Dokumenti s osmog plenarnog zasjedanja HBK (10-12. listopada 1995.)

Katolički biskupi iz Republike Hrvatske su s osmoga plenarnog zasjedanja HBK uputili javnosti Poruku o povratku prognanika, potrebnoj skromnosti u obnovi onoga što je porušeno, svladavanju poriva mržnje i osvete, zločinima koji su se ipak dogodili na oslobođenim područjima i zaštiti pravoslavnih crkava na tim područjima. U nastavku Poruke izlažu katoličke stavove glede sudjelovanja u političkim izborima. Zatim su članovi HBK zajedno s nazočnim članovima BK BiH donijeli Izjavu o stanju u banjolučkoj biskupiji, katolicima Hrvatima u Vojvodini i na području kotorske biskupije.

PORUKA
Na redovitom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, održanom u Zagrebu od 10. do 12. listopada 1995, s posebnom smo pozornošću razmatrali sadašnje stanje u našoj Crkvi i našoj Domovini, poglavito s obzirom na proces povratka i obnove te na pitanja povezana s izborima za Zastupnički dom Hrvatskoga sabora.

Prognanici postaju povratnici
U posljednja dva mjeseca na mnogim su se ruševinama naših crkava sabirali vjernici oko svetog oltara na kojem je opet – nakon četiri godine – prikazana nekrvna žrtva Novoga zavjeta, presveta Euharistija. Ponekad smo to sveto bogoslužje predvodili mi biskupi osobno, a najčešće se Božji narod okupljao i okuplja oko svojih svećenika koji se zajedno s njim vraćaju iz progonstva. To su početna okupljanja prognanika na njihovim zgarištima i ruševinama. Ime prognanik tako se mijenja u ime povratnik. Pomiješana je međutim tuga nad razvalinama s radošću povratka, pripravnost za obnovu uništenoga s obeshrabrenošću pred veličinom posla koji nas očekuje.
Poteškoće povratka. Nanovo podignuti naša sela i gradove, obnoviti društveni i crkveni život – zaista je velika i naporna zadaća. Čeka nas siromaštvo koje će nas pratiti u prvim godinama povratka: siromašan stan, siromašna hrana, siromaštvo odijevanja, nedostatak novca za svagdanje potrebe obitelji, dok se ne uspostave mogućnosti rada i uspješna privređivanja. Uspoređivat će se ono što je bilo naslijeđeno ili stečeno vlastitim radom i dovedeno do nekoga standarda primjerena suvremenom
društvu s onim uvjetima u kojima treba započeti sve iznova. Programi koje najavljuju i ostvaruju državne vlasti svakako su nezamjenljiva pomoć građanima u pothvatu obnove. No, bez osobna zalaganja, požrtvovnosti i uzajamne pomoći ne može ni započeti, a kamoli biti dovršeno djelo obnove. Uostalom, pomagati jedni drugima u izgradnji kuća i u drugim poslovima hvale je vrijedna tradicija i praksa u našem narodu. Nadamo se da će se pokrenuti i šira solidarnost na čitavom prostoru naše domovine kao i to da će se nastaviti zauzetost naših iseljenika koji su se kroz sve ove ratne godine u tome iskazali. Veliki povijesni preokret i mogućnost da slobodno žive u svojoj domovini otvaraju i našim iseljenicima, nakon pola stoljeća njihova prisilna raseljavanja, put povratka na rodnu grudu. Sa zahvalnošću ćemo primiti određenu pomoć izvana, od međunarodnih institucija, ali u tome ćemo čuvati svoje dostojanstvo.
Povratnici koji se nastanjuju u skromnim stanovima dok ne podignu i ne srede svoj dom, trebaju međutim i svoju crkvu i smještaj za svoga župnika. Tako ae se usporedo obnavljati i građanski i crkveni život. Pastirska će ljubav, kao temeljna krepost dušobrižnika, i ovdje biti posvjedočena da duše naših povratnika ne bi klonule, već da u njima poraste ljubav i požrtvovnost koje će konačno donijeti svoje plodove. Poteškoće na putu obnove mogu izazvati strah pred veličinom zadaće. Oslonjenost na Božju riječ svladava strah i daje hrabrost u suočavanju s poteškoćama. Posebno nam je važno prigrliti duh evanđeoskog siromaštva po kojem se i u skromnim uvjetima otkriva puna vrijednost i radost života i učvršćuje pouzdanje u Božju skrb za čovjeka. Možda su upravo ove okolnosti prigoda da dublje iskusimo snagu Isusovih riječi: “Nemojte zabrinuto govoriti: “Što ćemo jesti?” ili: “Što ćemo piti?” ili: “U što ćemo se obući?”… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6, 31-33). Tako će se i na nama ispuniti riječi sv. Pavla “da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28). Iz ove teške kušnje kršćansko lice naše Crkve treba zasjati novom ljepotom i svetošću.
Ostvariti pravednost. Imamo još jednu važnu riječ ponoviti i naglasiti našim povratnicima i svim građanima Hrvatske. O tome smo u ova dva mjeseca često govorili sa zabrinutošću i tugom. Treba nam se naime boriti protiv ogorčenosti za naše ruševine, za naše ubijene i nestale, za naša stradanja. Snagom Božjom moramo svladavati porive osvete i mržnje. Nažalost, nisu svi ostali čisti. Napušteni domovi i imovina izbjeglih građana Srba nisu svuda poštovani. Posebno nas uznemiruju vijesti o ubojstvima civilnih osoba koje su bile ostale u svojim domovima. Takva bezakonja ne tiču se samo onih koji su ih počinili, jer ljaga pada na širu zajednicu barem dok vlasti ne utvrde krivce. To je ujedno i teška povreda svečane proklamacije upućene srpskom stanovništvu da ne napušta svoje domove, jer mu se jamče sva prava i sigurnost. Mi osuđujemo ovakve postupke kao nemoralne i protivne Božjem zakonu. Iz činjenice da je nama učinjeno zlo ne slijedi da mi smijemo uzvratiti istom mjerom. Dužni smo se držati evanđeoskog načela: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, ginite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci” (Mt 7, 12). Uostalom, kažnjavati krivce pridržano je zakonitim sudovima nakon što objektivno utvrde osobnu krivnju. Uzimati pravdu u svoje ruke, privatnim je građanima – po moralu i po zakonu – nedopustivo. Grijesi protiv Božjih zapovijedi: “Ne ukradi” i “Ne ubij” vraćaju se na glavu onih koji ih čine. Jamčiti sigurnost svim ljudima čast je i dužnost državnih vlasti ali i svih građana.
Kako će se rješavati pitanje vlasništva koje je sada napušteno, kako će se nadoknaditi ratna šteta nastradalim obiteljima, kako će teći proces povratka svih koji su protiv svoje volje napustili vlastiti dom – treba riješiti političkim dogovorima i ugovorima po načelu pravednosti.
Veliko neriješeno pitanje je i sudbina nestalih o kojima se nikako ne uspijevaju dobiti vjerodostojne informacije. Njihove obitelji imaju pravo tražiti i dobiti točne obavijesti, što mi podupiremo u ime čovječnosti i kršćanske ljubavi.
Pohađajući naše spaljene i porušene crkve, tugovali smo s našim vjernicima i ujedno duboko žalili one koji su se tako ogriješili o svetost Božjega hrama, jer to ne može ostati bez posljedica. “Bog se ne da ismjehivati” (Gal 6, 7). Odajemo priznanje hrvatskoj policiji, jer smo primijetili da njezini pripadnici čuvaju pravoslavne crkve. Zaštita religioznih vrijednosti i poštovanje prema sakralnome pripada kulturi duha jednoga naroda. Radost nam je utoliko veća što se svladala napast da se uzvrati istom mjerom posebno ondje gdje su mještani povratnici pronašli svoju crkvu porušenu, a
pravoslavnu čitavu. Bog će blagosloviti svako dobro djelo, a mi se nadamo da će se povratkom crkvenih službenika i vjernika u tim očuvanim pravoslavnim hramovima obnoviti služba Božja.

Ususret političkim izborima
Želimo svojim vjernicima progovoriti i o pitanjima povezanim s najavljenim izborima. Pozvani smo na izbore za Zastupnički dom Hrvatskoga sabora koji će se održati 29. listopada o.g. Nije više potrebno – kao 1990. godine – poticati ljude da se ne plaše vratiti sebi građansko pravo da biraju i budu birani za odgovornosti na političkom području koje im je bilo zanijekano kroz pola stoljeća. Potrebno je, međutim, da u nama raste svijest odgovornosti za našu odluku kome ćemo dati svoj glas kao i to da kandidati koji se predstavljaju biračima ispituju sami sebe i usavršavaju svoje programe i svoje sposobnosti da bi mogli stručno i nesebično djelovati za opće dobro svih građana.
U teškim prilikama koje su nas zahvatile treba nam zaista požrtvovnih i sposobnih ljudi koji će uspješno voditi javne poslove za koje su državne vlasti mjerodavne. Treba nam programa koji će sveobuhvatno i u skladu s ispravnom ljestvicom vrednota usmjeravati i voditi obnovu i razvitak i na gospodarskom i na kulturnom području. Katolici će posebno procjenjivati kandidate i programe prema tome kako poštuju i štite vjeru i moral, osnovu svake humanizacije života. Dostojanstvo i čast jedne države i jednoga naroda izgrađuju se u sebi i u očima drugih postupno, promišljeno, dosljedno uz velika zalaganja uma i srca. Posebno treba voditi računa da Isus Krist, nama Hrvatima naviješten u samim počecima narodnog i državnog života, tamo od 7. stoljeća kršćanske ere, ima svoje mjesto i u srcu i u domu i u domovini našoj. Pitanja osobnog i društvenog života kršćani ne mogu rješavati mimo Krista i mimo njegove Crkve.
Što se tiče dosadašnjih saziva Sabora, konstatiramo da smo upućivali pisma tom visokom domu tražeći da se ukine sadašnji zakon koji ne poštuje ljudski život od njegova začeća. To se nije ostvarilo. I nadalje se u ime zakona vrše pobačaji u našim bolnicama kao što se u ime toga istog zakona vrši i pritisak na liječnike i zdravstveno osoblje koje izražava prigovor savjesti. Ni zakon o obitelji, koji bi trebao poštovati dostojanstvo sakramenta kršćanske ženidbe, nije dosad ušao u saborsku proceduru.
Dok ovo ističemo, izražavamo nadu da će u Hrvatski sabor biti izabrani ljudi koji ae pokazati dužnu zauzetost za ta prevažna pitanja. Naši vjernici trebaju biti svjesni da je moralni zakon upisan u ljudsko srce, obznanjen Božjom objavom i protumačen naviještanjem Crkve iznad svakog ljudskog zakona. Po njemu stoga treba oblikovati svoju savjest i svoje djelovanje.
Društvena pravda koja se zahtijeva na gospodarskom području, pogotovo u ovim prilikama stradanja i obnove, posebno je važno i osjetljivo pitanje našega sveukupnog života. Ako li od ikoga, onda se od zastupnika Hrvatskoga sabora traži da osobnim primjerom i zalaganjem trajno doprinose tome velikom dobru za čitavo društvo. Nitko se ne može miriti sa sablažnjivim stanjem “da neki obiluju izobiljem dobara dok drugi ostaju bez potrebnih sredstava za život” (GS, 88).
Svećenicima – ako je potrebno – ponavljamo odredbu Zakonika kanonskoga prava koji “zabranjuje klericima prihvatiti se javnih služba koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti” (kan 285, par.3) i koji traži da klerici “aktivno ne sudjeluju u političkim strankama” (kan. 287, par.2), već da “nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi” (ondje, par. 1). Nama, crkvenim službenicima, potrebno je u predizbornoj pripravi očuvati nepristranost i čast svećeničke službe, ali i posebno dostojanstvo bogoslužnih prostora i bogoštovnih čina.
Mi ćemo se zajedno s našim vjernicima moliti svemogućem Bogu da svojim svjetlom obasja ljudske umove i potakne odgovornost svih sudionika u političkom životu države Hrvatske da ne prevladaju sebični interesi pojedinaca ili skupina, nego zauzimanje za istinsko dobro cijeloga naroda.
Prve godine demokracije u našoj domovini pratila su ratna stradanja uz druge poteškoće koje općenito prate prijelaz iz totalitarizma u sustav slobode i odgovornosti svih građana. No, dokle god se sloboda i odgovornost, prava i dužnosti potpuno ne usklade, ljudsko će društvo biti u poteškoćama koje nijedan politički sustav, pa ni demokratski, ne uspijeva riješiti jednom zauvijek. Kršćani su toga svjesni. Stoga se njihov misaoni i moralni napor usmjerava strpljivo i ustrajno prema stalnom poboljšanju društva koje će svim građanima jamčiti dostojanstvo i sigurnost, koliko je to moguće na zemlji. U svim ovim nevoljama i nadama potrebno nam je uzajamno poštovanje među ljudima i društvenim skupinama, sloga i rad, poštenje i požrtvovnost.
Za Crkvu posebno vrijedi primjer prvih kršćana u kojih bijaše “jedno srce i jedna duša” (Dj 4, 32). Tako se uz Božju pomoć već na zemlji svladavaju poteškoće i uživaju plodovi ljudskoga truda, a pravednika i u vječnost “prate njegova djela” (Otk 14, 13).
Na sve naše vjernike i na cijelu domovinu zazivamo zaštitu Blažene Djevice Marije, naše vjerne Odvjetnice, te svima podjeljujemo svoj pastirski blagoslov.
Kard. Franjo Kuharića, nadbiskup zagrebački, predsjednik HBK, v.r.
Srećko Badurina, biskup šibenski, potpredsjednik HBK, v.r.
Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski v.r.
Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski, v.r.
Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, v.r.
Airil Kos, biskup đakovačko-srijemski, v.r.
Slavomir Miklovš, vladika križevački, v.r.
Antun Bogetić, biskup porečki i pulski, v.r.
Slobodan Štambuk, biskup hvarski, v.r.
Josip Bozanić, biskup krčki, v.r.
Ivan Prenđa, nadbiskup koadjutor zadarski, v.r.
Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački, v.r.
Marin Srakić, pomoćni biskup đakovačko-srijemski, v.r.
Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački, v.r.
Marko Culej, pomoćni biskup zagrebački, v.r.
Marin Barišić, pomoćni biskup splitsko-makarski, v.r.

IZJAVA
Članovi HBK na svom redovitom zasjedanju od 10. do 12. listopada u Zagrebu zajedno s članovima BK BiH upoznati su s najnovijim vijestima o stanju biskupa, svećenika i vjernika banjolučke biskupije pod nadzorom srpskih vlasti.
U posljednje četiri godine na tom se području, koje nije bilo izravno zahvaćeno ratnim djelovanjem, sustavno istrebljuje nesrpsko stanovništvo, ruše se i uništavaju crkve, crkvene zgrade, druge bogomolje kao i kuće progonjenih stanovnika. Ta drama gašenja svih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava te građanskih sloboda približava se, eini se, svome vrhuncu. Podaci govore da je nakon svakodnevnih deportiranja progonjenih ne-Srba tijekom druge polovice kolovoza i prvih dana rujna o.g. otišlo oko 20.000 banjolučkih katolika. Dio ljudi koji je protjeran iz svojih kuća i stanova, a to se još uvijek svakodnevno događa, nije u mogućnosti ni ostati ni otići. Na tom području ostalo je, uz biskupa mons. Franju Komaricu, 10 biskupijskih svećenika, 6 franjevaca, 3 trapista svećenika, 2 brata laika i 11 redovnica družbe sestara Klanjateljice Krvi Kristove te više od 7 tisuaa katolika. Na tom se području može slaviti misa još samo u 8 župa u prostorima koji se nađu na raspolaganju, jer su za bogoslužje prikladne još samo 4, i to oštećene crkve. Posebno je zabrinjavajuće stanje velečasnog Tomislava Matanovića, župnika iz Prijedora, koji je još 19. rujna o. g. zajedno s roditeljima odveden u nepoznatom smjeru. Zaprepašćuje činjenica da ni Međunarodni crveni križ niti ikoja druga humanitarna ili politička organizacija nije poduzela nešto uspješno da se te ljude oslobodi. Dok tu svoju patničku braću preporučujemo u usrdne molitve Bogu, apeliramo na sve međunarodne ustanove, koje su po svojoj dužnosti pozvane štititi ljudska prava, da se zauzmu za tu obespravljenu katoličku zajednicu na banjolučkom području i u drugim krajevima BiH. Sličnu tragediju proživljavaju i župe đakovačko-srijemske biskupije u istočnom Srijemu, ali i u drugim dijelovima SR Jugoslavije. Mnogi su vjernici – ponajviše Hrvati katolici – već prognani, a oni koji još tamo žive u neprekidnom su strahu i neizvjesnosti. Posebno su ugroženi župnici, njihove crkve i župni domovi. Intervencije vlasti da zaštite ugroženo pučanstvo ne postižu potrebni učinak.
Premda se nagovješćuju znakovi prestanka ratnih djelovanja i uspostave trajnijeg mira, čemu se istinski radujemo, takvi se progoni nažalost nastavljaju. No svakome mora biti jasno da pravedan mir uključuje i pravedna rješenja za te prognanike i za sve koji su protiv svoje volje morali napustiti vlastiti dom. Njihovo pravo na povratak te na miran i siguran život u svom zavičaju moraju biti zajamčeni. Međunarodna zajednica i nadležne vlasti neposredno odgovorne na pojedinim područjima imaju obvezu stvarati uvjete za ostvarivanje tih prava.
Svima prognanima iskazujemo svoju bliskost i solidarnost moleći se Svemogućem Bogu da se skrate dani njihove i naše patnje.