Doživljaj oca u Isusu Nazarećaninu

Uvodno biblijsko čitanje: “U ono vrijeme reče Isus: #!Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti#!” (Mt 11,25-27).
1. “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3). Ove nas Pavlove riječi uvode u veliku novost poznavanja Oca koje proizlazi iz Novoga zavjeta.
Tu se Bog javlja u svom trojstvenom liku. Njegovo očinstvo se više ne ograničuje na odnos sa stvorenjima, nego izražava temeljni odnos koji označava njegov nutarnji život; nije to više opće Božje svojstvo, nego svojstvo prve božanske osobe. U svom trojstvenom otajstvu, doista, Bog je Otac po svojoj biti, otac oduvijek, ukoliko od vječnosti rađa Riječ sebi istobitnu i sa sobom sjedinjenu u Duhu Svetom “koji proizlazi od Oca i Sina”. Svojim otkupiteljskim utjelovljenjem, Riječ se solidarizira s nama uvodeći nas upravo u taj sinovski život koji on posjeduje od vječnosti. “Onima koji ga primiše – kaže evanđelist Ivan – podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1,12).
2. U temelju te osobite Očeve objave je Isusovo iskustvo. Iz njegovih riječi i njegovih stavova izbija odnos s Ocem na sasvim jedinstven način. U Evanđeljima možemo utvrditi kako je Isus “svoje sinovstvo razlikovao od sinovstva svojih učenika ne govoreći nikad #!Oče naš#!, osim kad je njima naredio: #!Vi, dakle, ovako molite: #!Oče naš#! (Mt 6,9); i tu je razliku naglasio: “Bogu svome i Bogu vašemu#! (Iv 20,17)” (KKK, 443).
Od malena, Mariji i Josipu koji su ga zabrinuti tražili, odgovara: “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,48). Židovima koji su ga trajno progonili jer je u subotu načinio čudesno ozdravljenje, on odgovara: “Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim” (Iv 5,17). Na križu moli Oca da oprosti njegovim krvnicima i primi njegov duh (23,34.46). Razlika između načina na koji Isus shvaća Božje očinstvo u svojim usporedbama i onoga koji se odnosi na sva druga ljudska bića, ukorijenjena je u njegovoj svijesti i on je potvrđuje riječima koje upućuje Mariji Magdaleni nakon uskrsnuća: “Ne zadržavaj se sa mnom, ta još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, Bogu svome i Bogu vašemu” (Iv 20,17).
3. Isusov odnos s Ocem je jedinstven. On zna da će uvijek biti uslišan, zna da Otac po njemu očituje svoju slavu i kad ljudi o tome sumnjaju i on ih sam treba uvjeriti. Sve to utvrđujemo u prizoru Lazarova uskrsnuća: “Odvališe, dakle, kamen. A Isus podiže oči i reče: #!Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao#!” (Iv 11,41 sl.). Snagom tog jedinstvenog sporazuma Isus se može predstaviti kao Očev objavitelj, poznavanjem koje je plod bliske i tajanstvene uzajamnosti, kako on ističe u hvalospjevu: “Sve mi je dao Otac; nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27) (usp. KKK, 240). Sa svoje strane, Otac očituje taj jedinstveni odnos koji Sin s njim održava zovući ga “ljubljeni”: tako kod krštenja na Jordanu (usp. Mk 1,11) i u preobraženju (usp. Mk 9,7). Isus je također naslućen kao sin osobito u paraboli o zlim vinogradarima koji muče dvojicu prvih slugu i potom gospodareva “ljubljenoga sina”, koji su bili poslani ubrati plodove vinograda (usp. Mk 12,1-11).
4. Markovo evanđelje nam je sačuvalo aramejski izraz “Abba” (usp. Mk 14,36), s kojim je Isus u bolnom času u Getsemaniju zazivao Oca, moleći ga da udalji do njega kalež muke. Matejevo nam je evanđelje u istom događaju navelo riječi “Oče moj” (usp. Mt 26,39, usp. također r.42), dok Luka ima samo “Oče” (usp. Lk 22,42). Aramejski izraz koji bismo u suvremenim jezicima mogli prevesti s “tata”, “dragi tata”, izražava srdačnu sinovljevu nježnost. Isus ga upotrebljava na izvorni način obraćajući se Bogu i da pokaže, u punoj zrelosti svoga života koja se završava na križu, bliski odnos koji ga i u tom dramatičnom trenutku povezuje s njegovim Ocem. “Abba” pokazuje izvanrednu bliskost između Isusa i Boga Oca, bliskost kakve nije bilo u sklopu biblijske ni izvan biblijske religioznosti. Snagom smrti i uskrsnuća Isusa, Očeva Jedinorođenca, i mi smo, kako reče sv. Pavao, uzdignuti na dostojanstvo djece i posjedujemo Duha Svetoga koji nas potiče klicati “Abba, Oče!” (usp. Rim 8,15; Gal 4,6). Taj jednostavan izraz dječjega govora, u svakodnevnoj upotrebi u Isusovu okruženju i kod svih naroda poprimio je tako vrlo važno naukovno značenje da bi izrazio jedinstveno božansko očinstvo glede Isusa i njegovih učenika.
5. Premda se osjećao tako blisko sjedinjen s Ocem, Isus je izjavio da mu nije poznato vrijeme konačnog i odlučnog dolaska Kraljevstva: “A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac” (Mt 24,36). Tu nam se Isus pokazuje u stanju silaženja koje je vlastito Utjelovljenju i koje njegovu čovještvu skriva eshatološki svršetak svijeta. Tako Isus razbija obmanu ljudskih računica da bi nas pozvao na budnost i pouzdanje u providnosni Očev zahvat. S druge strane, u evanđeoskom načinu gledanja bliskost i bezuvjetnost njegova sinovskoga bića nisu tom spoznajom ni najmanje oštećeni. Naprotiv, upravo to što se s nama solidarizirao, čini ga presudnim za nas pred Ocem: “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32 sl.). Nužno je priznati Isusa pred ljudima da bi on mogao nas priznati pred Ocem. Drugim riječima, naš djetinji odnos s Ocem nebeskim ovisi o nenadomjestivoj vjernosti prema Isusu, ljubljenome Sinu.

Apel Svetoga Oca za Etiopiju i Eritreju
Nakon žalosnih vijesti o oštrim i krvavim sukobima između Etiopije i Eritreje, koji su se dogodili prije nekoliko dana, sada se saznaje da obje zemlje namjeravaju pristati na prijedloge za mir koje je izrazila Organizacija afričkog jedinstva.
Pozdravljam tu mudru odluku, koju pratim žarkim molitvama. Jedino ona može okončati bratoubilačku borbu, smiriti duše i promicati novi način vladavine i suživota na afričkom kontinentu.