CRKVA NASTAVLJA ISUSOVO POSLANJE SLUŽENJA SLABIMA I BOLESNIMA

1. Već nekoliko godina 11. veljače, dan kada se Crkva spominje Gospina ukazanja u Lurdu, primjereno je povezan s važnim događajem: proslavom Svjetskog dana bolesnika. Ove 2002. godine slavi se deseti put i to u poznatom marijanskom hodočasničkom središtu južne Indije, svetištu Gospe od zdravlja u Vailankannyju, poznatom kao “Lurdu Istoka” (Angelus, 31. srpnja 1988.). Sigurni u pouzdanu pomoć Majke Božje u njihovim potrebama, s dubokom pobožnošću i povjerenjem, milijuni osoba dolaze u svetište smješteno na obalama Bengalskog zaljeva usred tišine okružene palminim stablima. Vailankanny ne privlači samo kršćanske hodočasnike, nego i brojne sljedbenike ostalih religija, osobito hinduse koji u Gospi od Zdravlja vide brižnu i suosjećajnu Majku čovječanstva koje trpi. U zemlji drevne i duboke religioznosti kao što je Indija, to svetište posvećeno Majci Božjoj doista je susretište pripadnika različitih religija i izuzetan primjer međuvjerskog sklada i razmjene.
Svjetski dan bolesnika započet će intenzivnom molitvom za one koji trpe ili su bolesni. Na taj ćemo način onima koji trpe izraziti svoju solidarnost koja proistječe iz svijesti o otajstvenoj naravi boli i njezine uloge u naumu Božje ljubavi prema svakom pojedincu. Proslava Dana nastavit će se ozbiljnim promišljanjem i proučavanjem kršćanskog odgovora na svijet ljudskog trpljenja koji kao da se širi iz dana u dan, čemu nisu tek sporedni uzrok nesreće koje je izazvao čovjek te bezumni postupci pojedinaca i društava. U preispitivanju uloge i zadaće kršćanskih zdravstvenih struktura, bolnica i njihova osoblja, to će promišljanje istaknuti i ponovno potvrditi istinske kršćanske vrijednosti koje bi ih morale nadahnjivati. Slijediti Isusove korake, božanskog liječnika, koji je došao “da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10) – što je tema razmišljanja toga Dana – podrazumijeva jasni stav u prilog kulturi života i potpuno predanje obrani života od začeća do prirodne smrti.
2. Tražiti nove i djelotvorne načine za ublažavanje trpljenja je ispravno, međutim trpljenje ostaje temeljna činjenica ljudskog života. U stanovitom smislu ono je duboko koliko i sam čovjek i dotiče samu njegovu bit (usp. Salvifici doloris, 3). Medicinsko istraživanje i liječenje niti potpuno objašnjavaju niti sasvim nadvladavaju trpljenje. U njegovoj biti i njegovim brojnim oblicima ono se treba promatrati sa stajališta koje nadilazi čisto tjelesni vidik. Različite religije čovječanstva uvijek su nastojale odgovoriti na pitanje značenja boli te prepoznaju nužnost da se svima onima koji trpe izrazi suosjećanje i ukaže dobrota. Zbog toga su se ta vjerska uvjerenja pretočila u medicinske prakse upravljene liječenju i ozdravljanju od bolesti, a povijest različitih religija govori o organiziranim oblicima zdravstvene skrbi koji su postojali već u vrlo drevnim vremenima.
Premda Crkva drži kako u nekršćanskim tumačenjima trpljenja postoji mnogo toga što je ispravno i plemenito, njezino shvaćanje te velike ljudske tajne je jedinstveno. Da bi se otkrio temeljni i konačni smisao trpljenja “moramo svoj pogled upraviti prema objavi božanske ljubavi, prvobitnom izvoru smisla svega što postoji” (isto, 13). Odgovor na pitanje o smislu trpljenja “Bog je bio čovjeku dao na križu Isusa Krista” (isto). Trpljenje, posljedica istočnog grijeha, prima novi smisao: postaje udioništvo u spasenjskom djelu Isusa Krista (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1521). Po svom trpljenju na križu, Krist je pobijedio zlo te je omogućio i nama da ga pobijedimo. Naše patnje dobivaju puni smisao i vrijednost kada su sjedinjene s njegovim. Kao Bog i čovjek, Krist je na sebe preuzeo patnje ljudskog roda i u njemu samo ljudsko trpljenje poprima otkupiteljsko značenje. U tome jedinstvu između ljudskog i božanskog, trpljenje iznosi na vidjelo dobro i pobjeđuje zlo. Izražavajući svoju duboku solidarnost sa onima koji su u boli, uzdižem žarke molitve da proslava Svjetskog dana bolesnika bude za njih providonosni trenutak koji će moći otvoriti novi obzor smisla u njihovu životu.
Vjera nas uči tražiti krajnji smisao trpljenja u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Kršćanin na bol i na trpljenje ne odgovara pasivno. Potaknuta kršćanskom ljubavlju, koja svoj najuzvišeniji izraz ima u životu i u djelima Isusa, koji je “prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10,38), Crkva izlazi ususret bolesnicima i patnicima, donoseći im utjehu i nadu. Nije riječ o pukom dobročinstvu, već je taj čin potaknut suosjećanjem i brigom koji vode brižnom i velikodušnom služenju. To u konačnici uključuje velikodušno predanje samoga sebe drugome, posebno onima koji trpe (usp. Salvifici doloris, 29). Evanđeoska prispodoba o dobrom Samarijancu vrlo dobro objašnjava najplemenitije osjećaje i reakcije osobe u susretu s drugim ljudskim bićem koje trpi i koje je u potrebi. Dobri Samarijanac je svaki onaj koji se zaustavi da pruži pomoć onima koji trpe.
3. Tu mislim na bezbrojne muškarce i žene u cijelome svijetu koji djeluju na području zdravstvene skrbi, kao ravnatelji zdravstvenih centara, kapelani, liječnici, istraživači, medicinske sestre, ljekarnici, pomoćno zdravstveno osoblje i dragovoljci. Kao što sam podsjetio u svojoj posinodalnoj pobudnici Ecclesia in Asia, u brojnim sam prigodama u tijeku svojih posjeta Crkvi u različitim dijelovima svijeta ostao duboko dirnut izvanrednim kršćanskim svjedočanstvom različitih skupina zdravstvenih djelatnika, osobito onih koji rade s osobama s poteškoćama u razvoju i bolesnicima na samrti, kao i onih koji se bore protiv širenja novih bolesti poput AIDS-a (usp. 36). Kroz proslavu Svjetskog dana bolesnika Crkva izražava svoju zahvalnost i poštivanje zbog nesebičnog služenja brojnih svećenika, redovnika i laika zauzetih u zdravstvenoj skrbi, koji se velikodušno brinu za bolesne, patnike i umiruće, crpeći snagu i nadahnuće iz vjere u Gospodina Isusa i evanđeoske slike o dobrom Samarijancu. Gospodinova zapovijed na Posljednjoj večeri: “Ovo činite meni na spomen”, osim što se odnosi na lomljenje kruha, aludira također na tijelo koje je Krist predao i krv koju je prolio za nas (usp. Lk 22,19-20), drugim riječima na predanje samoga sebe drugima. Osobito je znakovit izraz toga darivanja samog sebe služenje bolesnima i onima koji trpe. Zato onaj koji mu se posvećuje uvijek će u Euharistiji naći neiscrpni izvor snage i poticaj za uvijek novu velikodušnost.
4. U svom pristupu bolesnicima i onima koji trpe Crkva je uvijek vođena jasnim i cjelovitim pogledom na čovjeka “stvorena na sliku Božju i obdarena dostojanstvom i neotuđivim ljudskim pravima” (Ecclesia in Asia, 33). U skladu s tim Crkva insistira na načelu da sve ono što je tehnički izvedivo nije ujedno i moralno dopustivo. Nedavni ogromni napreci i sposobnosti medicinske znanosti svima nam daju veliku odgovornost prema daru života koji nam Bog daje i koji uvijek ostaje isti u svim njegovim stadijima i u svim njegovim uvjetima. Moramo biti budni prema svakom kršenju i suzbijanju života. “Mi smo… čuvari života, a ne njegovi vlasnici… Od trenutka začeća, ljudski život uključuje Božji stvarateljski čin i zauvijek ostaje u posebnoj povezanosti sa Stvoriteljem, koji je izvor života i njegov jedini kraj” (Ecclesia in Asia, 35).
Čvrsto ukorijenjene u ljubavi, kršćanske zdravstvene ustanove nastavljaju Isusovo poslanje pružanja pomoći slabima i bolesnima. Siguran sam da će kao mjesta u kojima se potvrđuje i jamči kultura života nastaviti ispunjavati nade koje u njih polaže svaki trpeći ud ljudskog roda. Molim da Marija, zdravlje bolesnih, nastavi udjeljivati svoju vjernu zaštitu svima onima koji su ranjeni u tijelu i u duhu i posredovati za one koji se za njih brinu. Neka nam ona pomogne sjediniti naša trpljenja s trpljenjima njezina Sina dok s radosnom nadom putujemo prema sigurnosti doma Očeva.

Iz Castel Gandolfa, 6. kolovoza 2001.

Ivan Pavao II.