Biskup Puljić o odgovornosti Crkve u demokratskom društvu

Zagreb, (IKA) – Na znanstvenom skupu “Kršćani u napetosti između nacionalnog identiteta, demokratskog društva i političke kulture u Europi”, koji se od 4. do 8. srpnja održava u hotelu International u Zagrebu, u ponedjeljak 7. srpnja nastupio je i dubrovački biskup Želimir Puljić s temom “Odgovornost Crkve u demokratskom društvu“. U predavanju je biskup Puljić istaknuo kako ta tema ukazuje na važnost koju vjera i Crkva imaju za društvo u vidu promicanja općeg dobra. No, kad se govori o odnosu Crkve i društva ima ljudi koji smatraju kako se Crkva ne smije miješati sa svijetom u pitanjima “socijalne, političke i ekonomske naravi”. Jer, Crkva i svijet dvije su nepomirljive stvarnosti. Ali, ima i onih koji se boje “uvlačenja Radosne vijesti u ljudsku povijest zla i grijeha” jer to bi, prema njima, okaljalo samo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage. Zato oni predlažu povlačenje iz svijeta. Ali, kako će Crkva ispuniti svoju misiju, koju joj je Gospodin namijenio, ako se povuče u sakristiju i ne bude se obazirala na ono što se u svijetu događa?!
Polazeći od koncilskog nauka o Crkvi kao “sakramentu i oruđu najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, predavač je pojasnio kako je Crkva po svojoj službi prisutna u svijetu kao sjeme Božjeg kraljevstva koje se ostvaruje u ljubavi i bratskom služenju (diakonia), živi u bratstvu i zajedništvu (koinonia), propovijeda i navješćuje osloboditeljskom snagom evanđelja (kerigma), te slavi svečanim liturgijskim obredima (liturgia). Po “diakoniji“, prepoznatljivom znaku “ostvarenja tog kraljevstva“, kršćani svjedoče novi način života za druge: “bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni“. A kako čovjek čezne za bratstvom, mirom i zajedništvom, “koinonija“ je izraz toga novog načina suživota i pomirenja s braćom. Premda je u društvu previše svađa, rivalstva, prijevara, razjedinjenosti i nečovječnosti, kršćani su pozvani propovijedati i živjeti “utopiju bratstva“ i mira, slobode i razumijevanja, iskrene ljubavi, poštivanja i prava svakog čovjeka. I kad im uspije biti u službi Bogu i ljudima u radosti suživota i zajedništva, onda i vjeronavještaj (“kerigma“) ima svoju proročku snagu. A i liturgija tada očituje plodove tog kraljevstva: mir, bratstvo, ljubav i pravdu.

Predavač je postavio i nekoliko “izazovnih upita“ kao npr: Daje li Crkva danas uvjerljive dokaze i znakove zajedništva s Bogom i s braćom? Mogu li vjernici odoljeti nemilosrdnom nasrtaju materijalizma, ateizma, potrošačke groznice i sekularizma? Vlada li još u glavama ljudi marksistički mentalitet o religiji kao “privatnoj stvari“ čovjeka? Postoji li opasnost da naše kršćanstvo postane, kako tvrde neki sociolozi, čisti folkloristički fenomen? Kako stvarati kršćanski mentalitet eda bi se spriječilo širenje društvenoga i sekulariziranog shvaćanja kako je “normalno“ razvesti se u braku kada se dođe u krizu, ili, pak, kako je sklapanje “divljih“ brakova i predbračnih odnosa prihvatljivo i dopustivo, pa čak i čedomorstvo (pobačaj). Ta “nezgodna“ pitanja kršćanima imaju svoje opravdanje u sekulariziranom vremenu i prostoru iz kojeg se Crkva ne smije povlačiti, već svjedočiti i naviještati. Jer, “ljude treba uzeti tamo gdje jesu i povesti ih tamo gdje imaju biti! “ Stoga je potrebno vjernicima postati svjesnima svoga poslanja u društvu, kao i svoga dostojanstva (“kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo“).

Crkva, naime, ne postoji sama za sebe. I nije sama sebi svrhom. Ona je u službi božanskog nacrta o kraljevstvu Božjem. To je veličanstveni Božji plan s čovjekom i sa svijetom koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti. Dolazak Božjeg kraljevstva predstavlja najvišu čežnju i “utopiju ljudskog srca“.
Crkva se zato, kao sakrament Kraljevstva, ne poistovjećuje s njime, nego “postavlja klicu i početak tog kraljevstva na zemlji“. Zato se kršćanska zajednica raduje kad vidi kako se u njezinoj sredini promiču vrednote Božjeg kraljevstva: bratstvo, sloboda, ljubav mir i pravednost, i u tome otkriva i svoj cilj i svoj zadatak.