DOBROSTIVOST I ČOVJEKOLJUBLJE BOGA NAŠEGA

Uz božićne blagdane primamo čestitke i izričemo dobre želje. Sve je drugačije nego običnih dana. I treba, jer Božić nije običan dan. To je Božji rođendan zaslugom kojega i mi postadosmo djecom Božjom. U riječi «Božić» sabrana je i pohranjena stoljetna ljudska vjera i nada. Ona bijaše znakom prepoznavanja, pa su je minuli naraštaji s ponosom čuvali i sa zahvalnošću izgovarali. I onda kad nije bilo lako. Pa ipak, i u tim mučnim vremenima, kad se vjernike progonilo, a Božića u medijima nije bilo, ljudi su «božićali» i božićne običaje održavali. Crkve su se punile i pjesma se orila. A duša čeznula za slobodom i mirom. I, eto, Bogu hvala, imamo slobodu i uživamo mir.

Brojni se kršćani, međutim, i danas muče kako najbolje proslaviti ovaj blagdan. Puno je, naime, nevažnih običaja što opterećuju božićno slavlje. Previše je izvanjskog sjaja koji ne može duši donijeti svjetlo što ga ona žarko želi. Što nam je onda činiti? Promatrajući povijesni događaj i okolnosti gdje se Isus rodio, iznenađeni smo i načinom kako se to dogodilo, i mjestom koje je Isusa udomilo: «I ti Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izići onaj koji će vladati Izraelom».

Zašto se Isus rodio u tom najmanjem kneževstvu, u neznatnom gradiću Betlehemu, koji se nalazi svega 8 kilometara jugozapadno od Jeruzalema? Zar ne bi bilo prikladnije i dostojnije da se to zbilo u Jeruzalemu, koji je poznatiji po svojoj prošlosti, po događajima i ljudima što su u njemu obitavali, te tijekom dugih godina tamo stvarali povijest i civilizaciju? Ne shvaćamo zašto je Bog uopće odlučio postati čovjekom? Čemu njegov silazak s «nebeskih visina» u ovu našu suznu dolinu? Zašto sve to? Na ova i ovima slična pitanja nema primjerena odgovora, doli slutnje, kako je Bog to učinio jer čovjeka voli. «Bog se utjelovio u ljudskoj povijesti jer se raduje čovjeku», veli papa Ivan Pavao II. Bog se raduje čovjeku. Kako je to lijepo i utješno. U utjelovljenom djetetu Isusu ostvarilo se ono što su proroci davno navješćivali, a naraštaji nestrpljivo iščekivali.

Upravo u Betlehemu, u najmanjem «među kneževstvima Judinim», one je svete noći zasjalo sunce pravde i objavila se «dobrostivost i čovjekoljublje Boga našega» (Tit 3, 4). Budući je pak taj događaj protkan nitima povijesnih podataka, Božić je istodobno i «spomen», i «otajstvo». Spomen na Isusovo utjelovljenje i rođenje, ali i otajstvo vjere kojeg «dubine i visine» nije moguće ljudskim umom dosegnuti. Bog je, naime, u otajstvu čudesnog rođenja sakrio svoje božanstvo i pojavio se u obličju čovjeka: poče život u vremenu, kako bi sve palo uzdignuo, obnovio sklad svijeta grijehom narušen, a zalutalog čovjeka pozvao u svoje divno kraljevstvo. Očima naše duše sinulo je novo svjetlo njegove slave. Jer, dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima. U njemu su se «u živo» susreli Bog i čovjek, nebo i zemlja. I to zauvijek. Stoga su kod Isusova rođenja anđeli s pjesmom javili pastirima: «Rodio vam se Spasitelj. Evo vam znaka: naći ćete dijete povijeno u jaslama».

No, Isus se i danas rađa. I danas želi susresti čovjeka, stvarnog, suvremenog, svakog čovjeka. Ako Isus dolazi u susret čovjeku, u susret obiteljima, pitamo se ima li nekih okolnosti koje mu više odgovaraju, nekih mjesta i zanimanja koja ga lakše razumiju i prihvaćaju? Gdje bi se najradije nastanio? Bi li ga privukli veliki borovi po našim trgovima, te ulična i krovna rasvjeta s naših crkava i palača? Koje bi mjesto i okužje izabrao za svoje ponovno utjelovljenje? I u kakvom bi se društvu najradije našao? Povijesno gledano vidimo da se odmakao se od Jeruzalema, središta duhovne i svjetovne moći. U palače nije htio. A u svratištu za njega nije bilo mjesta. Pošao je zato k onima koji su ga dočekali otvorena srca i s pjesmom na usnama: «Danas se čuje događaj novi, u zemlji našoj i jeste ovi: Braćo pastiri pohitite, k betlehemskoj štali i vidite: jedno nebesko djetešce u krilu Majke djevice..!»

Gdje bi se onda Isus najradije nastanio? «Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju» (Iv 10, 10). Prema tim Isusovim riječima, čini mi se, najdraže bi mu bilo doći onamo gdje postoji bujnost života. Prirodnog i nadnaravnog, milosnog i životnog. Zacijelo bi mu bilo drago družiti se s djecom koju roditelji s radošću rađaju i kršćanski odgajaju. Milo bi mu bilo biti u društvu bolesnika i staraca koji su otvoreni Božjoj Providnosti, svetim se sakramentima krijepe i hrane, te se raduju svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Bilo bi Isusu drago biti i u društvu svih onih koji poput Marije «događaje pohranjuju u svom srcu i o njima razmišljaju», te hvale i veličaju Boga zbog silnih djela što ih i danas čini u svom narodu. On bi se sigurno pridružio brojnim suvremenim «pravednim i poput Josipa bogobojaznim muževima» koji zdvajaju kad neke stvari ljudskim umom do kraja ne shvaćaju. No budući u svom srcu nose povjerenje prema životu i budućnosti, uputio bi im riječi ohrabrenja: «Ne bojte se! Odvažite se prijeći na Božju stranu i krenite!»

Braćo i sestre u Kristu! Dragi vjernici!

Božiću nije potrebno posebno tumačenje. Sve je rečeno u samom događaju. Na zemlju je sišla svjetlost velika. U djetetu Isusu, rođenom od Marije, dogodio se Božji poklon – dar zemlji, svim ljudima, svim razdobljima i svim narodima. U malome djetetu, koje leži «na slamici», Bog je osobno «radi nas ljudi i radi našeg spasenja» sišao s nebesa. Utjelovljenjem Isusa Krista on je ušao u naše obitelji i u našu osobnu povijest. Njegovo je ime «Emanuel», Bog s nama. On je jedini Spasitelj jučer, danas i uvijeke. On se zato rodio i došao na svijet. Stoga se i ove godine smijemo nadati njegovu pohodu. U iščekivanju njegova milosnog dolaska pod naš krov, u naše obitelji i naša naselja, od srca kličemo i molimo: Dođi, Gospodine Isuse! Jer znamo i vjerujemo: «Tvoja su vremena i vjekovi!»

Svim vjernicima dubrovačke biskupije želim sretan Božić i mirom blagoslovljenu Novu 2002. godinu, uz pozdrav u Gospodinu,

mons. Želimir Puljić
biskup dubrovački