"Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života" (Otk 2,10)

“Ne boj se onoga što ti je trpjeti.” Otk 2,10

Draga braćo i sestre u lsusu Kristu!
U Aim Karimu, u Judejskom gorju, rodio se dječak u kući Zaharije i Elizabete. To je rođenje anđeo, kao Božji glasnik, navijestio Zahariji u Hramu. Stoga su čudesna zbivanja oko tog rođenja izazivala kod susjeda znatiželjno pitanje:”Što li će biti od ovog djeteta?”(Lk 1,66 ).
Znamo što je bilo od tog djeteta. Iz tog dječaka, kome nadjenuše ima Ivan, izrastao je veliki prorok, posljednji u nizu velikih starozavjetnih proroka koji se pojavio na zalazu Starog Saveza i u zori Novoga Saveza. Preteča Isusa Krista. On ga je krstio krstom pokore među grešnicima na rijeci Jordanu; on ga je predstavio lzraelu kao obećanog Mesiju – Spasitelja; on je promatrao kako Duh silazi na Isusa (usp. Iv 1,32); on ga je naviještao kao osloboditelja od grijeha: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29). lvan Krstitelj, kao Božji prorok, branio je neustrašivo pred kraljem preljubnikom svetost bračne vjernosti, i zato mu je krvnik odrubio glavu!
Kad je svećenik Alojzije Stepinac imenovan nadbiskupom-koadjutorom, želio je da njegovo biskupsko posvećenje bude upravo na blagdan rođenja Ivana Krstitelja 24. lipnja 1934. Nije li i to znak da je Alojzije – Viktor u Ivanu Krstitelju nalazio nadahnuće za svoje poslanje i primjer za svoju proročku službu: da svjedoči za Krista i da proročki brani istinu i dobro protiv zla!
Danas smo okupljeni ovdje u Krašiću da obilježimo, s osjećajima molitvene zahvalnosti, događaj koji se dogodio u ovoj župi Presv. Trojstva, u selu Brezarić upravo prije sto godina.
8. svibnja 1898. u obitelji Josipa Stepinca i Barbare r. Penić svjetlo svijeta ugledalo je dijete, peto između osmero braće i sestara, kojemu već sutradan na krštenju 9. svibnja dadoše ime: Alojzije-Viktor! Svako rođenje čovjeka dar je Božji. Bog se služi ljubavlju roditelja i stvara dušu da se novo ljudsko biće pojavi među Ijudima. Očima vjere dijete se prima iz Božje ruke. Oko malog Alojzija tek rođenog i svetim krštenjem posvećenog već se od početka očituju znakovi da na tom djetetu počiva pogled Božji za posebno izabranje.
Nije to bilo bez posebnog nadahnuća Duha Svetoga da je pobožna majka Barbara baš za tog svog sinčića odlučila tri dana u tjednu postiti i moliti da njezin Alojzije Viktor bude Bogu posvećen kao svećenik. Nije li i ona, poput Ane, majke proroka Samuela, to dijete prikazala Bogu moleći: “Molila sam za ovo dijete, i Gospod mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospoda” (1 Sam 1,27-28).
“Što li će biti od ovog djeteta?” Svako rođenje djeteta izaziva to pitanje. Što će ono biti? Kakav će biti njegov život i njegov životni poziv? Kakve će biti njegove moralne vrijednosti? Hoće li biti častan član Crkve? Hoće li biti čestit građanin domovine? Hoće li krenuti putem dobra ili zla?
Čovjek se rađa u obitelji i odgaja se u obitelji. Mnogo ovisi o tome kakvim se vrijednostima nadahnjuju roditelji; koji sadržaji proniču njihovo misli; kojim ritmom kuca njihovo srce: ritmom dobra ili zla; ritmom ljubavi i pobožnosti ili ritmom sebičnosti i nevjere; koja načela utječu na izbore njihove savjesti.
Alojzije je imao milost i sreću da je rastao u obitelji koja je iskrenim uvjerenjem živjela svoju pripadnost Crkvi i hrvatskom narodu. Rastao je u ozračju zajedničke obiteljske molitve u kojoj se obitelj dnevno sabirala svake večeri. Rastao je u Crkvi svoga krštenja kao ministrant. Majka ga je dovela u sakristiju i obukla da bude što bliže oltaru i što dublje uključen u otajstvo Isusove žrtve ljubavi.
Kao zatočenik u Krašiću pričao je svom domaćinu župniku Josipu Vranekoviću kako mu je najljepša uspomena iz djetinjstva: slika Majke Božje koju je njegova majka donijela sa sobom u kuću. Njegova bi majka pred tom slikom palila uljanicu. Promatrajući taj osvijetljeni Lik u noći, Alojzije je pobožno razmišljao, i taj je prizor hranio u njemu pobožnost prema Majci Božjoj.
Krašički župnik Stjepan Huzek, koji je Alojzija krstio, bio je kod svečanog objeda na krstitkama. Uzeo je dijete na ruke pa je kazao: “Moglo bi se dogoditi da taj momčić bude jednom biskup, ako ne i nadbiskup!” Posjetivši jednom obitelj, vidio je na dječakovom pokrivaču u kolijevci prostrtu veliku krunicu. Rekao je njegovoj majci: “Bara, pak kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sad moli krunicu!” U tim jednostavnim nagovještajima prepoznajemo proročka nadahnuća. Odgojen tako u pobožnosti, katoličkoj vjeri i tradiciji, dječak i mladić Alojzije živio je svoju vjeru kao uvjerenje i bio je svim srcem opredijeljen za Boga, privržen svom dušom lsusu Kristu i Crkvi. Vjeran Božjim načelima života odlikovao se čestitošću, nevinošću i dobrotom.
Takav je prošao kroz gimnaziju, takav je prošao kroz rat na bojišnici, takav je poslije rata živio i djelovao nekoliko godina kao seljak na imanju svoga oca. Dok su njegovi kolege u časničkoj školi na Rijeci u slobodno vrijeme tražili kojekakve zabave i susrete, on se je Krugićevim stubama uspinjao u svetište Majke milosti na Trsatu i njoj je u iskrenoj molitvi povjeravao svoj život u ratnim opasnostima; povjeravao joj svoju budućnost. Kroz sve to vrijeme tinjala je u njegovoj duši misao na svećeništvo. Položio je svoj život na temelj Božje riječi poslušan riječima Sv. pisma: “Sine moj, ako primiš moje riječi i pohraniš u sebi moje zapovijedi… tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu i pravednost i sve staze dobra jer će mudrost ući u tvoje srce i spoznaja će obradovati tvoju dušu” (1zr 2,1; 9-10).
Božja se providnost na osobit način očitovala u njegovu životu. Pratila ga je Božja zaštita i vodila Božja ruka. Nakon što se je iz zarobljeništva u Italiji vratio preko Soluna u svoj Krašić, nije se uputio prema svećeništvu. Imao je toliko strahopoštovanje prema tom pozivu, da se bojao preuzeti njegove obaveze s pitanjem vlastitoj savjesti: da li bi ostao uvijek vjeran. Loš primjer jednog svećenika odvraćao ga je od toga puta.
Ali Bog nije odustajao od svoga plana. Svjetlo Duha Svetoga rasvijetlilo mu je dušu i nadahnulo odluku: biti svećenik Kristov! Jednog dana u listopadu 1924. reče majci: “Mama, mi ćemo se skoro rastati!” (A. Benigar: Stepinac, Zagreb 1993., str. 64). Posavjetovavši se sa svojim ispovjednikom, odlučan da slijedi lsusa Krista u svećeništvu, odlazi koncem listopada iste godine u Rim u Zavod Germanicum – hungaricum da na Papinskom sveučilištu “Gregoriani” svrši filozofske i teološke studije. Kroz sedam godina studija u Rimu bio mu je kolega Franjo Šeper, kasnije i njegov nasljednik kao zagrebački nadbiskup.
Studije u Rimu iskoristio je ne samo da stekne teološko znanje, nego da duhovno raste u krepostima i svetosti života. Njegov poglavar ocijenio ga je: In omnibus optimus – u svemu najbolji, najuzorniji! Alojzije Stepinac i Franjo Šeper bili su zaređeni za svećenike na blagdan Krista Kralja 26. listopada 1930. Prvi put sam se susreo s imenom Alojzije Stepinac kad sam donio kući poštu: on je mom starijem bratu Antunu, svom kolegi iz gimnazijskih dana, kartom javio vijest o svom svećeničkom ređenju. Onda sam bio mali pučkoškolac.
Svoju mladu Misu slavio je na blagdan Svih Svetih u rimskoj bazilici Svete Marije Velike! Svojom pobožnošću prema Majci Vječnog Svećenika Isusa Krista njoj je tada povjerio svoje svećeništvo. U svojoj pastirskoj službi on će biti apostol iskrene pobožnosti prema Presvetoj Bogorodici kao “Najvjernijoj Majci i Odvjetnici Hrvatske”.
Mladi svećenik Alojzije Stepinac vratio se iz Rima u Zagreb 1931. godine. Tadašnji nadbiskup uzeo ga je u svoju službu, ali uz tu službu povjerio mu je brigu za siromahe na zagrebačkoj periferiji. U to služenje uložio je svoju djelotvornu Ijubav. S blagoslovom nadbiskupa Bauera osnovao je Zagrebački karitas, pokrenuo list da tako odgaja našu Crkvu u karitativnoj djelatnosti. Slijedio je poticaje Sv. pisma: “Budi kao otac sirotama, i kao muž budi na pomoć udovicama. I bit ćeš kao sin Svevišnjemu, koji će te Ijubiti više nego tvoja majka” (Sir 4,10).
U svom govoru 3. listopada 1946. na sudu nasilja i nepravde Nadbiskup je kazao: “Predbacili ste mi Karitas. Ali velim vam ovdje: taj je Karitas činio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci” (A. Benigar: Stepinac, Zagreb, 1993., str. 540). Spomenimo ovdje samo 7.000 ratne siročadi, većinom pravoslavne, koju je zbrinuo Karitas.
Kad je koncem svibnja 1934. Zagrebom i Hrvatskom odjeknula vijest da je svećenik Alojzije Stepinac imenovan nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera, ta je vijest budila u srcu vjernika i ljudi dobre volje i radost i nadu. Mladi nadbiskup-koadjutor, s tek navršenih 36 godina, nepoznat velikoj javnosti ali poznat siromasima periferije, bio je prihvaćen odmah s punim povjerenjem, s veseljem i uvjerenjem da je to Božji čovjek moralne dosljednosti kao čovjek Crkve i kršćanski rodoljub, zauzet za dobro hrvatskog naroda. Javnost je prepoznala u njemu odlučnog branitelja prava i pravde, zaštitnika obespravljenih.
Zanimljiva je činjenica da su brojni čestitari, koji su dalekovidno promatrali situaciju u ondašnjoj Jugoslaviji i u Europi, proročanski predskazivali mladom nadbiskupu teška vremena i križ. Kao da je to bio odjek biblijskog proročanstva: “Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju… Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u vatri poniženja” (Sir 2,1; 5).
Sam kandidat Alojzije Stepinac odupirao se tom imenovanju, shvaćajući dimenzije tolike odgovornosti. Na osobni zahtjev samoga Pape Pija XI. podložio se s poniznom poslušnošću. Apostolski nuncij Hermengildo Pellegrinetti piše imenovanom nadbiskupu: “Zahvaljujem ti, preuzvišeni gospodine, što si pristao na to, da kao dobri Cirenac uzmeš na sebe sjajan, doduše, ali težak i trnjem posut križ zagrebačke Crkve…” (A. Benigar: Stepinac…, Zagreb 1993. , str.123).
Njegov rektor u Germanicumu o. Konstantin Nopell piše mu u ime germaničara: “Želimo ti slavu križa, želimo ti snagu križa. Neka dođe na tebe po sili božanske tajne punina Duha Svetoga, da on bude tvoj zaštitnik, svjetlo tvoje, jakost tvoja, govor tvoj i jakost srca tvoga” (ib. str.131 ).
Njegov duhovnik u Germanicumu isusovac Otto Pfülf čestitao mu je: “Znadem da vam je na leđa pao izvanredno težak teret… jer idete ususret burnoj budućnosti. No, Bog koji Vas je pozvao, dat će Vam i snage!” (ib. str.129).
Pjesnik isusovac Milan Pavelić ispjevao mu je proročansku pjesmu: “Krvavog će znoja mnogu prolit kap/ Udarit će Ijuti pastirski ga štap/Bodljikama oštrim mitra će procvasti/Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti!” (ib. str.137).
Kad je ban Savske banovine dr. Ivo Perović posjetio nadbiskupa Bauera tih dana, nadbiskup mu je povjerio, iako je još bila tajna, ime svoga nasljednika. Ban je kazao:”Pa kako ste mogli predložiti jednog od najmlađih svećenika, tako malo poznatoga?” – Nadbiskup je odgovorio: “Predviđam teška vremena. Mislim da sam u Stepincu otkrio hrabra i neustrašiva muža koji će u tim teškim prilikama moći voditi Crkvu” (ib. str.120). Sam nadbiskup-koadjutor biblijski je analizirao vrijeme i očekivao je zaista teška vremena. Znao je: nasilja, nepravde, bezbožni sustavi i protubožje ideologije ne mogu donijeti dobrih plodova. U Jugoslaviji je hrvatski narod bio obespravljen i potlačen. U Sovjetskom Savezu okrutni i montirani procesi i sibirski gulazi već su gutali milijune ljudskih bića. Za te milijune satrtih Ijudi nije bilo nade. Dok je propaganda govorila o “Crvenom raju”, za milijune to je bio “Crveni pakao”. U Njemačkoj bezbožni rasizam širio je strah i prijetio ratom. Fašizam u Italiji, imamo posebno u vidu lstru, bio je crni totalitarizam ne bez osvajačkih pohoda. Zapadni, pak, kapitalizam i demokracija bez moralnih čvrstih načela, nisu obećavali sigurnost i pravedan mir. Načela su zamijenili sebični interesi jakih, a malim je narodima prijetila očita pogibelj da budu žrtvovani interesima moćnih sila. Tako su se na obzorju Europe nagomilavali crni oblaci.
Mnogi su, dakle, predvidjeli teška vremena, ali ta su vremena bila još teža, tragičnija i krvavija, nego što su čestitari mogli predvidjeti. Odgovarajući mladi nadbiskup-koadjutor na čestitku Prvostolnog kaptola zagrebačkog, među ostalim kazao je: “Međutim kakogod bilo, ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara Svetog Oca. Zato velim: #!In te, Domine, speravi!#! – “U tebe se, Gospodine, pouzdajem”…. Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa te bez ikakvog straha braniti katoličku istinu. Ogavnost prema svakoj nepravdi, bila je duboko usađena u mojoj duši, kao što i ljubav prema pravdi” (ib. str.125).
Nadbiskup Alojzije Stepinac imao je nepotkupljivi osjećaj za pravdu. On se je za prava ljudska i narodna, za pravdu zauzimao neustrašivo i hrabro: prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Nije se ustručavao otvoreno braniti istinu i pravo u svakom političkom sustavu; nije se plašio otkrivati zablude bezbožnih ideologija bilo koje boje; nije se kolebao nastupati u obrani zakonitosti i prava Ijudi koji su se njemu utjecali. Kad je čovjek u potrebi bio u pitanju, on nije postavljao pitanje o njegovoj pripadnosti bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj, bilo političkoj. O tim činjenicama postoji preobilna dokumentacija. Ali, činitelji nepravdi ne podnose riječ istine.
Komunističke vlasti poslije rata, dosljedne svojoj ideologiji i slijedeći primjer postupaka u Sovjetskom Savezu, oborile su se na Crkvu. To se očitovalo ubojstvima tolikih svećenika, bacanjem u tamnicu stotine svećenika i fizičkim napadajima na biskupe. Križevački vladika Janko Šimrak umro je kratko vrijeme nakon zatvora. Zašto? Mostarski biskup Petar Čule osuđen je na 11 godina tamnice. Vjerske slobode vjernika sve strože sužavale su se i oni su postajali građani drugoga reda. Bio je to progon Crkve, kakav se događao u svim zemljama marksističkog ideološkog sustava. Govorilo se o izgradnji novog svijeta socijalne pravde, slobode i bratstva ali bez Boga i protiv Boga. Međutim, svaki humanizam protiv Boga izrodi se u sustav protiv čovjeka. Bilo je to također i vrijeme križnih putova. Kad su biskupi progovorili istinu o činjenicama progona u rujnu 1945., to je bio povod da se ušutka glas Crkve.
Na zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca oborila se strašna mržnja. Što se je sve kroz dugo vrijeme moglo pročitati o “zlodjelima” zagrebačkog nadbiskupa! Kakve optužbe! Kakve klevete! Ispunila se riječ Sv. pisma: “Klevetnik izvrće dobro u zlo i baca ljagu na samu krepost” (Sr 11,31 ).
Tako se dogodilo da je 11. listopada 1946. prvi put u devetstoljetnoj povijesti zagrebačke Crkve osuđen Pastir te Crkve na 16 godina tamnice i još pet godina gubitka građanskih prava. Papa Pio XII. nazvao je taj proces “il tristissimo processo”. Tko god osjeća čovječno i poznaje pozadinu i nakane te osude i danas ostade zgrožen nad takvim sudom i osudom.
Nadbiskup je počeo svoj govor na sudu 3. listopada 1946. ovim riječima: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti” (ib. str. 537). Zaista, riječ je Sv. pisma: “Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade” (Sir 14, 2).
Tko je u sudnici toga dana bio slobodan? Nisu bili slobodni ni tužitelji ni suci, ni lažni svjedoci ni nahuškana publika. Slobodan je nevin čovjek čiste savjesti. To je bio nadbiskup Alojzije Stepinac. Tko u sebi živi slobodu istine i Ijubavi, slobodan je i u tamnici. To ne razumiju nasilnici, a o tome govori riječ Božja: “A pravednik će se vedro suočiti s onima koji ga tlačiše i koji prezirahu patnje njegove” (Mudr 5,1 ).
Trpio je za istinu i pravdu, progonjen je zbog vjernosti jedinstvu Crkve. Mržen je do svoje blažene smrti, a i poslije smrti. Odgovarao je na sve to opraštanjem, Ijubavlju i molitvom za svoje progonitelje. Oni neka ispituju svoju savjest, da li je mirna? Neka pogledaju svoje ruke, da li su čiste?
Kardinal Alojzije Stepinac izjavio je mnogo puta koliko ljubi hrvatski narod i želi mu svako dobro: slobodu, slogu, mir i svaki napredak, a1i uvjeti su svakog pravog napretka moralne vrijednosti. Kazao je u jednom svom govoru 19. ožujka 1942.: “…Sva bi naša sloboda bila puka fikcija, koja nosi u sebi klicu smrti, ako sav naš javni i privatni život ne bi bio prožet duhom Evanđelja ” (Luka Depolo: “Isus s bonbonima”, Zagreb 1998., str. 47).
Duša ga je boljela zbog tolikih grijeha koji razaraju biće i život hrvatskog naroda i vrijeđaju Božju svetost. Srcem Pastira strepio je nad svakom dušom da ne propadne. Stoga je snagom starozavjetnih proroka propovijedao protiv mrske bogohulne psovke, protiv ubojstava nerođenih i bijele kuge, protiv širenja nemorala među mladima, protiv mržnje i nesloge, protiv pohlepe za tuđim, protiv svake vrste izrabljivanja i pljačke. Obitelj je smatrao nenadoknadivom školom vjere, čestitosti i zdravlja društva.
Ako ga štujemo, da li ga i slušamo?
Sluga Božji završio je ovdje u Krašiću svoje mukotrpno životno putovanje križa s riječima: “Fiat vofuntas tua!” – “Budi volja tvoja!” Za njega vrijede riječi Sv. pisma: “Tko se boji Gospodina, sretan je na svršetku i blagoslovljen u dan svoje smrti” (Sir 1,13).
Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac svim srcem je ljubio Crkvu, jer je svim svojim bićem pripadao Isusu Kristu. Niz Papa, njegovih suvremenika, svjedočili su mu osobito poštovanje, zahvalnost za njegovo svjedočanstvo i ljubav.
Pio XII. imenovao ga je kardinalom u zatočeništvu; Ivan XXlIl. na vijest o smrti kardinala Alojzija Stepinca šalje brzojav nadbiskupu-koadjutoru Franji Šeperu: “Prerevnom i bogoljubnom duhovnom pastiru, velezaslužnom za opću Crkvu, divnom uresu kardinalskog zbora, koga smo mnogo cijenili dok smo ondje bili na prolazu, molimo pristanak u mirnu luku vječnoga života nakon trpljenja i rada” (A. Benigar: Stepinac…, Zagreb 1993., str. 782). Pavao VI. još kao milanski nadbiskup prigodom smrti Alojzija Stepinca kazao je u homiliji: “Stepinac neka nas uči! Neka nas uči pouzdanju i dobroti! On je umro obavijen šutnjom, koja je svojstvo njegove Crkve, kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja” (ib. str. 797).
A Sveti Otac lvan Pavao II. ovdje u Zagrebu nazvao ga je “bedemom Crkve u Hrvata” (uzletište, 10. 9. 1994.); ocrtao ga je kao “najsvjetliji lik” koji je “svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću pokazao da je čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu…” (katedrala, 10. 9.), “plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju” (Hipodrom,11. 9.).
Vjeran je bio poticaju apostola Pavla Timoteju: “Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo zgodno ili nezgodno…” (2 Tim 4,2).
Čuli smo radosnu vijest ovoga sunčanog dana da će Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasiti blaženim slugu Božjega Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici 3. listopada ove godine. Pripremimo se da budemo dostojni toga velikoga dara. Upravo 3.listopada 1946. nadbiskup Stepinac izgovorio je na sudištu svoj govor kao svjedok vjere i branitelj istine i pravde! Hvala Bogu! Hvala Svetom Ocu!
Tko je ponižen radi Boga, od Boga biva uzvišen! Neka nam sluga Božji bude trajni putokaz i učitelj vjernosti! Neka svojim zagovorom prati našu Crkvu i Domovinu u nebeskoj slavi! Na njemu se ispunila riječ Božja upućena proroku Jeremiji: “I borit će se s tobom, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim” (Jr 1,19). Amen!

Priopćenje Postulature sluge Božjega Alojzija Stepinca u povodu 100. obljetnice njegova rođenja

U povodu proslave 100. obljetnice rođenja sluge Božjega kardinala Stepinca, Postulatura sluge Božjega Alojzija Stepinca objavila je priopćenje, koje je potpisao postulator te Kauze dr. Juraj Batelja. To priopćenje donosimo u cijelosti:

1. U prvoj molbi mons. Franje Kuharića, apostolskog administratora zagrebačke nadbiskupije upućenoj Kongregaciji za kauze svetaca 14. studenoga 1969. u kojoj je zatražio pokretanje kanonskog postupka za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca stoji u obrazloženju s naznakom mučeničkog života i smrti kardinala Stepinca.
I u pismu koje je mons. Kuharić zajedno s kardinalom Franjom Šeperom, 17. veljače 1979. uputio papi Ivanu Pavlu II. s molbom za uvođenje postupka za beatifikaciju kardinala Stepinca istaknuti su elementi za kanonski postupak o mučeniku.
Dana 4. prosinca 1980. Kongregacija za kauze svetaca je službenim dopisom obavijestila mons. Franju Kuharića, nadbiskupa zagrebačkog, o započinjanju kanonskog postupka za proglašenje blaženim kardinala Stepinca.
2. Od smrti Sluge Božjega proteklo je 38 godina kroz koje je prispjelo na tisuće pismenih zahtjeva za takvu beatifikaciju i Božji je narod ponavljao takvu svoju želju. Mnogi su vjernici o pohodu Svetoga Oca našoj Crkvi i hrvatskoj narodu o 900. obljetnici osnutka zagrebačke nadbiskupije očekivali da će Sveti Otac izvršiti beatifikaciju. Upravo s razloga što u kanonskom postupku nije bilo nikakve žurbe ni potrebe za požurivanjem taj je kanonski postupak vođen redovitim putem, u skladu propisa crkvenog zakonika. Jedino je početak kauze, zbog ondašnjih političkih prilika, protekao u šutnji.
3. O naslovu novoga blaženika bit će izdano posebno priopćenje. Ono će biti utemeljeno na teološkoj prosudbi života, rada i smrti kardinala Stepinca, a ne samo na temelju medicinskih uzroka koji su doveli do njegove prijevremene smrti. Teološki razlozi uključuju činjenicu daje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinca:
a) bio nepravedno optužen, suđen i osuđen
b) u njemu se na indirektan način pokušalo udariti samo Katoličku Crkvu
c) taj sudski postupak vođen je iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Crkvi
d) nadbiskup Stepinac prihvatio je tu nepravednu osudu bez mržnje prema svojim progoniteljima, dapače opraštajući im i moleći za njih
e) umro je na izdržavanju kazne
f) u prosudbi titula novoga blaženika nisu isključena ni brojna čudesa koja su se dogodila na njegov zagovor jer su zakonitim putem u cjelini dokumentacije prikazana Kongregaciji za kauze svetaca i prihvaćen na temelju kreposnog življenja kršćanskih vrlina u herojskom stupnju.
Sva druga tumačenja Postulatura tumači proizvoljnima i štetnima za pravednu, objektivnu i istinsku prosudbu budućeg blaženika sluge Božjega Alojzija Stepinca.
Početkom mjeseca lipnja bit će javnost u potpunosti obaviještena o tijeku i rezultatima postupka za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca.