Čeznemo za svjetlom koje će rasvijetliti tmine našega života

Predragi vjernici!

Ova noć okuplja nas vjernike u velikom broju po svim crkvama svijeta. Razlikuje se od drugih noći. Crkva je naziva „svetom noći“ jer skriva i razotkriva, neopisivi događaj, uzvišeno otajstvo: jedinstveno svjetlo.

Naši domovi i ulice preplavljeni su mnogim svjetiljkama. Upravo zato dobiva se dojam kao da smo zauvijek svladali i pobijedili mrak i onaj urođeni strah što ga tama od malena izaziva u nama.

U ovoj nam noći nije dovoljno umjetno svjetlo, ne znače mnogo ni male svjetiljke naših domova, a ne može nas razveseliti ni svjetlo za koje vjerujemo da smo njime zagospodarili.

Naime, zavirimo li na trenutak u dubinu svoje duše vidjet ćemo da u njoj tinja želja za jednim drugačijim svjetlom.

Osjećamo potrebu za svjetlom koje će nas prožeti i zauvijek se nastaniti u našoj duši, često zasjenjenoj prividom i proturječjem. Treba nam svjetlo koje će rasvijetliti naš um.
Tražimo svjetlo koje će rasvijetliti puno šira obzorja od uske svakodnevice. Čeznemo za svjetlom koje će rasvijetliti tmine našega života, naših gradova i država svijeta, koje će iz društvenoga života odagnati nerazumijevanja, napetosti, mržnju, isključivost, nepravdu, nasilje te nas ohrabriti da se razotkrivajući sablazni borimo protiv svakog sudjelovanja u zlu; za svjetlom koje će pomoći iskorjenjivanju terorizma i gušenju ratova u svijetu. Tragamo za svjetlom, ili barem za tračkom svjetla, koje će utješiti sve bijedne, osamljene i nemoćne u našoj sredini te ljudima dobre volje razotkriti mogućnosti liječenja ovih i brojnih drugih rana pojedinaca i zajednica.

Ali ova nas noć još više usmjeruje u traganju za pravim svjetlom. Budi snažnu želju za svjetlom koje će nas uzdići iznad granica vremena i prostora, koje će potaknuti razum da traži najviše, upraviti nam pogled prema vječnosti toj dubokoj i trajnoj radosti za kojom žeđa svako ljudsko biće. Svjetlo koje će nas povesti Bogu ususret i uroniti u razmatranje Božanskog otajstva.

Božić, kojega svetkujemo, vodi nas upravo k otajstvu Boga, otajstvu novog i beskonačnog svjetla koje zrači s lica Djeteta, Boga koji se za nas utjelovio.

Svi mi neumorno tragamo za svjetlom, za pravim svjetlom. A naša potraga završava u trenutku kad nam sam Bog na tako izvanredan i neočekivan način izlazi ususret. Vječni Božji Sin ulazi u povijest utjelovljenjem u krilu Blažene Djevice iz Nazareta. On, utjelovljeni Bog, djetešce iz Betlehema, pravo je svijetlo svijeta. On je sjaj Očeve slave koja bez ljage blista na licu čovjeka.

To je vjera Crkve, vjera koju smo ispovjedili u zbornoj molitvi mise polnoćke: „Gospodine, ti si dao da ove presvete noći zablista pravo svjetlo – Gospodin naš Isus Krist. To svjetlo na zemlji motrimo u otajstvima. Daj nam uživati njegove radosti na nebesima“ (usp. RM str. 99).

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku: onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Iz 9,1), viđenje je proroka Izajije koje je navješteno u prvom misnom čitanju.

Predragi, narod što ga prorok spominje čitavo je čovječanstvo koje oduvijek tapka u tminama grijeha, često bezuspješno tražeći smisao i cilj svojih težnji. Zbunjeno je pred dramatičnim izazovima života i zaprepašteno golemim trpljenjem koje mu prijeti. Promatrajući svijet u sebi i oko sebe moramo priznati da nas na životnom putu trajno prate i trenuci tame.

No, krajnja sudbina povijesti nije rušenje u smrtni mrak samoće. Ona je otvorena nadi, predodređena je za svjetlost zajedništva, života i radosti. Potvrđuje to viđenje proroka Izajije: „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“ i „onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (usp. Iz 9,1). Svjetlost, nadalje, ispunja radošću i veseljem: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje“ (Iz 9,2), kaže prorok.

U čemu je ta neočekivana i neobična promjena? Prorok Izaija nastavlja ne služeći se apstraktnom teorijom, već naviješta konkretnu činjenicu: „jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“ (Iz 9,5).

Viđenje proroka Izajije ne udaljuje nas od povijesti čovječanstva – koja je često zasjenjena tamom i beznađem – naprotiv, duboko nas u nju uranja. U konkretnim događajima povijesti otkrivamo Božju nazočnost, susrećemo se s njegovom ljubavlju i njegovim svemogućim otkupiteljskim djelom spasenja svih ljudi.
I dok Crkva noćas razmatra nadahnute prorokove riječi, u njima otkriva unaprijed naznačen anđeoski navještaj betlehemskim pastirima, navještaj koji smo slušali u evanđelju: „(Pastiri) se silno prestrašiše. No anđeo im reče: #!Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama#!!“ (Lk 2. 9-12). Već ranije, isti je evanđelist, gotovo nadovezujući se na sliku naroda rasvijetljenog velikim svijetlom, govorio o pastirima obasjanima slavom Gospodnjom (usp. Lk 2,9).

Predragi, u ovoj noći, obnovimo svoju vjeru u Krista, svjetlost i život svijeta! Obnovimo je u znaku duboke zahvalnosti, divljenja i velike radosti.

Dakako, time ne zatvaramo oči pred osobnim, obiteljskim i društvenim problemima. Ponekad se čini kao da oni težinom grijeha, zla, nasilja i smrti brišu svaki tračak svjetla, gurajući nas i čitav svijet u tamu. Neprekidno nas se obasipa bombastičnim riječima koje hvale blagostanje, jednakost, slobodu i poštivanje prava dok u isto vrijeme obespravljenost narušava međuljudske i međunarodne odnose, novi oblici materijalnog i moralnog ropstva ugrožavaju dostojanstvo pojedinaca i zajednica, pravo ustupa mjesto nagodbama, željama, samovolji pa čak i bahatosti pojedinaca i skupina…

U takvim okolnostima, vjerovati u Krista „pravo svjetlo svijeta“(usp. Iv 8,12) nije nimalo lako. Nismo li u opasnosti da upadnemo u privid? Nije li stvarnost koju gledamo i svakodnevno osjećamo sličnija pobjedi tame nad svjetlošću?

Kao vjernici moramo biti realisti. To je i naša stvarnost. Tmine grijeha i zla postoje i pokušavaju prekriti svjetlo istine i dobra, štoviše odlučno i ustrajno odbacuju svjetlo. Upravo to je svakodnevna drama: sukob tame i svjetla. Drama današnjice i drama čitave ljudske povijesti.

Sve je to očito, strahovito očito. Ali postoji i istina korjenito ucijepljena u samu srž vjere, istina koja u vjernicima budi bezuvjetnu nadu. Sigurnost da će svjetlost pobijediti, jer istinsko svjetlo – svjetlo koje tama ne može obuzeti i po kojemu je sve stvoreno – Isus Krist, naš brat i Gospodin pobjednik je nad grijehom! Pobjeda je njegova. Zasjao je puninom u uskrsnuću od mrtvih kako bi našu vjeru ojačao nepokolebivom nadom. Nadom koja nam i u najmračnijim i najtežim trenucima omogućuje suočavanje sa životom.

U božićnom se otajstvu skriva tajna koja ovu noć pretvara u jedinstven i radostan trenutak. Uzvišen i zahtjevan trenutak koji vjernicima znači blag, ali žuran i neodgodiv poziv, a ljudima dobre volje nenametljiv poticaj. Poziv da prihvatimo istinsko svjetlo svijeta sposobno rasvijetliti svakog čovjeka.

Ovo je božićni poziv: prihvatiti svjetlo, prihvatiti Krista. Od one noći u kojoj „riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14) i od onoga jutra kad je Marija Magdalena opazila kamen dignut s groba (cit. Iv 20, 1), Isus nam se beskrajnom ljubavlju daruje i čeka da ga prihvatimo.

Stoga, dopustimo Isusu da se nastavi rađati u našem srcu i u našem životu. Kakav smisao Božić može imati za mene, ako ne dođe k meni, ako Božić ne postane moja svojina? Čemu koristi Gospodinov dolazak, ako On ne uđe u moju dušu, ako se ne nastani u mojim mislima, ako Krist ne živi u meni, ako ne zbori u meni?

To je pravi Božić. Nije samo jedan od blagdana, iako svečaniji i poznatiji od drugih. Nije tek trenutak koji u čovjeku budi osjećaje blagosti i dobrote. Nije prazno sjećanje na daleki povijesni događaj. Božić je mnogo više, nešto mnogo životnije, zanimljivije i zahtjevnije. Zahtijeva veliku odluku, izbor, preuzimanje određene odgovornosti. Božić znači prihvatiti Krista, Sina Božjega, koji se utjelovio za nas i za naše spasenje.

No, što znači prihvatiti Krista? Znači slušati i učiti njegovu Riječ. Tu Riječ Crkva neumorno naviješta u svim krajevima svijeta. Znači dati prostora njegovu izrazu ljubavi, uvijek nazočnom i djelotvornom u slavljenju Sakramenata i obnavljanom u svakodnevnim djelima milosrđa. Znači slijediti njegove misli, upoznati njegove želje, dijeliti osjećaje, diveći mu se oponašati njegov način života, provoditi vrijeme s njim u molitvi i otvoriti mu svoje srce, klanjati mu se i prepoznati ga kao jedinog Gospodina.

Ako prihvatimo Krista, istinsko svjetlo svijeta, život će nam se promijeniti, obnovljen postat će obnavljajućim, bogat jedinstvenom i neprolaznom radošću, radošću djece Božje. Djeca smo Božja po jedinorođenom Sinu Isusu Kristu, rođenom u Betlehemu od Djevice Marije.

Svima vama i vašima od srca čestitam Božić koji neka vam bude Božjim svjetlom blagoslovljen.