Božićna poruka vojnog ordinarija Jurja Jezerinca

Poštovani pripadnici hrvatske vojske i redarstvenih snaga, djelatnici ministarstava obrane i unutarnjih poslova, poštovani vjernici Vojne biskupije, draga moja braćo i sestre!

1. Ponovno nas i ovoga Božića okuplja i naše misli zaokuplja misterij Božjeg Djeteta, utjelovljene druge Božanske osobe, koja se rađa u obitelji. Bog to čini kako bi se po Kristu, s nama u svemu jednaku osim u grijehu, mogao susresti s čovjekom te ući s njime u dijalog, razgovor i pobožanstveniti ga. Zato Crkva s radošću naglašava da na Božić slavimo događaj “kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4).
Bog, premda je bio neograničen u izboru za svoj pojavak na Zemlji, izabrao je obitelj, htijući doživjeti onu vrednotu koju je kao Stvoritelj već na početku čovječanstva postavio: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). A ta vrednota dobiva svoju puninu ostvarenjem zamisli Božje o čovjeku: “Na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: #!Plodite se i množite i napučite zemlju#!…” (Post 1,27-28).

2. Taj idealan plan o čovjeku i obitelji, narušen je grijehom oholosti u kojem čovjek ne želi priznati i prihvatiti istinu o sebi i o svom poslanju, kako mu ju je Stvoritelj zacrtao. Čovjek je pozvan da bude suradnik Božji, sustvaratelj, u djelu usavršavanja svijeta. Odbivši tu suradnju, čovjek po grijehu sebe stavlja na mjesto Stvoritelja htijući biti Bog. I to je početak svih čovjekovih promašaja, svih njegovih lutanja, gdje uvijek iznova osjeća što to znači sebe izbaciti iz Edena – raja zemaljskog.
Međutim, tu su korijeni i suvremene krize čovjeka i sadašnje krize obitelji. Jer i danas je čovjek sklon prihvatiti krivu ulogu te, postavivši se nad Stvoriteljem i njegovom porukom, odbija prihvatiti Božji plan o čovjeku, teško prihvaća svoju ulogu u sustvaranju novoga života u kojem je pozvan na velikodušnost i stalan rast u ljubavi. Otud je i spremnost za prihvaćanje neprirodnih “bračnih zajednica”, koje u sebi nose egoizam što unaprijed isključuje mogućnost novog života.
Ali Božji je plan da se “na ovom svijetu ništa ne događa bez obitelji. To ovisi o našoj istovjetnosti s Božjom slikom. Naš Bog nije jednostaničan, niti momak – neženja. Bog je trojedini… Kada je čovjek postao muškarcem i ženom, znalo se da će ih biti troje, naime obitelj… Najjasniji trag trojedinog Boga na ovom svijetu je upravo obitelj. Za obitelj nema nikakve alternative. Različiti pokušaji koji su bili u povijesti s ciljem zamjene za obitelj svi su propali” (Kardinal Joachim Meisner, Vision 2000, br. 3/2003.).

3. Na temelju plodova novog stila života bez Boga, može se uočiti i ustvrditi da je suvremena obitelj označena određenim slabostima, kako općenito u hrvatskom narodu tako i u našoj Vojnoj biskupiji. U prvom redu, ta je hrvatska obitelj tranzicijska sa svim obilježjima koje imaju suvremene obitelji u tzv. tranzicijskim zemljama, a u Hrvatskoj s dodatnom posebnošću, jer ona još uvijek nosi svu tragediju agresije i obrane u Domovinskom ratu. Jedno od obilježja takve obitelji je i podsvjesna sklonost prihvaćanja materijalističkog i hedonističkog načina života (= dobro je samo ono što posjedujem i što mi pruža užitak).
Tu je zatim odvojenost naših branitelja od obitelji, tj razdvojenost zbog profesionalnih obveza naših časnika, gardista te policajaca, kao i nezdrav odnos prema radu. To će doživjeti vrhunac u beznađu nakon gubitka zaposlenja te prikazivanjem besmislenim svega što je uloženo u stvaranje vlastite države, što sve vodi do apatije. Takvo pak stanje katoličkim obiteljima nameće pitanje: “Ima li smisla biti drugačiji?”
Iz toga, dalje, izlazi sekularizam, tj. život kao da Boga nema i kao da nismo pozvani na suradnju sa Stvoriteljem. Naša kršćanska tradicija traži od nas kršćansko ponašanje, ali životna praksa često se nažalost razlikuje od te tradicije. Danas se dapače govori o dezintegraciji i dezorganizaciji obitelji, čak i o “smrti obitelji”. Sigurno je da se ne smije zanemariti ni negativan utjecaj suvremenih zabavnih medijskih sadržaja u tome. Dovoljno je promotriti znakovit nedostatak filmova, pjesama, kazališnih komada, književnih djela i reklama koji prikazuju radost i ljepotu brojne obitelji, a da i ne spominjemo njihovu svakodnevnu propagandu egoizma, nemorala, nasilja i svih nastranosti, pa da to u nama izazove golemu zabrinutost.

4. Stoga, toliko puta, poput Sv. Pavla osjećamo podvojenost u sebi. Zajedno s njime možemo često reći da osjećamo dvostruki zakon u udovima svojim: zakon tijela koji se protivi zakonu Duha (usp. Rim 7,21-23). Kao Kristovi sljedbenici, puni povjerenja prema Crkvi koja nam “lomi kruh Božje Riječi”, znamo što nam je činiti, ali istodobno mi smo ljudi ovoga našeg vremena i živimo u svijetu koji nas prožima te postajemo dio njega, dio svijeta bez Boga.
Pitamo se: “Ima li nade?” Ima nade! Osim što u Riječi Božjoj imamo jamstvo da “nada ne postiđuje” (Rim 5,5), to nam je potvrdio i Sv. Otac prigodom svojega trećeg pohoda “voljenoj Hrvatskoj”. Prvo što moramo ponovno sebi posvijestiti jest da naše dostojanstvo ne dolazi od toga što bi nam ga netko od ljudi dao, ili što bismo imali određeno mjesto i položaj u društvu. Moje dostojanstvo dolazi od Božjeg očinstva i moga Božanskog sinovstva. Bog sa mnom ima planove koje nitko drugi ne može ostvariti. Zato je Papa istaknuo: “Želja mi je da baština ljudskih i kršćanskih vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz pomoć Božju… bude najdragocjenije blago puka ove zemlje” (Propovijed pape Ivana Pavla II /dalje PP/, Dubrovnik, 6. lipnja 2003., br. 2). Očito je da moramo ponovno otkriti upravo te vrednote o kojima nam govori Papa, jer one nose u sebi temeljna obilježja obitelji koja može sa sigurnošću gledati u budućnost.
Što se dakle može uspješno suprotstaviti ovom beznađu, o kojem sam prije govorio, i ostvariti Papin poticaj? U prvom redu povratak evanđeoskim, kršćanskim vrednotama, koje su u svim “vjetrometnim” vremenima povijesti ipak sačuvale naš opstanak na području Lijepe naše. Zahvaljujući tim vrijednostima, postavši već u stoljeću sedmom dionicima kršćanske globalizacije, izdržali smo sve vjerske i narodne kušnje te, usprkos Smrti koja nas je tukla iz svih oruđa i oružja, životno svjedočili da su “ženidba i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva” (Ivan Pavao II, Familiaris consortio, 1).

5. Danas, međutim, u vremenima mira i neusporedivo lakšeg načina života nego nekada, brojni pokazatelji ocrtavaju nam sumornu sliku budućnosti hrvatske obitelji. Mnogi stručnjaci, osobito demografi, zastrašujućim podacima pokušavaju dirnuti u svijest i savjest odgovornih u svim državnim ustanovama, ali i svih građana, poglavito domoljuba, među kojima mi katolici tvorimo golemu većinu. To nam nameće najveću odgovornost u suočavanju s činjenicom i pitanjem zašto i hrvatska obitelj danas “više ne izgleda kao tihi, miran i topao kutić”, zašto se lako “kidaju bračne veze, a djeca su mnogima nesnosan teret” pa čak dvije trećine naših obitelji imaju jedno ili nijedno dijete!
Zaključci s nedavno održana okruglog stola o toj temi (prema prikazu Glasa Koncila od 23. studenoga 2003.), morali bi doslovce potresti savjest svakoga od nas i potaknuti na ozbiljno razmišljanje, molitvu i djelatnost. U ovom prijelomnom trenutku u pitanju je naša odgovornost pred Bogom i pred poviješću. Podaci, naime, govore da Hrvatska izumire. Na to je već prije upozorilo demografsko istraživanje OUN-a koje je predvidjelo da će u Hrvatskoj 2050. godine živjeti 3,5 milijuna ljudi – to znači više od 700.000 manje nego danas! Naši stručnjaci, međutim, upozoravaju da su ta predviđanja građena na krivim pretpostavkama pa je dakle slika Hrvatske u budućnosti mnogo tamnija.
Ipak, istraživanja pokazuju da u našem narodu, osobito kod žena, postoji “demografski optimizam”, jer većina želi imati više od dvoje djece, a njih čak 97% smatra da brak kao institucija nije zastario. Ta činjenica, osim što je izazov i poticaj novoj vlasti u Hrvatskoj, budi nadu te pokazuje da su vrijednosti koje je u hrvatskom narodu oblikovala 13-stoljetna baština kršćanstva, tako duboko upisane u knjigu našega duhovnog “genetskog koda” da ih nikakva hollywoodska metodologija “kulture smrti” ne može izbrisati iz našega narodnog bića.

6. Evo, stoga, nekoliko naglasaka koji nas mogu – ako ih uzmemo k srcu – u ovim božićnim blagdanima ispuniti nadom u bolje sutra. Na prvo mjesto stavio bih ljubav i to onakvu kakvu nam je predstavio Sv. Pavao u poslanici Korinćanima (1 Kor 12,31 – 13,1-13), a koja se temelji na Kristovim riječima: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Što Pavao zapravo naglašava u svome “hvalospjevu ljubavi”? On jednostavnim i razumljivim riječima govori o plodovima ljubavi, ili kako se ona prepoznaje. “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada ne prestaje” (1 Kor 13,4-7).
Nastojeći rasti u takvoj međusobnoj ljubavi, kako ljubav nije statična nego dinamična i događa se onome koji se trsi oko njenog ostvarenja, supružnici će i velike teškoće lakše moći prevladati. Ljubav se ostvaruje u zajedništvu, a nikada zapravo nije u potpunosti ostvarena. Upravo zato roditelji će zajedno s djecom učiti svakog dana iznova ljubiti velikodušno, dobrostivo, ne tražeći svoje… Zbog toga nam je i Papa doviknuo: “Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade!” (PP, Rijeka, 8. lipnja 2003., br. 5).
Iz nastojanja da živimo po ljubavi izlazi i vrednota života koji se događa u obitelji. Već sam spomenuo da nas Bog poziva na suradnju. Ljudska spolnost je golem Božji dar koji nam je Gospodin darovao, da se u njoj pokažemo kao zrele osobe ispunjene ljubavlju, sposobni da naša ljubav bude odgovorna i životna. “Svaki put kad je u tvome ponašanju neka osoba objekt tvoga djelovanja, ne zaboravi da ne smiješ postupati s njom kao s pukim sredstvom, instrumentom, nego vodi računa da i ona ima, ili bi barem trebala imati, vlastiti cilj” (Karol kard. Wojtyla, Amore e Responsabilità, Torino, Marietti, 1978., str. 18).
Dakle, djeca kojoj ste spremni darovati život u obitelji, jesu sinovi Božji. I zato je spremnost za prihvaćanje novog života spremnost za suradnju sa Stvoriteljem, ali istodobno i dar Domovini koje nema bez ljudi.

7. U tome, razumije se, osim supružnikâ, veliku odgovornost ima i društvena zajednica te oni koji stvaraju javno mnijenje u društvu. Društvena zajednica mora na osobit način podržavati obitelji koje se odlučuju za prihvaćanje života. Mora ih hrabriti, isticati kao one koji donose blagodat društvu, te ih materijalno pomagati kroz vidove omogućavanja “obiteljske plaće” (LE, 19; Povelja o pravima obitelji, 10), kako bi te obitelji mogle živjeti dostojanstveno. Zato je Sv. Otac naglasio da “obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost” (PP, Rijeka, 8. lipnja 2003., br. 3).
Svaki novi život jest golem dar u prvom redu za obitelj, a onda također za Crkvu i za državu. Zato svi moraju pridonijeti da takve obitelji doživljavaju posebno poštovanje. Posebno pak onima koji stvaraju javno mnijenje u našem društvu te svim medijskim djelatnicima smijemo postaviti pitanje: “Zašto se brojne obitelji tako često smatra zaostalima, prikazuje ih se kao natražne te izvrgava ruglu i ismijava?” Činjenica je također da mediji, prikazajući život samo kroz užitak koji postaje smisao i cilj čovjekova življenja, djecu i mlade već zarana pripremaju da se odriču života a prihvate smrt, sugerirajući im da darivanje života onemogućava provod, koji se u današnjem svijetu postavlja kao vrhovna “vrijednost”.
Valja shvatiti da svatko od nas mora preuzeti odgovornost za izumiranje našega naroda i da smo mi kršćani pozvani biti “znak protivljenja” i na ovom području, ako ne želimo izdati svoje poslanje u odnosu na Domovinu i Crkvu. “Vi se pak, kršćanske obitelji”, upućuje nas Papa, “ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanim javno očitovanom i priznatom svezom” (PP, Rijeka, 8. lipnja 2003., br. 4).

8. Da bi se te vrijednosti mogle živjeti potrebno je svakim danom produbljivati zajedništvo života između supružnika te, na temelju toga, zajedništvo između roditelja i djece te djece međusobno. Biblija nam već na prvim stranicama tvrdi da čovjek ne može biti sam i zato Bog, stvarajući čovjeka na svoju sliku, “na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Tim riječima naglašava da čovjek nije ni muško ni žensko, nego tek oni zajedno čine čovjeka.
I suvremena psihologija naglašava da je čovjek biće u odnosu. Taj odnos, to zajedništvo ima svoje razvojne faze do stupnja “živjeti za drugoga”, što znači osmisliti svoj život, svoju zrelost, svoju čovječnost upravo u zajedništvu obitelji. Roditelji su pozvani rasti u tom zajedništvu da bi omogućili djeci da u njima otkriju najbolji primjer toga rasta. Djeca, naime, žive ne ono što im se govori, nego ono što vide i doživljavaju oko sebe u odnosu među roditeljima i u odnosu roditelja prema njima. Stoga nas Papa upućuje: “Pomažite svojoj djeci da idu ususret Isusu, kako bi ga bolje upoznala i slijedila posred kušnji kojima su izložena na putu, što vodi k pravoj radosti” (PP, Rijeka 8. lipnja 2003. br. 4).
To zajedništvo traži ponekad veliku žrtvu, posebno onda kad treba poštivati i priznati prava drugoga, saslušati ga i uvažiti njegove stavove. Rasti u ljubavi znači rasti u zajedništvu. Bračni drugovi na taj način obogaćuju poimanje svijeta i pridonose punini istine o međuljudskim odnosima (usp. Ivan Pavao II, Pismo ženama, 2).

9. Evo, dragi prijatelji, vjerujem da na kraju mogu izraziti sigurnost da, na pitanje koje sam postavio na početku: “Ima li nade?”, sa svima vama koji ste otvoreni dobru Božje riječi i vrednotama koje nam se nude te ste odgovorni prema Domovini i Crkvi, mogu reći: “Ima nade!” Pamtimo kako nas je i Papa u Rijeci ohrabrio usklikom: “Budite narod nade!”
Želim također istaknuti da je na tom putu i rad naše Vojne biskupije. To nastojimo postići radeći s vama u duhovnim vježbama, obiteljskim vikendima, seminarima, katehezama te omogućujući vam da u otvorenosti porazgovorite s vojnim odnosno policijskim kapelanom ili njegovim pomoćnikom odnosno pomoćnicom. Pozivam vas također da se i međusobno povezujete i hrabrite jedni druge na tom putu. Tako ćete lakše prebroditi zapreke u življenju vrednota koje, u sekulariziranoj sredini gdje živite, često neki ne prihvaćaju ili ih čak osporavaju.
Papa Ivan Pavao II je mnogo puta upozorio da danas “mnogi naumi koje podupiru moćne snage smjeraju k razaranju obitelji”, te je obitelj “podvrgnuta štetnim kulturalnim, socijalnim i ekonomskim uvjetima koji podrivaju njezinu unutarnju čvrstoću, ako je čak ne sprečavaju da se uopće oblikuje”. Međutim, još češće je kao lijek isticao molitvu, koja “učvršćuje i duhovni sklad obitelji pridonoseći da ona sudjeluje u jakosti Božjoj” (Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, v. br. 3, 4 i 5).

10. Braćo i sestre, Božić je događaj života i ljubavi koju nam je Bog darovao u “punini vremenâ”. Nama je dano da tu vrijednost slavimo, ali i da je živimo te tako budemo svjedoci Onoga koji je “radi nas ljudi i radi našega spasenja” postao čovjekom. Neka vas sve prožima ova misao i ova nada te doista doživite u svojim obiteljima Božić – Boga među nama! “Motreći Mariju i Josipa, koji prikazuju Dijete u Hramu ili idu na hodočašće u Jeruzalem, kršćanski se roditelji mogu prepoznati dok sa svojom djecom sudjeluju u nedjeljnoj Euharistiji ili dok se sabiru na molitvu u svojemu domu” (PP, Rijeka, 8. lipnja 2003., br. 3).
S tim željama dolazim svima vama želeći vam sretan Božić te svako dobro i napredak u novoj godini!