BOŽJI PUT SPASENJA POČINJE OD NEMOĆI, U SIROMAŠTVU I SKROVITOSTI

Iako već teče treće tisućljeće od Kristova rođenja, betlehemski događaj nije ništa izgubio na svojoj izazovnosti jer i pojedinac i cijelo čovječanstvo mogu i danas iz njega iščitavati uvijek nove spoznaje za razumijevanje života i vječnosti. Ovaj put vam, dragi vjernici, želim progovoriti o dvije vrste vladanja (kraljevanja) koje prigodom Kristova rođenja Evanđelje jasno stavlja jedno nasuprot drugome. To je vladanje koje je oličeno u kralju Herodu i ono koje se uspostavlja Kristovom pojavom na zemlji. Herod je dobro shvatio da “novorođeni kralj” ugrožava njegov način vladanja. Herod želi bogatstvo, vlast i slavu za sebe; on je spreman drugoga osiromašiti da bi se obogatio, on je spreman drugoga izvlastiti da bi svoju vlast učvrstio, on je spreman drugoga poniziti da bi sebe uzvisio; on želi imati moć da druge učini slugama, da njima nametne svoju vlast. On je tip čovjeka za kojega drugi vrijede onoliko koliko stoje njemu na raspolaganju, odnosno koliko se on njima može koristiti. Tko u taj krug njegovih sebičnih želja ne ulazi, taj nije vrijedan, a ako on taj njegov krug ugrožava, on je za njega opasan i treba ga ukloniti. Jasno je da takva polazišta ne vode društvo prema miru. Tu može biti tek prividni mir, a i on je onoliko čvrst koliko su čvrsti okovi vlasti i moći kojima su ljudi vezani. Evanđelje nam takav tip vladara stavlja odmah pred oči da se jasnije
vidi što znači pojava istinskog “Kralja mira” i kakvo on vladanje kani uspostaviti.
Spasenje čovjekovo dolazi s neba na zemlju bez osobina vlasti, bogatstva i svjetovne slave. Javlja se u obliku nemoćnog djeteta, u betlehemskoj zabiti, u okolnostima koje izazivaju sućut najsiromašnijeg sloja ljudi – pastira. Tek su nebeski “stanovnici”, anđeli, mogli u tim okolnostima otkriti elemente slave. Zemaljski čovjek ne bi si tako nešto poželio I mudracima s istoka trebala je “zvijezda odozgo” da povjeruju kako je pred njima “novorođeni kralj”.
Započeti izgradnju kraljevstva, ići za tim da privežeš ljude uz sebe bez podrške bogatstva i moći, pače s tako jasnim očitovanjem nemoći i siromaštva, izgledalo je onda – a izgleda i danas – neprimjereno, naivno i neizvedivo. Na početku svoga javnog djelovanja Kristu biva ponuđeno bogatstvo, vlast i slava, da time utječe na ljude i da ih tako poveže uz sebe i za sebe. On je tu napast glatko odbio. On će ići okolo čineći samo dobro, želeći dobro svakome; i to bezuvjetno. Nije ljubio samo one koji su njega ljubili, činio dobro samo onima koji su prema njemu bili dobri. Svakoga u susretu dotakla je njegova ljubav i dobrota. Time je on osvajao, pridobivao, vezao ljude uz sebe, a ne svojom moći i materijalnim bogatstvom. To je njegov način vladanja ljudima. Od toga načina pridobivanja ljudi nije nikada odustao. Ostavljao je i svojima najbližima slobodu da ga i oni mogu napustiti. “Hoćete li i vi otići?” – pitao je on apostole kad su posumnjali trebaju li njega slijediti i onda kada je odlučio krenuti u Jeruzalem gdje ga je čekao križ.
Krist je slobodno prihvatio situacije koje, ljudski sudeći, nisu poželjne. Čovjek bi želio odmah imati ono prema čemu se treba nahodati, savladati mnoge stepenice. Da bi čovjek bio liječnik, potrebno je savladati prethodno mnoge škole. Da bi čovjek umio upravljati bogatstvom potrebno je znati što je to siromaštvo i kako se s njime nositi; da bi čovjek mogao ispravno koristiti vlašću, potrebno je da se nauči živjeti pod vlašću; da bi se čovjek znao nositi sa svjetskom slavom, treba shvatiti što to znači biti zabačen i odbačen. Krist je znao da su sve te stepenice, svi ti usponi ljudska sudbina i zato ih je htio proći. On ih je slobodno prihvatio
i uspješno savladao. Herod je imao vlast, bogatstvo i svjetovnu slavu, ali nije prošao tu školu siromaštva, nemoći i zabačenosti. On to nije ni bio u stanju prihvatiti. On je bio onaj pravi siromah. Isus je krenuo odozdo. Okupljao je oko sebe one koje je na tom putu prema gore susretao i učio ih kako treba hodati kroz razne životne situacije. Nije na svjetovnoj ljestvici daleko dospio jer uz njega se ne nađoše ni bogati, ni moćni ni slavni. Njegova nauka shvatljivija je bila siromašnima, podložnima i zaobiđenima. Oni su imali bolje uvjete da polože ispit iz te nauke. Nije Krist bio ni protiv bogatstva, niti protiv vlasti, niti protiv svjetovne slave. Možeš biti bogat, ali samo ako si ispravno svladao put do bogatstva,
odnosno ako se njime znadeš ispravno služiti. Isto vrijedi i za vlast. Ako si “prljavom igrom” uspinjao se do toga, onda si izgubio pravo na sve to. Ne možeš ni na jednoj utakmici nakon crvenog kartona postizati zgoditke. Svu tu školu hodanja prema vlasti, bogatstvu i slavi Herod nije imao, i zato se stvarno trebao bojati kada je uspostavljan novi put prema bogatstvu, moći i slavi. On se na tom putu nikako ne bi mogao snaći, on je za taj put jednostavno bio nesposoban. On je osiromašen za ono iskustvo koje kreće od neimaštine, od služenja, od poniženja. Zato je on nastojao na sve načine da se ta Božja “novina” ukloni.
Još uvijek nije prevladano uvjerenje da poziciju siromaha, podređenog i zaobiđenog treba na svaki način izbjegavati, kao nešto što nam onemogućuje hod prema gore. No, ispravnije je reći da je čovjek nesposoban za taj hod prema gore ako ne nauči te tri lekcije, ako ne nauči kako se nositi sa svojim siromaštvom, sa svojom podređenošću drugima, sa zapostavljanjem od strane drugih, odnosno kako se odnositi prema drugima kada su oni u takvim situacijama. Pod tim vidom može biti jako korisno osjetiti na svojoj koži oporost sredine u kojoj živimo, ali i naći načina kako da nas te teškoće ne slome i da ih ne prokunemo, nego da u takvim prilikama učvrstimo svoj korak u hodu prema boljemu. Kada vidiš da više ne možeš shvatiti onoga koji je ostao iza tebe, znaj da nisu uspješno savladao svoju osobnu lekciju.
Tu okrenutost prema siromašnim i ugroženima Crkva je dobila kao osnovni zadatak od svoga Učitelja. To treba biti njezino stalno opredjeljenje. Taj nauk može se lako iščitavati od prvog pojavka utjelovljene Riječi, a najjasnija formulacija toga stava bila je na križu. Na križu je najjasnije rečeno kako je i grijeh najveće osiromašenje koje najviše izaziva Božju inicijativu za spašavanjem čovjeka. Krist, naime, nije prestao ljubiti ni one koji su ga vrijeđali i pribijali na križ. Biti svom dušom za onoga koji je svom dušom protiv tebe, to je bila ne samo novost, nego je bilo nešto neshvatljivo i najbližim Isusovim sljedbenicima. Tek nakon Isusova uskrsnuća, uvidjeli su i apostoli kojim putem se ide u život. Nitko od kršćana neće reći da je Herodova pozicija bila bogatija od one Isusove, ali ipak je u životu jako velika sklonost da se bez vježbanja u savladavanju onih nižih stepenica domognemo te Herodove pozicije vlasti, bogatstva i svjetovne slave. Zastanimo ovog Božića pred jaslicama s molitvom u srcu da nam Duh Sveti pomogne shvatiti svu mudrost i bogatstvo one pozicije s koje je krenula Utjelovljena Riječ Božja i da u tom Duhu koračamo kroz život prema životu.
Sretan put u tom hodu kroz vrijeme koje dobri Bog stavlja pred vas te blagoslovljen i radostan Božić želi svima vjernicima gospićko-senjske biskupije vaš Biskup:

+Mile Bogović