Budite sve više "u" svijetu, ali sve manje "od" svijeta znajte se uvijek u poniznom ponosu svima predstaviti po onome što jeste

“Moja zahvalnost pretvara se nadasve u Te Deum za dar svećeništva i postaje poticaj vama, da sve više budete u svijetu ali sve manje od svijeta, da se uvijek znate u poniznom ponosu predstaviti svima po onome što jeste.” Tako piše Ivan Pavao II. u poruci upućenoj sudionicima IV. međunarodnog susreta, koji se ovih dana održava u Svetoj Zemlji. Donosimo poruku u našem prijevodu.

Predragi svećenici!
1. S dubokom ljubavlju i živom radošću obraćam se vama koji u Svetoj Zemlji sudjelujete na svom IV. međunarodnom susretu za pripravu ne Veliki jubilej 2000.
Ulazimo u novo tisućljeće, treće od utjelovljenja Riječi. Brojni su izazovi koji se javljaju na našem obzorju ali, budući da možemo računati na Onoga koji je svijet pobijedio i zajamčio nam biti s nama sve do svršetka svijeta (usp. Mt 28,19-20), nemamo se razloga bojati neizvjesne budućnosti. Bojmo se, radije, ne biti Kristovim svjedocima kakve traže vremena i prilike.
Jedino pitanje, stoga, koje nas mora uznemiravati je ono glede vjernosti, obnavljati se svakog dana u svojoj istovjetnosti, jer istovjetnost je istina: istina biti, iz koje proizlazi istina djelovati, istina našega dušobrižničkog služenja.
2. Isus stoji pred nama i pita nas, kao nekoć apostole: “Vi što kažete, tko sam ja?” Danas vlada velika zbunjenost glede toga. Odgovori često završavaju, barem u praksi, s poistovjećivanjem Krista s prosvijetljenim, mudrim učiteljem morala, sa zadivljujućim čovjekoljupcem.
Isusova istovjetnost nije tek jedan od mnogih problema: to je temeljno pitanje, jer o njegovu odgovoru ovisi cijeli pogled na čovjeka, društvo, povijest, život, smrt i ono što je poslije nje.
Što se tiče Crkve i također nas, sve stoji čvrsto ili se sve ruši u odnosu na vjeru u Isusa Nazarećanina. “Vi – a Isus se sada obraća nama – što kažete tko sam ja?” Znamo kako je odgovorio Šimun Petar kraj Cezareje Filipove uime svih učenika: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” To je Kristov identitet; i taj je identitet u našoj pozadini.
3. Predragi! Vi ste ontološki suobličeni Kristu Svećeniku, Njemu Glavi i Pastiru, zbog čega se u svoj istini može reći s cijelom Predajom, da je svaki svećenik “drugi Krist”. Na toj se vašoj ontologiji temelji dosljedna deontologija.
Krist je žarko želio podijeliti s ljudima svoje jedinstveno svećeništvo. Stoga je, kad je sjeo u dvorani Posljednje večere, rekao apostolima: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama, prije svoje muke.” Potom uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,15-19). Te riječi na usnama našega Gospodina znače da On daje moć, povezanu s dužnošću, obnavljati i uprisutnjavati događaj iz dvorane Posljednje večere u svako povijesno doba.
Tako je Krist, zahvaljujući vama svećenicima, uvijek sakramentski nazočan u svojoj Crkvi (usp. Sacrosanctum Concilium, 7). Vi djelujete “uime Krista i njega predstavljate” (Lumen gentium, 28). Vi ste oni koji ovlašteno naviještate Evanđelje. Krist po vama govori: tako biva da “Krist Krista naviješta”. Tko prikazuje Euharistiju? Vi, ali ne sami: po vama Krist djeluje, “jer se svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sama sebe” (Conc. Trid., Sess. XXII, 17. sett. 1562, Doctr. De ss. Missae sacrificio, can. 2; usp. II. vat. koncil, konst. Sacrosanctum Concilium, 7). Tko podjeljuje sakramentsko odrješenje od počinjenih grijeha? Vi svećenici, ali ne sami: Krist je taj koji po vama oprašta. Vi ste “upravitelji otajstava Božjih” (1 Kor 4,1)!
Zahvaljujući ređenju, u ontološkom smislu, svjedoci ste Kristovi u službi riječi i sakramenata; istodobno ste stvarno svjedočanstvo Krista jedinoga Svećenika. U trenutku ređenja primili ste novi način življenja. Obilježeni ste svećeničkim biljegom, koji je stvarni duhovni neizbrisiv znak. Taj vas znak ne dijeli od čovječanstva; naprotiv, stavlja vas u njegovo središte, da se možete staviti u njegovu službu. Doista, svećenički biljeg vâs uključuje u svećeništvo Krista koji je “ključ, središte i svrha cijele ljudske povijesti” (Gaudium et spes, 10), “Alfa i Omega” (ondje, 45) svega vidljivoga i nevidljivoga.
4. Predragi! Kako bi bilo moguće protjecanje spasonosnih voda Otkupljenja prema svim naraštajima, da vas nema? Iz jasnoće i sigurnosti vaše istovjetnosti rađa se svijest o vašoj bezuvjetnoj nezamjenjivosti u Crkvi i u svijetu.
Neka Dobri Pastir nastavi poučavati, posvećivati, voditi, ljubiti po vama sve ljude, svih uljudbi, svakoga kontinenta, svakoga doba. Zbog toga samo vama pripada naslov pastira i, jer nema spasenja osim u Kristu i njega treba naviještati do krajnjih granica zemlje, nije moguće prijeći prag trećega tisućljeća bez davanja prednosti duhovnoj službi za zvanja.
Iz zemlje Utjelovljenja Riječi, zemlje kojom je on prolazio, uronjeni u zrak koji je on udisao, osvijetljeni suncem koje je osvjetljivalo njegove korake, dragi svećenici, proglašujte svima tko je Isus iz Nazareta, recite da je jedino u njemu potpuno čovjekovo ostvarenje, jedino u njemu pravi napredak, jedino u njemu potpuna pravednost i mir, jedino u njemun radost bez sjene, jedino u njemu prava i puna čovječnost, koja svoj vrhunac nalazi u vječnom spasenju.
Samom svojom nazočnošću recite tko je svećenik, koja je njegova istovjetnost, pokažite svoju nezamjenjivost, nužnost potpuno očitovati svoje dušobrižničko služenje u svećeničkom zboru okupljenom oko svoga biskupa. Trudite se objasniti svakom čovjeku da, ako je bezuvjetno središnje mjesto Euharistije u zajednici, također je, upravo u odnosu na nju, središnja svećenikova osoba. Tamo gdje nedostaje prisutnost svećenikâ, ne bi je trebalo nadomještati, nego bi je to više cijela zajednica trebala s većim nastojanjem izmoliti, osobnom i zajedničkom molitvom, pokorom i osobitom svetošću svećenikâ.
5. Predragi! U punom izvršenju petrovske službe, želim vas utvrditi u ovoj vjeri u Kristovu istovjetnost i vašu istovjetnost kao “drugih Krista”. Budite svetački ponosni što se osjećate “pozvanima” i budite osobito ponizni pred tolikim dostojanstvom, svjesni ljudske krhkosti.
Hvala vam, svećenici, koji kao svjetiljka osvjetljujute onoga tko vam se približi i, kao sol, dajete okus životu. Hvala vam za sve što činite a nadasve za ono što jeste. S velikim ganućem želim zahvaliti svim onim svećenicima koji, vjerni svojoj istovjetnosti i poslanju, još trpe u najrazličitijim prilikama. Hvala za vaš znoj, hvala za vaš trud, hvala za vaš napor, hvala za vaše suze, hvala za vaš smiješak. Hvala Bogu za vaše postojanje.
I hvala vama, svećenici prošlih dvaju tisućljeća, koji ste se, vjerni sve do mučeništva svojoj istovjetnosti i poslanju, istrošili u žarkom ognju dušobrižničke djelatne ljubavi i sada ste naši zagovornici u sjaju nebeske Crkve, bez bore i mrlje. Hvala za tako divan primjer!
Ali moja zahvalnost pretvara se nadasve u Te Deum za dar svećeništva i postaje poticaj vama, da sve više budete u svijetu ali sve manje od svijeta, da se uvijek znate u poniznom ponosu predstaviti svima, također s dužnim izvanjskim znakom, po onome što jeste: to je znak služenja bez počinka i bez obzira na dob, jer je upisan u vaše “biće”.
Djevici, koja nam je na jedinstven način darovana kao Majka vječnog Svećenika, s nježnom ljubavlju povjeravam svakoga od vas. U njezine sklopljene ruke polažem, za svakoga, poniznu molbu za ustrajnost i obvezu ostaviti braći, kao baštinu, barem jednog nasljednika toga jedinstvenog svećeništva koje živi i potiče ljubav u nama.
Sve blagoslivljam zajedno s dušama koje vam je Vrhovni i Vječni Svećenik povjerio i koje će još postaviti na vaš put!
Iz Vatikana, 19. lipnja 1999.
Ivan Pavao II.