Biti na pravom mjestu

Dragi vjernici!

I ove godine želim vam uputiti svoju korizmeno-uskrsnu čestitku sa željom i molitvom da uspijete što bolje i Korizmu i Uskrs shvatiti kao jednu nerazdvojnu cjelinu kako biste uspjeli u svojim životnim teškoćama uvijek pronaći pogled prema pobjedi života, a u svojim da ne izgubite osjećaj za vrijednost križa i trpljenja. U ovoj poslanici želim posebno osvijetliti istinu da je Isus uvijek izabirao ono mjesto koje je bilo pravo, a ne ono koje je bilo lagano i ugodno.
Taj način je zaslužio da mu pripadne pravo mjesto u vječnosti. On se znao ispravno postaviti i prema Bogu i čovjeku i onda kada je patio i onda kada se radovao.

Isus je propovijedajući po židovskim mjestima imao mnogo slušatelja. Ljudi su ga pratili s oduševljenjem. Apostoli su osjećali kako i na njih gledaju sa simpatijom i uvažavanjem zato što ih je Isus izabrao za svoje pratioce. No došao je i do njih glas da u Jeruzalemu nisu zadovoljni s Isusovim radom. Ondje žele da narod učiteljsku riječ sluša od učitelja iz Jeruzalema a ne od nekoga Nazarećanina. Kovali su planove kako da Isusa uhvate, čak da ga ubiju. Zato je apostolima bilo neshvatljivo da je odjednom Isus rekao kako treba ići u Jeruzalem. Shvatili su oni da bi to moglo biti korisno za spasenje drugih, ali zar Isus treba izlagati svoj život za druge? Uostalom, morao bi on misliti više i na njih koji ga cijelo vrijeme prate, a ne da se brine za neke druge, za svijet, pa čak i za svoje neprijatelje! Trebalo je apostolima još mnogo dok shvate da je za čovjeka ono pravo mjesto s kojega može najviše učiniti za druge, a ne ono koje je najugodnije i najlagodnije.

Budući da je za spasenje svijeta bilo potrebno da Isus krene u Jeruzalem, i da je to volja njegova Oca, on je odlučno krenuo, bez obzira što ga ondje čekalo. Nije htio zaobići Jeruzalem, otići k onima koji ga cijene i poštuju, nije htio izbjeći opasnosti i teškoće kad je u njima vidio sredstvo za spasenje čovjeka.
I što se dogodilo u Jeruzalemu? Upravo ono čega su se apostoli pribojavali.
Narod ga je u prvi mah primio kao Božjeg poslanika, ali tada je stupila na scenu sustavna farizejska propaganda, proizvodnja i širenje mišljenja kako je Krist opasan za narod, kako on vrijeđa njihove predaje, čak se može reći da surađuje s Rimljanima. Iz istih usta iz kojih su izlazile Isusu hvalopojke, počeše izlaziti kletve i povici: «Neka se razapne!» Treba li i za takav narod izlagati vlastiti život opasnosti? Apostoli su se pitali čemu se boriti za takve ljude koji su danas za tebe a sutra protiv tebe? Isus je bio svjestan da se i za takav narod treba boriti.

Nije taj i takav narod odbacio i prokleo, nego se za nj i dalje molio.
Imao je Isus i dalje mogućnosti da zaobiđe susret s Pilatom, Kaifom i Herodom. Nije ga izbjegao.

Nije se izmaknuo sudu Pilata, koji iz kukavičluka pravednika osuđuje na smrt. Nije nam poznato da je Isus koristio u svojoj obrani Pilatove slabosti.
Nije zaobišao Kaifu koji je uživao u osjećaju da je u poziciji jačega naspram svom ideološkom neprijatelju. Izigrava borca za Božju čast, a ustvari je teški sebičnjak i slavohlepac.

Nije zaobišao ni Heroda, ohola tiranina koji je uživao u tome da se neodgovorno poigrava s ljudskim sudbinama. Mogao je Isus njega izrugati pred svjetinom. No nije to učinio.

Nije zaobišao ni one sitne plaćenike vojnike kojima nije bilo stalo ni do farizejskih ni do Isusovih stavova. Oni su jednostavno tražili način kako najlakše ubiti vrijeme. U nedostatku da se iživljuju nad ratnim zarobljenicima, zadovoljni su kada u doba mira dobiju za to neku žrtvu. Došlo je vrijeme ne samo da na drugim mogu nekažnjeno iskaliti svoj bijes, nego će za to još dobiti priznanje.
Svaki ima priliku da pokaže svoju snagu nad osuđenikom. Bili još radosniji da nađu stvarnu krivicu na njemu, ali i bez toga oni uživaju pokazujući svoju moć nad drugim.

Apostoli su se iz prikrajka pravili važni. Pa jesmo li mu rekli, pa zar nije čuo što mu ovi spremaju, čemu je to trebalo? Trebao se znati čuvati i ne izlagati se opasnostima – mrmljali su u sebi. No, oni su na taj način pokušavali opravdati svoju slabost, a u duši su cijenili svoga Učitelja i divili mu se.
A Isus nije pobjegao s tog mjesta na kojemu je teško bilo stajati. Nije pobjegao zato što je vjerovao da je to mjesto spasonosno za ljude, pa i za Pilata, Kaifu, Heroda, vojnike, svjetinu. Svoju početnu ljubav ni u jednom trenu, ni u jednom slučaju nije preokrenuo u mržnju. Znao je da je to pobjednička pozicija, pozicija pobjede ne samo za njega nego i za one koji su protiv njega: radije podnositi nego nanositi drugome nepravdu!

Vjerovati i u takvim časovima u razložnost ljubavi, općenito je smatrano besmislom. Tu svoju poziciju Isus je smatrao spasonosnom; i onu kad nosi križ, i onu kad je obješen na križ. Nije sišao s križa! Ljubiti i onda kada te okružuje bjesomučna mržnja – to je bila nepoznata snaga, koju nitko do tada nije svijetu posvjedočio. To je spasonosan lijek za svakoga čovjeka. Zato se Krist nije izmaknuo ispod križa, zato je to bila i Božja volja, koji želi da se svi ljudi spase.
Primjer sam vam dao, da i vi činite tako! – rekao je Isus apostolima. Govori to i nama.

Probija se, naime, i među kršćane jedan drugi stil života: kretati se uvijek prema mjestima lakšeg i lagodnijeg života. Razrađen je i sustav lažnih obećanja koja stalno nude takva mjesta. Kao da je osnovni stav gledati kako bi čovjek zauzeo najlaganiju i najlagodniju poziciju. Čim za neko uvjerenje treba nešto pretrpjeti, uzmeš ono koje je bez toga. Kada se teško držati nekih načela, ti ih napusti. Traži one lakše pozicije u životu! Treba izbjeći put prema kalvarijama, ne gledajući jesu li one korisne za druge. Svaki neka vodi brigu o sebi. «Zar da se ja izlažem za drugoga?» – pitaju se mnogi.

Put koji zaobilazi svaku teškoću nije put spasenja nego put propasti i za pojedinca i za svijet. Kada u obitelji, mjestu, narodu prevlada takav osjećaj među ljudima, tu nema budućnosti. Ne zaobilaziti teškoće kada je to potrebno za dobro tvoje okoline! To je za spasonosno za svakoga. Stajati ustrajno i dosljedno na takvim pozicijama, ne izmicati se odgovornosti i zadacima koje stavlja pred tebe tvoje zvanje, tvoja služba, tvoja uloga oca, majke, uloga odgovornoga na radnom mjestu, u Crkvi, u narodu. Ustrajati na tom mjestu i onda kada je to povezano s teškoćama – to je prava veličina. Treba stvoriti jedno životno uvjerenje i iza njega stajati u zgodno i nezgodno vrijeme. Ustrajno. Ne mijenjati uvjerenja kao košulje. Nije mjerilo što je lakše i za ovaj čas komotnije, nego što je korisnije za opće dobro i za dobro moga bližnjega. To je put i osobnog spasenja. Zorno je to pokazao Isus svojim putem u Jeruzalem sve do Kalvarije.

I dok je ljudska mudrost gledala na taj njegov put kao na naivnog zanesenjaka koji se ne snalazi u prilikama što će najprije njemu štetiti a može biti štetno i za društvo. Ako se ne zna sam braniti i izbjeći teškoće, neće to naučiti ni druge koji ga slijede. Ako ne zna čuvati svoj život, neće znati ni druge naučiti kako da ga čuvaju. A slijedilo ga je veliko mnoštvo. To je za neke bila zabrinjavajuća činjenica.

No ono što se poslije dogodilo s Isusom nadilazi sva ta razmišljanja. Isus je uskrsnuo! Tek tada će učenici dobro shvatiti njegovu prije izrečenu poruku: Tko čuva svoj život, izgubit će ga!

U Korizmi smo pratili Isusa na njegovom putu kroz neprijateljstva i odbacivanja, kroz prezire i poruge, ali on u svojoj duši nije nikada dopustio da se rodi klica neprijateljstva, odbacivanja, prezira ili poruge prema drugima. I upravo takav odnos prema čovjeku Bog potiče, podržava i nagrađuje. Zato je uskrisio Isusa i postavio ga nad svim stvorenjem, na nebu i na zemlji. Tu pobjedu slavimo na Uskrs, ili bolje reći: kršćanin vjeruje da je u toj pobjedi ustvari izvor svake prave ljudske pobjede, jednostavno jer je to pobjeda života nad smrću. Time je Krist došao na svoje pravo mjesto, koje mu pripada od vijeka, ali do kojega je došao i kao čovjek. To je najveća novost u «događaju Kristu» da je on našao pravo mjesto i za čovjeka. Ono nije u odbačenosti makar se u životu osjećao više puta odbačen, ono nije u slabosti, makar se ga više puta u životu pritiskale brojne slabosti. Čovjekovo pravo mjesto je u vječnom životu i vječnoj sreći. No zato se treba trsiti da se postavlja i u životu na pravo mjesto. U tome nam je Krist i put i istina koji vode u život.

Vama, dragi vjernici, želim da u svjetlu Kristove patnje i uskrsnuća spoznate pravu stazu – kroz žalosti i tjeskobe, radosti i nade – prema svome mjestu u vječnosti. To mjesto vam je pripremljeno još prije postanka svijeta a zaslužio ga je svojim križem Isus Krist.

Radosne vazmene blagdane želi vam vaš biskup
+ Mile Bogović

U Gospiću, na blagdan Utjelovljenja Gospodnjega ili Blagovijesti 2004. godine.