Božić je blagdan života i dobrotvornosti

Predragi vjernici!

1. Božić s pravom osjećamo danom radosti, danom suprotnim od svakog negativnog oblika samoće. Obiteljski i društveni običaji okupljaju nas u domovima, oko blagdanskog stola, za koji često pozivamo i osamljene prijatelje. S radošću upućujemo čestitke i poruke prijateljima i znancima, telefoniramo onima koji su daleko. Posjećujemo one koji ne mogu izaći iz svojih kuća ili su u bolnici te nastojimo svojom blizinom pomoći onima koji trpe.

Nedvojbeno je da Božić ne može biti pravi, ako netko ostane sam. Taj nam se osjećaj gotovo spontano nameće. No, on proizlazi iz otajstva koje nadilazi um i srce. Želja da budemo zajedno, koja posebno dolazi do izražaja na Božić, dolazi odozgor, izvire iz srca samoga Boga.

Naime, Božje srce prepuno je ljubavi, ono izgara za čovjekom. Zato nas je došao potražiti. Traži nas, jer želi biti s nama.

Bit svetkovanja Božića jest da nam Dijete, rođeno od Djevice i položeno u jasle (usp. Lk 2,7), otkriva da je Emanuel – „Bog-s-nama“. Otkriva da se Božje „otajstvo ljubavi“ izražava i oblikuje kao „biće u zajedništvu s čovječanstvom“. Govori nam da je „biti zajedno“ zajednička želja i isto odredište Boga i čovjeka.

2. Danas, na Božić, odjekuje navještaj svetog Ivana apostola: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ ( Iv 1, 14). Oni koji su ga primili u njemu su postali djecom Božjom.

Svjetlo i tama, život i smrt, prihvaćanje i odbacivanje, sve se to isprepliće u ovom blagdanu koji nas ispunja radošću i traži da ga s vjerom prihvatimo i živimo svjedočeći ga obnovljenom ljubavlju.

Bog s nama istovremeno je i Bog za nas. Ponizio je samoga sebe i postao siromašan kako bi uzvisio čovjeka, svoje stvorenje, učinivši ga djetetom Božjim. Bog nas prati na putovima naše svakodnevice, preuzimajući na sebe naše duboke stvarnosti: obitelj, posao, prijateljstva, patnje. Za nas je postao Spasiteljem koji čovjeka oslobađa ropstva grijeha i straha od smrti.

Sveti Leon Veliki upozorava riječima: „Prepoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo. Postao si dionikom božanske naravi i ne smiješ se više vratiti prijašnjem nedoličnom ponašanju. Sjeti se da si istrgnut iz vlasti tame i da si prešao u svjetlo Kraljevstva Božjeg. Po Krstu si postao hramom Duha Svetoga“.

3. Ljudska povijest nije prepuštena samovolji zla i tame, u nju prodrla i obnovila je neprolazna novost. Ta novost jest Krist, Sin Božji koji je rođen, umro, i uskrsnuo te ostaje s nama u sve dane, do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). Zahvaljujući toj novosti, od trenutka utjelovljenja vječne Božje Riječi u krilu Djevice Marije, Božje „druženje“ s čovjekom konačno je zapečaćeno i ništa ga ne može izbrisati. Ovo „druženje“, novi je i vječni savez, koji nam se daruje i u današnjoj Euharistiji: savez koji nadilazi razornu snagu grijeha i nestalnost naših odluka.

Jednostavnim, a ipak tako uzvišenim i dirljivim riječima, o tome govori Koncilska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes) – posljednji dokument II. vatikanskog sabora. Čitamo: „Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem“ (n. 22).

Ruke, razum, volja i srce Djeteta što ga je Majka Marija s neizmjernom ljubavlju položila u jasle, ulijevaju sigurnost da Bog uvijek prati naš rad, razmišljanje, djelovanje, ljubav…, čitavo naše ljudsko iskustvo, jer želi boraviti s nama u svakom trenutku našega života.

Bog želi biti s nama dionikom naše stvarnosti i ljudskog iskustva. Ne čeka nas izvan mjesta stvarnog obitavanja. Ne susreće nas izvan vremena u kojem živimo: „danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin“. Danas, a ne sutra, u ovoj našoj sadašnjosti, ostvaruje se susret Boga i čovjeka. Susret nas, koji lutamo u noći srca i uma, i Svjetla kojim Bog želi rasvijetliti naš život; susret svakoga od nas sa spasenjem što nam ga daruje ljubav Božja; susret moje osobe i Gospodina Isusa, „života i radosti“ moga bića.

Zajedništvo Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom ne zatvara se i ne iscrpljuje u prisnom odnosu s pojedinom osobom, već postaje načelom i snagom zajedništva koje se širi i od čovječanstva stvara jedinstvenu, veliku obitelj.

Stoga se upravo danas, na Božić, u dubini otajstvene zbilje zajedništva Boga i čovjeka, mora obnoviti snaga i polet za izgradnju zajedništva u našoj sredini, počevši od obitelji, župne zajednice, biskupije, radnog mjesta, grada, države, naroda i svega čovječanstva. Božić je blagdan ljudskog zajedništva, društvene solidarnosti, iskrenog bratstva, što potvrđuju osjećaji dobrote – svojstveni tom danu.

Braćo i sestre, koristimo birane riječi koje povezuju, ujedinjuju i ohrabruju, kako u privatnom, tako i u javnom životu. Prepoznajmo i branimo vrijednost i dostojanstvo svake osobe, promičimo opće dobro na koje svatko ima pravo. Učvrstimo i širimo prijateljske veze, one ohrabruju. Gradimo i štitimo sveti vez bračne ljubavi, ljubavi roditelja i djece, i ne prepuštajmo se utjecajima kulture kojoj je sve dopušteno u ime nekakve lažne slobode.

4. Predragi vjernici, znaju li naše kršćanske zajednice naviještati i svjedočiti Evanđelje, živeći Božić kao susret koji prihvaća Sina Božjeg? Kušaju li obitelji kako se postaje pravim kršćanima prepoznavajući dan za danom Gospodinovu nazočnost u konkretnom ostvarivanju obiteljskog jedinstva i darivanju vlastita života iz ljubavi, kao što je Isus učinio? Uvjeren sam da se po tome danas mjeri naše vjerničko svjedočanstvo i božićni izgled naših svetkovina, naših susreta i bratskih poticaja.

Božić je veliki navjestiteljski izazov, na što podsjeća i sveti Luka evanđelist u opisu pastira koji su, vrativši se iz Betlehema svojim kućama, svima s divljenjem i radošću pripovijedali o onome što su čuli i vidjeli.

Možda su divljenje i hrabrost upravo ono što nama nedostaje. Okrutnost svjetskih zbivanja i kronike svakodnevnih događaja utječu na život mnogih ljudi, obitelji i naroda te podrezuju krila nadi. Ali upravo tu dolazi do izražaja vjera, koja nas potiče da priznamo kako nam treba Spasitelj i da nismo sami sebi dostatni. Upravo zato rođenje Sina Božjega postaje izvorom novog svjetla, nove duhovne svježine koja može korjenito promijeniti ljude i povijest. Susret sa Spasiteljem ispunja nas radošću i nadom.

Samo ako vjera u Isusa Krista postane središtem našeg života moći ćemo – ne samo prihvatiti – već i odvažno svjedočiti da je moguće izgraditi novi svijet; da je usprkos teškoćama i otporu onaj stari – podložan ropstvu grijeha i smrti – pobijeđen i da će zauvijek nestati. Ako naša vjera oslabi i ako mlakost obuzme srca, nikada nećemo moći prihvatiti Betlehemsko dijete kao Spasitelja čovjeka i svih ljudi, a svaka će se nada pretvoriti u ispraznu, neostvarivu želju.

On, Riječ tijelom postala, jest život, naviješta sveti Ivan apostol. Došao je kako bi svaki čovjek mogao imati život u izobilju. Ove riječi jasno potvrđuju da je korijen dara života sam Krist i da je On sam nazočan u svakom novorođenom djetetu. Prihvatiti novi život znači prihvatiti Sina Božjega koji se ponovo rađa u nama i za nas. Pomagati onima koji su nesretni ili nemoćni, bolesni ili nezaštićeni znači omogućiti Isusu Kristu da se danas ponovno rodi u svijetu.

U društvu, u kojem se tek rođeni život, kao i onaj koji se bliži kraju, smatraju teretom, što znači da je za mnoge već unaprijed osuđen na smrt; u društvu u kojem se spokojno živi pored bijednika, pored ljudi bez dostojanstva i prava; gdje terorizam i ratovi svakodnevno odnose nedužne živote; božićna poruka odjekuje poput snažnog božanskog poziva čovjeku i čitavom čovječanstvu da poštuje, voli, brani i promiče svaki ljudski život jer se u svakom krije iskra Božje ljubavi.

Božić je blagdan života i dobrotvornosti jer se u njemu jasno očitovala ljubav Božja prema čovjeku. On je svoga Sina jedinorođenca darovao iz čiste ljubavi ne očekujući ništa za uzvrat. Isus je stoga oplijenio samoga sebe, postao poniznim i siromašnim kako bi svaki čovjek na zemlji, pa i onaj najbjedniji i najnesretniji, u njemu mogao pronaći brata, prijatelja i Spasitelja. U tome se krije oštra suprotnost sa svijetom u kojemu se ništa ne čini besplatno, u kojemu zarada, korist, osobni interesi, čast, želja za priznanjem, dobra što činimo te strahopoštovanje izazvano vlašću nad drugima, upravljaju ljudskim ponašanjem. Kulturi posjedovanja i dojma nepojmljivo je besplatno činiti nešto za drugoga, ne očekujući ništa za uzvrat, služiti ponizno iz čiste ljubavi, kao što je Bog učinio rođenjem svoga Sina.

Ne znači da treba darivati samo materijalne stvari. Prije svega treba darovati samoga sebe, svoju osobnost. Božićni dar je Dijete, osoba, što znači da nije u pitanju hrpa stvari, beskorisnih ili skupocjenih darova. Osoba, svaki čovjek koji živi pored nas najljepši je i najskupocjeniji dar, a mi to isto možemo postati drugome. Kad to otkrijemo bit ćemo sposobni otkriti najdublje težnje i potrebe svojih bližnjih i moći ćemo vrednovati svaku osobu po onome što ona jest, bez obzira na to što nam može ili ne može dati, na vjerodostojnost ili površnost odnosa koji se ne dotiču srca.

Velika je poruka Božića: ako želiš život moraš dati život, ako želiš ljubav moraš darovati ljubav. Besplatno darivanje samih sebe izvor je čiste i dugotrajne radosti.

Božić nas poziva na hrabrost vjere i nade protiv svake ljudske nade, jer je Gospodin svakodnevno uz nas, a vjera u njega rađa bogatim plodovima kršćanskog života čak i u najtvrdokornijim i najravnodušnijim ljudskim srcima.

Život Crkve – svakog kršćanina i svake kršćanske zajednice – u kojoj će Kristovo rođenje ozbiljno prihvaćeno promicati život ispunjen dobrim djelima, to je čestitka koju Bog trajno piše čovječanstvu, osobito siromašnima i izgubljenima, žrtvama zabluda, zarobljenima zlom, bolesnicima i očajnicima, usamljenima i zaboravljenima, odbačenima i potlačenima.

Zahvaljujući našim dobrim djelima u svijetu će odjekivati pjesma Betlehemskih anđela: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim“ (Lk 2,14).

Draga braćo i sestre i svi vi koji ste s nama povezani putem elektronskih medija, vama i vašima radosna srca čestitam Božić.