Dan Gospodnji - zborovanje kršćanske zajednice

Dragi vjernici!
Cijela naša biskupijska zajednica vjernika ove godine promišlja važnost nedjelje ili dana Gospodnjega u životu vjernika. To želim istaknuti i u ovoj korizmeno-uskrsnoj poslanici.
Prijašnji kršćani su govorili: Ne možemo bez nedjelje! Htjeli su time reći: ne možemo bez zajedničkog slavlja, bez pouke, bez snage Gospodnje koja nam je potrebna. Kršćani to i danas ponavljaju.

1. Nedjelja je proslava Presvetog Trojstva i Kristova uskrsnuća

Svaka nedjelja je prvenstveno proslava Presvetog Trojstva i uskrsloga Krista. Naše puno zajedništvo u Presvetom Trojstvu omogućeno je po Kristovom uskrsnuću, a zbit će se po našem uskrsnuću. Zato te dvije istine slavimo uvijek kada se okupljamo na nedjeljno slavlje.
Presveto Trojstvo je nerazdvojno zajedništvo triju osoba: Oca i Sina i Duha Svetoga.
Čovjek je stvoren na sliku Božju. Ta je slika tim jasnija i djelotvornija što je i među ljudima bolje zajedništvo osoba, jer su na taj način one bolje navezane na izvor života i sreće u Bogu. Najveća zabluda i najveća opasnost jest u tome kad čovjek misli da se sam može ostvariti, bez veze s drugim čovjekom i bez veze s Bogom. Pritom valja naglasiti da nije dovoljna samo ljudska povezanost. Ona čak može biti opasna ukoliko zbog nje slabi veza s izvorom života, s Bogom. Naš bližnji nam treba i može biti put prema Bogu, ali on može postati i prepreka na tom putu. Zato su se neki (redovnici) povlačili iz svijeta da bi jasno svjedočili kako je za čovjeka najvažnije ostati vjeran zajedništvu sa svojim Stvoriteljem i Spasiteljem, sa svojim Bogom. No zdravo ljudsko povezivanje, tj. ono koje se temelji na životu jednih za druge, jedne osobe za drugu, uvijek je dobro i spasonosno jer je odraz one slike, onog darivanja osoba koje je unutar Presvetog Trojstva.
Kako je to u ljudskim okvirima moguće, očitovala je druga božanska osoba, Sin Očev. Postavši čovjekom cijeli je njegov život bio produžetak, nastavak, onoga darivanja koje je u Presvetom Trojstvu. Sada je to darivanje postalo usmjereno i prema čovjeku. U Kristu je, naime, izraženo savršeno darivanje Boga čovjeku i čovjeka čovjeku. Kristovim uskrsnućem njegova čovječja (naša) narav dosegla je božansku razinu života i sreće, a time je otvoren i put vječnoga života i sreće svakoj ljudskoj naravi, svakoj ljudskoj osobi; čovjeku je postao dosežan dar vječnog života kakav je u Presvetom Trojstvu.
To je bit radosne poruke koju su apostoli – pošavši od mjesta Kristova uskrsnuća – širili po cijelom svijetu. Oni koji su povjerovali tome daru počeli su naviještati novu, spasonosnu, radosnu vijest o tome kako se treba odnositi prema drugome pa da čovjek stekne puninu života i sreće – tj. onako kako je to činio Isus Krist.

2. Nedjeljna okupljanja vjernika oblikovala su i jačala kršćansku zajednicu
Iako je i u ljudima prisutna svijest da se svaki može ostvariti i doživjeti bogatstvo života i zadovoljstvo tek kada se ispravno uključi u ljudsku zajednicu, ipak među ljudima nema dovoljno međusobnog povjerenja. Čovjek je često sklon uvjerenju da je u zajednici najvažnije da svaki sebe osigura, bez obzira na druge, pa čak i na štetu drugoga. No iz iskustva vidimo da što više čovjek nastoji sebe na taj način spašavati, to je ugroženiji i udaljeniji od života i sreće. Na tome putu je ustvari njegov pad i propast. Potrebno je u njega uliti vjeru da života nema bez darivanja. Slično kao što u tkivu umiru one stanice koje nisu sposobne surađivati s drugima kroz međusobno darivanje, tako se i u ljudskom društvo život i sreća umanjuju koliko slabi mogućnost međusobnog komuniciranja kroz darivanje.
Možemo reći da je ljudima kroz Kristovu smrt (darivanje) i njegovo uskrsnuće otkrivena “nevjerojatna” istina: da čovjek najviše radi na svojemu spasenju kada spašava drugoga. Time je kroz darivanje Kristova života Bogu za čovjeka dobiven najjasniji odgovor na Pilatovo pitanje: “Što je istina?” (Iv 18, 38). Istina je da se život spašava tako da ga daruješ za drugoga. Na taj način se kroz Kristovu žrtvu njegovo čovještvo u njegovu uskrsnuću obdareno vječnošću i blaženstvom. Po njegovu uskrsnuću svaki čovjek koji uzvjeruje postaje dionik toga života i sreće – života kakav je u Presvetom Trojstvu.
Ono, dakle, što je stvorilo kršćansku zajednicu jest dar života koji je čovjeku ponuđen po Kristovu uskrsnuću. Zajednica se od početka sastajala upravo na onaj dan kada je Krist uskrsnuo, tj. prvi dan po suboti. I svi oni koji će ubuduće povjerovati, također su se sastajali na taj dan i prozvali ga Danom Gospodnjega uskrsnuća ili jednostavno: Dan Gospodnji.
Nijedno zajedništvo se ne može održati bez povremenog okupljanja i promišljanja o razlozima i ciljevima tog zajedništva. Kršćanska zajednica ne samo da ima potrebu za okupljanjem; ona ima potrebu da se okuplja upravo nedjeljom, na dan kada je ona utemeljena, odnosno na dan u koji se ona kroz cijelu svoju dvotisućljetnu povijest sastajala. Kršćani su redovno nedjelju slavili i prije nego je to zakonom naređeno. Ta praksa nametnula se sama po sebi jer je kršćanima bilo jasno da se ono najvažnije za njih – pobjeda života nad smrću u Kristovu uskrsnuću – dogodilo “u dan po suboti” .

3. Zajedništvo je spasonosno utočište za pojedinca

Kao što je temelj Božjeg života i sreće u zajedništvu osoba Presvetog Trojstva, tako je i temelj ljudskog života i sreće u zajedništvu s Bogom i ljudima. Sve ono što narušava to zajedništvo štetno je za čovjeka. To je jasno rečeno već u biblijskoj slici o raju zemaljskom. Kada je Čovjek povrijedio zajedništvo s Bogom, štetovalo je odmah i njegovo zajedništvo s drugim ljudima. Na početku korizme čitamo kako je Krist, koji je došao obnoviti i usavršiti zajedništvo čovjeka s Bogom, napastovan da se okrene nečemu drugome: bogatstvu, vlasti i slavi, da ne vodi brigu o tome kako će biti drugim ljudima, odnosno da ne čuva zajedništvo s Bogom. To je u izvoru svake napasti i svake kušnje. U liku Napasnika pak predstavljena je ustvari grješna okolina u kojoj je Krist živio. Ona će ga zavoditi da ne vodi brigu ni o Bogu ni o svome bližnjemu, nego neka gleda samo kako će njemu biti dobro, kako će on pred očima ljudi biti slavan, bogat i moćan. Tu je bit svake napasti!
Ljudski padovi uglavnom imaju dvije osobine:
a. važno je da ja sebi pribavim slavu, moć i bogatstvo bez obzira kako je drugima, makar i na štetu drugih;
b. važno da je meni sada dobro, a što će biti poslije na to i ne mislim.
Međutim, uzdignuće je čovjekovo upravo u prevladavanju tih dviju napasti: ne mogu tražiti svoju sreću bez drugoga i protiv drugoga; ne mogu naći svoju sreću ako ne gledam kako će se ovo što danas činim odraziti na moje sutra i prekosutra. Treba sagledati cjelinu! Napast je izdvajati sebe iz cjeline, jednog trenutka iz njegova odnosu prema jučer i sutra. Kušnja je, dakle, uvijek u tome: misliti samo kako da meni bude dobro bez obzira kako će biti drugome, biti borac samo za svoja prava. Ponuda je Isusu: misli samo na svoju glad, na svoju slabost, na svoju poniženost i traži kako to prevladati (bori se za svoje ime, vlast, bogatstvo), bez obzira kako drugome bilo.
Grijeh je, dakle, ranjavanje ili prekidanje zajedništva. Mogli bismo reći drugim riječima da je potrebno imati uvijek osjećaj cjeline. Čovjek koji se izdvaja iz cjeline zajednice Božjih stvorenja, stradava. Ima nazora na svijet po kojima je čovjek nije dužan gledati hoće li se njegov čin odraziti na dobro ili na štetu šire zajednice, hoće li ovo što danas čini doprinijeti da njegovo sutra bude bolje ili gore. Potrebno je sagledavati stvari u cjelini, gledati kako se ovaj moj čin uklapa u cjelinu ljudskog života, i moga i moga bližnjega.
Potrebno je obraćenje, ispravljanje krivih iskoraka jer nas svijet kroz tjedan vuče često na krivu stranu. Treba znati isplivati iz svake zloće poput Noe iz svijeta grijeha i obnoviti savez s Bogom. Savezi kojima se prekida Božji savez, nisu samo protiv Boga, nego uvijek i čovjekov pad. Isusu su u svijetu ponuđeni mnogi savezi. Nijedan nije prihvatio kojim bi oslabio svoj savez s Ocem. Na toj crti je njegova proslava. Što znači da je spasenje: ostati uvijek u čvrstom zajedništvu s Bogom, njemu reći: Budi volja tvoja! – to je uvijek ispravno i spasonosno. Da Isus nije tako učinio ne bi bio drugima svijetlo i put spasenja. Do njega je zloća uspijevala svakoga skrenuti s tog puta.
To je staza u život, koju nam Gospodin pokazuje. U Presvetom Trojstvu to je djelovanje slobode, kod ljudi za takvu slobodu se treba dobrano pomučiti. Takvu slobodu se oslobađa ljubavlju.

4. Nedjeljne čistine i uzvišice

Dan Gospodnji je vrijeme kada dižemo ruke od težačkih poslova i okrećemo se prema osobama u svojoj obitelji. To zauzimanje novog odnosa prema svijetu i prema sebi u odnosu na “radno vrijeme” svakome je potrebno. Kao kad putujemo kroz neravan i šumovit predio, potrebno je povremeno pronaći uzvisinu i čistinu otkuda možemo dobiti cjelovitu sliku kraja jer ćemo se tek tada znati dobro orijentirati i usmjeriti. Jednako tako i u životnom putovanju trebamo povremeno imati neke uzvišice i čistine s kojih možemo vidjeti gdje se ustvari nalazimo, gdje su moji bližnji i kako stoje naše međusobne veze i potrebe. Te naše uzvisine i čistine za nas su nedjelje kada nas poslovna usmjerenost ne smeta da se okrenemo prema Bogu i prema bratu, da spoznamo u kakvom smo odnosu prema njima. Preko tjedna s ljudima se, naime, susrećemo pretežno preko svoje službe i funkcije koju obnašamo u društvu, npr. kao nastavnici, vozači, činovnici, graditelji, poštari, i sl. Svi su ti susreti potrebni i korisni, ali je opasno da svoje gledanje na druge ljude ne ograničimo svojom službom ili funkcijom. Nedjeljom se susrećemo izravno kao ljudi, kao osobe s osobama. Kršćanska nedjelja nije, dakle, tek vrijeme praznikovanja, kada ne radimo redovne poslove, nego ujedno je to dan kada se omogućuje bolje osobne susrete, i to ne samo sa svojim bližnjima nego i sa samim Bogom. Susret s Bogom se uspješno uspostavlja kada ga slavimo kao Gospodara vremena, svoga Stvoritelja i Otkupitelja. To je, dakle, vrijeme kada se budi i potiče svijest ne samo o zajedništvu s ljudima, nego i o zajedništvu s Bogom. Ta svijest prožima cijelu kršćansku zajednicu i daje joj smisao i snagu.
Kršćani su slavili nedjelju i onda kada je ona bila radni dan. Zato su se sastajali rano u zoru ili kasno u večer. Dakako da je toj praksi sastajanja i slavljenja veoma pogodovalo kada je nedjelja i na općedruštvenom planu postala neradni dan. No to nije prazno vrijeme koje se može ispuniti svime i svačim, nego blagoslovljeno vrijeme kada slavimo i učvršćujemo svoje zajedništvo s Bogom i ljudima.
Dakako da bi bilo krivo kad bi netko shvatio da kršćanska zajednica živi samo nedjeljom. Ona se tada na poseban način okuplja i jača, ali zajedništvo kao takvo traje cijelo vrijeme i svi su uključeni, svaki prema svoji darovima i mogućnostima. U suvremenom svijetu podjele među ljudima idu tako daleko da je teško među njima uočiti vezu: podjele na mlade i stare, zdrave i bolesne, bogate i siromašne, nepismene i učene, istaknute i zanemarene; da ne govorimo o podjelama među raznim strukama. Što su te podjele jače, to je društvo neprirodnije i bolesnije. Njegovo liječenje treba ići upravo u prevladavanju tih podjela. Mladost će biti sigurnija ako je u dodiru s iskustvom starijih, zdrav će se lakše pripremiti za teže dane ako je u dodiru s bolesnim, a bolesnome će biti lakše ako mu zdravi daje na raspolaganju svoje zdrave snage. Tako bi smo mogli premošćivati i ostale razlike ako bi se poticalo zdravo zajedništvo.

5. Nedjelja je povlašteno vrijeme za čujnost Božjeg govora

Nedjelja je potrebna kršćaninu i zato da bolje shvati što znači “Riječ je Gospodnja”. Živimo u sredinama u kojima bruje razni glasovi, odašilju se na sve moguće načine razne poruke. Čiji glas u ovoj svjetskoj vrevi trebamo slušati? Bez obzira što se dogodilo, što drugi govorili, Bog Otac nam – pokazujući na svoga utjelovljenog sina Isusa Krista – poručuje: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Mk 9, 7)
Nedjeljni sastanak je poput uspona na visinu gdje osjećamo prisutnost Gospodina koji nas uči, hrabri i daje nam snagu. Mogli bismo na neki način reći da je svagdašnjica sklonija vodoravnosti, horizontali, pozemljarstvu, svagdanjim brigama i poslovima. Potrebno je podignuti pogled prema onome koji sve drži u svojoj ruci i sve obuhvaća svojom ljubavlju. Na svakom nedjeljnom i blagdanskom skupu kršćanska zajednica sluša poziv: Gore srca! To uzdignuće duha prema gore omogućuje čovjeku da se izdigne iz vreve proturječnih govora i tvrdnji i da se otvori glasu odozgora. Već je prvi Napasnik upućivao čovjeka da se ne pouzdaje u Onoga gore, jer mu mudrost i sreća stoje na zemlji u njegovu vrtu, samo se treba znati koristiti njegovim plodovima koji u sebi imaju pravu spoznaju za čovjekovu sreću.
I danas imamo jako mnogo tih glasova s drveta u zemaljskim vrtovima koji čovjeku govore da se ne treba obazirati na ono što mu se poručuje s religijskih visova. I što je više čovjek zagušen tim glasovima iz ljudskoga vrta, sve manje jasnoće ima glas odozgora. Osjetiti iznad sebe lice Gospodnje! On je za nas, čemu onda strah?! Ojačati osjećaj okomice, vertikale, svijest da nemamo sve potrebno u našem “vrtu”. Slušati onoga koji to zaslužuje. Da to netko drugi rekne – sumnjaj! Ali nemaš razloga sumnjati u Glas koji odjekuje na Dan Gospodnji u kršćanskoj zajednici. Kroz tjedan slušamo razne glasnogovornike.

6. Nedjeljno slavlje očituje spasonosnu vezu između trpljenja i proslave

Svake nedjelje kršćanska zajednica na svojim zborovanjima ispovijeda i svjedoči ono što je čini posebnom zajednicom i različitom od drugih. Ona smrt Gospodnju naviješta, slavi Kristovo uskrsnuće i njegov slavni dolazak očekuje. To je program svakog nedjeljnog zborovanja. Neka vremena su posebno bogata i sadržajna. To vrijedi napose za korizmeno-vazmeno vrijeme.
Unutar crkvene godine, naime, korizmeno vrijeme se smatra jednom cjelinom u kojoj kršćanska zajednica sluša cjelokupnu poruku ljudskog spasenja. Dakako da se to sve gleda kroz svjetlo dana Kristovoga uskrsnuća. Samo u svijetlu toga dana možemo dobro vidjeti dimenzije ljudskoga grijeha, vrijednost ljudske patnje te bogatstvo i razložnost kršćanske nade; tek u svijetlu toga dana razumjeli su apostoli sve ono što se prije toga uskrsnuća dogodilo i s njima i s Isusom, a razumjet će ispravno u istom svijetlu i ono što će se njima poslije događati u svijetu. Zato na svakoj misi kličemo – i korizmenoj: Tvoje uskrsnuće slavimo!
Budući da je i čovjek stvoren na sliku Božju i u njemu je moguće pokrenuti i ojačati to počelo pravog zajedništvu o kojemu ovisi ljudski život i sreća. Po njegovu uskrsnuću svi koji vjeruju postaju dionici toga života i sreće. Dokle treba ići to slušanje Boga imamo lijepi primjer u kod Abrahama u času kad je – poslušan Bogu – spreman žrtvovati sina jedinca. Pratimo ga kako nosi svoju muku na brdo na kojem će žrtvovati Izaka. Nije za to vidio nigdje razloga nego jedino u poslušnost Bogu. Vjerovao je i onda kada u sebi nije nalazio nikakve razloge za to, nadao se protiv svake nade, samo zato jer je Bog tražio od njega da žrtvuje sina. Kako su teški bili ti koraci! No na koncu se očitovalo da je spasonosno uvijek ostati s Bogom, kada se to izvana i ne očituje.
To Abrahamovo penjanje na brdo možemo usporediti s Isusovim usponom na Kalvariju. Abraham je bio spreman žrtvovati svog sina, uvjeren da Bog zavrjeđuje i nagrađuje njegovu žrtvu. Ne samo da nije ostao bez potomstva, nego je postao otac cijeloga naroda.
Teški križ koji Isus morao ponijeti, bila je kušnja na kojoj bi svaki posumnjao ne samo u ljudsku nego i u Božju ljubav, na kojoj bi svaki posumnjao u spasonosnost zajedništva s Bogom. No Isus nije ni onda u to posumnjao kada je tjelesno iscrpljen padao pod križem. A na križu je uskliknuo: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23, 46). I ne samo da nije nestao, nego je uskrsnuo na neuništivi život koji daruje i svima onima koji vjeruju u njegovu poruku i u njegov način života.
Ni Abrahama ni Isusa nije zatekao poziv na žrtvu nespremne. Svakako je jedna od težih životnih tajni kako u isto vrijeme naviještati smrt i slaviti život. I u Abrahamovoj i u Isusovoj žrtvi očituje se kako su smrt i život povezani i na koji način Bog znade izvesti konačnu pobjedu života. Veliki uspjesi uvijek su vezani uz velike žrtve.
Mi smo osjetili taj nedostatak ispravnog vrednovanja spremnosti na žrtvu u današnjem društvu i odlučili smo graditi Crkvu na čast onima koji su na ovom našem hrvatskom prostoru bili spremni sve žrtvovati iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su pravi mučenici – graditelji zajedništva, kako sam naslovio i svoju poslanicu o Crkvi hrvatskih mučenika.

7. Nedjelja je pobjedničko slavlje kršćanske zajednice

Kristova patnja i smrt pokazale su ranjivost ljudske naravi. Čovjek je uvjetovan tolikim potrebama, tolikim opasnostima i tolikim nedaćama. Sve slabosti i znakovi nemoći ljudske naravi po sebi naviještaju čovjekovu smrt. To naviještanje smrti kroz slabosti i nemoći za svakoga čovjeka najjači je izvor straha. Čovjekov život, naime, ispunjen je mnogim strahovima, a najveći je strah od smrti i svega onoga što naviješta smrt. A smrt naviještaju i bolest i patnja i starost. Može li čovjek dorasti do toga da prevlada strah od navještaja smrti i od same smrti?
Smrt ima izvor u grijehu. Nakon što u tijelu prestane dotok krvi u stanice, one umiru. Sveto pismo nam govori da je čovjek postao smrtan kada se okrenuo od Boga izvora života. Svako zlo snađe čovjeka kada nema dobar priključak na svoju okolinu, a svakako je život najugroženiji kada čovjek poremeti svoj odnos prema tom izvoru života.
Poznato nam je kako je izabrani Božji narod nasjeo napastima koje su ga odvele od vjernosti izvoru života – od vjernosti Bogu. Mislio je da se nekim drugim vezama može osigurati veće bogatstvo života. To slabljenje zajedništva s Bogom goni narod u bijedu i Babilonsko ropstvo, gdje će ostati sve “dokle se zemlja ne oduži svojim subotama” (2 Ljet 36, 21). Tek kad je u ropstvu osjetio koliko je svojom nevjernošću izgubio, obnavlja vjernost i biva vraćen slobodan u svoju zemlju. Tada je obnovio svoju priključenost na izvor života: “Nek#! mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen Tvoj smetnem ja ikada!” (Ps 137, 6).

Kada je Isus došao i okupio svoje učenike govorio im je da je došao da imaju život i da ga imaju u izobilju. To je njegove pratioce razveselilo. Ali odjednom je Isus počeo govoriti da treba ići u Jeruzalem gdje će trpjeti, gdje će ga optužiti i gdje će umrijeti. “Petar ga uze na stranu i poče ga odvraćati” (Mk 8, 32). Ni on niti njegovi kolege nisu shvatili to naviještanje smrti preko trpljenja. Onaj koji je obećavao svima život, naviješta i svoju smrt, što znači da ništa bolje ne može navijestiti ni njima. Sve ih je to ispunilo strahom. Nisu još bili shvatili da onome koje je povezan s izvorom života smrt nije nestanak života, nego ulazak u neuništivi život.
Isus je tu vezu s Ocem trajno čuvao i onda kada su mnogi iz okoline izgubili vezu s njime. Na koncu je rekao: U ruke Tvoje! Njegovo umiranje nije bilo nestajanje u smrti, nego uzdizanje u prostore vječnog života, iz ovoga smrtnoga. Smrt je prekid životnog zajedništva s Bogom, a život je predanje u njegove ruke.
Time je u korijenu izliječen onaj strah od patnje, bolesti i smrti. Jer naviještati smrt Gospodinovu od tada znači navještaj ulaska u vječnost. Ono što je bilo izvor najvećeg straha, postala je radosna vijest. To je Isus rekao Nikodemu: Svaki koji vjeruje u Sina čovječjega ima život vječni (usp. Iv 3, 16).

Smrt, dakle, nije uklonjena. No ona je ušla u sastav pobjedničkog puta. No to se ne postiže rođenjem, nego preporođenjem. Treba se ponovno roditi, što je bilo teško shvatiti Nikodemu, a i mnogim drugima. Tu pobjedu ne ostvarujemo svojim snagama, nego snagom milosti koju imamo po Isusu Kristu. Tek s njime povezani, ne trebamo se bojati naviještanja smrti. To je postalo geslo naviještanja radosne vijesti, to svi koji u Krista vjeruju radosno svake nedjelje zajedno ponavljaju i ispovijedaju: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…”

U naviještanje radosne vijesti svakom stvorenju ušlo je i naviještanje Gospodnje smrti. No to je postalo sastavni dio radosne vijesti tek onda kada se očitovalo slavno uskrsnuće: Tvoje uskrsnuće slavimo!

Radosne vazmene blagdane svim vjernicima Gospićko-senjske biskupije. Posebno želim onima koji u svojem tijelu osjećaju po bolestima, slabostima i drugim križevima navještaj gašenje ovozemne svijeće života. Neka im Gospodin sjajem svoga uskrsnuća sve više otkriva ono svijetlo iza Kristove i njihove Golgote.

Vaš biskup
+ Mile Bogović

U Gospiću, na Blagovijest, 2006. godine