Neka svjetlo Božićnoga otajstva uvijek prosvjetljuje vaš život

Učenicama zagrebačke Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica na općoj audijenciji

Vatikan, 5. siječnja 2005.

           “Pozdravljam i od srca blagoslivljam učenice ženske Klasične gimnazije sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga iz Zagreba. Dobro došle! Predrage, neka svjetlo Božićnoga otajstva uvijek prosvjetljuje vaš život! Hvaljen Isus i Marija!”

OR, 6. siječnja 2005., str. 5; Boll., br. 6, 5. siječnja 2005.; IKA, 5. siječnja 2005.

 

Neka vaš život bude zahvalnost Gospodinu za dar euharistije

Zagrebačkim sveučilištarcima i gospićkim gimnazijalcima na općoj audijenciji

Vatikan, 26. siječnja 2005.

U tijeku opće audijencije u Vatikanu papa Ivan Pavao II. pozdravio je u srijedu 26. siječnja hrvatske hodočasnike. Bile su to posljednje Papine riječi izgovorene u javnosti na hrvatskome jeziku na jednoj općoj audijenciji:

           “Srdačno pozdravljam sveučilištarce iz Zagreba te gimnazijalce iz Gospića. Predragi, želeći da vaš život uvijek bude očitovanje zahvalnosti Gospodinu za dar Euharistije, od srca udjeljujem apostolski blagoslov vama i vašim obiteljima. Hvaljen Isus i Marija!”

OR, 27. siječnja 2005., str. 5; Boll., br. 47, 26. siječnja 2005.; IKA, 26. siječnja 2005.

 

Zahvala Svetomu Ocu za potporu na putu priključenja Hrvatske Europskoj uniji

Papa primio hrvatsko državno izaslanstvo

Vatikan, 22. veljače 2005.

Papa Ivan Pavao II. primio je 22. veljače u posebnu audijenciju hrvatsko državno izaslanstvo s predsjednikom hrvatske Vlade dr. Ivom Sanaderom na čelu. To je bilo prvo državno izaslanstvo koje je Papa primio nakon bolesti i liječenja u bolnici Gemelli. Ali isto tako bio je to posljednji državnik kojega je Papa primio u audijenciju na kraju svojega pontifikata. Premijer Sanader zadržao se desetak minuta u privatnomu razgovoru sa Svetim Ocem; zahvalio mu je za sva njegova nastojanja oko priznavanja i uključenja Hrvatske u europske institucije.

OR., 23. veljače 2005., str. 1; IKA, 22. veljače 2005.

 

Sveti Oče, čitav kršćanski narod i svijet još Vas trebaju

Pismo hrvatskih biskupa Papi koji se nalazio u bolnici

Rim, 27. veljače 2005.

Izaslanstvo hrvatskih biskupa koje je 27. veljače pohodilo rimsku polikliniku Gemelli, u kojoj je smješten papa Ivan Pavao II., uputilo je tom prigodom Svetomu Ocu pismo. Pismo hrvatskih biskupa Svetomu Ocu prenosimo u cijelosti:

           “Sveti Oče, sastali smo se ovih dana u Rimu da proslavimo preuzimanje kardinalskog naslova crkve Sv. Jeronima od kardinala Josipa Bozanića, mi nadbiskupi i biskupi većine hrvatskih dijeceza. Bolno smo bili iznenađeni viješću o Vašem ponovnom odlasku u bolnicu Gemelli. Kao i za vrijeme Vašeg prethodnog boravka u bolnici, naša je prva reakcija bila uputiti Gospodinu molitvu na koju smo odmah pozvali i sve svoje vjernike kako bi On udostojao ozdraviti svojega vikara na zemlji i vratiti ga na upravljanje svoje Crkve. Sveti Oče, čitav kršćanski narod i svijet trebaju Vas još, jer ste Vi u svim ovim godinama svojega pontifikata znali voditi sigurnom i čvrstom rukom kormilo Crkve usred oluja koje su označile svršetak prošloga stoljeća i početak novoga. Stoga preporučujemo naše molitve Presvetoj Djevici da ona postigne kod svoga blagoslovljenoga sina milost Vašega brzog ozdravljenja i povratak na svakodnevno vodstvo Crkve. Okupljeni u duhu oko Vašeg kreveta, koji je postao katedra kršćanskog trpljenja, molimo Vaš blagoslov za nas pastire, za naše vjernike i za našu domovinu Hrvatsku.”

Pismo su potpisali zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović, tajnik Kongregacije za kler nadbiskup Ternyak Csaba, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, umirovljeni zadarski nadbiskup Marijan Oblak, riječki nadbiskup Ivan Devčić, vojni ordinarij Juraj Jezerinac, đakovački i srijemski biskup Marin Srakić, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pomoćni zagrebački biskupi Josip Mrzljak i Vlado Košić te generalni tajnik HBK mons. Vjekoslav Huzjak.

IKA, 27. veljače. 2005.

 

Zazivam na Vas i na Vaše služenje Crkvi obilje nebeskih milosti

Papina imendanska čestitka kardinalu Josipu Bozaniću

Vatikan, 19. ožujka 2005.

Iako teško bolestan, Sveti je Otac uputio imendansku čestitku kardinalu Josipu Bozaniću, a pročitao ju je na svečanomu primanju pred uzvanicima na blagdan sv. Josipa 19. ožujka apostolski nuncij u RH nadbiskup Francisco Javier Lozano:

           “U proslavi Vašega imendana pridružujem se Vašoj duhovnoj radosti te Vam upravljam najljepše želje, zazivajući na Vas i na Vaše služenje Crkvi obilje nebeskih milosti, po zagovoru sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Istodobno, u znak svoje stalne naklonosti, od srca udjeljujem osobiti apostolski blagoslov Vama te cijeloj zajednici Zagrebačke nadbiskupije.”

Papa Ivan Pavao II.

IKA, 19. ožujka 2005.

 

POSLJEDNJI DAN PONTIFIKATA PAPE IVANA PAVLA II.

Vatikan, 2. travnja 2005.

 

Apostolski breve o proglašenju blaženim Ivana Merza predan Crkvi u Hrvata

U Državnomu tajništvu u Vatikanu, u subotu prije podne 2. travnja 2005., predan je o. Božidaru Nagyu, postulatoru bl. Ivana Merza, originalni dokument, Apostolski breve o njegovoj beatifikaciji. Riječ je o službenomu papinskom dokumentu kojim papa Ivan Pavao II. obznanjuje i potvrđuje da je izvršio beatifikaciju bl. Ivana Merza u Banjoj Luci. Apostolski breve o beatifikaciji ujedno je i posljednji administrativni čin kojim je zaključen dugogodišnji postupak proglašenja blaženim prvoga laika Crkve u Hrvata Ivana Merza. Pisan je latinskim jezikom, ali su riječi formule beatifikacije unutar dokumenta donesene u originalu, tj. na hrvatskome jeziku, kako ih je izrekao Sveti Otac na beatifikaciji u Banjoj Luci. Dokument nosi datum beatifikcije u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., a po Papinu nalogu, kako je običaj za takvu vrstu dokumenata, potpisao ga je državni tajnik kardinal Angelo Sodano. Uz potpis kardinala Sodana nalazi se Papin žig sa simbolom barke i lika sv. Petra, a u polukrugu je Papino ime na latinskom: Ioannes Paulus PP. II. Dokument donosi kratak pregled života Blaženika te prikaz temeljnih crta njegove svetosti i njegova bogata duhovnoga života koji je sažet u njegovoj rečenici: “Katolička vjera je moje životno zvanje.”

Stjecajem slučajnih okolnosti ovaj je dokument predan Crkvi u Hrvata preko postulatora u prijepodnevnim satima posljednjega dana pontifikata pape Ivana Pavla II., koji je istoga dana navečer završio tijek svojega zemaljskog života i ušao u blaženu vječnost. Sadržaj dokumenta mogao bi se shvatiti i kao posljednja Papina poruka hrvatskim vjernicima. Kao da, odlazeći i umirući, papa Ivan Pavao II. još jednom želi upozoriti hrvatske vjernike na bl. Ivana Merza kojega im je dao za “svjedoka Kristova, zaštitnika, suputnika, uzora mladeži i primjer vjernicima svjetovnjacima”, kako je Papa rekao u svojemu uvodnom govoru na misi beatifikacije u Banjoj Luci 22. lipnja 2003.

Donosimo hrvatski prijevod Apostolskoga brevea o beatifikaciji bl. Ivana Merza:

           PAPA IVAN PAVAO II.

           na trajan spomen

           “Katolička vjera je moje životno zvanje.” U ovoj rečenici, koju je mladi laik Ivan Merz napisao majci za vrijeme svoga studija u Parizu 1921. g., sažet je sav njegov kratki, ali duhovno bogati život, posebno obilježen ljubavlju prema svetoj liturgiji i nadasve prema presvetoj Euharistiji iz koje je crpio snagu za svoje služenje Crkvi u odgoju mladeži.

           Rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896., gdje je 1914. završio gimnaziju s maturom. Odgajan je u liberalnom okružju. Na njegov kršćanski život umnogome je utjecao u gimnaziji profesor dr. Ljubomir Maraković, istaknuti katolički laik. Zbog Prvoga svjetskog rata prekinuo je studij i kao vojnik poslan je na bojište, gdje je iskusio sve strahote i nevolje rata, i to ga je više usmjerilo Bogu. Njegova je odluka bila: “Boga zaboraviti nikad. Uvijek težiti za ujedinjenjem s njime… Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve koristi za mene. Moram započeti novi preporođeni život u duhu novo-spoznatog katolicizma.” (Iz Dnevnika, 5. veljače 1918.)

           Nakon rata nastavlja studij najprije u Beču, a onda u Parizu. Godine 1922. vraća se u Zagreb, gdje predaje francuski i njemački jezik. Sve do smrti bio je profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1923. na Sveučilištu u Zagrebu postiže doktorat iz filozofije disertacijom pisanom o utjecaju liturgije na francuske pisce. Dok je radio kao profesor, privatno je studirao kršćansku filozofiju pod vodstvom oca Alfirevića. Njegov život, naizgled običan i jednostavan, sav je bio posvećen odgoju hrvatske mladeži. Njegov je duhovni uspon bio neobičan: bez obitelji, bez novicijata, bez sjemeništa, bez stalnoga duhovnog vođe, sam je vođen Duhom Svetim pronašao put k svetosti. Njegov duhovni razvoj vidi se iz njegova dnevnika: nije bio “rođeni svetac”, nego mladić koji se je borio za vjeru i moralno dobro i izvojevao pobjedu. Ljubio je Crkvu, presvetu Euharistiji, Papu i tu je ljubav svim silama nastojao usaditi u srca hrvatske mladeži. Njegov se duhovni život temeljio na svetoj liturgiji, tj. na svakodnevnom sudjelovanju u svetoj misi, euharistijskoj adoraciji i drugim oblicima pobožnosti. Još kao devetnaestogodišnjak učinio je zavjet čistoće do braka. U 27. godini života, kad mu je bilo potpuno jasno da Gospodin želi cijelo njegovo srce, položio je zavjet vječne čistoće. Krepost čistoće učvršćivao je sinovskom pobožnošću prema Djevici Mariji. Časni Sluga Božji postao je najviše poznat kao apostol mladeži, najprije u Hrvatskom katoličkom omladinskom savezu, a onda u Hrvatskom orlovskom savezu kojemu je bio duša i kojim je započeo u Hrvatskoj Katoličku akciju, kakvu je želio papa Pio XI. On je želio da organizacija odgaja odabrane mladiće koji će biti apostoli svetosti. Tomu je trebala pridonijeti liturgijska obnova koju je promicao u Hrvatskoj anticipirajući tako ideje Drugoga vatikanskog sabora. U apostolatu mu nisu nedostajale poteškoće, koje je podnosio zadivljujućim mirom, zahvaljujući uskom sjedinjenju s Bogom u molitvi. Svoja duhovna i tjelesna trpljenja prikazivao je Gospodinu za širenje Božjega kraljevstva i za spasenje duša. Umirući, prikazao je Bogu svoj mladi život za mladež Orlovskog saveza. Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. ostavivši nakon sebe glas svetosti. Njegov grob u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, koju je posljednjih godina posjećivao, pohađaju brojni vjernici moleći se sluzi Božjemu. Kauza beatifikacije i kanonizacije započela je u Zagrebu g. 1958. Nakon što je sve obavljeno prema pravnim propisima, dana 5. srpnja 2002. pred nama je proglašen Dekret o herojskim krepostima. Dana 20. prosinca iste godine proglašen je Dekret o čudu što se je dogodilo na grobu samoga sluge Božjega. Stoga smo odredili da se obred beatifikacije svečano obavi dana 22. lipnja 2003., za vrijeme našega pastirskog posjeta Bosni. I tako smo danas u Banjoj Luci za vrijeme svečane mise izrekli ovu formulu:

           „Mi, udovoljavajući želji našega brata zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Ivan Merz od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga svibnja, može slaviti njegov spomen na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

           Želimo da ovo što smo odredili bude sada i ubuduće na snazi, unatoč bilo čemu što bi se ovomu protivilo.

           Dano u Banjoj Luci, pod Ribarovim prstenom, dana 22. mjeseca lipnja, godine 2003., a dvadeset pete našega pontifikata.

           Po nalogu Vrhovnog Svećenika

Angelus Card. Sodano, državni tajnik

Acta Apostolicae Sedis, Commentarium Officiale, N. 2, 4. februarii 2005.; Obnovljeni život, Zagreb, br. 2, 2005., str. 237 – 241.