegovoj Svetosti Patrijarhu Pavlu, Pastiru Srpske pravoslavne Crkve kao i svim episkopima koji mu pomažu u službi. Želim to učiniti liturgijskim riječima: ‘Krist je među nama.’

           2. U ovim krajevima, gdje se susreću dvije velike duhovne struje koje su oblikovale duh Europe, želim snažno naglasiti da oni koji žive od tih tradicija ne mogu biti protivnici jedni drugih, nego se naprotiv trebaju radovati da su primili različite darove u krilu velike jedinstvene Apostolske tradicije.

           Trebamo nastojati da se bolje upoznamo da bismo se međusobno obogatili razmjenom tih darova. Krist je želio Crkvu kao zajedništvo. Upravo preko bratskog zajedništva, koje je neophodno potreban izvor pravoga i pravednoga mira, objavit će se slava koju Krist daje Ocu po Duhu Svetom.

           Obvezni smo naviještati spasonosni Križ Otkupiteljev, osobito u sadašnjim prilikama, jer samo u njemu ljudska srca mogu utažiti svoju žeđ za svjetlom i pravim oslobođenjem.

           3. Pred tolikim dramatičnim događajima suvremene povijesti, kad su bezbrojna braća i sestre vođeni na mučeništvo zbog ljubavi prema Kristu, ujedinjeni smo na brdu vjere na kojem je posađen Križ, znak pobjede i zajedništva između neba i zemlje. U tom Drvetu života čovjek nalazi svoje korijene. Ne možemo dozvoliti da Križ Kristov bude ispražnjen; neka s njega vlada Onaj koji jedini ima riječi vječnog života.

           Njemu, našoj sigurnoj nadi, povjeravam patnje i želje srpskog naroda za dobrom, te riječima vazmenog bdijenja molim: ‘Križu, čuvaru cijeloga svemira; Križu, ukrasu Crkve; Križu, izvoru svake vlasti; Križu, snago vjernika; Križu, slavo anđela i propasti demona! Spasi nas sada i uvijek!’ ”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 265 – 266; OR, 10. rujna 1994., str. 5.

 

PRVI POHOD PAPE IVANA PAVLA II. HRVATSKOJ

10. i 11. rujna 1994.

U subotu i nedjelju 10. i 11. rujna 1994. g. papa Ivan Pavao II. prvi je put pohodio Hrvatsku. Donosimo govore koje je Sveti Otac tom prigodom izrekao na susretu s predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti te s raznim skupinama vjernika na liturgijskim slavljima.

 

Ovo apostolsko hodočašće želi potvrditi postojeće veze između Petrove Stolice i katolika u Hrvatskoj

Govor Svetoga Oca Ivana Pavla II. na svečanosti dočeka

u međunarodnoj zračnoj luci u Zagrebu 10. rujna 1994. u 17.30

           “Gospodine Predsjedniče,

           gospodo predstavnici Vlade,

           gospodo predstavnici vjerskih, nekatoličkih zajednica,

           Uzoriti gospodine Kardinale i braćo biskupi,

           dragi stanovnici Hrvatske!

           1. U ovom trenutku, kad po prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike.

           Moj pozdrav ipak ide još dalje: prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, gradu mučeniku kojega sam, kao hodočasnik mira i nade, žarko želio pohoditi. Htio sam donijeti riječ utjehe i solidarnosti tamošnjemu napaćenom narodu, sam stati uz njegov bok i ohrabriti ga. Već je prošlo previše vremena otkako rat hara tom zemljom čiji su stanovnici stoljećima bili navikli na odnose međusobne snošljivosti i primjerne suradnje.

           Pokušavao sam sve načine da bi se zaustavio krvavi bratoubilački rat; kucao sam na sva vrata. I moje putovanje, koje je bilo u programu 8. rujna ove godine, imalo je tu istu svrhu. Povjeravam Bogu gorčinu koju je u meni izazvala prisilna odgoda putovanja te molim Gospodina da prenese u srca svih zainteresiranih moj bolni poziv na pomirenje i mir.

           2. Danas sam ovdje, u zemlji Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira.

           Najprije pozdravljam Vas, gospodine Predsjedniče Republike koji nosite teški teret odgovornosti za sve stanovnike Hrvatske. Zahvaljujem Vam na plemenitim riječima dobrodošlice. S poštovanjem zatim pozdravljam ostale predstavnike civilne vlasti i sve one koji se brinu za blagostanje ove države.

           Kao nasljednik apostola Petra na Rimskoj Stolici, s bratskim osjećajima želim zagrliti uzoritoga gospodina kardinala Franju Kuharića i sve druge Pastire drage katoličke zajednice, zatim sve obitelji, te posebno bolesnike i one koji pate. Na poseban se način spominjem izbjeglica i prognanika, koji se trenutačno nalaze u vašoj zemlji. Njima izražavam, zajedno s pozdravom, žarku želju da se što prije mogu vratiti na svoja ognjišta.

           Svojim pozdravom želim obuhvatiti sve kršćanske zajednice u Hrvatskoj, poglavito Srpsku pravoslavnu Crkvu i njezine pastire. Pozdravljam i Islamsku zajednicu, koja je dosta porasla posljednjih godina, zbog nasilnog premještanja pučanstva iz napaćenih krajeva Bosne i Hercegovine. Svoj pozdrav upućujem i Židovskoj zajednici koja je već stoljećima ukorijenjena u hrvatskim krajevima.

           3. Predragi Zagrepčani, radostan sam što se nalazim među vama. Došao sam k vama proslaviti povijesni događaj vaše Nadbiskupije, 900. obljetnicu njezina osnutka. Svako Papino putovanje uvijek ima pastoralnu narav. Ovaj pak današnji pohod jest apostolsko hodočašće crkvenog zajedništva, koje želi utvrditi postojeće veze između Petrove Stolice i katolika u Hrvatskoj. Kako ste već spomenuli, gospodine Predsjedniče, povijest kršćanstva u vašoj zemlji vrlo je duga. Već prije doseljenja Hrvata u ove krajeve, riječ Evanđelja bila je posijana u carskim provincijama Dalmacije i Panonije. Nju su, prema svjedočanstvu Konstantina Porfirogeneta – počeli prihvaćati i vaši predci u vrijeme cara Heraklija i Pape Agatona, u 7. stoljeću. Odnosi između Hrvatske i Svete Stolice bivali su sve prisniji, posebno nakon što se, u 9. stoljeću, u vrijeme kneza Branimira i pontifikata Ivana VIII. učvrstila hrvatska država. Bilo je to vrijeme velikodušnog i dalekovidnog poslanja svete solunske braće Ćirila i Metoda među Slavene Velike Moravske. I u nekim područjima Hrvatske, njihova je djelatnost ostavila neizbrisive tragove, u liturgiji i na jezičnom polju, posebno u glagoljskoj tradiciji.

           4. Odnosi između Katoličke Crkve u Hrvata i Svete Stolice nikada nisu oslabjeli. Tijekom stoljećâ kršćani ove zemlje, koji su se često morali boriti “za krst časni i slobodu zlatnu”, ostali su najvećim dijelom vjerni Evanđelju i u jedinstvu s rimskim biskupom, unatoč progonstvima i nedaćama svake vrste.

           Drago mi je, s tim u vezi, sjetiti se naraštaja vjernika – svećenika, redovnika i laika vjernika – koji su se žrtvovali da bi svima, i onim narodima koji su prostorno vrlo udaljeni, pružili bogatstvo Kristova Evanđelja. Oni su se velikodušnim predanjem posvećivali dušobrižništvu, ublažavanju siromaštva i radu za cjelovit razvoj čovjeka u raznim područjima odgoja, zdravstva i karitativne djelatnosti.

           Posebno bih htio izraziti svoje poštovanje prema Hrvatima koji su se istaknuli u evanđeoskim krepostima, koji su se dokazali svetim i uzornim životom: mislim, među ostalim, na mučenika franjevca svetoga Nikolu Tavelića (+1391.); na oca kapucina svetog Leopolda Bogdana Mandića, apostola sakramenta ispovijedi, kojega sam imao radost proglasiti svetim godine 1983.; mislim na blaženog Augustina Kažotića (+1323.), dičnog Pastira ove biskupije; na svećenika i mučenika blaženog Marka Križevčana (+1619). Treba potom podsjetiti na istaknutu i uvelike štovanu osobu sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, bedem Crkve u Hrvata, te na bezbrojne sinove i kćeri ove zemlje koji su posvjedočili svoju vjeru i hrabrost, i u novije vrijeme kada su se, u ime ljudskih prava i kršćanskog dostojanstva, suprotstavljali jarmu ateističkoga komunizma.

           5. Gospodine Predsjedniče, u svojoj ste dobrodošlici spomenuli nedavne događaje koji se odnose na Hrvatsku. Događaj posebne važnosti zbio se je godine 1992., kada su slom komunističkog režima, proglašenje suverenosti Hrvatske i međunarodno priznanje koje je uslijedilo, prvi put u više od tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda, omogućili razmjenu diplomatskih predstavnika između Hrvatske i Svete Stolice.

           Nažalost, strašne patnje zbog sukoba koji još uvijek stvara duboke rane u ovoj zemlji, zasjenile su tu radost. Tko se ne sjeća Vukovara, Dubrovnika, Zadra i tolikih drugih gradova i sela zahvaćenih ratnim vihorom? Stišavši se u Hrvatskoj, rat je zatim, nažalost, planuo u susjednoj Bosni i Hercegovini. Toliko je nedužne krvi proliveno! Toliko je suza oblilo lica majki i djece, mladića i staraca!

           Sveta Stolica, služeći se svim raspoloživim sredstvima, nastavlja zalagati se za svladavanje postojećih napetosti i za uspostavu pravde i mira na cijelom Balkanu. Iako težak, trud na uspostavi mira sveta je dužnost svakoga vjernika.

           Mir je uvijek moguć ako ga se iskreno želi.

           Da bi se mir mogao graditi na temeljima pravde i istine, treba ga, prije svega, isprositi od Gospodina. Zbog toga sam u siječnju 1993. u Asiz pozvao katolike i predstavnike drugih kršćanskih zajednica i nekršćanskih religija, a ove sam godine potaknuo da se održi slična služba Božja u Bazilici sv. Petra na svršetku Tjedna molitve za kršćansko jedinstvo.

           Molitvu, međutim, mora pratiti velikodušno nastojanje ljudi dobre volje. Treba promicati kulturu mira, koja se nadahnjuje osjećajima snošljivosti i opće solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ona je kadra odgojiti velika i plemenita srca, koja znaju da se rane uzrokovane mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta: oprosta koji valja tražiti i dati, poniznom i nesebičnom velikodušnošću.

           Bez te kulture mira, rat uvijek ostaje u zasjedi te vreba i ispod pepela krhkih primirja. S kršćanskom nadom želim, i u ovom, svečanom trenutku, bolno zavapiti: neka konačno prestane govor oružja i neka se srca otvore zanosnoj zadaći izgradnje mira!

           Stoga želim da oni koji su odgovorni za javnu vlast ove plemenite nacije, ohrabreni potporom međunarodne zajednice, uvijek slijede miran put u pronalaženju rješenja teških i osjetljivih, a još uvijek neriješenih pitanja, kao što su ona koja se odnose na uspostavu suverenosti na cijelom nacionalnom teritoriju, povratak izbjeglica, te na obnovu onoga što je ratom porušeno.

           6. Predragi, svoju bih poruku vašemu narodu želio sažeto izreći upravo riječju mir. Tom se riječju uskrsli Isus obratio apostolima na dan uskrsnuća. I ja danas želim ponoviti te riječi svim vašim gradovima i krajevima, svakoj obitelji, poglavito onima koje su iskušanije i koje više pate. Mir vama! Hodočasnik pomirenja, Papa, poziva vas da gledate na veliki jubilej godine 2000. i da se na taj povijesni susret pripravite nastojeći na vječnim vrijednostima Evanđelja izgrađivati pravedno društvu, čiji će članovi biti složni i solidarni.

           Vašem velikodušnom i ponosnom narodu, vašoj suverenoj Republici, svim stanovnicima, bez obzira na razlike u jeziku, vjerskoj tradiciji i na osjećaje narodne pripadnosti, posebno Božjoj Crkvi koja je u Hrvatskoj, želim, po zagovoru Svete Djevice Marije, svako istinsko dobro u Gospodinu.

           Kao znak obilnih nebeskih milosti, svima nazočnima i svima koji nas slijede preko radija i televizije, te svim stanovnicima Hrvatske, od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

           Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 270 – 274.

 

Pozvani ste u suvremenomu svijetu obnavljati službu Krista proroka, svećenika i kralja

Govor Svetoga Oca svećenicima, sjemeništarcima, redovnicima i redovnicama

Zagrebačka katedrala, 10. rujna 1994.

           “Uzoriti gospodine Kardinale,

           draga braćo biskupi,

           dragi svećenici i sjemeništarci, redovnici i redovnice!

           1. Radostan sam što se mogu susresti s vama u ovoj katedrali koja je duhovno središte Nadbiskupije. Srdačno pozdravljam ne samo vas ovdje prisutne, nego i sve one kojima obveze, zdravstveno stanje ili druge poteškoće nisu dopustile da sudjeluju na ovom skupu zajedništva i molitve. Vi ste izabrani dio Božjeg naroda koji je u Hrvatskoj i zato je dolično da vam se, u prigodi Papina posjeta, posveti posebna pažnja.

           Dragi svećenici i dragi redovnici, kardinal Alojzije Stepinac, čiji zemni ostatci počivaju u ovoj katedrali, često vas je nazivao ‘zjenicom svojih očiju’. I dobro je govorio, jer ste upravo vi u središtu skrbi Crkve, budući da o vašoj službi umnogome ovisi njezino djelovanje u svijetu. Snagom svetog reda i poslanja koje ste primili od biskupa, pozvani ste da među današnjim ljudima obnavljate službu Krista proroka, svećenika i kralja.

           Potrebni ste ne samo Crkvi nego i društvenoj zajednici, koja treba svećenike i Bogu posvećene osobe. Doista, današnji čovjek, iako to može drukčije izgledati, osjeća u sebi na osobit način, živu potrebu za Bogom. Samo materijalna dobra nisu dostatna. Srce je čovjekovo nemirno i u neprestanom traženju onoga što može dati smisao i vrijednost ljudskom životu. Svećenici su potrebni svijetu, jer je Krist potreban svijetu. Bogu posvećene osobe potrebne su, jer čovjek mora biti neprestano pozivan na duhovne i vječne vrijednosti.

           Budite uvijek duboko uvjereni da budućnost Crkve velikim dijelom ovisi o svetim svećenicima i redovnicima, zaljubljenima u Krista i punima žara za brata čovjeka; svećenika i redovnika koji su jedno srce i jedna duša sa svojim biskupima i svojom subraćom; svećenika i redovnika koji studijem i molitvom produbljuju riječ Božju, da bi iz nje crpli pomoć i svjetlo za svoj Bogu posvećeni život i svoje svakodnevno pastoralno djelovanje.

           Ne može se to improvizirati, nego se mora tijekom godina sjemeništa dugo pripravljati, pa zatim neprestano obnavljati i produbljivati. Misleći na svećenički odgoj, ne mogu a da najtoplije ne pozdravim ovdje prisutne sjemeništarce, nadu budućnosti Crkve. Dragi sjemeništarci, godine sjemenišnog života proživite najprisnije povezani s Kristom. Upoznajte što više njegovo ‘srce’, da biste postali svećenici po Srcu Božjem; žive i vjerne slike Dobrog Pastira.

           2. Pred vama je, predragi svećenici i redovnici, težak zadatak: pomiriti ljude s Bogom i čovjeka s čovjekom. To je vaša hitna dužnost, poglavito u sadašnjemu teškom povijesnom trenutku, kada je ovaj apsurdni i surovi rat opustošio balkanske zemlje, okomivši se i na vašu domovinu, iskopavši ponor mržnje koji samo Evanđelje može nadvladati.

           Vi svećenici, koji za vrijeme svete mise proživljavate i uprisutnjujete ‘u osobi Krista’ golgotsku žrtvu, pozvani ste da budete uvjereni svjedoci Onoga koji umirući nije oklijevao reći: ‘Oče, oprosti im!’ Gledajući u vas, na sakrament ispovijedi koji podjeljujete i, posebno, slijedeći vaš velikodušan primjer, neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to su potrebne poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku, ali neizbježnu zadaću.

           Budite vjerni svojemu svećeničkom pozivu. Neka euharistija i molitva budu smisao vašeg apostolata, ohrabreni spoznajom da Božji Duh pobjeđuje zlo i da je njegova milost jača od ljudske zloće, da će ljubav, a ne mržnja imati posljednju riječ.

           U nasljedovanju Krista neka svijetli vaša vjernost celibatu koji vam omogućuje da se nepodijeljena srca posvetite službi Gospodinu i bližnjemu. U ovom trenutku osjećam dužnost pohvaliti tolike svećenike, redovnike i redovnice koji su znali, u tragičnim danima ovoga rata, dijeliti s narodom sudbinu prognanika, prilagodivši se životu u ponižavajućim i nestalnim prilikama. Predragi, budite i dalje bliski tim svojim vjernicima, kojima su potrebne vaša ljubav i vaša nesebična služba, da se odupru sadašnjim nevoljama te da sačuvaju živu nadu u bolju budućnost.

           Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripadali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima.

           Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog, koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu. U svoje vrijeme On će znati okruniti vaše napore željenim plodovima.

           3. Tijekom stoljećâ svijetli primjeri svećenika i redovnika Hrvata ostavili su izvrsnu duhovnu baštinu. Posebno mislim na vaša dva kanonizirana sveca: na franjevca Nikolu Tavelića i na kapucina Leopolda Bogdana Mandića. Veoma mi je drago što danas mogu predati kardinalu Kuhariću, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, jednu relikviju svetog Leopolda, velikog sveca sakramenta ispovijedi. Ovaj vrsni sin vašeg naroda neka, i preko ovog znaka, bude poticaj svima vama da ono što propovijedate riječju, ostvarite i životom.

           Iz dugog niza muževa i žena koji su se u naše vrijeme istaknuli življenjem kršćanskih vrlina, želim spomenuti sluge Božje: Josipa Langa, pomoćnog zagrebačkog biskupa, franjevce Antu Antića i Vendelina Vošnjaka, kao i Ivana Merza, istaknutog laika u svjedočenju Evanđelja. Najsvjetliji lik je, bez sumnje, nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac. Svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru. Ma gdje bio, na slobodi, u zatvoru, i za vrijeme prisilnog boravka u Krašiću, kao pravi Pastir, uvijek je bdio nad svojim stadom.

           U trenutku kada je uvidio da se preko političkih udruženja želi napraviti razdor među svećenstvom i odijeliti Božji narod od Rimske Crkve, nije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativši tu hrabrost uzništvom i pritvorom.

           U tom trenutku uzburkane nacionalne povijesti on je tumačio najautentičniju tradiciju vašeg naroda, koji je od samog početka svojeg obraćanja Kristu, uvijek ispovijedao duboko zajedništvo s Petrovom Stolicom.

           To sam već naglasio godine 1979., za vrijeme svečanoga euharistijskog slavlja, prigodom hrvatskog nacionalnog hodočašća. Tada sam istaknuo “ljubav i privrženost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Katedri svetog Petra”, pozvavši se na Poslanicu hrvatskom narodu i svećenstvu Pape Ivana VIII. u kojoj je, među ostalim napisao: ‘S očinskom vas ljubavlju grlim i raširenih ruku primam’. (Insegnamenti, II., 1 (1979), str. 1024).

           4. Nova vremena traže i prikladne metode evangelizacije. Uspostava demokratskog sustava u Hrvatskoj otvorila je nove mogućnosti pastoralnog djelovanja na području školstva, sredstava društvenog priopćivanja, dušobrižništva vojnika, bolesnika i zatvorenika. Potrebno je iskoristiti te mogućnosti i dati dokaz kreativnosti, u punom skladu s biskupima i svim članovima prezbiterija svoje kao i ostalih biskupija.

           U tu pažljivu pastoralnu brigu, koja mora obuhvatiti sva područja ljudskoga djelovanja, uklapa se dragocjeni doprinos braće redovnika koji, prikladno vrednovani, mogu djelotvorno pridonijeti izgradnji kršćanske zajednice.

           Također je nužno i hitno promicati dobro osposobljen laikat koji će znati surađivati s vama, osobito na području kateheze i socijalne skrbi, i tako vam omogućiti da se više posvetite vašoj posebnoj ministerijalnoj službi.

           5. Posebno se sada želim obratiti časnim sestrama. Drage sestre, dobro poznajem vaše radosno svjedočenje ljubavi prema Isusu Kristu i prema braći ljudima. Poznate su mi vaše nade kao i vaši problemi i sve vaše patnje. Veoma cijenim vaše djelovanje u župama, gdje radite kao katehistice, sakristanke, orguljašice. Cijenim vaš rad s djecom i sa starcima te vašu službu u bolnicama. Pozivam vas: ustrajte radosno u evangelizaciji i u svjedočenju ljubavi. Gospodin je s vama i služi se i vašim radom, koliko dragocjenim toliko skrovitim, da bi nastavio svoje djelo spasenja među narodima ove, Njemu tako drage Zemlje.

           Na kraju, upućujem svoje najtoplije pozdrave sestrama koje žive u klauzuri: klarisama, bosonogim karmelićankama, te benediktinkama. Kardinal Stepinac poduzeo je sve da bi podigao samostan sestara karmelićanki u Brezovici. Želio je da njegova biskupija ne bude lišena jedne oaze molitve, odakle bi se dizali neprestani zazivi za svećenike, za redovnike i za sav hrvatski narod. Drage redovnice u klauzuri, ostanite vjerne svojoj izvornoj karizmi. Vi ste kontemplativna duša Crkve: ustrajte u pozivu da budete budni čuvari Apsolutnog, stalno u dijalogu s Bogom, da biste mu prikazivale “radosti i nade, tuge i tjeskobe današnjega čovjeka” (Gaudium et Spes, l.), te isprosile milosrđe i oproštenje koje treba razliti na toliku braću i sestre u nevolji.

           Hrvatskom svećenstvu i redovništvu i cijelomu hrvatskom narodu veoma su potrebne vaše molitve i vaše svjedočenje potpunim predanjem života koji sve stavlja na kartu vječnosti.

           6. U ovoj velebnoj katedrali, koja čuva uspomenu na tolike slavne ljude vašega naroda, sa zahvalnošću se sjećam blagopokojnog kardinala Franje Šepera kojega sam osobno poznavao i cijenio. Kao Pastir ove nadbiskupije i poslije prefekt Kongregacije na nauk vjere, dao je dragocjeni doprinos u službi Crkve.

           Dragi svećenici, sjemeništarci, redovnici i redovnice, na kraju ovog susreta povjeravam vas Majci Božjoj, koju hrvatski narod voli zazivati kao vlastitu Kraljicu. Pravi odnos čovjeka s Isusom Kristom mora biti praćen i iskrenom pobožnošću prema Mariji, Njegovoj i našoj najdražoj Majci. Neka vas Marija prati uvijek i neka vodi vaše korake u službi Crkve i Naroda. S tim željama, svima vama, vašoj rodbini i svima onima koji su povjereni vašoj pastoralnoj skrbi, odsrca podjeljujem svoj blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 275 – 280.

 

Cijeloj naciji od srca želim mir koji mora uključivati opraštanje

Govor Svetoga Oca na prijemu kod hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana

Zagreb, 11. rujna 1994.

           “Gospodine Predsjedniče,

           Želim Vam izraziti svoju duboku zahvalnost za tako znakovit dar koji ste mi uručili, kao i za lijepe riječi kojima ste popratili taj izraz vašeg gostoprimstva. Vaše riječi još su jedno svjedočanstvo poštovanja i odanosti dragoga hrvatskog naroda prema Petrovu Nasljedniku.

           Sa svoje pak strane drago mi je pokloniti Vam kao znak zahvalnosti za srdačno gostoprimstvo koje ste mi priredili tijekom mojeg boravka, ovaj mozaik koji predstavlja Baziliku i Trg svetog Petra.

           U izboru tog dara želio sam u prvom redu istaći duboke veze koje je hrvatski narod tijekom stoljeća održao s Apostolskom stolicom. Htio sam zatim podsjetiti na podršku koju je stalno imao od Rima potičući ga na miran suživot sa susjednim narodima. Kako sami dobro znate Hrvati su već s Papom Agatonom sklopili jednu vrstu saveza obvezavši se da će mirno živjeti sa susjednim narodima.

           U tom istom smislu obraćam se Vama gospodine Predsjedniče, članovima vlade koji su ovdje prisutni kao i cijeloj naciji, od srca želeći mir te da velikodušno uznastojite oko pomirenja. Da bi ono bilo potpuno mora uključivati opraštanje i traženje oprosta. S tim osjećajima zazivam Gospodnji blagoslov na Vas, na sve koji se zalažu za postizanje mira kao i na sve drage stanovnike Hrvatske. Hvala.”

Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagreb, 1995., str. 175.

 

Ti, Crkvo u Hrvatskoj, pozvana si biti apostol obnovljene sloge

Propovijed Svetoga Oca na svečanomu euharistijskom slavlju

Zagreb, Hipodrom, 11. rujna 1994.

           1. “‘Ti si Krist’ (Mk 8,29).

           Tim riječima Evanđelja današnje liturgije, Petar, u ime svoje i u ime apostolskog zbora, javno ispovijeda svoju vjeru u Isusa, Sina Božjega.

           Istu ispovijest vjere Petrov Nasljednik obnavlja danas, zajedno sa svojom braćom ove starodrevne i slavne Crkve zagrebačke, na svečani i radosni dan kada se slavi 900. obljetnica njezina ustanovljenja.

           U otajstvu zajedništva svetaca, ujedinjeni su u ovom slavlju vjernici današnjice s naraštajima koji su im prethodili. Danas se sjećamo početaka kršćanstva u ovoj zemlji, ne samo zato što smo potaknuti razumljivim osjećajima ljubavi prema vlastitim korijenima, nego, poglavito radi toga, da zahvalimo Duhu Božjem, koji je tijekom 900 godina stalno krijepio ovu Crkvu i dao da bude živi znak ljubavi nebeskog Oca u hrvatskoj zemlji.

           2. Ti si Krist! Tu su ispovijest vjere, među slavenskim narodima, prvi izgovorili Hrvati. Nastanivši se u ovom kraju u prvoj polovici 7. stoljeća, susreli su se s kršćanstvom, koje je u to vrijeme cvjetalo, u Panoniji i Dalmaciji. Prvi dodir između Svete Stolice i hrvatskog naroda dogodio se je prije više od 13 stoljeća, kada je Papa Ivan IV., porijeklom iz Dalmacije, poslao u ove krajeve opata Martina. Djelo evangelizacije nastavilo se je preko misionara koji su došli iz Rima. Ono se je obogatilo u sljedećim stoljećima, plodovima proizašlima iz djelovanja svete braće Ćirila i Metoda. Dvojica slavenskih apostola, doista su znatno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijeloga Balkanskog poluotoka. Njihovo je djelo ostavilo duboke tragove u liturgiji i jeziku nekih krajeva Hrvatske, u kojima se je do prije nekoliko godina staroslavenskim jezikom slavila rimska liturgija.

           3. Ti si Krist! Zagrebačka je Crkva naslijedila vjeru starokršćanske baštine kontinentalne Hrvatske. To svjedoče brojni sveci: sveti Kvirin, biskup Siska; sveti Euzebije i Polion čitač, iz Vinkovaca. Njima se pridružuju sveci iz dalmatinskih i istarskih krajeva: sveti Venancije i Dujam iz Solina, te sveti Mavro iz Poreča.

           Iz tih je korijena tijekom devet stoljeća rasla duhovna zgrada zagrebačke katoličke zajednice, uklopivši se u zajedništvo lokalnih crkava.

           Kako ne zahvaliti Bogu za sve to? Kako mu ne zahvaliti za činjenicu da je većina Hrvata ostala stalno vjerna Rimu i da su zbog toga bili sposobni suprotstaviti se tolikim teškoćama i nadvladati ih?

           U ovom trenutku mislim na svijetle likove brojnih svetaca vaših sunarodnjaka, koje vi dobro poznajete. S uzbuđenjem mislim, posebno, na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i Vrhovnom Svećeniku, napisanu u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju.

           4. Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama. Ta povijest postaje, prije svega, poziv da, puni pouzdanja, uzdignete svoju žarku molitvu za mir.

           Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu Evanđelju.

           Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.

           Mir na Balkanu – to posebno želim istaknuti u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!

           Narodi ovih krajeva međusobno su se tijekom stoljećî prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se je održala tijekom gotovo cijelog tisućljeća, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih nesnošljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnu poštovanju.

           5. Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil da je Crkva “sakrament” ne samo prisnog jedinstva s Bogom nego i jedinstva cijeloga ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1).

           U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, srednje i zapadne Europe. Te se dvije rijeke susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.

           U toj metafori rijeka, možemo gotovo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.

           6. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere.

           Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom toliko bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?

           I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obvezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

           Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj se perspektivi nalazi i budućnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

           7. Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovore molitvu “Očenaš”.

           Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. “Oče”: riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je, dakle, Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakoga pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.

           Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš”, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?

           “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakomu svojem obliku izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

           Riječ je o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe, bez ikakve diskriminacije, osjećaju poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko iskustava u obitelji. Međunarodna godina posvećena obitelji poziva nas da upravo obitelji posvetimo posebnu pažnju. Nužno je da obitelji postanu istinske “škole ljubavi”: obitelji duboko ujedinjene i otvorene cijelom društvu; obitelji u kojima je ljudski život prihvaćan sa svetim poštovanjem od trenutka začeća i gdje se odgaja za ljubav prema svakom ljudskom biću, bez podjele na prijatelje i neprijatelje. Kad bismo ljubili samo one koji nas ljube – opominje nas Gospodin – kakvu bismo plaću imali? “Zar i carinici ne čine to isto?” (Mt 5,47).

           8. Ta divna slika društva izložena je, nažalost, ljudskoj krhkosti. Zato nam i sama molitva Gospodnja pokazuje pravi put kojim nam je krenuti nakon svakoga našeg posrtaja: to je put praštanja. ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’

           Predragi, moramo pažljivo razmišljati nad snagom riječi “kako”, nad obećanjem i nad prijetnjom koju taj prilog sadrži. Prijetnja: samo ono srce koje se oslobodilo svake mržnje može primiti Božje oproštenje. Obećanje: nema osude za onoga koji se, iako kriv, pokaje i sam bude milosrdan prema svojoj braći.

           Vrijeme je da Zagrebačka Crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobna oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

           9. To je, predraga braćo i sestre, predaja 900. obljetnice kršćanstva koju danas slavite. Pozvani ste da budete dostojni nasljednici vjernika, svojih prethodnika, ugledavši se na svoje mučenike i svece.

           Tu vam predaju danas ostavlja Petrov Nasljednik dok vas toplo i srdačno pozdravlja. Svoj pozdrav upravljam u ovome trenutku prije svega časnom bratu kardinalu Franji Kuhariću, vašem dragom Pastiru, njegovim pomoćnim biskupima i biskupima cijeloga hrvatskog episkopata koji su prisutni na ovoj svetoj misi. Pozdravljam i svećenike, redovnike, redovnice i sve članove Božjeg naroda, posebno mlade, bolesnike i obitelji. Pozdravljam prognanike i sve one koji trpe zbog rata na Balkanu. Upućujem svoj pozdrav i Predsjedniku Republike i predstavnicima vlasti, čija prisutnost na ovom slavlju osnažuje vrijednosti i značenje neprekinutih veza i sklada između hrvatskog naroda i Svete Stolice.

           10. Cijeli ovaj dragi narod preporučujem zagovoru Presvete Djevice, toliko čašćene u ovoj nadbiskupiji i u cijeloj Hrvatskoj. Majka Božja od Kamenitih vrata, zaštitnica grada Zagreba, neka utvrdi nakane koje ova obljetnica budi u dušama pastira i vjernika tako slavne Crkve.

           Ono što osjećamo u ovome svečanom trenutku, najbolje je izrečeno u himnu hvale i zahvale ‘Tebe Boga hvalimo’. Taj drevni hvalospjev završava se zdušnim zazivom Bogu da spasi svoj narod: ‘Spasi svoj narod, Gospodine’.

           To je zaziv koji se danas diže kao krik iz naših srdaca: Spasi, Gospodine, svoj narod koji živi u Hrvatskoj; spasi narode na Balkanskom poluotoku i sve one koji u bilo kojem kraju Zemlje još traže mir. Spasi, Gospodine, svoje narode!

           Spasi nas, Gospodine. Samo se u tebe uzdamo: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se ikada postidim!’ Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 282 – 287.

 

Vi, mladi, budite Kristovi svjedoci i graditelji mira

Papa mladima tijekom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Hipodrom, Zagreb, 11. rujna 1994.

           “Draga mladeži!

           1. Došli ste ovamo u tako velikom broju, da biste pokazali svoju ljubav prema Papi i Crkvi. S velikom vas radošću pozdravljam. Hvala vam na srdačnom prijmu i na mladenačkom oduševljenju!

           Gledajući vaša lica, s uzbuđenjem se sjećam velikoga skupa koji se je održao prošle godine u Denveru, gdje sam imao prigode susresti tolike vaše vršnjake, pridošle iz cijeloga svijeta. Bilo je to predivno, nezaboravno iskustvo. Dolazak tako velikoga broja mladih ljudi mogao je pobuditi zabrinutost glede javnog reda. Ali, Bogu hvala, sve se je odvilo u međusobnu poštovanju, i u radosti slavlja. Mladi u Denveru bili su za svijet jedan jasan znak. Znali su pokazati kako se može pripadati raznim narodima i kulturama, a opet razumjeti se i voljeti, nadvladavajući sve poteškoće.

           To iskustvo može biti oslonac i za vas. Ovdje, i na Balkanu, vi mladi pozvani ste u prve redove u izgradnji mira. Da se postigne mir, postoji samo jedan put: slušati Isusa Krista, dopustiti da vas prožme njegova milost. U tom duhu slijedeće godine ćemo se uputiti u Manilu da bismo čuli riječi uskrslog Gospodina: ‘Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.’ (Iv 20, 21)

           2. Predragi, Isus Krist je istina koja može dati smisao vašem životu i nadu vašoj budućnosti. On danas ponavlja vama, vašim obiteljima, vašem narodu, svoju uskrsnu poruku: “Mir vama” (Iv 20, 19). Mir je veliki Gospodnji dar. Da bismo ga primili, potrebno je promijeniti srca, dopustiti da Bog u našem životu bude uvijek na prvom mjestu.

           Kada čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, gotovo se neminovno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idola jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka.

           Predragi, Krist od vas danas traži da odbacite te napasti. Dapače, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira. Prihvatite ovo teško, ali i uzvišeno poslanje. Zato vas poziva da ga susretnete i da ga upoznate, da biste, nakon što uspostavite s njim prisno prijateljstvo, uzmogli navijestiti svima čudesna djela njegove ljubavi.

           3. Sveta Marijo, Majko Božja od Kamenitih vrata, Decus singulare Croatiae, (Jedinstvena Diko Hrvatske), ostani uz ove svoje sinove, koji se u te uzdaju. Ti, koja si ‘početak boljega svijeta’, milostivo pogledaj na njih. Neka po tvojoj pomoći uzmognu velikodušno odgovoriti na poziv Otkupitelja.

           Neka postanu, po tvojem zagovoru, vjerni vjesnici tvoga Sina, Kneza Mira. Obnovi im srca i živote, učvrsti ih u apostolskoj vjeri, da budu radosni svjedoci novih vremena i pravi graditelji mira. Sačuvaj ih od svake opasnosti i od svakog ih zla oslobodi, o Djevice, slavna i blagoslovljena. Amen!

           Na kraju ovoga svečanog slavlja želim se obratiti hodočasnicima koji su ovamo došli iz susjednih zemalja. (…)

           Pozdravljam hodočasnike koji su došli iz Republike Češke, iz Republike Slovačke i iz Rumunjske, želeći im obilje mira i napretka u međusobnu životu i radu.

           Najsrdačnije pozdravljam srpsku zajednicu u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj. Svim njezinim članovima želim dobar i miran suživot u ovoj zemlji i svako dobro od Gospodina Isusa Krista, kojega zajedno priznajemo kao Božanskog Spasitelja.

           Na kraju, poseban pozdrav želim uputiti prognanicima iz Bosne i Hercegovine. Njima želim izraziti svoju solidarnost i ohrabriti ih i još jednom ponoviti da ću im uvijek biti bliz.

           S njima želim podijeliti gorčinu koju je u meni prouzrokovala činjenica da sam morao odgoditi programirani posjet Sarajevu.

           Želio bih ponoviti svima koji žive u mučeničkom gradu Sarajevu da se ne osjećaju napuštenima: s njima sam u molitvi, čitavim svojim srcem, mišlju i željom da odem na taj put čim mi to prilike dopuste.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 288 – 289; Ins., XVII., 2, 1994., str. 290 – 291.

 

Znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje svoje budućnosti

Govor Svetoga Oca u zagrebačkoj zračnoj luci prigodom odlaska

11. rujna 1994.

           “Gospodine Predsjedniče,

           gospodo predstavnici Vlade,

           uzoriti gospodine Kardinale i draga braćo biskupi,

           draga braćo i sestre!

           1. Moj boravak među vama bliži se kraju. Prije nego se oprostimo, želim vam najtoplije zahvaliti za ugodno gostoprimstvo koje ste mi priredili i za tolika očitovanja prijateljstva i poštovanja, koja su pratila ovaj moj kratki, ali sadržajan boravak ovdje u Zagrebu.

           Zahvaljujem ponajprije Bogu, koji je htio da budem među vama, da zajedno proslavimo 900 godina života nadbiskupije, i da mu zahvalimo što tijekom tih devet stoljeća vašoj Zajednici nikada nije uskratio svoje milosrđe i svoju svemoguću pomoć.

           Vama, gospodine Predsjedniče, i svim predstavnicima vlasti upućujem riječ zahvale za sve što je učinjeno da moj boravak u Zagrebu bude ugodan i koristan.

           Vama, gospodine Kardinale, i vama dragim pastirima ove Crkve, hvala za opipljivo svjedočenje vjere i ljubavi koje ste, zajedno s cijelom crkvenom zajednicom, iskazali Petrovu Nasljedniku, koji je želio s vama podijeliti osjećaje slavlja i nade.

           Vama, vjernici ove drage Nadbiskupije i cijeloga hrvatskog naroda, najsrdačnije zahvaljujem i najtoplije vas sve pozdravljam.

           Mir vama! To je želja koju ponavljam u trenutku povratka u Rim. Ovaj moj put želio je biti hodočašće mira i zajedništva.

           2. Dragi Hrvati, nakon susreta s vama, još više cijenim vašu kršćansku i građansku zauzetost. U vama sam susreo vjernike snažne u kušnjama i velikodušne u preuzimaju tereta i teškoća tolikih osoba, pogođenih bolnim događajima ovih godina.

           Osnaženi iskustvima sazrelima tijekom prošlosti, koja nije uvijek bila obilježena radosnim događajima, pozvani ste danas graditi bolju budućnost, aktivno sudjelujući u javnom životu i dajući svoj nezamjenjivi doprinos učvršćenju demokratskog sustava, dobrom funkcioniranju institucija, usavršavanju pravne države. Nikada nemojte zaboraviti da vjera pokazuje svoju plodnost kada je kadra podržavati inicijative dobrote, snošljivosti i opraštanja.

           Vaša povijest neka uistinu bude učiteljica sadašnjice. Vaši korijeni sežu u tradiciju dugu više od 13 stoljeća vjernosti evanđeoskim vrednotama. One su donijele, vašim pređima, plodove snošljivosti i razumijevanja, izraženih u poštovanju i suradnji sa susjednim narodima, pa i tada kad se je trebalo boriti da bi vaš narod ponovno postigao samostalnost.

           3. Budite na visini tih njihovih primjera. Na to vas potiče sama suvremena povijest i vaše zemlje i Europe. Ovo stoljeće značilo je za mnoge narode teško i često mučno traženje neovisnosti i mira. Događaji koji su se odigrali na europskom kontinentu posljednjih godina snažno su istaknuli nedvojbenu činjenicu: bilo veliki bilo mali narodi, svi su oni dio velike obitelji naroda – mislimo prije svega na one europske – i svaki narod ima pravo na opstanak. Imao sam prigode o tome govoriti prošle godine u Tallinnu, za vrijeme mojeg posjeta baltičkim zemljama, naglasivši da su “prava ljudske osobe i prava naroda temelji ljudske, kršćanske, demokratske i europske civilizacije” (L’Osservatore Romano, 12. rujna 1993, str. 1). Svaki narod ima pravo na političko priznanje. Nisu u prošlosti nedostajala povijesna iskustva raznih europskih naroda ujedinjenih u federalne države, kao što je to bila i Republika Jugoslavija: nakon Drugoga svjetskog rata, ona je bila uređena kao federacija Južnih Slavena.

           Svojstvo je naravi federacije da se pojedini narodi slobodno ujedinjuju u jednu državu. Ipak, svaki od njih, u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima, može izaći i organizirati se kao samostalna država. To se je dogodilo i 1989. u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Svaka od republika koje su nastale kao plod toga procesa, ima pravo na vlastitu suverenost, koja joj ne može biti zanijekana od međunarodnog poretka.

           Ako se imaju pred očima ove osnovne norme etičko-pravnog međunarodnog poretka, mora se jasno utvrditi da rat koji je izbio na Balkanu, i koji još uzrokuje brojne žrtve, nema nikakvo opravdanje. Potrebno je zalaganje svih da što prije završi i da se pokrene konstruktivni proces mira.

           4. Dragi građani Zagreba, dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega. Očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina.

           Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj svojim vlastitim doprinosom sudjeluje svaki čovjek dobre volje.

           Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštovanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobne snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga.

           Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prijezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva.

           5. I vi, žrtve rata: ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice, ostanite vjerni Kristu patniku.

           Gotovo prije 500 godina, Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, u prilikama sličnima današnjima, izrazio je užas vjernika pred tolikim patnjama koje su morali podnositi. Obraćajući se Bogu, vapio je: ‘Tebi vičemo tužeći u plaču’, ali je potom nastavio s kršćanskom nadom: ‘Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine.’

           6. I vi, Hrvati, koji danas živite, možete računati na snagu koja dolazi od vjere.

           U ovome trenutku, kad se ponovno vraćam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vaša lica, vaše oči u kojima sam čitao žarku želju da se sadašnjica popravi i da budućnost procvjeta. Svima, posebno mladeži, još jednom dovikujem: budite hrabri!

           Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje svoje budućnosti.

           Tu svoju želju povjeravam zagovoru Djevice, koju vi u pjesmi zazivate ‘Naša Majko, naša zoro zlata’: neka Ona prati svaku vašu težnju, neka vas Ona utješi i neka podrži svakog pojedinca na njegovu trnovitom putu.

           Neka vas prati i moj blagoslov, koji odsrca podjeljujem vama, ovdje prisutnima, vašim dragima i svim sinovima dragoga hrvatskog naroda.

           Bog blagoslovio Hrvatsku!”

Ins., XVII, 2, 1994., str. 292 – 295.

 

Apostolski blagoslov hrvatskomu narodu

Brzojav predsjedniku Tuđmanu prigodom napuštanja prostora Republike Hrvatske

Zagreb, 11. rujna 1994.

           “Napuštajući tlo Hrvatske poslije pastoralnog pohoda u povodom 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije, želim Vam, gospodine Predsjedniče, zahvaliti za prijam koji ste mi pripravili u Vašoj dragoj zemlji gdje sam proveo trenutke snažne duhovne radosti. Živo se sjećajući svečanoga euharistijskog slavlja i susreta s episkopatom, svećenicima, redovnicima, redovnicama, mladima, predstavnicima vlasti i narodom, zahvalan Bogu za toliko dobro i zazivajući zagovor Djevice ‘Decus singulare Croatiae’, upućujem Vama i cijelom narodu posebni apostolski blagoslov.”

Ivan Pavao II.

Ins., XVII., 2, 1994., str. 296.

_______________

 

Pamtim i u srcu zahvalno nosim svjedočanstvo vjere

Brzojav kardinalu Franji Kuhariću u znak zahvalnosti za doček u Hrvatskoj

Vatikan, 14. rujna 1994.

           “Želim izraziti svoju najiskreniju zahvalu za srdačan prijam što si mi ga u zajedništvu sa svim vjernim pukom, radosno iskazao za vrijeme pastoralnog pohoda u Zagrebu. Pamtim i u srcu zahvalno nosim svjedočanstvo vjere. Zahvaljujem također za tople riječi koje si mi ponovio u jučer mi poslanom pismu u ime Stalnoga vijeća biskupske konferencije. Svim srcem tebi, svim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama i svemu ljubljenom hrvatskom narodu podjeljujem moj posebni apostolski blagoslov.”

Papa Ivan Pavao II.

Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagreb, 1995., str. 189.

 

Zahvaljujem Gospodinu koji mi je omogućio da donesem potporu i ohrabrenje

Hodočasnicima na općoj audijenciji o svojemu pohodu Hrvatskoj

Vatikan, Trg sv. Petra, 14. rujna 1994.

Po povratku iz Hrvatske u srijedu, 14. rujna, na općoj audijenciji papa Ivan Pavao II. osvrnuo se na svoj pastirski pohod Hrvatskoj na redovitu susretu s hodočasnicima. Papin govor izrečen na talijanskome jeziku donosimo u cijelosti u hrvatskome prijevodu:

           “Draga braćo i sestre, kao što znate, prošle sam subote i nedjelje imao radost poći u Hrvatsku i pohoditi zagrebačku Crkvu u povodu 900. obljetnice ustanovljenja Zagrebačke nadbiskupije. Taj je pohod prema prvotnoj nakani bio dio širega pastirskog hodočašća koje je imalo obuhvatiti također i Beograd i Sarajevo. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je omogućio da donesem potporu i ohrabrenje svima koji se zalažu za mir na cijelom balkanskom području. Osim toga, želim ponovno očitovati svoju zahvalnost onima koji su me pozvali u tu ljubljenu zemlju, na poseban način predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu Franji Tuđmanu i zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću. Zahvaljujem također i onima koji su surađivali za dobar ishod susreta i vrlo brojnim vjernicima koji su se, i uz cijenu teških žrtava, željeli okupiti oko Petrova Nasljednika.

           Hrvatski narod bio je prvi slavenski narod koji se je susreo s kršćanstvom: za njegovu su evangelizaciju, koja je počela već u 7. stoljeću, skrb vodili misionari pristigli iz Rima, a ta je evangelizacija osjetila i blagotvorni utjecaj svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Hrvatska je nacija rano uspostavila odnos jedinstvenoga zajedništva sa Svetom Stolicom, što se postupno razvijalo i produbljivalo tijekom stoljećâ. Papa Ivan X. obratio se je prvomu hrvatskomu kralju Tomislavu (910. – 930.) nazvavši njegove podložnike ‘najposebnijim sinovima svete Rimske Crkve’ (Specialissimi fillii Sanctae Romanae Ecclessiae). U doba otomanskog prodora u Europu Lav X. je Hrvatima udijelio naslov: ‘Najčvršći štit i predziđe kršćanstva’ (Scutum saldissimum et antemurale christianitatis). To je naslov koji je imao svoje veliko i pravo značenje u povijesti vjere i svetosti koje je hrvatski narod znao ostvarivati i što vrlo lijepo pokazuje i u devet stoljeća života zagrebačke Crkve.

           Hrvatska je u ovom našem stoljeću bila zahvaćena dramom koja se je odigrala na Balkanu u godinama između dvaju svjetskih sukoba, potom nakon Drugoga svjetskog rata, u zbivanjima koja se tiču jugoslavenske federacije i njezine kasnije krize. Vrsni lik Crkve u Hrvata u tim desetljećima patnje bio je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac koji je neustrašivom odvažnošću svjedočio privrženost evanđelju i vjernosti Apostolskoj Stolici. Ali nije bio osamljen. S njim su zajedno bili toliki pastiri, sve do naših dana, koji su s hrvatskim pukom znali dijeliti njegove patnje, hraneći u svojim vjernicima plamen vjere i nade. S tim istim nakanama i danas nastavlja raditi Crkva koja u Hrvatskoj iskreno surađuje s drugim kršćanskim i nekršćanskim zajednicama i sa svim ljudima dobre volje.

           Predragi, ostvareni je pohod očekivan vrlo mnogo vremena. Prethodilo mu je živo razdoblje molitve, obilježeno brojnim pothvatima od kojih valja spomenuti i ‘milijun krunica’ za dobar uspjeh putovanja. Vrhunac je pohoda bilo slavlje svete mise. U njoj je sudjelovalo nepregledno mnoštvo vjernika koje je s velikim zanosom molilo, pjevalo i zazivalo Gospodinov blagoslov da bi se mogao suočiti s teškoćama sadašnjega trenutka i graditi bolju budućnost. Oduševljenje mladeži za me je bio razlog utjehe i nade. U tome sam oduševljenju pročitao spremnost novih naraštaja da prihvate i u životu ostvare poruku pomirenja koju sam im donio u Kristovo ime. Ne mogu također ovdje ne spomenuti i susret s izbjeglicama i hodočasnicima iz stotinu i petnaest razorenih župa u Hrvatskoj, kao i s onima koji su došli iz Bosne i Hercegovine i kojima sam ponovno potvrdio svoju odlučnu nakanu da pođem u Sarajevo čim mi to dopuste prilike.

           Za mir je u onim napaćenim zemljama važno nastaviti moliti Boga uporno i s pouzdanjem. Ali potrebno je također, kako sam odlučno napomenuo u Zagrebu, oprostiti i tražiti oproštenje ako se želi postići tako neprocjenjivo dobro i početi iz zajedničkog položaja sinova jedinog Oca nebeskoga, koji nikoga ne isključuje iz nježnosti svoje ljubavi, bez obzira na rasu, kulturu, narodnost. Sve vas pozivam da mi se pridružite u molitvi Bogu za ljubljenu zagrebačku Crkvu, za stanovnike Hrvatske, te poglavito za stanovnike Sarajeva i Bosne i Hercegovine koji u mojemu srcu imaju posebno mjesto.

           Neka Sveta Djevica, Kraljica Mira, u svim dijelovima Balkana požuri trenutak pomirenja i neka se svima otvori žudno vrijeme pravedna i trajna mira u uzajamnom poštovanju i solidarnosti.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 305 – 307; GK, 25. rujna 1994., str. 1; IKA, 14. rujna 1994., str. 11 – 12; Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, str. 134 – 135.

 

Molim Gospodina da patnje prognanika zamijeni radošću povratka

Djeci iz BiH i Hrvatske te liječnicima iz Mostara na općoj audijenciji

Vatikan, 21. rujna 1994.

           “Srdačno pozdravljam djecu izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su ovih dana gosti u Portoferraiju, te skupinu liječnika iz Mostara. Predragi, moj je pozdrav praćen žarkom molitvom Bogu da udijeli mir u pravdi svemu napaćenom puku Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i da patnje onoga mnoštva izbjeglica i prognanika zamijeni radošću povratka vlastitu domu, što je, inače, jedan od uvjeta uspostave pravoga mira. Vama ovdje nazočnima i članovima vaših obitelji podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 372; OR, 22. rujna 1994., str. 5.

 

Papa želi djeci budućnost mira i pravde

Pozdrav djeci iz Hrvatske i BiH ugošćenoj u Portoferraiju

Castel Gandolfo, 25. rujna 1994.

Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja u dvorištu Papinske palače u Castel Gandolfu Papa je uputio pozdrav skupini djece iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske:

           “Radosno dočekujem skupinu djece koja dolaze iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, goste obitelji u Portoferraiju. Želim im sretan boravak i budućnost mira i pravde, a organizatorima čestitam na toj gesti solidarnosti.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 392; OR, 26./27. rujna 1994., str. 5.

 

Stalna molitva za mir zbog rata što potamnjuje povijest civiliziranoga svijeta i Europe

Vjernicima iz Livna na općoj audijenciji

Vatikan, 28. rujna 1994.

           “Od sveg srca pozdravljam skupinu Hrvata iz Livna, u Bosni i Hercegovini! Na povratku kući ponesite sa sobom svjedočanstvo moje stalne molitve za mir u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, moje solidarnosti s onima koji žive u gradovima i selima odsječenima od svijeta, sa svim prognanicima i izbjeglicama te sa svima koji pate zbog rata što već preko tri godine potamnjuje povijest civiliziranoga svijeta i Europe. Svima vama podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 410; OR, 29. rujna 1994., str. 5; IKA, 28. rujna 1994., str. 13.

 

Krunica s Papom za mir u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini

Vatikan, Dvorište sv. Damaza, 1. listopada 1994.

U Dvorištu sv. Damaza u Vatikanu 1. listopada uvečer okupilo se više od dvije tisuće vjernika na molitvu krunice s Papom, uobičajenu za prvu subotu u mjesecu. S nekoliko uvodnih riječi Sveti je Otac potaknuo moljenje krunice i naznačio dvije posebne nakane: uspješno odvijanje Sinode biskupa te mir u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini:

           “Večeras vam želim predložiti dvije posebne nakane. Molimo najprije za uspješno odvijanje zasjedanja Sinode biskupa.(…) Druga nakana je mir u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Želim pozvati vjernike i kršćanske zajednice cijeloga svijeta da se osjete duhovno sjedinjeni s vjernicima Sarajeva koji će, kako je izjavio nadbiskup mons. Vinko Puljić, tijekom listopada uzdizati ustrajne zazive Kraljici Krunice da isprosi od Boga dar pomirenja i mira za njihov grad i za cijelo područje Balkana.”

Ins., 429 – 430, str.; OR, 3./4. listopada 1994., str. 5; GK, 9. listopada 1994, str. 4; AAS/1994., str. 688.

 

Poziv na molitvu za plodove Biskupske sinode posvećene životu

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 5. listopada 1994.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas srdačno pozdravljam. Dobro došli! U ovom mjesecu, koji je posvećen Kraljici Svete Krunice, održavaju se dva važna skupa: Biskupska sinoda o posvećenom životu i Svjetski susret obitelji. Pozivam vas stoga da pojedinačno, u obiteljima i u župama molite kako bi ti događaji urodili obilnim plodovima za Crkvu i za sav svijet. Blagoslivljam vas ovdje nazočne i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 448.

 

Papin blagoslov svim hrvatskim obiteljima

Okupljenima na molitvu Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, Trg sv. Petra, 9. listopada 1994.

           “Od srca pozdravljam sve hrvatske obitelji i blagoslivljam ih!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 474.

 

Neka vaša župa bude zajednica svetosti

Hodočasnicima iz Stubičkih Toplica na općoj audijenciji

Vatikan, 12. listopada 1994.

           “Srdačno pozdravljam sve drage hrvatske hodočasnike. Na poseban pak način pozdravljam hodočasnike iz Stubičkih Toplica želeći im da njihova župa uvijek sve više bude zajednica vjere, nade i ljubavi, zajednica svetosti. Svima vama i vašim obiteljima podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 486; IKA, 12. listopada 1994., str. 15.

 

Blagoslivljam sve izbjeglice i sve koji pate zbog rata

Pjevačkom društvu Lipa iz Osijeka na općoj audijenciji

Vatikan, 19. listopada 1994.

           “Pozdravljam članove Hrvatskoga pjevačkoga društva Lipa iz Osijeka, grada koji dobro poznaje strahote sadašnjega rata u srcu Europe. Predragi, neka se u ovom mjesecu posvećenu svetoj krunici nastave uzdizati žarke molitve Bogu, našemu Ocu, da po zagovoru Kraljice Svete Krunice, koja je i Kraljica Mira, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, te cijela jugoistočna Europa, što prije postanu prebivalište mira u pravdi. Zazivajući na vas Božji blagoslov, blagoslivljam također sve izbjeglice i sve koji pate zbog rata. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 530; OR. 20. listopada 1994., str. 5; GK, 30. listopada 1994., str. 4.

 

Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić postaje kardinal

Vatikan, 30. listopada 1994.

Prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja papa Ivan Pavao II. najavio je da će se 26. studenoga održati konzistorij na kojemu će imenovati 30 novih kardinala iz 24 zemlje. Pročitao je i njihova imena, a među njima je bio i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić.

 

U katoličkoj vjeri naći snagu za nadvladavanje teškoća

Hodočasnicima iz Labina na molitvi Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 30. listopada 1994.

           “Od srca pozdravljam skupinu hodočasnika koji su došli iz Labina u Hrvatskoj. Predragi, želim vam da u katoličkoj vjeri nađete snagu potrebnu da se suočite s raznim materijalnim teškoćama i poglavito teškoćama moralne naravi što su ih uzrokovali rat i prijašnje doba totalitarizma u vašoj zemlji. Vama i vašim obiteljima udjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 578.

 

Neka svetkovina Svih Svetih rasplamti u vama oganj vjere

Hodočasnicima te školi iz Osijeka na općoj audijenciji

Vatikan, 2. studenoga 1994.

           “Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, poglavito nastavnike i učenike Tekstilne škole u Osijeku. Predragi, svetkovina Svih svetih, koju smo jučer proslavili, i današnji spomen svih vjernih mrtvih, neka u svakome od vas rasplamsaju oganj katoličke vjere da budete sve bolji svjedoci Evanđelja blaženstava u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 594.

 

Vaš tihi krik traži objašnjenje od savjesti odgovornih u međunarodnoj zajednici

Hodočasnicima, gimnazijalcima i ratnim invalidima na općoj audijenciji

Vatikan, 9. studenoga 1994.

           “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, među kojima su učenici Klasične gimnazije u Puli te čelnici i osoblje Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Na poseban pak način pozdravljam skupinu ratnih invalida koji na svojemu tijelu nose vidljive tragove ogromne tragedije što je zahvatila pučanstvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Predragi, vaš tihi krik mira još jedanput traži objašnjenje od savjesti odgovornih u narodima i u međunarodnoj zajednici, podsjećajući da se budućnost naroda i čovječanstva može graditi samo mirom utemeljenim na istini, na pravdi i na poštovanju neotuđivih prava pojedinaca i naroda. Svoj blagoslov vama i vašim obiteljima pratim žarkom molitvom Bogu za pravi mir posvuda gdje su ratovi ili gdje postoje opasnosti od oružanih sukoba. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 658 – 659; OR, 10. studenoga 1994., str. 5; GK, 20. studenoga 1994., str. 4.

 

Neka pastirski pohod pridonese uspostavi mira u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini

Hodočasnicima Hvarske biskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 16. studenoga 1994.

           “Od srca vas pozdravljam, dragi hodočasnici Hvarske biskupije, koji ste, predvođeni generalnim vikarom, došli u Rim zahvaliti za moj nedavni pastirski pohod vašoj domovini Hrvatskoj. Neka Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, udijeli da taj nezaboravni milosni događaj urodi obilnim plodovima vjere, ufanja i ljubavi te pridonese uspostavi pravednoga mira kako u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tako i na cijelom području jugoistočne Europe. Vama i vašim obiteljima vrlo rado podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 789; IKA, 23. studenoga 1994., str. 5.

 

Neka vas vrijeme došašća obdari milostima u promicanju istinskih vrijednosti života

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 23. studenoga 1994.

           “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Prvom večernjom sljedeće nedjelje počet će nova bogoslužna godina i vrijeme Došašća. Žarko želim da obnovljeno sudjelovanje u otajstvima spasenja i Božje ljubavi prema ljudima za sve vas urodi obiljem milosti te iskusite istinske vrijednosti ljudskoga života i budete njihovi promicatelji u svojim obiteljima i u društvu. Neka vas u tome uvijek prati moj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 852.

 

VRHBOSANSKI NADBISKUP VINKO PULJIĆ POSTAJE KARDINAL

26. studenoga 1994.

Na konzistoriju u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu papa Ivan Pavao II. podijelio je kardinalsku čast tridesetorici novih kardinala. U svome govoru na talijanskom jeziku Papa je prikazao ulogu i službu kardinala, a podsjetio je i na tešku prošlost i sadašnje nevolje u nekim mjesnim Crkvama ili državama odakle pojedini novi kardinali potječu. Papa je u svome govoru spomenuo i teško stanje u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini:

           “Štovana braćo! Uistinu sam radostan što ovom prigodom mogu s ljubavlju pozdraviti svakoga od vas, zajedno s crkvenim zajednicama čiji ste vi pastiri ili iz kojih dolazite.

           Ovoga trenutka misao nam ide, naravno s posebnom pozornošću na svaku kršćansku zajednicu teško iskušavanu. (…) Mislim posebno na kršćane Sarajeva i Bosne i Hercegovine u kojoj, na žalost, još uvijek nije zaustavljena rušilačka tutnjava oružja i gdje nastavlja i dalje teći tolika nedužna krv, a da se ne nazire nikakva perspektiva mira.

           Vaša nazočnost, poštovana braćo, veliki je znak nade: ona označava da je cijela Crkva, sa svojim molitvama i sa solidarnošću, uz onoga koji trpi. Crkva i Papa su posebno solidarni s braćom i sestrama ljubljene zemlje Bosne i Hercegovine, simbolom besmislenih bratoubilačkih borbi koje okrvaruju Europu i svijet. Gledaju na to područje s kršćanskim pouzdanjem i mole od milosrdnog Boga došašće željenog pomirenja i mira za narode koji su uključeni u sukob.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 885; OR, 27. studenoga 1994., str. 4; GK 4. prosinca 1994., str. 10 – 11.

 

Imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom želi biti znak moje blizine katolicima u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i svemu puku napaćenu zbog rata

Vjernicima iz Bosne i Hercegovine na posebnoj audijenciji prigodom imenovanja nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom

Vatikan, 28. studenoga 1994.

           “Hvaljen Isus i Marija! S ljubavlju i od srca pozdravljam novoga kardinala Vinka Puljića i sve koji ga okružuju u ovoj svečanoj prigodi: pomoćnoga vrhbosanskog biskupa monsinjora Peru Sudara, svećenike, redovnike, redovnice i vjernike svjetovnjake iz nadbiskupije, svu rodbinu, te poglavito pitomce bogoslovnoga sjemeništa crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini.

           Imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, osim što svjedoči o poštovanju koje gajim prema njegovoj odvažnoj apostolskoj revnosti, istodobno želi biti znak moje blizine katolicima u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i svemu puku napaćenu zbog rata, koji se, upravo ovih dana, rasplamsava i razbuktava na zabrinjavajući način.

           Iako mi ovaj današnji susret pruža prigodu da duhovno zagrlim sav onaj dragi puk, ipak u mojem srcu ostaje trajna želja da osobno odem u Sarajevo čim to bude moguće kako bi i djelom očitovao svoju blizinu i svoje zalaganje da se svakako postignu pomirenje i mir.

           Vas, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici svjetovnjaci, od srca potičem da neprestano budete potpora kardinalu Vinku Puljiću i da jedni drugima pomažete u svjedočenju za Evanđelje u uvjetima koji, sigurno, nisu laki, posebno u ovo, sadašnje doba.

           Vama, dragi bogoslovi, nado budućnosti Katoličke Crkve u vašoj domovini, preporučujem da čuvate živim plamen ljubavi prema Kristu, na čiji ste poziv odgovorili, i prema mjesnoj Crkvi, kojoj se pripravljate služiti. U molitvi i unutrašnjoj stezi naučite biti spremni i na žrtve koje će vaša buduća svećenička služba od vas zahtijevati.

           I vas, dragi profesori i odgojitelji, želim potaknuti da svojim životom i svojim služenjem znadete pružati primjer privrženosti Kristu i vjernosti Crkvi, pripravljajući povjerene vam mladiće da budu pravi pastiri naroda Božjega, po uzoru na Dobroga Pastira, pozvani da budu dionici njegova jedinog svećeništva.

           Novom Kardinalu, vama ovdje nazočnima i svim katolicima u Bosni i Hercegovini očinskom ljubavlju podjeljujem svoj blagoslov.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 916 – 917, OR, 28. – 29. studenoga 1994., str. 9; GK, 11. prosinca 1994., str. 1. i 4.

_______________

 

Svojim pjevanjem i dalje širite poruku nade među svojim sugrađanima

Članovima zbora Trebević iz Sarajeva i hodočasnicima iz Splita na općoj audijenciji

Vatikan, 7. prosinca 1994.

           “Srdačno pozdravljam skupinu hodočasnika iz Splita, kao i članove Mješovitoga zbora Trebević Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Sarajeva. Predragi, ne prestanite svojim pjevanjem širiti poruku nade među svojim sugrađanima, kao što ste to činili tijekom svih dosadašnjih dugih ratnih dana u Sarajevu, zalažući se za pravedni mir. Vaša nazočnost ovdje poziv je na hitnu solidarnost ljudi dobre volje kako bi se okončao taj tako neljudski rat i kako bi se sve drago pučanstvo ratom zahvaćenih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske poštedjelo novih patnji. Podjeljujem svoj apostolski blagoslov vama ovdje nazočnima, vašim obiteljima i cijeloj Bosni i Hercegovini. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 1002 – 1003; OR, 8. prosinca 1994., str. 5.

 

Božji je narod očuvao vjeru u Bosni i Hercegovini i u trenutcima ponižavanja i progona

Papino pismo kardinalu Vinku Puljiću

8. prosinca 1994.

U povodu proslave 750. obljetnice nekadašnje katedrale sv. Petra u Vrhbosni (Sarajevo) Sveti je Otac kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu sarajevskome, uputio svoje pismo. U njemu se osvrnuo na prošlost mjesne Crkve i Božjega naroda u toj Crkvi, ali i na sadašnjost i usmjerio pogled prema budućnosti.

           “Časnom bratu, kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu vrhbosanskom.

           Proslava 750. obljetnice stare katedrale Sv. Petra u Vrhbosni, u današnjemu Sarajevu, pruža mi prigodu da se opet obratim dragoj katoličkoj zajednici Vrhbosanske nadbiskupije koja je uvijek nazočna u mojim mislima i u mojemu srcu.

           S posebnom ljubavlju pozdravljam Tebe, dragi časni kardinale Vinko Puljiću, revni i nesebični pastiru, kojega ovom prigodom prvi put Tvoji vjernici grle i pozdravljaju kao kardinala. Pozdravljam pomoćnog biskupa Peru Sudara, svećenike, redovnike, redovnice i sav ostali Božji narod koji živi u Bosni i Hercegovini. ‘Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista’ (Gal 1,3). Na osobit način pozdravljam i vaše sugrađane pravoslavne, židovske i muslimanske vjere koji su se pridružili proslavi.

           Godina 1244, godina osnutka vrhbosanske katedrale, vrlo je značajan trenutak evangelizacije Bosne i Hercegovine. Stara zgrada, od koje je ostao samo oltar, i dalje živi u katedrali Presvetoga Srca Isusova kao znak Božje Crkve hodočasnice na zemlji.

           Spomen na prvotnu katedralu, koja je svjedočanstvo vjere otaca, za današnje je katolike posebna prigoda da potvrde vlastiti identitet i poticaj da s nadom gledaju u budućnost. Sam pak oltar, središte vrhbosanske katedrale, koji se očuvao unatoč čestim tragičnim događajima, svojevrsno je upozorenje: podsjeća, naime, da je za izgradnju budućnosti mira, bratstva i pravde potrebno očuvati netaknutim srce vlastite kulture, a to je vjera u Krista.

           ‘Božja ste građevina’ (1 Kor 3,9). Ove riječi apostola Pavla posebno ističu smisao današnjega slavlja. U hramu sagrađenom od kamenja, vaši su oci u vjeri gledali vidljivi znak žive Crkve, duhovne zgrade kojoj je zaglavni kamen sam Krist i koju su sagradili apostoli. U njoj, naime, kako nas podsjeća Drugi vatikanski sabor, ‘kao živo kamenje na ovoj zemlji tvorimo duhovni hram’ (LG 8).

           U bogoslužju se živa Crkva obraća Gospodinu govoreći: ‘Sagradili smo ovaj dom da u njemu sabireš svoju obitelj, znak zajedništva Božjeg s ljudima. Ti ovdje gradiš svoju živu Crkvu, raširenu po svem svijetu, otajstveno Tijelo Isusa Krista, dok ne prijeđe u vječnu sreću nebeskog grada Jeruzalema’ (Predslovlje Posvete crkve).

           Božji narod, okupljen u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ovdje u sakramentima vjere prima dar spasenja, te se, slušanjem Riječi i ‘lomljenjem Kruha’, otvara ljubavi Božjoj i solidarnosti s najsiromašnijom braćom.

           Gradnja stare vrhbosanske katedrale doziva također u pamet dugi put naroda Božjega u tim krajevima i svjedoči o vjeri koju je očuvao kroz povijest i u trenucima ponižavanja i progona. ‘Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni Spasitelj’ (Sef 3,16), poručuje Riječ Gospodnja po ustima proroka Sefanije.

           Časni i dragi brate u biskupstvu, neka sadašnja proslava, trećega kršćanskoga tisućljeća, za Tvoju Crkvu bude prigoda da Gospodnjemu pozivu odgovori obnovljenim nesebičnim žarom vjere. Neka ona i dalje bude znak sporazumijevanja i dijaloga kod tolike mržnje i nasilja; neka bude rudnik zvanja u službi nove evangelizacije; neka, nadasve, pruža svjedočanstvo odvažnoga prihvaćanja duha blaženstva.

           U tom, sigurno ne lakom, zadatku niste sami. S vama je Petrov Nasljednik. Uz vas je Katolička crkva kao i toliki muževi i žene dobre volje koji vas svakodnevno prate svojim molitvama i svojom stvarnom solidarnošću.

           Vašu vrhbosansku zajednicu, Sarajevo i čitavu Crkvu u Bosni i Hercegovini povjeravam Bezgrešnom Srcu Marije, naše Majke. Njoj prikazujem rane, patnje i nade vašega naroda. Za sve vas zajedno i za svakog pojedinog od vas neka Ona bude Majka milosrđa i Kraljica Mira.

           Kao zalog Božje ljubavi koja ostaje vjerna, i moje posebne naklonosti, od srca vašoj biskupiji, vašoj zemlji, katolicima nazočnima u Sarajevu, obiteljima obilježenim tragom mržnje i rata, izbjeglicama i prognanicima koji svim srcem čeznu za povratkom u svoj zavičaj, podjeljujem apostolski blagoslov pun utjehe.“

           U Vatikanu, na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1994.

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XVII., 2, 1994., str. 1016 – 1018; OR, 16. prosinca 1994., str. 6; GK, 18. prosinca 1994., str. 3.

 

Narodu na drugoj obali Jadrana koji podnosi užasnu tragediju rata Papa očituje svoju blizinu punu ljubavi

Iz nagovora prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Loreto, 10. prosinca 1994.

Papa je 10. prosinca pohodio Loreto u povodu početka proslave 700. obljetnice toga poznatoga marijanskog svetišta na talijanskoj obali Jadrana, blizu Ankone. S oko 200 biskupa slavio je svečanu svetu misu. U nagovoru prigodom podnevne marijanske molitve ponovno je spomenuo patnje stradalih od rata na Balkanu:

           “Danas, ovdje u Loretu, želimo ponovno Majci Otkupiteljevoj povjeriti obitelji svih naroda i zemalja. Njoj preporučujemo posebno one najiskušavanije i koji silno pate. U tom smislu misao sama od sebe leti k dragom narodu koje, na drugoj obali Jadranskoga mora, nastavlja podnositi užasnu tragediju rata. Njima želimo ponovno očitovati svoju blizinu punu ljubavi. Molimo da i tamo napokon može osvanuti pravedan i postojan mir. I s tom se nakanom svojim posebnim prošnjama obraćamo Mariji, Kraljici Mira. Svijetu je potreban mir; ali mir se može postići samo obraćenjem srdaca u iskrenom prihvaćanju nauma koji Bog ima sa svakim pojedinim od nas.”

Ins., str. 1055; OR, 11. prosinca 1994., str. 5; GK 18 prosinca 1994., str. 1.

 

Vaša je žrtva neprocjenjivo blago za život i poslanje Crkve

Govor skupini udovica iz Bosne i Hercegovine

Loreto, 10. prosinca 1994.

Za vrijeme svojega pohoda Loretu Papa se 10. prosinca poslijepodne susreo sa skupinom od 200 ratnih udovica iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Uputio im je na hrvatskome riječi utjehe i ohrabrenja:

           “Predrage sestre u Kristu, ovaj današnji susret s vama, udovicama iz Sarajeva i drugih područja Bosne i Hercegovine, vrlo je važan trenutak ovoga mojeg pastirskog pohoda. Papa nije mogao doći u Sarajevo i u vašu Domovinu, ali vi ste zato došle k Papi. I evo nas sada ovdje u Marijinoj nazočnosti, kraj svete Loretske kuće. Svaku pojedinu od vas pozdravljam s velikim osjećajem ljubavi, očitujući svoje živo dioništvo u vašim patnjama, patnjama vaših obitelji i ljudi u vašim krajevima.

           U ovom trenutku misao leti k nazaretskoj Obitelji. Njezin je čar silno velik. U njoj se ogleda svaka, pa tako i vaša obitelj. Naime, Presveta je Marija, kako se može naslutiti čitajući evanđelja, upoznala udovištvo. Nakon događaja s dvanaestogodišnjim Isusom u hramu, Sveto pismo više ni jednom riječju ne spominje njezina zaručnika sv. Josipa. Razmišljamo, dakle, o iskustvu vjere Marije koja, lišena zaručnika, ostaje s Isusom, prati ga svojom molitvom, slijedi u ispunjenju njegova poslanja, sve do Muke i Kalvarije, gdje je, podno Križa, pridružena otajstvu njegove otkupiteljske Muke. Marija je ujedno Isusova Majka i najvjernija njegova učenica.

           Danas Marija na izvjestan način želi i vama priopćiti to svoje iskustvo Kristove učenice u teškim uvjetima udovištva. Predrage sestre, gledano očima vjere, prilike u kojima se nalazite predstavljaju neprocjenjivo blago za Crkvu, za njezin život, za njezino poslanje u svijetu. Vaša žrtva supruga i majki koje je rat lišio muža, a često i vlastite djece, ima posebno veliku vrijednost pred Bogom. Pridružena Kristovoj žrtvi, ta žrtva na ljudski rod privlači dar mira, onoga mira koji ne može dati svijet, nego koji nam je ostavio On, Gospodin Isus, kao zalog i obećanje budućega nebeskog kraljevstva.

           Hvala vam, drage sestre, što ste došle. Neka vam Gospodin uzvrati obiljem svojih darova. Nek uz vas uvijek bude Marija i neka vam pomaže podnositi težinu kušnje dok u nadi sakupljate blago za vječnu domovinu gdje ćemo, sa svima našim dragima, zauvijek uživati puninu mira.

           Sve vas s ljubavlju i od srca blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 1058 – 1059; OR, 12./13. prosinca 1994., str. 4; GK, 18. prosinca 1994., str. 1 i 4; ASS/1994., str. 954 – 955.

 

Beskonačan ratni sukob koji u srcu Europe razdire Balkanski poluotok

Iz Papine božićne poruke u prigodi blagoslova Urbi et Orbi

Vatikan, 25. prosinca 1994.

U svojoj božićnoj poruci upućenoj cijelomu svijetu Papa je, govoreći talijanski, ponovno spomenuo tragediju rata na Balkanu:

           “Tragedija rata u mnogim dijelovima svijeta i dalje uzrokuje nebrojene žrtve među nedužnim i golorukim osobama. Kako ne misliti na beskonačan ratni sukob koji razdire, u srcu Europe, Balkanski poluotok? (…) Dijete Isuse, osuši suze djece! Pomiluj bolesna i stara! Potakni ljude da odlože oružje i da se uhvate u sveopći zagrljaj mira! Bože mira dođi živjeti u srce svakog čovjeka i svake obitelji. Budi Ti naš mir i naša radost.”

Ins., XVII., 2, 1994., str. ???? OR, 27./28. prosinca 1994., str. 7; GK, 1. siječnja 1995, str. 4.

 

Božićna čestitka

Vatikan, Božić, 25. prosinca 1994.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na 54 jezika; čestitka na hrvatskome bila je na 14. mjestu:

           “Sretan Božić, Isusovo porođenje!”

Ins., XVII., 2, 1994., str. 1149.